JOŠ NEMAMO DAN SJEĆANJA NA DJECU KOJU SU SRBI POBILI U DOMOVINSKOM RATU

JOŠ NEMAMO DAN SJEĆANJA NA DJECU KOJU SU SRBI POBILI U DOMOVINSKOM RATU

4. svibanj, 2019.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

O „slučaju Zec“ mnogi znaju sve i sva, čak su odigrane i neke kazališne predstave. Nu, tko zna slučaj obitelji Kozbašić iz Petrinje? Pripadnici SAO Krajine u obiteljskoj kući Kozbašić iz vatrenog oružja ubili su, 5.11. 1991., ni krive ni dužne dvoje djece, devetogodišnjega Alena i 13-godišnju Tamaru, te njihove roditelje Milana i Gordanu. Tek krajem prošle godine (!) za ovaj svirepi zločin  podignuta je optužnica protiv dvojice državljanina Srbije, a koji su (pogađate) nedostupni hrvatskim organima gonjenja! U Vukovaru su u jednom danu (15.11. 1991.) ubijeni Emil Aleksander, njegova supruga Vlasta i sin Matej (r. 1989.). Itd. i tako redom

Napisao: Mladen Pavković

Ovih dana često se može čuti kako još nitko nije odgovarao za brojna ubojstva nevinih Hrvata tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata.

U Slavonskom Brodu među ostalim bilo je iznimno tužno i žalosno 3. svibnja. Taj dan održana je u ovom gradu i komemoracija „Sjećamo ih se s ponosom i tugom“. A stanovnici ove županije i te kako se dobro sjećaju tog dana 1992. kad je od strane srbijanskog agresora poginulo 16 osoba, od toga šestero male djece, a ranjeno 60 ljudi.

Da, nitko ni zbog toga još nije odgovarao. A nije ni zbog ostalih  dječaka i djevojčica iz ovoga grada, koji su poginuli u agresorskom raketiranju Slavonskog Broda.

Inače, u Domovinskom ratu poginulo je 402 djece, a na tisuće ih je ranjeno.

Na taj srbijanski zloćin podsjeća spomenik „Djevojčica“, koji je smješten ispred Osnovne škole „Hugo Badalić“ u ovom gradu.

Samo iz ove škole mučki je ubijeno 16 učenika!

Kada će netko odgovarati i zbog toga?

Ukradeno djetinjstvo

Ubijena djeca iz Domovinskoga rata ne smiju biti i ostati samo broj. Treba im se priznati status poginulog i nestalog branitelja, pa čak i možebitno više od toga.

Slično treba uraditi i kad su u pitanju ranjena djeca u srbocrnogorskoj agresiji.

Kolikoj  je djeci „ukradeno djetinjstvo“, kolika i danas (kao već odrasli ljudi) trpe posljedice onog što su iz dana u dan proživljavali u vrijeme Domovinskog rata?

Imaju li ta djeca barem priznati PTSP-i?

Koliko uostalom u školama znaju učenici o onome što su proživljavali njihovi vršnjaci, kad su se primjerice sakrivali od granata i razaranja, ili kad su danima i noćima čekali svoga tata da se vrati s bojišta? (Mnogi se nažalost nisu vratili).

Zbog čega još uvijek nemamo ni Spomen dana koji bi nas podsjećao na najmlađe stradale u agresiji?

U svakom gradu neki trg ili ulica morali bi nositi ime po nekom nedužnom djetetu.

Slučaj Zec

O „slučaju Zec“ mnogi znaju sve i sva, čak su odigrane i neke kazališne predstave. Nu, tko zna slučaj obitelji Kozbašić iz Petrinje? Pripadnici SAO Krajine u obiteljskoj kući Kozbašić iz vatrenog oružja ubili su, 5.11. 1991., ni krive ni dužne dvoje djece, devetogodišnjega Alena i 13-godišnju Tamaru, te njihove roditelje Milana i Gordanu. Tek krajem prošle godine (!) za ovaj svirepi zločin  podignuta je optužnica protiv dvojice državljanina Srbije, a koji su (pogađate) nedostupni hrvatskim organima gonjenja!

U Vukovaru su u jednom danu (15.11. 1991.) ubijeni Emil Aleksander, njegova supruga Vlasta i sin Matej (r. 1989.). Itd. i tako redom.

A kad već govorimo o patnjama djece u vrijeme Domovinskog rata svakako se moramo prisjetiti i podatka da je do kraja 1991. u progonstvu bilo 172.000 djece, a godinu dana kasnije registrirano je još njih 148.000!

Čitav rat mnoga su djeca provela i izvan svojih gradova i mjesta, odnosno domova.

Kada će se o tome povesti rasprava, ili još bolje: kad će razni frljići i na tu temu snimiti neki film ili napraviti kazališnu predstavu?

Vrijeme je… T

3 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Anonimno
    #1 Anonimno 4 svibanj, 2019, 10:35

    Mladene, puno vam hvala za ovakva prisjećanja.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Zlocini srbofasista
    #2 Zlocini srbofasista 4 svibanj, 2019, 09:32

    Potresnim riječima saborski zastupnik iz Sisačko-moslovačke županije govorio je 17.10.2012. o djeci, žrtvama fašističkog velikosrpskog ludila. Djeci koja su ubijena, masakrirana na području Banovine tijekom okupacije, uglavnom neposredno po ulasku fašista na taj dio Lijepe Naše. Najmlađe dijete imalo je svega dvije godine. Najstarija osoba ubijena na Banovini rođena je 1896. godine, dakle, u 19. stoljeću. Zločini su se dogodili na području Joševice, Glinskog Novog Sela, Donjim Jamama, Gornjim Jamama, Glini te okolici Petrinje.
    Saborski zastupnici su pozorno slušali, potpredsjednik Sabora SDP-obrijani Nenad Stazić rekao je kako se radi o potresnim činjenicama, međutim, to je sve. Mladen Bajić nije ni trepnuo. Nije se čak udostojio očitovati o tim zvjerskim ubojstvima, zlodjelu velikosrpskih fašista. Glavni Državni odvjetnik tek je u svojoj završnoj riječi rekao točno jednu rečenicu o zločinima na Banovini, zločinima prema djeci, nad djecom. Bez srama, bez knedle u grlu, nastavio je “trkeljati” dalje pokušavajuči objasniti saborskim zastupnicima da se on nikoga ne boji. Koga bi se to Bajić morao bojati? Opljačkanog hrvatskog naroda, koji je opljačkan pred nosom Mladena Bajića? Bajić bi morao znati da njegov saborski cirkus nije nikoga impresionirao, naprotiv, izazvao je zgražanje čitave javnosti, osim medijske oligarhije, vlasnika medija koji bi odavno propali da ih država ne pomaže kad god je to potrebno.
    Bajić mora imati debelu kožu da ne bi osjetio sram pred činjenicom da je na Banovini ubijeno preko 300 ljudi tijekom okupacije te da za te zločine nitko nije odgovarao, pa ubojstva nad djecom. Vladaju li jednim dijelom Hrvatskom i hrvatskim medijima bezosjećajni monstrumi?
    Tako je u Hrvatskom saboru o nekaznjenim zlocinima srbofasista govorio stradalnik iz glinske Policijske postaje i uznik cetnickoga kninskog logora Ivan Santek. Na sve, medjutim, sutnja. Zasto? Za GDO-a Mladena Bajica zivopisni vozac busa s Plitvica i general HV-a Ljubo Cesic Rojs za izbora splitskoga sarmera otvoreno rece da je iz udbaske notorne obitelji. Njegova zamjenika Cvitana nije tada spominjao, no kasnije kostajnicki zemljak, pukovnik Ivica Pandza Orkan, otkriva javnosti da Cvitanu u yugodomoljublju nema ravna. Vec po obiteljskoj lozi: Cvitanov ujak, general KOS-a Mihajlo Pavicic, koji se nije javio u oruzane snage svoje domovine Hrvatske, ostao je nakon JNA u jednako fasistickoj armiji Srbije, bruljava cetnika Aleksandra Vucica. Proslo je otad osam godina pravosudne sutnje, razdoblje Milanoviceva komunizma, a HDZ-ov Plenkovic je priprijecivao onima koji su lani odlazili u “pobunjeni” Penavin Vukovar.

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. L.S.L.G.
    #3 L.S.L.G. 4 svibanj, 2019, 07:19

    Vojska koja ubija djecu,trudnice,ranjenike,stare i nemoćne,svećenike…je prokleta od neba i slijedi joj nestanak kao i državi iz koje dolazi.Srbadija nikad nije bila veća zahvaljujući pljački ,ubijanju,protjerivanju okolnog stanovništva i nikad prezrenija od civilizacije.Nitko ne želi s njima imati nikakva posla,njihova religija je odavno pročitana i odbačena od tvz.braće i dolazi vrijeme naplate za zločine .

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.