IZGRADNJU OBROVCA NISMO MOGLI ZAUSTAVITI

IZGRADNJU OBROVCA NISMO MOGLI ZAUSTAVITI

1. travanj, 2014.
Print Friendly, PDF & Email

 Barač u stanu-1 Custom

Feljton Svjedoci epoha Neven Barač, uspomene najpoznatijeg hrvatskog bankara 10.dio

 

Zabilježio i snimio: Daražen Stjepandić

U desetom nastavku ekskluzivnog feljtona Svjedoci epoha, sjećanja najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača, razgovarali smo o  famoznoj investiciji u Obrovcu.  Jadral, tvornica glinice u Obrovcu, ostao je zapamćen kao najveći privredni promašaj u nekadašnjoj SR Hrvatskoj. Sagrađen je u drugoj polovici 70-ih.

Neven Barač je dobro upućen u tu temu i prvi put javno objavljujemo ekskluzivne podatke koji su nekoć bili – strogo povjerljivi. Gospodin Barač tada je bio generalni direktor Privredne banke Zagreb.

SAVKA PRVA ODOBRILA OBROVAC

Privredna banka Zagreb nije imala nikakve kontakte s investitorom, projekt joj nije bio poznat. Ukratko, s Jadralom nitko iz PBZ-a nije imao nikakve veze i nije sudjelovao  u donošenju odluka, iz kojih bi mogla proizići ikakva odgovornost PBZ-a. Sve suprotne tvrdnje što su se pokušavale plasirati javnosti i političkim faktorima kroz medije prijesna sue laž. Ne znam kad je počela izgradnja i za čiji novac, znam da je projekt vodila Splitska banka, koja se tada zvala Ivesticiono-komercijalna banka Split. Navodno  je odluku o izgradnji tvornice glinice u Obrovcu donijelo Izvršno vijeće Sabora Socijalističke Republike Hrvatske još 1968. pod presjedanjem dr. Savke Dabčević-Kučar. Navodno je jedan od članova Izvršnog vijeća na toj sjednici bio profesor rudarstva i u raspravi o budućoj tvornici glinice u Obrovcu rekao da ondje nema boksita, a isto smo i mi iz PBZ-a utvrdili 1976., ali je Izvršno vijeće ipak odlučilo da se tvornica gradi.

PORAZAN ELABORAT

Još dok sam bio u Ini pokušali smo kontaktirati s IKB-om Split pa sam upoznao članove užeg vodstva te banke: generalnog direktora Nikolu Šimetina, diplomiranog  ekonomista, iskusnog, agresivno poduzetnog u poslu, okrenutog razvoju.  Oko sebe je okupio izvrstan tim: dr. Donadinija, dr. Fabrio vodio je devizne poslove, a Božo Boban kreditni sektor. U ono vrijeme sve su to bile klase u bankarstvu. Poput svih svih drugih razvojnih banaka u Jugoslaviji (Jugoslavenske investicione banke i Jugoslavenske poljoprivredne banke prije svih), i IBK Split našao se u teškoćama. Problem je bila nemogućnost kreiranja novca u inozemstvu zaduženjem, što je uslijedilo kao posljedica političkih odluka o decentralizaciji i ukidanju državnog kapitala te raspodjele po republikama i privrednim subjektima. Početak problema bio je u Investicionoj banci Beograd, dotad najvećoj jugoslavenskoj banci. Tržište kapitala postalo je vrlo oprezno, pa suzdržano, banke nisu mogle doći do novih izvora novca, a stari krediti uloženi su u infrastrukturu i industriju s dugim rokom vraćanja od 25-30 godina. Zbog toga je nastala insolventnost i nisu se ispunjavale ni tuzemne ni inozemne obveze. Jugoslavenska investiciona banka dospjela je na crnu listu banaka. To je pogodilo i Poljobanku Beograd i Investiciono-komercijalnu banku Split. Tada su IKB Split i Jadral, tvornica glinice u Obrovcu, sklopili aranžman s tadašnjom Istočnom Njemačkom, koji se sastojao u prodaji aluminija  koji se ubuduće trebao proizvoditi u budućoj tvornici glinice u Obrovcu i TLM-u u Šibeniku. Iz DDR-a je stigla uplata od 30 milijuna američkih dolara unaprijed, a aluminij je trebao biti isporučen kad proradi tvornica u Obrovcu.

Odlazak Nikole Šimetina s mjesta generalnog direktora IKB-a Split 1972. nije pridonio sređivanju stanja u toj banci, naprotiv. Svi zainteresirani za izgradnju Jadrala okrenuli su se Privrednoj banci Zagreb, proglasivši ju jedinom sposobnom da projekt tvornice glinice u Obrovcu dovede do kraja, od Izvršnog vijeća i njegovih resora, Sabora, Narodne banke Hrvatske do niza pojedinaca. Podrška i pritisak, ali nije uspjelo, jer tu nije bilo pitanje izbora banke, nego kvalitete  projekta. Bilo je jasno da nema boksita  ni načina da se dopremi iz uvoza. PBZ se opirao jer je bio zauzet svojim velikim projektima u turizmu, pojedine je trebalo završiti, a druge analizirati i utvrditi njihovu ekonomsku opravdanost. A  otvorila se razvojna fronta u Ini i tu je banka imala popriličnu ulogu. Zbog svega toga nismo imali ni dovoljno kadrova da sve to obave pa smo i zato odbijali ulazak u Jadral. Budući da su 1971. i 1972. godina bile posve bliska prošlost, bilo je mnogo političkog utjecaja jer je Obrovac bio u kraju gdje je živjelo dosta Srba. Kad je naš elaborat o tvornici u ljeto 1976. dao negativnu ocjenu, pojedini članovi ekipe koja je pripremila elaborat na temelju uvida na licu mjesta proglašeni su ustašama, npr. Đurđica Bokan, tadašnja direktorica Direkcije za turizam. Rukovodioci Jadrala su u pismu predsjedniku Izvršnog vijeća Sabora prof. dr. sc. Ivi Perišinu zatražili da ih oslobodi Josipa Slade, direktora u kreditnom sektoru PBZ-a,  jer nije htio dati novac za Obrovac. To pismo Perišin je proslijedio meni kao generalnom direktoru PBZ-a i Josipu Sladi, a  ja sam ga bacio u koš.  Elaborat je bio porazan.  Investicija je u građevinskom dijelu došla do 40 posto, a sva oprema bila je isporučena i ležala je na gradilištu. Podatke o rezervama boksita u kategorijama B i C nismo mogli dobiti  jer je to bilo neistraženo. Utvrdili smo i da količina aluminija u boksitu (modul) nije ni približno 10, što je optimalno, pa utječe na aranžman i kalkulaciju cijene. Kruna  svega: kalkulacijom u elaboratu prezentirana je tadašnja prodajna cijena glinice na svjetskom tržištu od 164 američka dolara po toni, a cijena glinice proizvedene u Obrovcu bila bi 320 dolara. Gubitak u poslovanju bio bi velik i zaključak je bio da ne postoje ekonomski uvjeti da se izgradnja nastavi.

HARBROST ZA  ISTINU

Taj je elaborat bio prezentiran članovima Upravnog odbora Privredne banke Zagreb radi donošenja odluke. Dostavljen je Izvršnom vijeću Sabora SR Hrvatske, predsjedniku Sabora i nekim resornim sekretarima Izvršnog vijeća (ministrima). Elaborat smo potpisali Đurđa Bokan i ja.

Komentari su bili – tko se to usudio napisati i potpisati. Tada je trebalo hrabrosti da se napiše istina. Sve je u elaboratu bilo istina, a naknadno su iskrsnule još neke stvari koje nismo znali. Na primjer, izgradnja bazena za skladištenje crvenog mulja, vrlo značajnih za očuvanje okoliša, još bi povećala ekonomsku promašenost te investicije. Uz Đurđu Bokan i Josipa Sladu u izradi elaborata sudjelovao je i Pero Erceg, diplomirani ekonomist, šef  plana i analize u Rafineriji Sisak i financijski direktor u Jugoslavenskom naftovodu. Njega smo dodali našoj grupi iz PBZ-a.

SASTANAK S JAKOVOM  SIROTKOVIĆEM

Nakon izrade elaborata na sastanku Upravnog odbora PBZ-a započeo sam raspravu o donošenju odluke. Hoće li banka preuzeti financijsko vođenja projekta i hoće li svojim novcem sudjelovati u toj investiciji, s koliko i pod kojim uvjetima? Nakon mog uvodnog obrazloženja, u kojem sam čak nastojao ublažiti neke elemente analize, razvila se burna, otvorena i oštra polemika. Svi članovi Upravnog odbora izjasnili su se protiv upuštanja banke u investiciju. Predsjednik Upravnog odbora PBZ-a, generalni direktor Ine Vlado Lenić, bio je najumjereniji diskutant, ali i njegova opaska na informaciju da u Obrovcu ima boksita, ali ne zna se koliko, bila je ironična: da u Zagrebačkoj gori ima zlata, ali ne zna se koliko i bi li ga se isplatilo vaditi. Zaključak je bio da investicija nema ekonomskog opravdanja i PBZ u njoj neće sudjelovati, a tko hoće, neka da novac.  I zaključci Upravnog odbora PBZ-a poslani su u Izvršno vijeće i Sabor, odakle je zatraženo da dopunimo elaborat nekim novim sspoznajama, što je i učinjeno, ali s još poraznijim zaključkom. Sljedeća sjednica Upravnog odbora trajala je tri sata i završena je odlučnim ponavljanjem zaključka s prve. Tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća akademik Jakov Sirotković nakon toga je sazvao sastanak u svom kabinetu na koji je pozvao članove Upravnog odbora PBZ-a, mene kao generalnog direktora i nekoliko svojih najbližih suradnika. Svi članovi Upravnog odbora ponovili su svoje stavove i izrazili svoju rezerviranost prema Jadralu, tvornici glinice u Obrovcu.

– Onda ćemo osnovati posebnu banku da to riješi – iznerviran rekao je Sirotković.

Na to nismo imali nikakav komentar smatrajući da je to neozbiljan stav. Tako je završen treći sastanak Upravnog odbora PBZ-a o Jadralu.

“OBJEKT OD INTERESA ZA ŠIRU DRUŠTVENU ZAJEDNICU”

Jadral je bio promašaj, koncipiran 20 godina prije početka izgradnje, pa je logično da su se neki parametri promijenili. Poslovne odluke ne mogu se uvijek realizirati kako je zamišljeno. Onaj tko donosi poslovne odluke ima pravo na pogreške jer je teško predvidjeti što će se sve dogoditi za pet-šest godina, a tu se radilo o 20 godina. U onim političkim okolnostima nije se htjelo otvoreno argumentirati i prihvatiti promašaj, nego se stvar postavila tako da oni koji su bili za projekt nisu htjeli slušati argumente. Kad sam viceguverneru Narodne banke Jugoslavije Iliji Marjanoviću, koji je bio najveći  zagovornik Jadrala, rekao što piše u elaboratu,  on je odgovorio: “Te smo riječi slušali i 1971.”

Sve se to događalo 1975. PBZ je dobio zaključke Izvršnog vijeća Sabora kao odgovor na informacije poslane tadašnjoj vladi Socijalističke Republike Hrvatske (pod  brojem 03-strogo povjerljivo 13-3-1976. od 15. siječnja 1976. Privredna banka Zagreb  – Predmet u vezi s nekim problemima vezanim za gradnju tvornice glinice Obrovac – Zaključci Izvršnog vijeća Sabora).

Privredna banka Zagreb tim je pismom informirana da Izvršno vijeće ocjenjuje pod brojem 1. da je tvornica glinice u Obrovcu jedan od onih investicijskih objekata u Republici čiji je kontinuitet i dinamika izgradnje od interesa za širu društvenu zajednicu. 2. Predlaže se Privrednoj banci da se uključi u daljnje financiranje tvornice glinice Obrovac i modernizaciju rudnika boksita. 3. Izvršno vijeće Sabora zaključuje da će iz kvote inozemnog zaduženja koja će pripasti Hrvatskoj i biti raspoloživa za 1976., 1977. i 1978. godinu biti raspoloživo za ovaj objekat i pravo zaduženja bez depozita u iznosu od 50 milijuna dolara. 4. SR Hrvatska će reprogramirati svoja potraživanja od Privredne banke Zagreb na osnovi dijela kreditnog fonda i osnivačkog uloga Republike kod Privredne banke, koji je Privredna banka dužna platiti u razdoblju od 1976. do 1980. godine. To će reprogramirati kao svoj udio u financiranju izgradnje ovog objekta. Pod  5. su još stavili – ako iz opravdanih razloga u prvim godinama rada tvornica glinice u Obrovcu ne bude uspješno poslovala, Izvršno vijeće Sabora zajedno s Privrednom komorom založit će se da se osiguraju potrebna sredstva za pokriće gubitka koji će eventualno nastati u prvim godinama rada tvornice.

To je pisalo u zaključcima koje smo dobili od tadašnje republičke vlade.

JASNO SMO KONSTATIRALI POSVEMAŠNJI PROMAŠAJ

Nakon dobivenih zaključaka Upravni odbor PBZ-a donio je odluku da se uključi u vođenje poslova oko izgradnje tvornice glinice u Obrovcu kao  što su pronalaženje kredita u inozemstvu i drugih financijskih transakcija,  naznačenih u odluci Izvršnog vijeća Sabora od 13. siječnja 1976., kao i kontrolu namjenskog utroška sredstava, ali Upravni odbor Privredne banke Zagreb ostaje pri stavu da Privredna banka Zagreb neće svojim novcem sudjelovati u financiranju tvornice glinice u Obrovcu.  Nismo uložili ni dinar i ne smatramo se odgovornim za Jadral. Jasno smo konstatirali da je Jadral posvemašnji promašaj, ali nismo mogli spriječiti nikoga da svojim novcem raspolaže po vlastitoj odluci. To smo napisali i potpisali.

DOLAZAK JURE BILIĆA

Tvornica je 1977. napokon počela s proizvodnjom, iako investicija nije bila potpuno završena. Nisu bili izgrađeni  bazeni za crveni mulj, koji se kao ostatak nakon prerade boksita sastoji od boksita i natrijeve lužine (kaustične sode). Ako se crveni mulj adekvatno sanira, stvrdne se i pretvara u prašinu koju vjetar raznosi na veće udaljenosti. Nije teško zamisliti što bi kaustična soda u prašini učinila raslinju. Iz informacije Izvršnog vijeća Sabora od 1. ožujka 1978.  poslovanje poduzeća za 1977. bilo je procijenjeno na 60-ak milijuna dinara gubitaka. U svibnju 1978. na čelo Sabora došao je Jure Bilić i počeo ambiciozno “mijenjati svijet”. Nakon što su rezultati poslovanja Jadrala definirani u bilanci uspjeha za 1977., drug Bilić pozvao je  tadašnjeg predsjednika Upravnog odbora PBZ-a Joakima Crnošiju, tada generalnog direktora ŽTP-a Zagreb,  i mene kao generalnog direktora PBZ-a. Crnošiji se nakostriješeno obratio i prije nego što mu je ponudio da sjedne:

– Druže direktore, kad će naše željeznice voziti kao švicarske?

Crnošija je nešto objašnjavao, ali ja ništa nisam razumio. Potom sam na red došao ja.

– Što ćemo s Jadralom iz Obrovca? – pitao me drug Bilić.

– To nije naš problem – odgovorio sam praveći začuđenu facu.

– A čiji je? – pitao je Bilić.

– Onoga tko je odlučio da se to započne  i tko je dao novac, a to je Izvršno vijeće Sabora – rekao sam.

– A gdje to piše? – glasilo je novo pitanje.

– Evo, ovdje – pokazao sam mu tekst Odluke Izvršnog vijeća Sabora.

Kad je pročitao, uslijedilo je novo pitanje:

– Jeste li vi, druže direktore, u to vjerovali?

To me pitanje zbunilo, jer sam se čudio  da predsjednik najviše zakonodavne vlasti u Republici tako kometira odluke svoje vlade.

– Jesam, druže predsjedniče – odgovorio sam nakon što sam se pribrao.

– A je li to mjenica, druže direktore? – pitao me.

– Nije, druže predsjedniče, ali ako je prava država, to je više od mjenice – odgovorio sam spremno.

Na to nas je obojicu otpustio. Znali smo da nam se ne piše dobro, pogotovo kad sam doznao što je razgovarao s rukovodiocima u poduzeću “Dalmacija” u Dugom Ratu. Ondje je govorio da je Jadral med i mlijeko – nema što nema i sve je odlučno, na što mu je drug Trgo, mislim da je bio komercijalni direktor “Dalmacije” iz Dugog Rata, član Upravnog odbora PBZ-a, rekao:

– Neće biti tako, druže Jure, imamo materijal PBZ-a u kojem piše sve suprotno.

– Njih u PBZ-u treba rastjerati – na to je rekao Bilić – mogu oni varati svoje organe, ali ne mogu Izvršno vijeće Sabora SR Hrvatske. Mi smo dali Ekonomskom institutu Zagreb da izradi studiju ekonomskog položaja tvornice glinice Jadral iz Obrovca pa će se vidjeti da je ovako  kako ja kažem.

Završio je drug Jure Bilić, a za nekoliko mjeseci direktor Ekonomskog instituta Dragomir Vojnić posjetio je Ivu Perišina u njegovu stanu.

– Druže Ivo, elaborat je gotov i Jadral je dobra investicija i uspješno će  poslovati bez problema s boksitom, prijevozom, crvenim muljem… – rekao mu je otprilike.

Tako je perjanica ekonomske mudrosti, Ekonomski institut Zagreb, primjenom svoje “znanosti” utvrdio da je Jadral  rentabilan.

POZITIVNO MIŠLJENJE O OBROVCU EKONOMSKOG INSTITUTA

Dok je Ekonomski institut radio svoju studiju, drug Petar Fleković zatražio je da PBZ napravi i svoju studiju. Iz šale smo napravili 12 varijanata u rasponu od nula kapaciteta, dakle da tvornica uopće ne radi, do 300 tisuća tona kapaciteta godišnje. Analizu je napravio Josip Slade i odnijeli smo to zajedno predsjedniku Izvršnog vijeća.

– Koja je varijanta najbolja?- pitao me Fleković.

– Ona kad tvornica ne radi – odgovorio sam.

Nastala je konsternacija.

– Tvornica prodajnom cijenom ne može pokriti ni varjabilne troškove (boksit + uloženo + struja) pa što više radi, pravi veći gubitak – objasnio sam mu.

Ali eksperti Ekonomskog instituta onako su se proslavili, a, nažalost, i u ovoj su državi ekonomski savjetnici. O mrtvima sve najbolje, ali Jure Bilić za mnoge je bio jedinica za glupost. Nakon osamostaljenja Hrvatske, kad sam se susretao s novim rukovoditeljima i direktorima, moje mišljenje o Biliću se popravljalo. Kad sam upoznao respektabilnu kvotu novih šefova, nakon svega me sram što sam o njemu tako loše mislio.

OPREMA ZAVRŠILA U KINI

Poslije, kad bih sreo neke od zagovornika izgradnje Jadrala među ekonomistima, rekao bih im da fakultetu vrate diplome. “A što sam ja mogao”, obično bi mi govorili. Mogli su iznijeti svoje mišljenje ili šutjeti i ne sudjelovati u obmanjivanju ljudi oko sebe da ondje postoji boksit.

Na kraju priče o Jadralu, tvornici glinice u Obrovcu, mogu reći da je oprema demontirana i navodno prodana u Kinu, a Jadral je ostao simbol promašenih investicija. Je li bilo još promašenih investicija, nije mi poznato, premda je PBZ vodila tri četvrtine investicija u u Hrvatskoj do početka 80-ih. Poslije velikih investicijskih projekata ionako više uopće nije bilo.T

 

 

2 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Filip
    #1 Filip 20 kolovoz, 2017, 14:10

    A to što je boksit prije vremena tvornice (i u vrijeme izgradnja) prodavan Rusima, to nitko ne priča… Lijepo su Rusi brodovima dolazili i vozili to. Kamere sve lijepo zabilježile, postoji čak i snimka na YouTubeu…

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Casio
    #2 Casio 2 travanj, 2014, 07:38

    Obrovac je bio jedna velika politička sabotaža.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.