IZUZETNI ULRICH WALTHER NA ORGULJAMA SV. MARKA

IZUZETNI ULRICH WALTHER NA ORGULJAMA SV. MARKA

24. rujan, 2017.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Piše: Igor Koruga

Na pragu jeseni, u srijedu 20. rujna, u zagrebačkoj se gornjogradskoj crkvi sv. Marka, u 19:30 sati, pojavio izuzetni njemački orguljaš, Ulrich Walther (1980), koji je još za vrijeme studija na Sveučilištu za glazbu i scenske umjetnosti u Stuttgartu stekao niz diploma iz područja crkvene glazbe, koncertiranja te glazbene pedagogije u klasama Ludgera Lohmanna (orgulje), Dietera Kurza (dirigiranje) te Hansa-Martina Corrintha, Wilibalda Bezlera i Jürgena Essla (improvizacija), a od 2008. godine i titulu profesora na Sveučilištu za glazbu u austrijskom Grazu. Kao baštinik novoklasicističkog stilskog pluralizma, ili točnije, buntovnog umjetničkog pravca koji je odlučno pridonio razaranju pojma umjetnosti temeljenoj na estetici originalnosti, Walther se, na predzadnjem, šestom nastupu, unutar Četvrtog međunarodnog ciklusa orguljske glazbe Orgulje sv. Marka 2017, odlučio za izvedbeni kolaž transkripcija i stilskih obradbi djela povijesnih orguljaša poput Johanna Sebastiana Bacha (1685-1750), Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791), Franza Liszta (1811-1886) i Maxa Regera (1873-1916). Stilska odrednica nastupa bila je oslonjena na Regera, ne samo zbog njegovog svježeg ophođenja s povijesnom građom (koje je proizašlo iz njegova obožavanja Bacha), već i zbog zanatskog poimanja skladanja koje je nastojao suprostaviti estetici genija. Naime, upravo je Reger bio važan promicatelj njemačkog novoklasicizma, koji je moguće bio i novobarok, te predvodnik ogranka koji je otkrio točku u kojoj su se historizam i novoklasicizam bitno razlikovali; dakle u povijesnoj slici, odnosnoj prema 18. i 19. stoljecu.

Njemačka orguljska škola

Najkarakterističnijim žanrom njemačke orguljske glazbe, kojeg su prije Bacha široko njegovali Michael Praetorius (1571-1621), Samuel Scheidt (1587-1654), Franz Tunder (1614-1667), Mathias Weckmann (1619-1674) i Dietrich Buxtehude (1637-1707), dakle obradbom Bachovog korala Kyrie, Gott Vater, BWV 671, Walther je započeo svoju preciznu, duboko proživljenu interpretaciju. Koralni preludij, temeljen na nefugalnoj imitativnoj strukturi i na jednostavnoj melodiji, svojevremeno se smatrao Gebrauchmusikom, ili crkvenom galzbom za prosječnog orguljaša. A zapravo se radilo o naprednom slogu, posebno u smislu širokog kontrapunkta koji se tijekom Waltherovog muziciranja protezao na više od dva manuala. U istom se dijelu nastupa moglo uživati i u Trećem Brandenburškom koncertu u G-duru, BWV 1048, odnosno u njegovom prvom stavku (without tempo indication) kojeg je umješno transkribirao Ulrich Walther, u skladu s razlikovnošću dionica, posebno kontrapunktski razrađenih, s razlogom da se njemačka škola idiomski udalji od talijanske tonske plošnosti. U takvoj se transkripciji u višim registrima nastojao naglasiti polet, temeljen na neprestanom poigravanju dvaju tema (glavne, zanesene i dostojanstvene, i prateće, vedre i motivski razlomljene), dok se u onim nižim tražila elegancija pokreta violončela pojačanih kontrabasom. Priču o Bachu zaključila je Waltherova vrsna transkripcija Preludija u a-molu, BWV 889/1 iz Druge knjige Dobro ugođenog klavira, ovoga puta u stilu Maxa Regera.

Najljepših četrdeset taktova

U duhu neoklasicizma, protumačilo se i Mozartovu Fantaziju u f-molu, KV 594, tematski osmišljenu i, 1790. godine, programski svrstanu uz Gudački kvintet, broj 5, u D-duru, KV 593. Mozart je, prema zapisima, Fantaziju sporadično skladao, navodno zbog dosade i povišene intonacije, u osnovi neodgovarajuće za pravo orguljsko djelo (moguće je čak da je Fantazija u f-molu, KV 608, kasnije napisana, poslužila kao zamjensko djelo za isti instrument). Kako se god uzme, uvodni je Adagio posjedovao, u smislu melodije i nedostižnih appoggiatura, možda najljepših četrdeset taktova ikad napisanih, dok je umijeće kontrapunkta čak bilo usporedivo s onim iz finala ¨Jupiter¨ simfonije u C-duru, KV 551, ili s onim iz Uvertire Čarobne frule, KV 620. Lijepo je zvučala i iduća transkripcija Ulricha Walthera u stilu Maxa Regera, i to 11. transcendentalne etide ¨Večernje harmonije¨ Franza Liszta. Dosezanje Lisztove formalne jasnoće i orkestralne dimenzije zvuka značilo je, između ostalog, i naglašavanje tri strukturna stupa djela kao i snalaženje u gustoj šumi kromatskih podupirućih akorda te, na pedalnoj razini, artikuliranje basova u ulozi udaljenih zvona. Prirodno, nakon svih skladatelja, došao je red i na Maxa Regera te na njegovu opsežnu studiju Varijacija i fuge na Mozartovu temu (iz Sonate za glasovir, broj 11, u A-duru, KV 331), op. 132. Kronološki se činilo da je ukupnost Regerovih muzičkih oblika bila idealna za sam kraj Waltherovog nastupa. Međutim, s obzirom na (intelektualnu) složenost varijacija i na drugi sat priredbe, možda se malo preambiciozno računalo na (ne)ograničenu strpljivost i koncentraciju glavnine slušateljstva. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.