IZGOVOR NA TELEVIZIJI JE ZASTRAŠUJUĆ

IZGOVOR NA TELEVIZIJI JE ZASTRAŠUJUĆ

22. ožujka, 2013.

 

Boro i Frenki-3

Književnik Borivoj Radaković u razgovoru za portal Tjedno

Razgovarao: Dražen Stjepandić

Borivoja Radakovića moglo bi se nazvati jednim od urednika suvremene hrvatske književnosti. Premda ni u jednoj izdavačkoj kući ne zauzima zvanični urednički položaj,  ali zahvaljujući druženju s kolegama piscima Borin utjecaj na brojne poznate i nepoznate autore i njihove knjige objektivno bio je veći od njihovih službenih urednika.

Mnoge kao što su Vedrana Rudan ili Robert Perišić, kad su pomislili da su pisci Borina kritika je sasjekla, stoga se njegovo mišljenje smatra neslužbenom nagradom. A vrlo je strog kritičar, gotovo kao vrijeme.

U davno ugaslom Oku, koji je izdavala također propala zagrebačka Mladost bio je urednik književnosti. Prvu knjigu, roman „Sjaj Epohe“ (Mladost, Zagreb, 1990.) objavio je nešto prije svoje četrdesete. U vrijeme kad su Jazavac pokrštavali u današnje ime Kerempuh  izvedena mu je prva komedija „Dobro došli u plavi pakao“. U prvim godinama ovog stoljeća s Nenadom Rizvanovićem je pokrenuo FAK.

Već tri godine kazališne komade piše za kazalište KNAP na Pešćenici.

Ne treba zaboraviti ni bogati  prevoditeljski opus, koji je najzaslužniji što Boro uspijeva preživjeti kao profesionalni književnik. Tako bi u kratkim crtama prikazao Borino dugo književno pamćenje o čemu smo također razgovarali u ovom intervju-u za portal Tjedno.

Na dan kad je ovog ožujka nadamo se padao posljednji snijeg sastali smo se u Španskom, gdje posljednjih godina živi. U kafiću kod Žaca koji  spominje i u njegovoj novoj predstavi „Grupa“.  

Što ima novo oko Vaše kazališne predstave “Grupa” u KNAP-u? Je li sve knap?

-Sve je knap i predstava se igra. Jedino nam je svima žao što se predstava igra samo dva puta mjesečno. Glumci nisu iz tog kazališta i onda se mora praviti križaljka kad su oni slobodni i kad se mogu okupiti sve četvero glumaca.

U predstavi glumci fascioniraju sviračkim umijećem.

-Osim Ranka Zidarića koji je u raznim zagrebačkim bandovima svirao bubnjeve ostali nisu imali iskustvo s električnim instrumentima. Niti Sreten Mokrović niti Ivica Zadro. Svirali su samo akustičnu gitaru, ali pozvali smo izuzetnog znalca i pedagoga Damira Smiljanića, koji je trenutno u Soulfingersima i on je od glumaca u tri mjeseca, koliko su išle muzičke probe, napravio band iz garaže. Kad smo sastavljali glumačku podjelu bilo je važno imati glumca koji ima preko pedeset godina, da kajka i da odlično svira. Posebno me iznenadio Ranko Zidarić, koji za bubnjevima nema greške.

Pretpostavljam da ste ideju za kazališni komad “Grupa” dobili dok ste vježbali sa “Zvučnim zidom”, odnosno “Mračnim predmetom želja”, kako se taj band kasnije nazvao. Što je s vašim bandom?

-Našli smo se ad hoc zbog potreba promocije knjige “Zvučni zid”. Bio je dogovor da mi koji nismo muzičari, a nešto znamo svirati, da napravimo band. I krenuli smo pankerski i dok je to bilo tako, dok smo imali pankersku iskrenost i nevinost, zvučalo je izvrsno. Poslije su nam narasla krila i tu se vidjelo da smo mi ljudi različitih koncepcija. Ognjen Sviličić je postmodernist, dok sam ja potpuno suprotan tome.

 

Uz Kerempuh sad imate  stalnu suradnju s KNAP-om,  s kojim dogovarate i treću predstavu napisanu  za to kazalište.

-Tomislav Štriga je bio glumac “Kerempuha”, igrao je u “Dobro došli u plavi pakao”, predstavi koja za nas aketere u ono vrijeme devedesetih nije bila bezazlena. U to vrijeme u novinama je bilo natpisa koji su doslovce bili poziv na linč. Prednjačio je Milan Ivkošić i zbog toga  nikad nije povukao nikakve konzekvence. Nije ga nitko ni pljunuo, a imao je zadatak da uglednije srpske intelektualce u Hrvatskoj vrijeđa i napada. Iz tih herojskih vremena datira moje prijateljstvo s Tomislavom Štrigom i kad me pozvao u KNAP uopće nisam razmišljao je li to veliko ili malo kazalište nego sam došao raditi s njim.

Po Vašim “Amaterima” je napisan scenarij za film?

-Vicko Ruić, glumac i redatelj je zainteresiran za snimanje filma. Napisao je scenrij i predao ga je još prošle godine na natječaj, ali prvi put nismo prošli. Ove godine ga je predao ponovno. Mislim da je napravio odličan scenarij. Nije to slika kazališne predstave, nego priču izvlači van i ima vrlo spretnih rješenja. Čeka se neka lova od ministarstva pa da se krene u snimanje filma.

Predstava je nastajala iz banda u kojem ste svirali, a band iz knjige. Rekao bih da je prva zbirka “Zvučni zid” dosta bolja od druge?

-Prvi “Zvučni zid” smo Arsen Oremović i ja radili zajedno, onda je on sam napravio drugu knjigu. Obično je to tako prvo je dobro, a poslije toga je teško održati istu temperaturu i atmosferu.

OKO I GORAN BABIĆ

Imate bogat staž, neki bi rekli dugo književno sjećanje, kako ste svojedobno, još početkom osamdesetih počeli uređivati književnost u Oku gdje je glavni čovjek bio Goran Babić. Kontaktirate li s Goranom Babićem?

-Ne, samo znam da je u Beogradu i da je objavio dosta knjiga. Danas mnogi govore da je Goran Babić bio upravu za mnoge stvari koje je govorio o nacionalizmu. Predvidio je i rat. A u samom ratu mi nije bilo drago što se povezao s Borom Mikelićem. Dalje o njemu više ne znam mnogo, osim da mu nije lako jer u Beogradu nije pompozno dočekan, ali morao je ići jer pitanje je bi li u Hrvatskoj preživio.

Zašto? Bilo je i većih nekadašnjih komunističkih funkcionera srpske nacionalnosti koji su ostali u Hrvatskoj i ništa im se nije dogodilo.

-Goran Babić po nacionalnosti nije Srbin, što je za njega potpuno nevažno i njega ne bi napadali kao takvoga, on je bio komunistički ideolog.

 

Oka se sjećaju kao režimskog lista?

-Sve novine su tada bile režimske, a ja sam bio urednik za književnost i silno sam ponosan na ono što sam radio. Generacije hrvatskih pjesnika su stasale u Oku, po svom ukusu sam zaobilazio tradicionalnu i preferirao moderniju poeziju koju su pisali Branko Maleš, Milko Valent, Dražen Mazur…Pišem od drugog osnovne škole, studirao sam slavistiku, jugoslavensku književnost i komparativnu. U Oko me doveo Velimir Visković i prije nego što su me zaposlili dvije godine sam pisao kritike časopisa i raznih drugih stvari. Onda sam otišao u vojsku, na Mali Lošinj i po povratku su me zaposlili.

Zašto niste voljeli rock pjesnika Đonija Štulića?

-Kao pjesnik nije mi dovoljno dobar. Njegov jezik je nedotjeran, u bipolarnosti novog vala meni je bio mnogo draži Jura Stublić, koji je pisao dorađene tekstove, a što nije bilo dorađeno besprijekorno je izvlačio glasom. Štulić je bio razbarušen u svakom pogledu, jedino je uletio u pravom trenutku, da je došao pet godina prije ili poslije vjerojatno ne bi postigao takav uspjeh.

Bili ste jedan od osnivača Društva pisaca. Zašto više niste član ni jednog od hrvatskih društava pisaca i književnika?

-Ne vidim svrhu.

Koje je gore od dva postojeća društva ?

-Oba. Na poziv kolega sudjelovao sam u osnovanju Društva pisaca. Bio je neki preliminarni skup na koji smo svi bili dezavuirani. Nije tu bilo nikakve spontanosti. Velimir Visković je već bio obavio razgovore na političkoj razni s tadašnjim ministrom i odmah mi se to nije nimalo dopalo. Ipak održao sam jedan govor o tome što mislim da bi neko društvo trebalo biti i otišao sam s tog skupa. Otišao sam u prvi kafić i dok sam tamo bio došli su neke kolege i rekli su mi da sam odabran u incijativni odbor. I bio sam na tih par sastanka, ali to je sve bilo prilično smiješno. Tražio sam da društvo u prvom redu bude pulusindikat, poluagencija jer nemamo književne agencije. U Britaniji postoji devedeset književnih agencija i mislim da je to potrebno, a ne jedna polu politička organizacija. To mene ne zanima. O onom starijem društvu neću ni govoriti, ono je u svemu još gore i to sam davno javno govorio.

PETKOVIĆ I JERGOVIĆ

 

Jeste li čitali nedavnu polemiku između predsjednika Hrvatskoh društva pisaca Nikole  Petkovića i Miljenka Jergovića?

-Naravno da pratim zbivanja u književnom životu. Pratio sam i prije toga što je Velimir Visković pisao o Miljenku Jergoviću. Mislim da Visković i Petković ne mogu  ići u istu kategoriju s Jergovićem. Miljenko Jergović je neki pisac, a Visković nije, dok je Petković čovjek s književne margine i nevidim otkud njemu pravo na bahatost da se gura u rang s jednom književnom veličinom kao što je Miljenko Jergović. Ima nekoliko knjižuljaka. Podržavao sam ga kad je bio mlad, pisao je dosta simpatične pjesme za devenaestogopdišnjaka. Napisao je i jedan strašan roman. O njemu danas ne mogu ništa reći nego da je jedan iz Viskovićevog kruga. Jergović je bio član tog društva, ima neke svoje račune s njima i ne voli Zagreb, ali Jergović je kao prvo Hrvat i nitko mu ne može odricati njegovo hrvatstvo i pravo na mišljenje o Hrvatskoj.

Zar nije on nepripadajući, odnosno želi  pripadati  nepripadanju?

-Ma i ja bih volio nepripadati, ali to ne ovisi o nama koji bismo željeli nepripadati, nego o drugima koji određuju kome pripadamo. Stalno mi govore:“ Ti si Srbin, ti si Srbin, ti si Srbin, ti si Srbin…“ Ja ne pripadam, ali mi nedaju da ne pripadam.

Zar je loše biti Srbin?

-Nije ni dobro ni loše, samo je suprotno mom viđenju svijeta. Ne gajim nikakve običaje, osjećaje ni uspomene, a guraju me u to.

Premda niste religiozni, iz prve ruke mogu posvjedočiti kako ste religijski obrazovani.  Religija vas jako zanima na neki drugi način?

-Neki dan sam imao razgovor s grupom studenata kroatologije. Ne znam tko je dao tako glupo ime – kroatologija –  ali razgovor je bio zanimljiv. Rekao sam da živimo u kršćanskoj civilizaciji i mnogo je toga nemoguće ne znati. Devedeset posto umjetnosti do devetnaestog stoljeća ima motivaciju iz Biblije. Što govorim – Avangarda je, kako je pokazao profesor Flaker, prepuna motivacija i referenci na Bibliju. Tko to ne zna ne zna ništa o umjetnosti zapadnog kruga.

RELIGIJA I RELIGIOZNOST

 

Ono što u ovom trenutku garantira publicitet i trenutni prodor u medije je napad na crkvu. Religija i religioznost se skrnave na najprimitivniji način i onda se to proglašava angažiranom umjetnošću.

-Ljudi koji najviše skrnave religiju u zadnje vrijeme su ljudi iz samog crkvenog vrha. Mi ateisti u to, prešutno, ne diramo. Naprosto ne diramo tuđe svetinje, ali svako malo crkva napadne nas ateiste. Neprekidno izazivaju i ako govorimo o skrnavljenju cijela ta priča oko spolnog odgoja je skrnavljenje crkve. Beskrajno primitivni ljudi koji su se nekim čudom zatekli u 21. stoljeću  govore o nečemu o čemu nemaju pojma.

Vaš ugledni kolčega Ivan Aralica u intervju-u za portal Tjedno je izjavio da zbog ljudskih prava za homoseksualce, a koja im treba dati,  ne treba nametati kulturu smrti.

-Crkva je najveća kultura smrti, ona zaziva umiranje da bi se uskrsnulo. Zašto su kršćani na svoje najveće praznike onako smrknuti i zastrašujuće ozbiljni? Na Božić, na primjer. Pa rodio se njihov čovjek-Bog, pa to treba slaviti, treba biti veselja, pjesme… Za Uskrs također. A pogledajte svećenike u crkvama – mrkla lica, kao da prijete. Zar radost nije ugodna Bogu?

Što mislite o plakatu za predstavu Fine mrtve djevojke?

-To je bilo tako benigno i uvjeren sam da je to napravljeno bez ikakve misli da se nekoga uvrijedi. 

Zašto se umjetnički provocira najviše crkva, nema priča ili filmova koji zadiru u kulturnjačku nominklaturu? Zašto se nitko ne dohvati motiva o sadašnjoj ministrici kulture? Nitko ne smije prikazati kako sadašnja ministrica prje odlaska na posao popije par piva?

-Mene zanima samo kako se ona ponaša nego samo kao ministrica. Drugo me ne zanima i njena je stvar. Ministar kulture bi uvijek trebao biti naš čovjek, kulturnjak u njihovim redovima. Nažalost, onog časa kad naš čovjek ode u njihove redove postane njihov čovjek, a još jedno vrijeme pokušava biti njihov čovjek u našim redovima. Igra na isti onaj odnos koji smo imali dok nisu otišli u politiku. Mi kulturnjaci bismo trebali biti oponenti politici i naši ljudi u njihovim redovima nalaze se  u nekoj polushizofrenoj situaciji.  Osobno nisam zadovoljan ni ovom garniturom, društvancem pseudolijevih liberala u Ministarstvu kulture. I to društvance vidimo na svom razinama od izbora za intedanta HNK do djelatnika u kulturnim centrima.

Želite li vi postati indedant HNK?

-Po svojim kvalifikacijama bih to, valjda, i mogao biti, ali ne pada mi napamet da se kvalificiram. Ne znam s novcem i za godinu dana sve bi palo u dugove.

 

Što mislite o Viskovićevoj kandidaturi?

-Ne znam što on tamo uopće traži, osim ako ne želi podebljati svoj posljednji krug prije odlaska u penziju.

Stalna bolna točka je preraspodjela sredstava za kulturu.

-Dok je bio ministar kulture, Vujić izborio je 1% godišnjeg budžeta. Sad je to palo negdje oko 0,5% što je premalo za kulturu. Oduvijek sam govorio da Ministarstvo kulture treba ukinuti, umjesto njega bi trebalo postojati nešto kao u Britaniji Arts Council of England, na primjer, Vijeća za umjetnost, koja se ne biraju zajedno s politikom. Novac se dobiva iz raznih izvora, a ne samo iz državnog proračuna i ne ovisi o politici. Kultura živi svojim samostalnim životom i za ljude koji vode kulturu izabiru se posebni ljudi, a ne kao kod nas – izborima za parlament izabiru se i ljudi koji će voditi kulturu.

JEDAN JEZIK I ČETIRI POLITIČKA NAZIVA

 

Živite kao profesionalni književnik. Važan dio prihoda ostvarujete prevoditeljskim radom. Ne prevodite samo na hrvatski, nego ste nedavno preveli “Pedeset nijansi sive” na bosanski. Što mislite o toj knjizi?

-To je najlošija knjiga koju sam u životu držao u rukama. Naiva i kič, naprosto smeće.

 

Uz Hrvatski isti izdavač V.B.Z. preveo ju je i na bosanski. Kakav je to jezik?

– Profil je objavio hrvatsko izdanje (ne u mom prijevodu), a VBZ je kupio prava za Bosnu i Hercegovinu. Bosanski je mnogo bliži našem normalnom govoru od ovog izmišljenog hrvatskog što ga preko armije poludoučenih lektora i preko nastavnika nameće Institut za jezik, a to je donedavno činio preko Vijeća za jezik. I to je dovelo do toga da, tvrdim:  u ovom trenutku ni jedan Hrvat ne govori hrvatski ako je hrvatski to što oni nameću – izmišljaju jezik. Profesor Katičić je nedavno u intervjuu za Večerni list rekao da je zadaća Vijeća bila normiranje i usmjeravanje hrvatskog jezika. Ali, govor postoji prije norme! Sada je postavljena norma pa neka ljudi izvole tako govoriti i pisati. Koga su pitali. Zašto tisuću pisaca, sve članova DHK-a i HDP-a, zašto prevodioci šute? To se tako događa u totalitarnim i fašistoidnim sistemima. Ali ovo je, valjda demokracija. Tko ima pravo nametati kako ćemo govorit i pisati? Teror hrvatske lingvistike je doveo do toga ljudi da više ne znaju znaju li oni svoj materinji jezik. Ali tvorci te sterilne, tobože uzvišene budalaštine od jezika često se sami predriblaju, pa tako jedna od glavnih inženjerki novohrvatskog Sandra Hamm na svom blogu piše potpuno drugim jezikom. Izbacili su odnosne zamjenice, vraćaju particip, razorili su redoslijed riječi u rečenici, vratili su jezik u predstanje jer inzistiraju na redu subjekt-objekt-predikat što nema nijedan indoeuropski jezik, izbacili su riječcu „kao“, pa uvijek uvršćuju „poput“. Ma nemoj. Recimo, izjava „Volim te poput oca“, potpuno je nejasna. Znači li to „Volim te kao oca“ ili „Volim te kao otac“? Devdesetih su nas terorizirali uvršćivanjem enklitike na drugo mjesto u rečenici što je idiotski, pa su i doživjeli debakl. Onda su se odlučili za novu varijantu, samo da sučajno ne bi bilo ono što treba a to je – enklitika stoji na drugom mjestu u fonetskom bloku! Tako je u hrvatskom jeziku vazda bilo – i u štokavaca,i u kajkavaca, i u čakavaca. Dakle, neutralan iskaz je, na primjer: „Marko Marković je išao u kino.“ Karikatura iz devedesetih je tražila postavu: „Marko je Marković išao u kino.“ A sada tjeraju da govorimo i pišemo „Marko Marković išao je u kino.“ Ah. A kad se u tu jednostavnu rečenicu još doda pokoja priloška oznaka, onda imamo veselje, na primjer. Marko Marković iz šume išao je u kino“… Kažem, sve su te postave legitimne, ali za teroriste iz Instituta nelegitimna je samo ona pravilna. Stoga su stvorili uštogljen, nemušt jezik na kojem je nemoguće suvremenu pisati književnost.

 

Postoje amrerička, australijska, kanadska, novozelandska nacija, a jezik je engleski. Isto tako imamo Nijemce, Austrijance i Švicarce, ali je jezik njemački. Dok na području bivše Jugoslavije imamo uz Bošnjake bosanski jezik  i uz Crnogorce crnogorski jezik.

-Josip Silić je napisao gramatiku crnogorskog jezika i kad su ga pitali kako je to mogao odgovorio je: “To je isti jezik”.

Pa zašto onda ima četiri naziva?

-Zašto bi netko inizistirao da Hrvati i Srbi  imaju svoj jezik, a zašto ga ne bi onda imali i Bošnjaci.

A zašto onda i Vojvođani ne bi imali vojvođanski?

-Politički to može biti sedamdeset jezika, a lingvistički – to je samo jedan jezik. Zato ako neki drugi imaju pravo na jezik, imaju ga onda i Bošnjaci… naziv jezika jest pitanje političko, a ne lingvističko.

 

Kajkavski i čakavski su jezici ili dijalekti?

-Jezici svakako. Odavno imaju razvijenu književnost, svoj leksik, gramatiku, povijest, prostor i govornike.

 Kakav je jezik kojim piše Miljenko Jergović?

-Njegov osobni. Upravo je zato i važno spriječiti lektore da diraju i u čiji tekst. U Jergovića se vidi smjesa onoga što je živio, što mu je bilo životni put. Mnogo je elemenata sarajevštine, posebnog prešutnog standarda Bosne i Hercegovine koji se i prije razlikovao od hrvatskog i srpskog, zadnjih godina ima elemenata poprimljene zagrepštine itd… I neka! Kao što ja nijednom lektoru ne bih dao da takne moj tekst, da mi ga takne i nešto izmjeni tužio bih ga istog časa. Kad se dira jezik osobe to je nasilje nad tom osobom. Jezik je identitet i integritet osobe.

 

PRAVO PRAVOGOVORA I ĆIRILICE

 

A što kažete na javni izgovor, posebno na HRT-u gdje bi novinari morali znati dikciju?

-Na državnoj televiziji i radiju u nije u pitanju samo dikcija nego i koješta drugo. Institut za jezik se bavi pravopisom, a zanemaruje ortoepiju, pravilan izgovor, odnosno paravogovor. Akcenatski je sustav u hrvatskom jeziku potpuno razbijen, naročito na televiziji. Zar im je kratkosilazni akcent tako grub da ga mijenjaju dugouzlaznim. Poesbno su užasni sportski spikeri. U neodgojenoj dikciji prednjači mlađi Sušec. Na Olimpijskim igrama u Londonu, u  utrci na sto metara koja traje deset sekndi,  Sušec je oborio svjetski rekord u greškama i mucanju. Sportski novinari, poslušajte ih samo, govore nekom svojom bestidno glupom manirom. Na primjer, popuno neprirodno, potpuno divlje oni svaki suglasnik na kraju riječi izgovaraju nesliveno. Ne znam kako bih to grafički predočio. Recimo. Pet, Petrović, Hendriks. Da, to im omogućuje da manje primjetno mucaju… Ne da se slušati Mišu Dušanovića, Ćosića… Ovima u Dnevniku postavljaju novi tip sintakse, izbacuju im veznike ali (redovito ga mijenjaju knjiški s no), ako, i, neupravni govor tvore riječcomo kako umjesto da, što ovi brže-boilje prihvaćaju, ali akcente nikad nisu naučili, ne znaju koju riječ u rečenici treba ili ne treba naglasiti. Sve čitaju na isti način i ne znaju što treba naglasiti. Sjećam se jednog intervjua pokojnog Ive Robića koji je rekao da su pedesetih  pjevači išli na govorne vježne za nastupe na televiziji. Pjevači to više ne trebaju, ali oni koji su primljeni za spikere moraju proći govorne vježbe. Nekada je s takvima radila Jasmina Nikić, a tko sada radi ne znam, ali ili radi loše ili se ono što radi ne prima. Živimo u kulturalnoj zapuštenoj sredini koja nema svijesti o svom jeziku. To se zove agramatizam.

Što mislite o otporu koji se pruža zbog uvođenja ćirilice u nekim gradovima?

-Tu se radi o krajnjem primitivizmu, a na psihološkoj razini o projekcijama. Glupost i hajdučija… Ako se dogovorimo oko nekih zakona onda ih se trebamo pridržavati. Ne vidim kakva je razlika između hajduka koji su postavljali balvane kod Knina i hajduka koji ne žele prihvatiti zakone svoje zemlje i prijete nasiljem ako  Istočnoj Slavoniji budu natpisi na oba pisma. Ljudi koji se bune protiv primjene zakona projeciraju misao na nešto drugo i ako ova zemlja bude živjela po njihovom neće je više nikad ni biti. Vajni domoljubi često znaju biti neprijatelji svog naroda jer rade, „u korist vlastite štete“. Izborili smo se da više nema balvana na cesti zašto onda ponovno tolerirati hajdučiju. 

ODBOJKA S FRENZENOM

 

Vaša predstava “Dobro došli u plavi pakao završava pitanjem-a kaj ak jenput dojde  Zvezda. Evo u Maksimir dolazi Srbija. Što mislite tko će pobjediti?

-Moj Božo Bad Blue Boy na to pitanje ima i odgovor kaže: “Možda bu opet počel neki novi rat”. Tja… Koliko pratim, vidim da Hrvatska u ovom trenutku bolje stoji, pa pretpostavljam da će u Zagrebu pobjediti. Premda sam bio aktivan sportaš, danas sport slabo pratim jer ga više ne vidim kao ljudsko dostignuće nego samo kao poligon za uzgajanje najgorih oblika nacionalizama.

A nekad ste bili odbojkaš Mladosti.

-Imao sam sreću igrati s Marijanom Kosom, Bracom i Gordanom Jankovićem, Miškom Plamencem, kao starijima te s  Ivicom Jelićem, Vinkom Dobrićem…Pedestih je odbojka u Hrvatskoj bila silno popularna. U Zagrebu je bilo barem trideset odbojkaških klubova.

Što se doista dogodilo s Jonatanom Frenzenom? Novine su pisale da ste ga skoro udavili na književnoj večeri priređenoj Vip Clubu za vrijeme njegovog boravka u Zagrebu?

– Bio sam urednik hrvatskog prijevoda Frenzenove knjige Sloboda, a kad sam knjigu pročitao, konstatirao sam da je preda mnom loš literatura. Nije mi se nimalo dopala. Prije književne večeri sreli smo se na ručku u Baltazaru. Nisam nešto bio inpresioniran njime i mislim da je to osjetio i spustio  mi je kad smo se našli na pozornici. Osim toga, volim mačke, imam ih sedam, a Frenzen je govorio da mačke jedu ptice i zato ih mrzi i traći da se mačkama zabrani izlazak na otvoren prostor! To mi se također nije svidjelo. Frenzenov roman Sloboda izrazito mi je antipatičan i nisam moga biti pozitivno raspoložen. Konstrukcijski je problematičan, ima smiješne i sterotipne likove, mnogo kiča i sladunjavosti, besmileno dugih traktata o pticama  koji naprosto ne pripadaju romanu – mogao je ostaviti neku adresu pa da oni koje to zanima pogledaju na internetu. Kima lik klinca od devetnaest godina koji upada u biznis s mafijom za šverc oružja u Južnoj Americi – prodaju neispravno oružje u Irak – tu se obogati, ali se pokaje i da taj novac u dobrotvorne svrhe. Da čovjek pusti suzu. To je jedna od gorih ljiga koje sam pročitao. Dobar, čak odličan mu je samo lik jedne depresivne žene… Da, ima dva lika koja pate od depresije, a kad sam htio o tome razgovarati, ukorio me jer da klub nije mjesto za takve razgovore. Tja. Ostao sam pristojan, ali sam izgubio motiv za razgovor s njim. Mnogo je ljudi došlo, više od stotine ih je ostalo ispred ulaza. Bio je gradonačelnik Bandić, sva sila ljudi… Kako saznajem, Ivo Sanader i Čedo Prodanović su tražili akreditaciju(to je bilo uoči pokretanja sudskog procesa), ali kako se za književne večeri ne izdaju akreditacije nisu ih mogli ni dobiti, pa oni na kraju nisu došli. Nisu znali da se na književnu večer naprosto dođe…T

Boro i Frenki-3

Književnik Borivoj Radaković u razgovoru za portal Tjedno

Još nema komentara

Uskoči u raspravu
  1. Stipe
    #1 Stipe 29 ožujka, 2013, 07:19

    Podsvjesno je za primjer uzeo Marka Markovica a bjezi od srbske nacionalnosti …ali ne može pobjeći. Čega se bojiš Borivoje ? Borili smo se i za tvoje pravo da budeš što jesi, šta će ti peta kolona ?

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. anon
    #2 anon 22 ožujka, 2013, 22:36

    Bora Radaković:” hajduka koji ne žele prihvatiti zakone svoje zemlje i prijete nasiljem ako Istočnoj Slavoniji budu natpisi na oba pisma”

    Prvo, taj zakon je bio nametnut. Drugo, taj zakon nije obvezatan, znači, može se ali i ne mora se primjenjivati.
    Treće, čak ni kada je Ivica Račan smanjio kvotu s 50% na 30%, taj uvjet nije u Vukovaru ispunjen.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code