IL GIARDINO ARMONICO

IL GIARDINO ARMONICO

20. svibnja, 2014.

 kolumna-metamuzika-LN

Piše: Igor Koruga

Sve preciznije izvođenje suhih muzičkih elemenata, kakvima su se negdašnji skladatelji služili kao sredstvima izraza (sve do Schönberga i temeljite i proizlazeće glazbeno-povijesne revolucije), a kakvo je u posljednjih dvadesetak godina razjelo umjetnost i kakvo se, uvjetno rečeno voljom publike, nametalo kao imperativ mladim i ambicioznim izvođačima, dugoročno će, zasigurno, izgubiti bitku s dosljednim konceptom nekolicine dalekovidnih i strpljivih, uglavnom iskusnih umjetnika poput, primjerice, Giovannija Antoninija i njegovog specijaliziranog ansambla za ranu glazbu Il Giardino Armonico. Njihovu je unikatnu umjetničku izražajnost zagrebačka publika imala čast poslušati 17. svibnja u Velikom Lisinskom, na, ne bez razloga, posljednjem koncertu beskompromisnog ciklusa Lisinski subotom. U istom su se ciklusu, u veljači prije dvije godine, slavni talijanski virtuozi predstavili publici osobitim tumačenjima Bachovih i Telemannovih djela, tako da se s njihove strane mogla, ili morala (!), unaprijed očekivati vrhunska interpretacija i visok zvukovni domet glazbenog stvaralaštva XVII i XVIII stoljeća.

Nestvarna ruska sopranistica

Međutim, ako je netko pomislio da upravo stoga većim iznaneđenjima neće biti mjesta ove subote, grdno se prevario. Istina jest da se, obzirom na sve, od najavljene posebne gošće očekivalo mnogo, no ono što je u subotu pred brojnu publiku servirala mlada i vrlo hvaljena ruska sopranistica Julija Ležneva (24), graničilo je s nestvarnim snom. Dakle, mlada je Ruskinja na svojoj zagrebačkoj premijeri, svojim prirodno lijepim, rekao bih anđeoskim, prozračnim i ¨laganim¨ sopranom kao i njegovom vrhunskom uporabom, do neba uzdigla slojevite Händelove arije iz opera Agrippina, HWV 6, i Il trionfo del Tempo e del Disinganno, HWV 46a, u kojima je, u pratnji ansambla s čembalom, uspjevala iznaći i najskrivenije, često nezapisane emocionalne nijanse. U sporijim je dijelovima s lakoćom isticala delikatan vokalni kolorit te njime postizala gotovo opipljivu verbalnu razumljivost, a u onim bržim, pa i furioznim, uvjerljivo i moćno izvodila najzahtjevnije pripadajuće kolorature. Neovisno o životnoj (ne)zrelosti i logičnom deficitu opernog iskustva, mlada se Ruskinja ni u kom trenutku nije zatekla u eventualnoj užurbanosti, pa i brzopletosti, što joj se svakako nebi ni pripisalo kao veliki minus.

Nasuprot svjetovnom žanru, u recitativu i u ariji iz moteta Saeviat tellus inter rigores, HWV 240, te u cjelovitoj izvedbi Salve regine, antifone za sopran, gudače, orgulje i continuo u G-duru, HWV 241, ovoga puta uz pratnju ansambla s organumom, ruska je pjevačica glasom doslovno uronila u omamljujući, duhovni zvuk, sukladno precizno ugođenom ansamblu s motorički ekspresivnim dirigentom Giovannijem Antoninijem. Konačno, u najljepšem od tri dodatna nastupa, Ležneva je, u minimalističkoj i minucioznoj pratnji talijanskih glazbenika, dosegla možda najuzbudljiviju izvedbu, u dojmljivoj, polaganoj ariji Lascia Chio pianga, iz Händelove opere Rinaldo, HWV 7.

Tumačenje s potpisom

U vrsnim tumačenjima nevokalnih djela, odnosno u tri Concerta grossa – Francesca Geminianija u d-molu, op. 1, br. 12, La Follia, i dva Händelova, iz opusa 6, u g-molu, br. 6, HWV 324, i u D-duru, br. 5, HWV 323 – te uvodne Sinfonije iz opere Agrippina, pokazalo se zašto je sjajna sopranistica, uz brojne naklone tijekom večeri, neprestano uzdizala Antoninijevu ruku i pljeskala licem okrenutim prema ansamblu. Uzdizao sam ju i ja, u mislima, tijekom cijelog nastupa, uz puno poštovanje prema Ležnevoj i usred neprestanog promišljanja o nečemu što (na zagrebačkom nastupu osamnaesteročlani) ansambl Il Giardino Armonico razlikuje od sličnih, tzv. povijesno upućenih sastava. O otvorenosti prema kreaciji i tumačenju ¨s potpisom¨. O, zapravo, modernom i autentičnom pristupu, suptilnom i hrabrom, onkraj ¨straha od umjetnosti¨. Nisam pritom mislio o akcentima (iako, između ostalog, i o tome), već o doslovnoj, stvaralačkoj energiji koja se tijekom nastupa osjećala. K tome i o zanosu i senzibilnosti glazbenika s povijesnim, dakle ¨tihim¨ i ¨neizražajnim¨ instrumentima, prije svega unutar ¨nedefiniranog¨, radnog prostora, kojega, prema Antoninijevim riječima, u baroknoj glazbi, ima barem 40%. Antonini je, ustvari, svoje interpretacije postavio na osjetljive nožice ad libituma. Ponekad i škakljivo intoniranih, ali osmišljenih u duhu vremena, čak s neskrivenom simpatijom prema jazzu i Charlieu Parkeru, što je za klasičnog muzičara, nažalost, netipično.

Jedno je sigurno

Vratimo se, lijepo molim, na početak teksta: na izvođenje elemenata, na vježbanje i podređenost doslovnom zapisu, na dvojbeno razumijevanje smisla umjetnosti. Biografi pišu i misle jedno, pedagozi čine i misle drugo, umjetnici osjećaju i vjeruju u treće. Uspije li se bilo tko iz potonje grupe, tijekom tog poznatog životnog procesa, prepoznati, poput violončelista Marcella Scandellija, violinista Stefana Barneschija, čembalista Riccarda Donija i, dakako, Giovannija Antoninija, bit će najvjerojatnije nagrađeni ulaskom u svijet beskrajne mašte i igre. U svijet struktura, vremenom sve ozbiljnijih i zabavnijih, od građe dura i mola do teško dostižnih vještina Il Giardina Armonica. U nečemu se valjda slažemo, da kraja nema. T

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code