ŽIDAK KAKO IMAŠ SRCA ISMIJAVATI BRAZIL

ŽIDAK KAKO IMAŠ SRCA ISMIJAVATI BRAZIL

12. srpanj, 2014.
Print Friendly, PDF & Email

kolumna-80-godina-s-nogometom

Piše: Zvonimir Magdić

Brazil, na koljenima. Slomljen. ‘Sedmica’. Zamrli, ali nikad umrijet’, neće. Kolos. Potresen u žutom pijesku svojih Copacabana. U jecaju jednog tužnog popodneva, u Belo Horizonteu. Gol, golact. Išiban. Iz svakog, od sedam udaraca njemačkih grenadira, strši isukani mač. Bod do boda. Jezivo. Svi bježe. Obilaze tu ‘ lešinu’!. Nije li baš on – Brazil – razveseljavao čitav svijet, desetljećima, svojim samba-nogometom.Tako nitko nije nikada igrao. Nitko. Bio je čudesna rajska ptica. U svojoj pjesmi, toliko  blizak. Nogomet, običnog djeteta. Iskren, lakonog, duhovit, žonglerski. Neopterećen taktičkim zavrzlamama.Bio je divan.Uzor. Broj jedan… A sada, poslije ove lude,  čak  droga- sedmice, kojom se piše senzacionalna povijest, pa i nogometa, on je Brazil,  za ovaj  svijet, po Tinu krletke luđaka  – otpisan. Ismijan.

KRIZA NADARENOSTI

Nema tu suza ni grča. Podsmjeh. Čak i prezir: ‘Evo ti!’ Mediji, čitavog globusa kao da su čekali ovu bombu. Njihov senzacionalistički osmjeh rastegao je gubec i raskrebečio oči,  na sve strane. Što sve ne pišu! Pljuju. Ismijavaju. Obezvrjeđuju. Gaze. Kako Židak ima srca složiti: ‘ U Brazilu neće više biti sedmice’! Ni u tramvajima. Grozno! Jedan je ljepotan na pijesku. Točno. Ali kao što je pisao Nazor u ‘ Zvonimirovoj lađi’, za Hrvatsku –  još tu je…Kriza nadarenosti. Apsolutno. Gužva u kući. Gomile siromašnih i poniženih. Tribine stadiona – skraćene. Onih nekoliko genijalaca, ispucavalo se Starim kontinentom. Doma su se vrnuli – punih džepova. Igrački – prazni. Gotovi. Kriza. I to, teška. Novine ne  pružaju ruke – jednoj agoniji. Brazil nije mrtav. Ima snage, opet  će stati na noge. Veli Pele’ Doviđenja 2018! ‘Zar nije, baš za tu, minus-sedmicu, Brazil  zaslužio  pljesak, sada, da sada, svojih genijalnih dana.Pjevao  je Lorca, na smrt, svog prijatelja, matadora, Ignacia Sancheza  Mejie: ‘Izađi mjeseče, jer neću da vidim, Ignacijevu krv, na pijesku…’ Taj sam stih slao, kroz novine i Maradoni. Kad ga je zgrčila kokainska katastrofa. Droga. A svi su štajgali. Natjecali se, tko više ocrniti mog Malog zelenog. Užas! Maradona je, ipak, dobio taj već gotovo izgubljeni rat, za vlastiti život. I – Brazil će ga dobiti.

JOGAR BONITO

Oni, koju su dali nogometu Leonidasa, Zizinha, Pelea, Garrinchu, čak dva Santosa, Didija, Zica, Socratesa, Gersona, Ronalda i Ronaldinha, kojima ispod tog ‘kervavog’ plašta viri veliki as – Neymar, ne,  taj niz se ne može prekinuti. Zar jedno loše poslijepodne, pa  i u vlastitom dvorištu, može srušit jednu nogometnu strast. Nitko ju nema kao Brazil. Ljudi, stanimo. Mirno. Pružimo mu  ruke! Brazilu. On je  naše čedo. Čitavog svijeta. Zar nije on – Brazil- pružio – populusu –  jogar bonito. Kako je rako slavni Didi:’ Igrajmo – lijepo.Golovi dolaze, sami po sebi’.U Horizonteu,nije bilo te ljepote. I golovi su padali – ljepotom –  u mrežu Julija Cesara.I, kaj onda.? Viva Brazil! T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.