KAKO ME  POLICIJA ODVELA U VRAPČE

KAKO ME POLICIJA ODVELA U VRAPČE

30. siječanj, 2014.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Bolnica Vrapče Zagreb Custom

Novo pismo Nevena Lovrića

 

 

Pismo objavljujemo bez ikakvih intervencija

22. siječnja, 2014. oko 22:00 SEV – po provjeri moga identiteta u računalnome sustavu Ministarstva unutarnjih poslova (MUP-a), uhićen sam pri pokušaju prijavljivanja prekršajnoga djela iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (ZPPJRM-a) – od strane jedne osobe – u prostorijama 3. policijske postaje Zagreb. Po pretresu osobe (prepipavanju tijela i pregledu svih džepa), rečeno mi je kako je Policijska postaja Novska zamnom raspisala potragu a nekoliko minuta kasnije – nakon što su ispisali dopis Policijske postaje Novska – koji su mi odbili dati na uvid, rečeno mi je kako su s adrese elektroničke pošte (e-pošte) moga psihopatskoga – praktički samo biološkoga – oca – Andrije-Željka Lovrića – vidjeti 1. prilog – poslane prijeteće poruke spomenskome području „Jasenovac” i kako ću biti prevezen u prostorije Policijske postaje Novska.

Ispitivali su me o mojim boravištima i izjavili kako moja – praktički samo biološka – majka ima pravo ne boraviti na adresi prijavljenoga boravišta a ja to pravo nemam. Ja sam im naveo kako sam u više navrata napadnut i mlaćen od strane djelatnika izvršne vlasti i kako su mi 28. listopada, 2012. SELjV oko 22:00 – nakon što je oko 18:00 ili 18:30 SELjV 10 – 15 minuta, oko 15-ak metara od mojega privremenoga boravišta pištao policijski primopredajnik, 2 osobe u civilnoj odjeći iznenadno razvalile vrata i izudarale me – vidjeti 2. prilog – i kako im s obzirom na moje pravo na sigurnost iz članka 5., stavka 1. Povelje o ljudskim pravima i temeljnim slobodama nisam dužan reći adresu svojega privremenoga boravišta. Napominjem i kako sam još 17. travnja, 2012. SELjV zatražio politički azil od Kraljevine Nizozemske itd. s obzirom kako više ne mogu sigurno živjeti u vlastitoj domovini, koju su moji predki – i njihovi rođaki „orli krstaši” (Treća pisma od Sinja) – još prije nekoliko stoljeća branili kod Klisa a po padu Klisa, kod Nehaja – navodno kapetan Giuseppe Lovrić. Potom me je policijski službenik koji me je ispitivao primio za odjeću ispod oba ramena zgloba, pribio uza zid i rekao kako će me udarati ukoliko neću odgovarati na pitanja ali sam im ja i dalje nastavio odbijati dati adresu svojega privremenoga boravišta.

Nekoliko minuta kasnije, na vrata prostorije je stao stariji muškarac s kratkom šiltericom – po odijevanju i držanju izgledno djelatnik Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA-e) ili slične službe, gledao me pa otišao s vrata prostorije. Policajac koji me je ispitivao se izrugao tome što sam Upravi za suzbijanje korupcije i organiziranoga kriminaliteta (USKOK-u) prijavio – raspolažem poštanskom povratnicom kao i dopisom zamjenice Glavnoga državnoga odvjetnika upućenim Upravi za suzbijanje korupcije i organiziranoga kriminaliteta (USKOK-u) povodom mojeg prigovora na njihovo nepostupanje – organiziranu kriminalnu skupinu – u kojoj je izgledno i Rajko Ostojić ali taj dio je samo moja procjena odnosno to nije dio izravnih saznanja i dokaza koje sam dostavio Upravi za suzbijanje korupcije i organiziranoga kriminaliteta (USKOK-u) – koja meni-poznatom a javnosti podpuno nepoznatom pronevjerom državni proračun Republike Hrvatske (RH) oštećuje za nekoliko milijuna kuna (HRK) godišnje i napustio je prostoriju.

Nekoliko minuta kasnije – dok su oni obrađivali neke druge osobe – zatražio sam pravo na telefonski poziv kako bih određene osobe obavijestio kako sam uhićen, no to mi je odbijeno.

Nekoliko minuta kasnije, stigla je ekipa Zavoda za hitnu medicinu Grada Zagreba i izvijestila me kako je policija zatražila neka me se odvede na razgovor kod psihijatra. Vozilom Zavoda prevezen sam u Kliniku za psihijatriju Vrapče a djelatniki 3. policijske postaje Zagreb ukrali su mi jednu iskaznicu, 40-ak kuna (HRK) u gotovini, ključe i ostale predmete koje sam imao u vrećicama i time me oštetili za nekoliko tisuća kuna (HRK) – naime, gubitak ključa od sefa se naplaćuje 400-i-nešto kuna (HRK) a razvaljivanje i zamjena brave sefa 900-i-nešto kuna (HRK). Sefu ne smije pristupiti nitko osim mene ili osoba sa (pravomoćnim) sudskim nalogom, kojega oni izgledno nemaju.

VODE ME U VRAPČE

Dežurna psihijatrica Klinike za psihijatriju Vrapče – navodno djelatnica druge ustanove na privremenome radu u Kliniki za psihijatriju Vrapče – odbila je pregledati ili/i pročitati dokumente koje sam joj nudio na uvid kako bih joj dokazao kako moje izjave nisu halucinacija – i naložila neka me se pritvori  i drogira psihoaktivnim substancama na skupnome izolacijskome odjelu 1i – bez mogućnosti izlaska na svjež zrak ili telefoniranja – u suprotnosti s obvezujućom rezolucijom 46/119 – „Zaštita osoba s mentalnim bolesnima i unaprijeđenje liječenja mentalnih bolesti” – Opće skupštine Ujedinjenih naroda i članka 3. – zabrana mučenja, neljudskoga ili ponižavajućega postupanja ili kažnjavanja – Povelje o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Po dovođenju na odjel, zatražio sam pravo na telefonski poziv kako bih određene osobe obavijstio o tome kako sam pritvoren, no to mi je odbijeno.

Navedenim mi je onemogućeno i prisustvovanje odnosno sudjelovanje u okruglome stolu o slučaju Marka Franciškovića, izgledno zbog pisanja o kojemu – vidjeti članke „Milanovićev Psihostaljinizam” i „Oslobodite Marka Franciškovića” – sam 18. rujna, 2013. SELjV – pri prvome odlazku u grad, 2 dana nakon objave prvoga članka – fotografiran od strane neidentificiranoga dvojca na Trgu bana Josipa Jelačića pa napadnut i udaran nekoliko minuta, nekoliko ulica dalje, oko 55 metara (m) od voda interventne policije koja navodno ništa nije primijetio – makar nije isključeno kako im je netko možda namjerno odvraćao pažnju – dok im jedan građanin nije pristupio i zatražio neka interveniraju.

Držan sam u uvjetima bezprekidne prijetnje vezanjem ili/i vegetacijom, što je kulminiralo kada sam tražio nekoliko praznih lista papira kako bih napisao jedan dopis, kada se 3 djelatnika Klinike za psihijatriju Vrapče izderalo na mene neka „ne zajebavam” a onaj koji se prvi izderao je nastavio oštrije postupati prema meni. Tražene prazne liste papira uspio sam dobiti tek od večernje smjene, 26. siječnja, 2014. SEV. Usred popodnevnoga odmora bili smo izbačeni iz sobe, koja je potom bila zaključana a mi prisiljeni sjediti u tvrdim stolcima u prostoriji zadimljenoj od cigareta ili stajati na hodniku – makar je nakon nekoga vremena jedan medicinski tehničar dopustio neka se sjednemo na stolce na hodniku ukoliko nam smeta dim cigareta u navedenoj prostoriji a kasnije nas je drugi ponovo potjerao u istu – ne zovu to bez razloga „ludnica”. Nisu mi davali dovoljno hrane pa sam drugi dan počeo patiti od gladi – u stilu ali ne i sutupnju sabirnoga logora „Campora ” – danas Psihijatrijska bolnica Rab – fašističke Kraljevine Italije u kojemu je poglavito od gladi preminuo značajan dio logoraša. Pacijent koji je iz nepsihijatrijskih razloga godinu dana proveo u zatvoru izjavio je kako je hrana u zatvoru bolja odnosno obilnija. Jedan mi je medicinski tehničar na upit dao tanjurić hrane i okrajak kruha  koji je navečer preostao za njih u čajnoj kuhinji izvan odjela; međutim, nisam to mogao opetovano od njega tražiti kako se ne bi on ili neki drugi medicinski tehničar naljutio a ja završio vezan ili/i vegetiran. Sit sam bio tek nekoliko sati po odpustu. „Lijek za bolest” ima isto značenje kao i „Arbeit macht frei”.

27. siječnja, 2014. SEV, odpušten sam s obrazloženjem kako sam podpuno lud („kronificirane smetnje, nedostupne terapijskoj korekciji”) pa stoga ne moram biti u ludnici – dok oni koji su manje ludi moraju‼ – vidjeti 3. prilog. Temeljem toga što su mi susjedi-doseljeniki itd.smicalicama onemogućavali iznošenje smeća, precvikavali telefonski vod – kontaktirati obrt iz Novoga Vinodolskoga koji je 2007. SE(Lj)V za Hrvatski Tekom d.d. postavljao telefonske vode, nekoliko mjeseci bušili gume svaka oko 2 tjedna dok nisu podpuno odpale, što sam 15. lipnja, 2007. SELjV uhićen kako navodno nepoznata osoba u svome selu – koje su moji predki – brat svećenik i 6-ero sestara – u 16. stoljeću osnuli na zemljištu koje su im darovali knezi Frankopani Kraljevine Hrvatske a moja je kuća izgledno 2. najstarija u selu – današnjemu zaseoku, pretresena mi je osoba u policijskoj postaji, optužen sam kako mi „svake 2 – 3 noći dolazi bijeli auto zagrebačkih registracija”, što mi je policajac nehrvatskoga prezimena koji me je uhitio agresivno ponovio dvaput, pregledana mi je kuća itd. – odprilike kao kako se danas događa Branku Borkoviću – Mladome jastrebu – radi se o već uhodanome scenariju koji se dogodio i Robertu Caru – vidjeti 4. i 5. prilog, psovali su na mene dok bih prolazio selom prema Crikvenici itd., 5. rujna, 2008. SELjV, policija predvođena istim policajcom nehrvatskoga prezimena razvaljivala mi je vrata bez policijskoga a komoli sudskoga naloga, udarala me kukom za obijanje vrata, nije mi dopustila neka se odjenem, iznijela me iz kuće gologa, polegnula me na pod, svijala mi ruku kako bi mi nanijela bol, vezala me lisicama i tako izudaranoga, gologa i vezanoga lisicama odvela u Kliniku za psihijatriju, KBC Rijeka – vidjeti 6. prilog, gdje su me odmah izvijeđali i napali pa vezali gologa, raširenih ruku i nogu u zvučno-izoliranoj komori bez prozora ili ure koju zovu „box” – što na engleskome znači „kutija” – raširenih ruku i nogu, bez hrane i vode na neodređeno vrijeme – dijagnosticirana mi je paranoidna šizofrenija F20.0.

BRANIO SAM FRANCIŠKOVIĆA

Inače, razlog zbog kojega Marko Francišković koliko-toliko junački uspijeva izdržati iznimno odnosno psihijatrijsko mučenje je stoga što je on bivši pripadnik osobne zaštite Franje Tuđmana, osoba provjerena od strane psihologa, s posebnom obukom.

Po odpustu, prijemna ambulanta i glavna sestra Klinike za psihijatriju Vrapče, odbili su mi dati ime i prezime psihijatrice koja je 23. siječnja, 2014. oko 2:00 SEV naložila moje pritvaranje, pri tom odbivši pregledati dokaze o tome kako ne haluciniram koje sam joj nudio na uvid.

Mojega je djeda – Mihovila Lovrića – izgledno ubila Služba državne sigurnosti (SDS) zbog istraživanja podrijetla Hrvata. Moj je rođak – kapetan bojnoga broda Andrija vitez Vrkljan – zapovijedao Hrvatskim pomorskim odjelom pa bio glavar Stožera Mornarice Nezavisne države Hrvatske (NDH) i jedan od dvoje ljudi koji su početkom svibnja, 1945. SELjV poslani u Casertu kako bi dogovorili predaju Nezavisne države Hrvatske (NDH) Saveznikima a s obzirom kako su putem spriječeni, uslijedio je „Bleiberg”. Ja sam 1997. SELjV sudjelovao u operaciji uspostave nadzora nad računalnim sustavima vlade i vojske Federalne Republike Jugoslavije – vidjeti „Cat out of the Bag, 1st Revision” pri Tor paučinastome mjestu http://vkpriz2cjzymgpsp.onion/1/1/ ili pri međumrežnome paučinastome mjestu http://www.catoutofthebag.info/1/1/, na Wikipediji sam pisao prohrvatske sadržaje – npr. članak „Za dom” https://hr.wikipedia.org/wiki/Za_dom itd., uslijed čega mi je blokiran suradnički račun s obrazloženjem kako sam naveo previše argumenta protiv tvrdnji suprotne strane.T

 

3 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.