ISTINA I LAŽI O NDH

ISTINA I LAŽI O NDH

7. travanj, 2016.
Print Friendly, PDF & Email

Adolf_Hitler_meets_Ante_Pavelić.1941

NDH je od 1941.-1945. bila priznata od 17 suverenih i nezavisnih država (tada ih je bilo svega šezdesetak u svijetu). Bile su to: Kraljevina Madžarska, Njemački Reich, Kraljevina Italija, Slovačka Republika, Carevina Bugarska, Kraljevina Rumunjska, Carevina Japan, Španjolska, Finska Republika, Kraljevina Danska, Carevina Mandžurija, Kraljevina Tailand, Nacionalna Kina, Država Burma, Talijanska Socijalna Republika, Filipinska Republika i Slobodna Indija. Osim toga, NDH je imala s Vatikanskom Državom, Francuskom i Švicarskom odnose koji su imali značaj stvarnog priznanja: duhovna i trgovinska izaslanstva, odnosno opunomoćene ministre. Kraljevina Švedska je priznavala putovnice NDH

Napisao: Mladen Pavković

Mnogo se danas govori i piše o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske (NDH), ali je veliko pitanje koliko tu ima istine, a koliko laži.

Činjenica je da je NDH već bila uspostavljena 7. travnja 1941. u Čakovcu, dan kasnije u Bjelovaru, a 10. travnja u Crikvenici i Zagrebu. Službena uspostava smatra se ona u Zagrebu, koju je u ime Poglavnika dr. Ante Pavelića izvršio umirovljeni pukovnik Slavko Kvaternik, kao njegov opunomoćeni zamjenik.

Zašto se govori o uspostavi, a ne o osnutku NDH-a? Pa, riječ je o tome da NDH nije bila nova država, već nastavak 16 stoljeća stare Države Hrvatske iza Karpata i na Jadranu (626-1918). Ona je bila izravni pravni nasljednik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, koja je postojala sve do prevarnog „ujedinjenja“ sa Srbijom 1. prosinca 1918. Zbog toga se i govori o uspostavi.

Pukovnik Slavko Kvaternik izvršio je 10. travnja 1941. uspostavu NDH preko Radio Zagreba u 16 sati, a njemačke čete započele su ulaziti u Grad Zagreb sat kasnije. Tu činjenicu svjedoči na desetke tisuća Zagrepčana koji su na ulicama grada oduševljeno slavili uspostavu NDH, što opisuju čak i komunistički svjedoci. Međutim, unatoč ovoj činjenici tadašnji sekretar Komunističke partije Jugoslavije Josip Broz Tito je govorio da su „ustaše već 9. travnja preuzimale vlast u Zagrebu“ te da su im „mačekovci dragovoljno predavali tu vlast u ruke“ (Politički izvještaj V. kongresa KPJ, Beograd 1948., str. 35.).

Proglas preko Radio Zagreba

A kako je tekla uspostava NDH? Pukovnik Slavko Kvaternik zamolio je dr. Vladka Mačeka da proglasi uspostavu NDH, kao zakoniti vođa hrvatskog naroda na temelju izborne pobjede 1938. Maček je odgovorio: „Pukovniče, moja politička koncepcija je doživjela slom. Proglasi Ti Hrvatsku Državu“. Nakon toga, Maček je na zamolbu pukovnika Kvaternika pročitao proglas preko Radio Zagreba, a koji je zatim bio tiskan u izvanrednom izdanju dnevnika „Hrvatski narod“ 10. travnja 1941.

Hrvatski narode! Pukovnik g. Slavko Kvaternik, vođa nacionalista u zemlji, proglasio je danas slobodnu i samostalnu Nezavisnu Hrvatsku Državu na cijelom teritoriju hrvatskog naroda te je današnjim danom preuzeo vlast u svoje ruke. Pozivam sve Hrvate da se novoj vlasti pokore. Sve članove HSS molim, a kotarske poglavare pozivam da ostanu na svojim mjestima i da surađuju s novim vlastima. Dano u Zagrebu dne. 10. travnja 1941.“.

Nakon toga je dr. Maček položio ostavku na vodstvo hrvatskog naroda, ali ne i u predsjedništvu Hrvatske seljačke stranke. Istog dana predstojnik Odjela za pravosuđe Banovine Hrvatske (samoupravnog dijela Kraljevine Jugoslavije, sa svega 66.000 č.km i 4,732.000 stanovnika 1939.-1941.) dr. Franjo Žilić formalno je predao vlast zamjeniku Poglavnika pukovniku Slavku Kvaterniku, u Banskim dvorima. Narodni zastupnici HSS-a Janko Tortić i dr. Marko Lamešić već su uoči rata postrojili tajnu Organizaciju za oslobođenje i borbu (OZOIB) u redovima HSS-e i zajedno s predstavnicima Ustaškog pokreta u zemlji izradili nacrt za uspostavu Države Hrvatske.

NDH priznata od 17 suverenih država

U NDH su imenovane tri vlade: prva na čelu s dr. Antom Pavelićem 17. travnja 1941., druga također pod njegovim predsjedništvom 10. listopada 1942., a treća na čelu s dr. Nikolom Mandićem 11. listopada 1943. NDH je od 1941.-1945. bila priznata od 17 suverenih i nezavisnih država (tada ih je bilo svega šezdesetak u svijetu). Bile su to: Kraljevina Madžarska, Njemački Reich, Kraljevina Italija, Slovačka Republika, Carevina Bugarska, Kraljevina Rumunjska, Carevina Japan, Španjolska, Finska Republika, Kraljevina Danska, Carevina Mandžurija, Kraljevina Tailand, Nacionalna Kina, Država Burma, Talijanska Socijalna Republika, Filipinska Republika i Slobodna Indija. Osim toga, NDH je imala s Vatikanskom Državom, Francuskom i Švicarskom odnose koji su imali značaj stvarnog priznanja: duhovna i trgovinska izaslanstva, odnosno opunomoćene ministre. Kraljevina Švedska je priznavala putovnice NDH.

Za vrijeme NDH preminuli su ministri dr. Anton Filipančić i dr. Ljudevit Šolc, žrtvom neodgovornih osveta pali su razriješeni ministri dr. Mladen Lorković i krilnik vitez Vokić u Lepoglavi 1945. Zapadni saveznici izručili su 1945.-47. komunističkoj Jugoslaviji ministre dr. Mehmeda Alajbegovića, dr. Milu Budaka, dr. Vladimira Košaka, vojskovođu viteza Slavka Kvaternika, dr. Julija pl. Makanca, general poručnika Miroslava Navratila, dr. Mirka Puka i doadmirala viteza Nikolu Steinfla, koji su zajedno s Živanom Kuveždićem osuđeni i pogubljeni. Dr. Andrija Artuković bio je izručen 1987. iz SAD na temelju lažnih optužbi, osuđen na smrt, ali umro je u bolničkom zatvoru u Zagrebu. Ostali su umrli u izbjeglištvu od 1946.-1990.

Zanimljivo je da je NDH bila primljena u Međunarodni crveni križ, Međunarodnu poštansku uniju (UPU) te da je pristupila Ženevskim konvencijama o poboljšanju postupka s ratnim zarobljenicima i ranjenicima na bojnom polju. Sudjelovala je i kao ravnopravni član u Savezu europskih književnika, pravnika, novinara, mladeži, filma, željeznica itd., a u tim savezima su sudjelovale i nezaraćene europske države. Sudjelovala je i u raznim trgovinskim međunarodnim ugovorima, zajedno s neutralnim državama.

Hrvatski narod se plebisticarno izrazio za svoju državu

Dr. Ante Pavelić, Poglavnik NDH, ponovno je uspostavio Hrvatski državni sabor 23. veljače 1942., kojeg je još 1919 ukinuo srbijanski kralj Aleksandar Karađorđević. Prigodom svečanog uspostavljanja Sabora Pavelić je u svojoj poslanici rekao:“… Sazvao sam Hrvatski državni sabor u glavni državni grad Zagreb, uspostavljajući tako u život prastaru hrvatsku narodnu ustanovu i prastari hrvatski ustavni čimbenik, u kome su naši pređi začeli prve začetke postrojenoga narodnoga života, u kome su udarili prve temelje i dali oblik najsavršenijoj zajednici naroda, državi…“. Time je ispunio svoje obećanje da će se hrvatski narod upravljati u svojoj vlastitoj državi prema svojim tradicijama slobodnog i suverenog naroda.

Partizani, u II. svjetskom ratu, a poglavito nakon njegova završetka, nikada nisu priznali svoje zločine, kao što ih i ne priznaju srpski i ini agresori u hrvatskom Domovinskome ratu. No, ostaje činjenica da su od 1941.-45. ubili ukupno 387 hrvatska svećenika te gotovo 80 posto novinara koji su pisali za NDH (ostale su protjerali), itd. i tome slično.

Kad je zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac 1946. bio izveden pred tzv. Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske i optužen zbog suradnje s oblastima NDH i ustašama, uz ostalo je rekao:„…Hrvatski se narod prebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu, i ja bih bio ništarija, kad ne bih bio osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji“.

No, kako god okrenuli, činjenica je i to da je svatko onaj tko u to vrijeme nije bio za četničku ili komunističku Jugoslaviju, a za hrvatsku državu – bio je proglašavan od jugosrpske, a često nažalost i od savezničke promidžbe „fašistom, nacistom, kvislingom, slugom okupatora i pristašom marionetske vladavine Nezavisne Države Hrvatske (NDH).

Lovci na ustaše danas

Bez obzira što je Haaški sud donio nepravednu, oslobađajuću presudu za ratnog zločinca Vojislava Šešelja, u Hrvatskoj je bio i ostao „glavni“ problem uzvik – „Za dom spremni“! Naime, nije bilo dana a da netko nije protestirao protiv ovog pozdrava, poglavito na nogometnim i inim stadionima. A riječ je o pozdravu koji nije bio izveden iz fašističkog pozdrava „Pronti“, već iz povelje kralja Petra Krešimira IV. iz godine 1069. u kojoj stoji „spremna srca“ i pisma bana Petra grofa Zrinskog iz 1670., u kome veli „spremni čekamo“. Demokratski međunarodni skautski pokret također upotrebljava pozdrav “Budi spreman“. Tek 1942. službeno je dodano „Za Poglavnika i dom spremni!“. No, nije ni to svih proteklih godina bio naš jedini „najveći“ problem. Koliko je samo napisano, rečeno i raspravljalo se o dvojezičnim Milanovićevim tablama u Vukovaru, ili pak o „četničkoj“ politici raznih pupovaca, frljića, teršelič, pusića, mesića, stanimirovića i sličnih? HHO na čelu s Čičkom također je mnogo vremena potrošio na osudu pozdrava „Za dom spremni“. Na koji su se način zadnjih godina blatili i blate pripadnici HOS-a, inače sudionici Domovinskog rata, od kojih su mnogi dali i živote za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu? Naši su organi gonjenja uspjeli „dokazati“ ratne zločine jednom ne malom broju hrvatskih branitelja, a Haaški sud, gdje sjede suci „svjetskog“ glasa zasad nisu našli ništa (sic!) spornog u srpskoj četničkoj agresiji Vojislava Šešelja!

Gdje je sada onaj čuveni tzv. „lovac na naciste“ Efraim Zuroff, koji je još jučer tražio od hrvatske Vlade da osudi pozdrave “Za dom spremni“ i „Ajmo ustaše“? Hoće li Zuroff sada otvoreno i jasno stati uz Hrvate, žrtve srpske agresije, i osuditi Haaški sud, što je oslobodio ratnog zločinca, lijevu i desnu ruku u vrijeme Domovinskog rata balkanskog krvnika Slobodana Miloševića? Ili i on, kao i „naši“ pomozbog junaci „nisu ništa čuli ni vidjeli“ o ovoj sramnoj presudi, zbog koje na desetine tisuća Hrvata, ali i onih u BiH još dugo ne će spavati?

Problem je što Šešelj, prije svega, u Srbiji ima vrlo mnogo sljedbenika koji ne viču i ne pjevaju samo „Spremte se spremte četnici“, već konkretno traže da se i nekadašnja tzv. Republika Srpska Krajina pripoji Srbiji i da se Srbi pripreme za neke nove ratove, za još jednu agresiju na Hrvatsku. To za hrvatski politički vrh očito predstavlja malo ili ništa. A sad „svi“ u Hrvatskoj osuđuju Haaški sud, a oni koji bi trebali još uvijek ne čine „ništa“ da se Šešelj pojavi u Hrvatskoj na suđenju, tim više što dokaza protiv njegovih zlodjela u ratu i nakon njega ima za „tri Srbije“!

No, kako god okrenuli, jedva čekamo javno oglašavanje Efraima Zuroffa i njemu sličnih. Hoće li i sada biti tako glasni, kao kad svako malo u Hrvatskoj „vide“ ustaše ili će se pokriti preko glave i spavati dok opet netko ne uzvikne – „Za dom spremni!“?T

3 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Anonimno
    #1 Anonimno 10 travanj, 2016, 17:27

    Ba, Jany, Frano je ćetnik izgubljen u prostoru i vremenu. Kada je Frano bio mlad duševni bolesnik, u šibenskoj ludnici ga je jebao četnik Jovo Rašković i od tada su mu te analne i digitalne traume. Tu nema bre leka! (Jedino da ode u Srbiju! Nu, u Srbiji nema leba za takove i tamo bi morao nešto raditi. A, ovako, u Rvatskoj, šmuče oreškovićevu (hrvatsku) lovu u nekoj “nevladinoj udrugi”.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Frano
    #2 Frano 7 travanj, 2016, 07:53

    KAKO NA SLICI ISPADA HITLER MAL I PAVELIĆ PONIZNALUGA TOG ČOVJEČULJKA. KAO ŠATORAŠI U ZAGREBU KAO ONAJ ĐURO I ONI OKO NJEGA
    DOKLE ĆEMO PODNOSITI TE SAKATE NAKAZE ISPRED USTAŠKOG MINISTARSTVA
    ŠATORAŠI MARŠ IZ ENDEHAZIJE!

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.