INA MOŽE SPASITI PRIVREDU

INA MOŽE SPASITI PRIVREDU

3. rujna, 2013.

 

 

515c75c0-6cfa-459c-84df-930df466f530

Svjedoci epoha, uspomene najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača, 5. dio

 

 

Zapisao: Dražen Stjepandić

Fotografija:www.index.hr

Došli smo do petog nastavka feljtona Svjedoci epoha, uspomena najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača. Bio je jedan od devetorice osnivača Ine na osnivačkom skupu u studenome 1963. u Krapinskim Toplicama. Odmah nakon tog inetgracijskog susreta postao je prvi komercijalni direktor poduzeća koje je nastalo spajanjem Naftaplina s rafenerijama u Sisku i Rijeci.

Ubrzo nakon osnivanja Ina je postala najveća kompanija u Jugoslaviji. U Hrvatskoj je uz Inu poslovni zamah dobilo još 40-ak tvornica i poduzeća.

 Barač o tim 60-im godinama u privredi svjedoči iz prve ruke.

MIKINA SESTRA ANKA IZ NAFTAPLINA

Anka, sestra Mike Špiljka, radila je u Naftaplinu i jednom sam joj ispričao kako smo napravili nove pogone Rafinerije u Rijeci i kako mi je zbog toga njen brat Mika sredinom 60-ih povećao plaću. Mika je često intervenirao u Beogradu kad je bio u pitanju Naftaplin jer su za uvoz specijalne opreme bila potrebna razna posebna odobrenja. Bio je jako angažiran i pomogao je da se mnoge stvari riješe. Cijenio sam i cijenim takve ljude. Rijetko idem na pogrebe, ali kad je umro Mika Špiljak, otišao sam. Rekao sam ženi neka mi spremi košulju i odijelo.

– Tko je umro? – pitala me žena

– Umro je Mika Špiljak

– Pa šta ti imaš s tim? – dalje je pitala.

– E, pa imam – rekao sam.

Poznavao sam i Vanju Špiljka, koji je bio prijatelj s mojim prijateljem Živkovićem.

FORMA INTEGRACIJE

U Krapinskim Toplicama, kad smo 1963. osnivali Inu, dosta se razgovaralo o formi integracije s obzirom na raznolikost osnivača. Rafinerije su pripadale industriji, a Naftaplin se opravdano smatrao rudarskim poduzećem. Naftaplin je u bivšoj Jugoslaviji imao najveću akumulaciju, samo su Naftaplin i još jedna tvrtka plaćali doprinos na iznimne prinose.

Sjećam se da sam u Krapinskim Toplicama zastupao centralizaciju sredstava u Ini, jer rafinerijama za razvoj od ostvarenog dohotka nije ostajalo gotovo ništa u odnosu na potrebe tehnološkog i tehničkog razvoja. U raspodjeli dohotka obično je sve išlo federaciji i republici, pa poduzeću nije ostajalo gotovo ništa, zato smo i pokrenuli ujedinjenje, da možemo lakše realizirati pojedine programe. Sjećam se da sam iznio podatak da se slijevanjem svih prihoda svih članica na jedan račun ostvaruje godišnja ušteda na kamatama od 600 milijuna dinara. To je bila značajna cifra, a Ćiro Buković mi je odgovorio da je njemu važniji društveni odnos nego ta ušteda. Zaista tada nisam razumio što mi taj čovjek govori. Centralizaciju financija, razvoja i trgovine ipak smo proveli. Ta odluka u fazi intezivnog razvoja rafinerija pokazala se dobrom. U kasnijim fazama, nakon što je Ina brzo postala vodeće poduzeće u Jugoslaviji, veća decentralizacija upravljanja i odluka također bi bila opravdana. Brzo smo dosegnuli kudikamo viši stupanj proizvodnje.

IZVANREDNI PRIHODI NAFTAPLINA

Osnutkom Ine dobili smo mogućnost da dublje uđemo u strukturu prihoda Naftaplina, poglavito u sektoru investicija. Uočili smo da je Naftaplin u jednoj fazi poslovanja, osim poreza republike i federacije, još morao platiti porez na izvanredni prihod. Naftaplin je imao toliko novaca da država nije znala kako da mu ga uzme pa je uvela Zakon o izvanrednom oporezivanju i porez na izvanredni prihod i taj se porez odnosio na točno određenog proizvođača. Kod Naftaplina je doprinos na izvanredni prihod iznosio 40% prihoda. Tako su se svake godine iz Naftaplina u federaciju odvajala ogromna sredstva.

Naftaplin je sve osim režijskih troškova i plaća prikazivao kao investicije i zato je prikazivao tako velik dohodak jer je imao mali trošak. A investicije je obavljao iz kredita dobivenog od Investicijskog fonda. Uzeli bi mu 90% prihoda, a onda bi Naftaplin tražio kredit za istražne radove i istražna bušenja. Kroz kredit bi dobili oko 15% onoga što su dali u Beograd pa se ni tako dobro poduzeće nije moglo razvijati adekvatno realnoj količini akumulacije. Osnutkom Ine zauzeli smo stav da se investicijama smatra samo ono što se vidi iznad zemlje, a to znači da cjevovodi za naftu iz bušotina do spremišta ili stanica gdje se nafta utovarivala na kamione i vagone nisu bile investicije. Bušenje i troškovi bušenja, pokusna bušenja, geofizička istraživanja bili su trošak proizvodnje. Troškove smo strašno povećali i Naftaplinu su ostala ogromna sredstva pa je ostvaren ogroman zamah u stvaranju novih naftnih polja, što je povećalo proizvodnju nafte i plina. Naftaplin je proizvodio više od 2 milijuna tona nafte i milijardu kubika plina, što je ekvelalent milijunu tona nafte. Otvaranje novih naftnih polja u Moslavini i Podravini dovelo je do velikog povećanja dobiti Rafinerije nafte Sisak. Rafinerija je dobivala kvalitetnu laku naftu uz niske transportne troškove. Izgrađen je cjevovod od Stružca do rafinerije, transportni troškovi su pali na deset posto dotadašnjih i to je rezultiralo velikim dohotkom i kod rafinerije. Domaća nafta je bila mnogo jeftinija i kvalitetnija od uvozne ruske, iranske, iračke i libijske. Ruska se uvozila u kliringu, a ostale su se plaćale u dolarima. Visokooktanski benzin iz teške nafte mogao se dobiti samo u malim postocima.

SISTEM NAFTAGASA

Išlo nam je na ruku što je takav sistem već primjenjivao novosadski Naftagas nekoliko godina prije nas. I na osnovi takvog sistema formiranja cijena i troškova plinoficirali su Vojvodinu. Zato u federaciji nisu mogli nas uhvatiti za vrat što bušenje tretiramo kao trošak, a ne investiciju. Za razvoj i brz uspon Ine do najvećeg jugoslavenskog poduzeća bilo je važno što smo se švercali uz Naftagas i Bosanski Brod, koji nije morao pumpati troškove jer su objektivno zbog tehnologije i imali visoke troškove, a mi smo morali dodavati svoje troškove da dođemo na njihovu razinu troškova. Prije toga Naftaplin je svoju poslovnu filozofiju podređivao interesima države. Jura Puklec je samo pazio da ne napravi kakav gaf i da nema političkih problema. Pukleca su prebacili u Inu, a na njegovo direktorsko mjesto u Naftaplinu došao je Đinić, rudarski injženjer koji je imao smisla za privredu. Ušavši u Inu Naftaplin, sve što je zaradio to je i potrošio, ali ulaganje u istraživanje razvoja donijelo je uspon. Prva platforma kupljena je 1974. za 33 milijuna dolara. Sve je plaćeno u gotovini. Postrojenja za Dioki su plaćena 77 milijardi dinara.

Rafinerije su već imale forming i reforming, destilaciju su obavljale po nekoliko puta. Na kraju je sagrađeno postrojenje koje se zvalo koping za proizvodnju petrokoksa. Postigli smo finalizaciju finalizacije, loživog ulja više ništa nije ostajalo. Tehnološki razvoj pratile su i rafinerije u Sisku i Rijeci i povećale prihode. Država je profitirala većim društvenim bogatstvom. Što se konju više davalo, više je radio.

RAZVOJ PETROKEMIJE

Krenulo se u razvoj petrokemije na Krku. Program je obuhvaćao baznu petrokemiju, proizvodnju etilena, na koju se nadovezivalo 40-ak tvornica kao Jugovinil ili Sait Udbina, kojima je to bila sirovina. Ideja o razvoju petrokemije krenula je od Rafinerije nafte Sisak još potkraj 50-ih. OKI je u razvoj petrkemije krenuo s njemačkim Hochstom. Imali su potpisan sporazum o zajedničkom razvoju petrokemije u Hrvatskoj, ali od toga nije bilo ništa. Onda je osnovan Ina-Oki, osnovali su i Okijev institut s tristo zaposlenih inženjera. Taj institut samo je proizvodio gubitke. Inženjeri su na poslu spremali doktorske disertacije, od čega OKI nije imao neke koristi.

MOTORI RAZVOJA

Sve je to povuklo i ostale djelatnosti, odmah je više trebalo graditi, projektirati, proizvoditi opremu. Primjerice, Slavijatrans živio je od Rafinerije Sisak. Brojni kooperanti neophodni su u industrijskom razvoju. Turizam i poljoprivreda, inače značajne privredne grane, ne mogu biti pokretači i motori razvoja, nego samo industrija. Od industrije u Hrvatskoj ostala je još samo Ina i ona ponovno mora biti motor privrednog razvoja i oporavka.

VLASTITU NAFTU U BEOGRADU PLAĆALI DOLARIMA

Sirova nafta u Jugoslaviji se dijelila prema potrošnji po republikama. Proizvodnja Naftaplina bila je oko 2 milijuna tona godišnje i to je ulazilo u ukupnu količinu i dijelilo se po republikama, bez obzira na to što je ta nafta nastajala u Hrvatskoj. Uz Hrvatsku određene koliličine nafte, između 500.000 i milijun tona nafte, proizvodio je i novosadski Naftagas. Potrošnja je bila oko 10 milijuna tona nafte, a razlika između 3 i 10 milijuna tona nafte, oko 7 milijuna tona, uvozilo se. Hrvatska je trošila oko 25% godišnje od tih 10 milijuna tone nafte. Oko 25% dobivala je i od nafte koja se proizvodila u Hrvatskoj i tu svoju naftu u Beogradu je trebala platiti dolarima. A raspodjela ugljena i električne energije obavljala se prema mjestima proizvodnje, pa je 100% struje proizvedene u Srbiji i pripalo Srbiji. Oko toga je uvijek bila bitka i Hrvatska je u tome uvijek bila sama.

RAST KROZ TROŠKOVE

Naftaplin i rafinerije su rasli iskorištavajući troškove, a ne akumulaciju, kao bazu razvoja.

Udruživanjem Naftaplina i rafinerija Sisak i Rijeka u Inu ta je kompanija rasla u stalnoj borbi sa saveznom administracijom. Mi nismo mogli računati na to da ćemo nešto dobiti nego smo se borili da nam što manje uzmu. Trebalo je pumpati troškove i troškovi su bili investicija. Pomagalo nam je to što je rafinerija u Bosanskom Brodu znatno zaostajala u razvoju, nije proizvodila proizvode visoke vrijednosti, sposobne za izvoz na zapadnoeuropsko tržište, pa je ostvarivala manje prihode, a zbog tehnološkog zastoja imala je više troškova. Tako smo u kalkulacijama za državne organe, na temelju kojih su se formirale prodajne cijene derivata, prikazivali troškove kao rafinerija u Brodu, koju je osnovao američki Standard Oil. Naši stvarni troškovi bili su upola manji, uz to smo investicijsko održavanje pretvarali u investiciju, a investicijsko održavanje je trošak. Inženjere smo naučili što će reći ako dođe inspekcija.

ANTE MILKOVIĆ KAO MONTGOMERY

Prvi generalni direktor Ine Ante Milković bio je rođeni rukovoditelj. Rad je organizirao po sistemu britanskog generala Montgomeryja, koji je rekao da su njemački generali sistematizirali svoje oficire po sljedećim kategorijama:

1. Pametan i marljiv – to je bilo za najviše položaje.

2. Pametan i lijen – to je bilo za rukovodioce. Takav zna da neće radititi, ali zna da sve mora štimati i onda će odabrati prave ljude i to će sve funkcionirati.

3. Lijen i glup – i takav je upotrebljiv, stavi ga na ulazna vrata i on će to odraditi bez problema, neće dati nikome unutra.

4. Glup i marljiv – e, toga se čuvaj, takav će samo poduzimati incijative i stvarat će probleme.

”ACEKCIOPCENA MJENICA”

Ina se odlično razvijala sve do 1969., kad su na Badnjak smijenili Antu Milkovića. Za generalnog direktora došao je Bubanj, koji je bio direktor Instituta za naftu. Ostao je direktor Instituta za naftu i bio generalni direktor Ine. Njegovo radno vrijeme u Ini bilo je od 10 do pola 12. Inu su prije toga natjerali da uzme Tvornicu gnojiva u Kutini, kojoj je Privredna banka Zagreb dala kredit od 2 milijarde dinara. Kad su u Petrokemiji potrošili taj kredit priključili su je Ini. Stjepan Koren zvani Benđo bio je predsjednik Nadzornog odbora Privredne banke i htjeli su ga natjerati da potpiše da će kredit Tvornice gnojiva u Kutini vratiti Ina. Onda je Benđo htio nagovoriti mene da to potpišem, što sam odbio. Rekao sam da su to priče za malu djecu, da na temelju akceptnog naloga dobiju novac za nešto što nema veze s Inom. Međutim, Benđo je na kraju potpisao taj akceptni nalog i na račun Ine je došla blokada Privredne banke od 2 milijarde i 200 milijuna. Te 1969. jedan dolar je bio 600 dinara. To je bila ogromna svota, 30% sredstava manje za investicije i za početak došlo je do nelikvidnosti i smjene rukovodilaca. Tome je kumovala Savka Dabčević koja je umjesto dotadašnjeg starog kadra tražila rukovodioce koji su školovani i imaju papire.

Privredna banka je po vjerojatno političkom nalogu u Tvornicu umjetnih gnojiva uložila 2 milijarde, a kad su vidjeli da od te tvornice nema ništa i da će im 2 milijarde propasti, htjeli su da im Ina garantira za pogrešno investirane 2 milijarde. Htjeli su svoj kredit, kako su govorili, “monetizirati i reiskontezirati”, a Benđo je to zvao “acekciopcena mjenica”.

12 NAFTAŠKIH GODINA

Dok je Milković bio u Ini, nitko od rodbine jugoslavenskih rukovodilaca nije se mogao zaposliti u Ini. Stevo Krajačić svog sina nije zaposlio u Ini nego u Prvomajskoj. Tek kad je u Inu došao Lemić, djeca funkcionara počela su prodirati i to više nije bila prava Ina. Iz Ine sam otišao u ljeto 1970., nakon šest i pol godina. Uz rad u Refineriji nafte Sisak u naftnoj privredi proveo sam 12 godina i po naftaškim kriterijima mogu reći da sam naftaš. T

 

34 komentara

Uskoči u raspravu

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code