IN VINO CARITAS

IN VINO CARITAS

27. travanj, 2015.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Janko Bučar

Upita me jedan znanac:

– Je li znaš, kakva je razlika između govna i poltrona?

Na to odgovorim:

– Pa, govno izlazi iz stražnjice. A što je tvoj odgovor?

– Ja sam mislio da su isti – odgovori znanac.

– I ja bih volio da poltroni uopće ne ulaze – zaključim.

U susretu s Zlatkom Merkašem i Branimirom Pelcom, Branimir pozdravi pored nas prolazećeg glumca Gorana Navojca, brata od Bojana, pa ga upitam:

– A tko je to?

– To ti je glumac!

– I to jako dobar glumac. Glumi tako dobro da ga nisam ni prepoznao – dobacim.

– Onda si bolji ti. Ti glumiš barem jednako dobro, jer on nije ni tebe prepoznao – uzvrati Pelc.

Branimir Pelc i Zlatko Merkaš su me pozvali na piće, pa Branimir predloži:

– Hajdemo kupiti pića u trgovini, pred kojom smo stajali uz kolica za robu.

– Nećemo valjda ovdje stajati i piti – reče na to Zlatko Merkaš.

– Naravno da nećemo. Vas dvojicu ću svakog staviti u jedna kolica i voziti vas u njima po ulici – dobacim.

U susretu s Josipom Minksom u dvorištu Hrvatskog restauratorskog zavoda, došla je jedna gospođa koja je pregledala sve kante, ali ništa nije našla. Pozdravim ju riječima:

– Gospođo, ne brinite se nismo ni mi ništa našli!

– Našli ste vi – vidim ja – reče gospođa.

– Ne vjerujete nam – dobacim.

– Vjerujem vam da ste mene našli zafrkavati – uzvrati gospođa.

– Pa samo da vama i nama bude lakše, kad već ništa nismo našli – zaključim.

Na to se oglasim prema Josipu Minksu:

– Ali, pogledaj tamo je zahodska školjka!

– Vidim, ali je prazna – izvali Josip.

U jednoj od zagrebačkih galerija razgledavao sam slike s Ivanom Raosom, pa sam upitao i za mogućnost prodavanja slika Josipa Šarića. Djelatnica Marija mi s tugom reče:

– Nažalost, slabo se uzima, bilo što!

Na to odgovorim potezom rukom prema dvjema malim slikama, riječima:

– Ali ja uzimam sve, na što naiđem!

– Ako vas nitko ne vidi – dobaci Marija.

– Zato obožavam najprije uzimati kamere – uzvratim.

S Ivicom Pezom došao sam posjetiti Ota Reisingera u Dom za starije osobe, pa na recepciji upitamo djelatnice:

– Kako ste? Kako je gospodin Reisinger?

– Mi smo dobro, a gospodin Reisinger nije baš najbolje – odgovori jedna djelatnica.

– Onda nismo ni mi dobro – primijetim.

Nakon toga upitam:

– Hoćemo li ga moći vidjeti?

– Sada je kod sestara na terapiji – odgovori djelatnica.

– Pozovite ga dolje, a mi ćemo na terapiju kod sestara – uzvratim.

Kako smo dogovorili dolazak ponovni dolazak do Ota za pola sata nakon kave u obližnjem restoranu, gdje smo sjeli vani za stol gdje sam gledao pravo u dosta jako proljetno sunce. Ivica Pezo reče mi:

– Sunce ti udara pravo u glavu!

– Ne smeta mi i ja udaram pravo u njega – rečem, pokazujući na plješivu glavu.

Kasnije smo se ipak preselili u unutarnji prostor restorana, gdje smo na stol dobili naručene kave i vodu. U razgovoru nehotice sam srušio čašu puno vode koja se prolila po stolu i podu. Ispričam se konobaru, riječima:

– Nisam to učinio namjerno, oprostite, trebao sam popiti odmah, ali njima uspio postići da se u čaši pojavi vino.

– Niste ga ni naručili – dobaci konobar.

– Nismo, ali volimo vodu pretvarati u vino. Zato ga nismo naručili – odgovorim.

U dogovaranju oko odlaska na predavanje Srećka Puntarića na Strojarski fakultet, Darko Pavić upita Ivicu Pezo i mene:

– Kako se dolazi tamo?

– Ideš tramvajem i samo pitaš u tramvaju nekog kod njemačkog veleposlanstva i to ti je jedna postaja dalje – objasni Pezo.

– Točno. Ili samo pitaš nekoga: Oprostite, je li vi znate kamo ja idem? – dobacim.

Nakon što sam objavio male oglase za besplatno smijanje u Hrvatskom fokusu i Hrvatskom slovu, jedna kolegica me upita:

– Daj mi reci jedan.

– Mijenjam PTSP za ministarsko mjesto – navedem objavljeni oglas.

– Oh, od kada ti imaš PTSP? Pa nisam znala da i ti imaš PTSP! – primijeti kolegica.

– Pa,naravno da ga imam, kad ga mijenjam – odgovorim.

U drugom razgovoru s jednim znancem, pohvalim mu se s istim šaljivim malim oglasom “Mijenjam PTSP za ministarsko mjesto”, a ovaj upita začuđeno:

– Zar i ti imaš PTSP?

– A kako bi ga mijenjao, da ga nemam – uzvratim.

Na kavi s Tomislavom Vidukom, sjedili smo blizu šanka, a u mom dolasku dođe konobarica do nas i upita me:

– Što želite popiti?

– Niste trebali dolaziti do nas. Ja bih vam prišapuno – odgovorim, naručujući kapučino.

Kad mi je donijela kapučino, uzmem čašu vode, te lijevajući ju u kapučino, dobacim konobarici:

– Oprostite, mogu li si malo rashladiti kavu. Vruća je na Vas!

Do nas je prišao jedan gost potpuno pijan, jedva stojeći na nogama, te nas upita:

– Mogu li vas počastiti s pićem?

– Može, ali drugi puta, kada ćete i vi biti žedni – odgovorim.

Nepoznati gospodin nam je otpjevao dvije pjesme, pri čemu smo se divili njegovom pjevanju, pa mu i čestitamo, a na kraju primijetim:

– Sada bismo mi trebali Vas častiti!

– A kaj mislite, da ja pjevam besplatno – uzvrati gospodin.

– Možda ne, ali mi volimo besplatno slušati – odgovorim.

Kako se gospodin pijan naslanjao skroz na nas, u jednom trenutku, primijetivši novčanik u njegovoj ruci, upitam ga:

– Je li to Vaš ili moj novčanik.

– Ako je prazan onda je vaš – odgovori gospodin.

– A koliko se meni čini vaš bi trebao biti prazan, jer ste skroz puni! – zaključim.

Pijani gospodin ispriča nam kako je živio u mnogim dijelovima svijeta, a na kraju nas poduči:

– Opijum je veliko zlo!

– Točno opijum je najveće zlo, zato se ja samo ponikad opijem! uzvratim.

Kako smo morali pobjeći od zanimljivog, ali napornog gosta, požurili smo kako nas pijan ne bi mogao slijediti, a mi smo tražili mjesto gdje bismo mogli sjesti i u miru porazgovarati o suradnji. Došli smo u kafić, sjeli a tu nas je dočekalo petero gostiju svi pijani uključujući i vlasnika kafića. U razgovoru s njim, on upita Viduku:

– Vi ste isto veselo društvo. Ja bih vas procijenio na 65 godina.

– Hvala lijepa, imam 12 više.

– Mislio sam radnog staža – dobaci vlasnik.

– Tu ste u pravu. Počeo je raditi s 12 godina, i još uvijek radi – primijetim uz pokazivanje određenih aluzija na vođenje ljubavi.

Kako su gosti jedva izašli van iz kafića u pridošli auto, vlasnik se požali na jednog mlađeg gosta, kako je razbio već desetak automobila.

– Oh, može biti sretan da ih nije razbio dvadeset – dobacim.

Na kavi s Romanom Bračunom rečem mu:

– Pišem i prvi roman, vaš imenjak!

– I kako će biti naslov? – upita Bračun.

– Tajni Napoleon – odgovorim, pa ispričam anegdotu s glume u Vojnoj bolnici u Splitu.

Na to će Roman:

– Ne zvuči loše!

– Točno, jer su većina ljudi tajni Napoleoni – uzvratim.

U razgovoru s Vladom Šimencom, pohvalim se kako pišem prvi roman “Tajni Napoleon”, na što on primijeti:

– To, roman će ti pomoći.

– Ali sam ga prekasno upoznao – odgovorim spominjući susret s Romanom Bračunom.

Na kavi s Nikolom Uremovićem pridruži nam se i jedan znanac koji voli pričati, a još više lagati, pa tako ispriča kako je završio nekoliko fakulteta, te u Madridu, pa u Harvardu, Novome Sadu, Beču, Pragu, i još više susreta s poznatim osobama iz javnog života koji su s njim studirali i družili se. Na kraju njegova iz(laganja), rečem Uremoviću:

– Sada, nas je prijatelj nahranio, pa možemo popiti još po jedno piće!

– Ali, ja moram ići na objed – reče Nikola.

– A ja nakon ovog ne trebam jesti tjedna dana – zaključim.

U razgovoru o jednom političaru, Zlatko Rebselj mi reče:

– On je dobar čovjek. Ni muhu ne bi zgazio!

– Znam. Niti ne može jer se na njemu skupljaju – odgovorim.

Kad mi je Zlatko Rebselj priopćio da je jedna osoba pitala, kada ću se ošišati, odnosno skratiti kosu, odgovorim mu:

– Kada ona skrati jezik!

U dolasku na kavu sa Zlatkom Rebseljom u Amforu, primijeti nas konobarica Ana i nakon pozdrava, pokaže samo prstom mažući po nosu, a time i pitajući može li kapučino. Na to odgovorim:

– Može, ali za dva nosa!

Zlatko mi je donio i dva broja Hrvatskog slova gdje su objavljeni moji mali oglasi, pa prokomentira:

– Dobri su ti oglasi, ali najbolja je karikatura s In vino Caritas!

– Slažem se, ali se čudim da smo usprkos toga naručili kapučino.

Kako je to čula Ana, dobaci:

– Ne bojte se gospodine, ima on i vino i travaricu po svojim džepovima!

Branimir Pelc mi reče nakon pozdrava:

– Onu tvoju molbu nad molbama, čitam, ali nikako ju pročitati!

– Pa nije baš tako velika – primijetim.

– Nije, ali je tako smiješna da se svako malo smijem po sat vremena, pa nikako doći do kraja.

– Hvala, što si mi to rekao. Sada ju moram uništiti.

– Zašto? – upita iznenađeni Pelc.

– Pa da još netko ne umre od smijeha – odgovorim.

Na kavi i pivu kod Vlahe Paljetka s Antom Matićem i Josipom Minksom, pozdravio nas je jedan gospodin, riječima:

– Vas se sjećam iz Rasnog?!

– Mislite Krasnog. Nam je i ovdje krasno, kao i u Lici – uzvratim.

S Dragutinom Dadom Kovačevićem, ušao sam u Zagorku, ali je bilo jako zagušljivo od dima, pa rečem Dadi:

– Hajdemo dalje. Jako je zagušljivo i smrdi!

Kad smo izašli otvore se ponovno vrata i za nama poviče jedan muški glas:

– A niste me vidjeli?

Okrenemo se i primijetimo Dražena Stjepandića, pa se ispričam:

– Oprosti, ali nisam te ni ja ni Dado primijetili, ali sada kad si i ti tu više nije tako zagušljivo – dobacim, vraćajući se natrag u Zagorku.

Dado Kovačević nakon narudžbe ispričavajući se reče:

– Žao mi je. Moram vas na kratko napustiti radi odlaska na zahod.

Na to uzmem praznu čašu za pivo i pružim ju ispod šanka do njegova rasporka, riječima:

– Evo, napuni ovdje!

Razgovarajući s Dragutinom Dadom Kovačevićem naiđe i Franjo Vrućina, pa mu pokazujući karikaturu koju je po mojoj ideji nacrtao Dado Kovačević na kojoj bicikl čuva omotana zmija uz drvo, Vrućina gledajući ju primijeti:

– Ali tu je trebalo biti slovo U da još više straši ljude!

– Pa i je ali se ne vidi, ono koje nije bilo vidljivo na čelu udbaško! – odgovorim.T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.