KAJA FARSZKY U ATRIJU KLOVIĆEVIH DVORA

KAJA FARSZKY U ATRIJU KLOVIĆEVIH DVORA

16. srpanj, 2016.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Igor Koruga

Glazba je, kažu, oduvijek bila predmet intenzivnog interesa mislećih ljudi, onih čija su stremljenja neprestano bila usmjerena prema nebu i transcendentalnom, a koji su svijet oko sebe redovito shvaćali kao hram temeljen na počelu harmonije. Budući da je harmonija bila viđena kao najviša vlast nad svim elementima, na njoj se, u praktičnom kontekstu, temeljila struktura, egzistencija i svojstvo (za)pisane ili realizirane glazbe. Skladatelji su, ipak, kroz povijest trebali paziti i na suštinsku nesavršenost harmonije, to jest na činjenicu da se ona djelomično temelji i na nečem racionalnom, neumjetničkom, a mogli bismo reći i neestetičkom. Naime, vremenom su se iscrpili modeli, u novije se doba dorekao i najminuciozniji umjetnički izraz, a čak su se i virtualno zanijekali pojmovi ritma, metra, melodije i harmonije te je intuiciju uglavnom zamijenila neskrivena konstrukcija. Uslijed nastojanja otkrivanja glazbene kvintesencije znalo je doći i do promašaja, čega su slobodni i hrabri skladatelji prošloga stoljeća itekako bili svjesni. Estetiku su redefinirali nezamislivim zvučnim eksperimentima koji su trebali prethoditi novom učenju o kategorijama. Između ostalog, posezali su i za dotad nezamislivim instrumentarijem, poput kada za kupanje ispunjenih vodom, vaza s vodom i cvijećem, akvarijima bez ribica, gumenom patkom, štopericom, uređajem za drobljenje leda, ekspres loncem, radio prijemnicima, samplovima svega i svačega i ostalim napravama iz svačije životne svakodnevice.

Voda i pokret

Izvrstan presjek takvih audio-vizualnih opita mogao se doživjeti i na nedavnom cjelovečernjem nastupu svestrane udaraljkašice i solistice Kaje Farszky (Zagreb, 1988) u utorak, 12. srpnja u 21 sat, u Atriju Galerije Klovićevih dvora u okviru trećega tjedna Večeri na Griču 2016. Farszky se predstavila kao umjetnica beskompromisnog pristupa glede izvrsnosti glazbene izvedbe i jasno definiranog i osmišljenog izvanglazbenog dramaturškog koncepta. Već je u trominutnom performansu, Water Walk za (solo) televizijski prikaz s velikim brojem stvari i magnetskom trakom, 7.5, nastojala čim točnije opisati avangardni uradak Johna Cagea (1912-1992) koji je svojevremeno osvojio publiku sa svojim spontano organiziranim zvukom i zamjetnim vizualnim efektom. Farszky je uspješno izvodila i Cageovu koreografiju kojom je istaknula točnu mjeru stolova s rekvizitima, ali i sugerirajuću širinu pozornice. Nešto uobičajeniji glazbeni pristup ponudila je tematski usuglašena skladba neudaraljkaša Jacoba Druckmana (1928-1996), Reflections on the Nature of Water za marimbu solo, skladana 1986. godine kao hommage Claudeu Debussyju (1862-1918) čiji je glasovirski Preludij (Reflections in the Water) inspirirao američkog autora. Dojmljive slike promjenjivih konzistencija vode bile su uokvirene u šest kontrastnih stavaka (Crystalline, Fleet, Tranquil, Gently Swelling, Profound, Relentless) unutar kojih su spretne ruke mlađahne marimbistice doslovce letile, ponekad i do potpune razručenosti u suglasjima rubnih suzvuka pozamašnog drvenog glazbala. U nizu doista neobičnih minijatura Vinka Globokara (1934), Dialog über Erde, Brune Mantovanija (1974), Moi, jeu…, i Mirele Ivičević (1980), Scarlet Song, svojom se umjetničkom izvornošću istaknula impresivna glazbeno-scenska gesta, Silence Must Be, francuskog skladatelja i filmaša Thierryja De Meya (1956). Kombinacijom analogne i simboličke notacije De Mey je pred Farszky postavio zahtjevnu, na auditorij iznimno sugestivnu koreografiju, najprije izvedenu u potpunoj tišini, a potom uz ritmički osjetljivu minimalističku glazbu.

U potpunoj suprotnosti

Iznimnoj skromnosti ovacijama ispraćene Kaje Farszky samo dva se dana kasnije, na istome mjestu i u isto vrijeme, u potpunosti suprostavio, gotovo nezamislivo, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Radilo se naime o besplatnom koncertu Zagrebačkog orkestra mladih, pod nazivom Mozart u vrtu, odnosno o poklonu kulturno opredjeljenim Zagrepčanima, kojega je, zapravo preko noći, prisvojio svemoćni Bandić, navodno u čast tobožnjih sportaša i organizatora odgovarajuće zagrebačko-riječke studentske kvazi-olimpijade. Dostojnim osiguranjem (od onih koji ga i ne primjećuju) i preciznim spiskom uzvanika (koji nije trpio prisustvo medijskih djelatnika zainteresiranih za orkestar i Mozartovu glazbu) gradonačelnik je po stoti put naglasio vlastiti svjetonazor, prepoznatljivu političku obuku, kulturni pedigre, kao i status vođe nepopravljivih mazohista koji će mu zasigurno izglasati i posthumni mandat. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.