IBOGAIN IZ TARZANOVE ZEMLJE

IBOGAIN IZ TARZANOVE ZEMLJE

15. prosinca, 2013.

 

Dvina1 Custom

Donosimo dvije priče iz knjige Dvine Meler

 

Napisala:Dvina Meler

Fotografija:pismohrana Dvine Meler

ISPECI PA RECI

Bangladeš

Za kartu kažu da je kurva, ali draga mi je. Odlično me išla cijelo popodne. Par skala, jedan tris, boja, serija jakih blefova… i zaradila sam sebi i D.-iju džabe klopu i cugu dokle god smo na brodu. Rapsodijom najfinijih konzervi iz svog ruksaka i juhicama iz bogate brodske kuhinje, velikodušno će nas častiti Dac, nepokolebljivi ratnik koji se hrabro borio sve do posljednjeg daha. Atmosfera je bila toliko napeta da nismo ni primijetili kako je Raketa u međuvremenu lansirana. Tek po nasukanim brodovima, koji su poput aveti stršili iz vode i sablasno se ukazivali na mjestima gdje ih je zlokobno obljubila magla, shvatili smo da se opet krećemo.

Sjeli smo na pramac i neko vrijeme gledali u moćnu nabujalu rijeku kojom smo plovili. Svatko je bio u svom filmu, bez razgovora. Blagi povjetarac mrsio mi je kosu i misli pod njom, raznoseći ih eterom poput šake sićušnih papirnatih konfeta u koje je netko puhnuo. Tišina je bila toliko melankolično ritmična i glasna da je svojim zvukom budila sve osjete u meni. Osjećala sam se poput prozračnog platna kroz koji je iglom probijala melodične niti, čvrste i nježne poput svile, u želji da mi ostavi sliku koju ću pamtiti. Bila je tako vidljiva, opipljiva i snažna. I tako mi je godila…

»Večeras spavam ovdje«, reče Rizbo i trzne me tim direktom natrag u javu.

»Kaj, ne buš se više igrao s kućnim ljubimcima?« nasmijao se Dac.

»Brijem da ne. Zadovoljstvo prepuštam tebi«, odvrati mu.

Zaista je nevjerojatno – nalazimo se u prenapučenoj i siromašnoj zemlji u kojoj osamdeset posto stanovništva živi s dva dolara dnevno, plovimo na zahrđaloj krntiji koja nas svaki čas može učiniti crnom statistikom, spavamo u prljavoj i vlažnoj kabini u kojoj nas gaze štakori – a ja se ne sjećam kad sam se posljednji put ovako dobro osjećala! Nijedna druga zemlja na svijetu nije u meni stvorila takav spokoj. I sigurnost. Bez obzira na epizodu s policijom i bizarna pravila, u Bangladešu sam se osjećala dobrodošlom. Ljudi koje smo susretali imali su posebnu toplinu i dobronamjernost, iskrenu znatiželju, gotovo dječju, i veliko srce da pomognu. Čak mi se učinilo da bih mogla ostaviti novac i dokumente na stolu nekog nasumično odabranog lokalnog restorana i sljedeći se dan nonšalantno vratiti po njih. Toliko sam bila uvjerena u njihovo poštenje. Ipak, nisam bila frajerica da to i učinim. Možda bi baš u tom trenutku tamo zalutao neki naš prosvijećen i konzumeristički osviješten čovjek, iznikao iz zapadnog, naprednog, superiornog svijeta, koji zna cijeniti prave vrijednosti… pa bi sve uzeo.

Spuštanjem mraka povukli smo se u svoje odaje na spavanje.

* * *

U zoru smo već stigli. Istina, ne u Khulnu, kamo smo trebali, nego u nepoznato maleno selo s nekoliko slamnatih kuća. Raketa je zbog vremenskih neprilika noćas naglo promijenila rutu i vraća se natrag u Dhaku. Voda nam je i taj put pomrsila planove. Još pomalo sneni i svježe katapultirani iz kreveta, iskrcali smo se u mjestu koje je izgledalo kao da bijelca nije vidjelo ni na fotografiji. Mozgajući što učiniti i kako se dokopati Khulne, primijetili smo nešto nalik na restorančić iz kojeg se pušio dim. Klopa!!! Gladni trbusi požurivali su korake bez previše razmišljanja.

Unutrašnjost zalogajnice pokušat ću dočarati što jednostavnije. S nekoliko improviziranih drvenih stolova, zemljanim podom, izmetom na njemu, komadima visećeg mesa i jednom kozom koja se vrzmala prostorijom, restoran je podsjećao na slavonsku štalu. Imao je svoj šarm i na neki neobičan način nam se svidio. Čim smo sjeli, čovjek koji je ondje radio došao je uzeti narudžbu.

»Dobro jutro! Ja ću lepinju«, rekoh na engleskome.

»I meni. Dvije«, naruči D.

Rizbo se malo nećkao jer nije bio baš gladan, ali i on je na kraju uzeo jednu lepinju plus neku nepoznatu kašu koju mu je domaćin preporučio.

Dac je, međutim, imao problem. Želudac ga je još uvijek malo mučio i nije bio spreman na gastronomsko riskiranje, požalio nam se.

»Sve izgleda užasno prljavo… Još uvijek imam proljev. Nema šanse da ovdje jedem.«

»Oš bar lepinju?« pitao ga je D.

»Neću niš, odvratno mi je sve… Pa daj pogledaj kak sve ovo zgleda… Fuj! Preskočit ću doručak.«

Vlasnik restorana strpljivo je stajao pokraj stola i čekao Daca da nam još malo argumentira svoju odluku. A potom mu odgovorio na jeziku za koji televizije u Hrvatskoj ne trebaju prijevod: »Pa kako, bre, nećeš da jedeš? Moraš da jedeš!«

Nakon što smo iznenađeno zablejali u njega, gospodin Ahmed ispričao nam je kako je kao radnik u Titogradu od ’84. nekoliko godina gradio ceste. Usput je naučio i jezik.

Eto, pa ti sad laprdaj gluposti okolo po svijetu i misli kako te nitko neće razumjeti. Zemljo, otvori se…

SHERLOCK HOLMES I “EPIZODA S ONE STRANE ZAKONA” 

Gabon

Sveta biljka nastala je na početku Vremena. Razljućeni Stvoritelj u naletu bijesa raskomadao je tijelo Pigmeja i razbacao dijelove, iz kojih su potom izrasli cvjetovi. Sažalivši se nad udovicom, savjetovao joj je da s pokojnim suprugom može razgovarati ako pojede korijen biljke. Tako barem kaže legenda…

Sasvim slučajno, pripremajući se za put u središnju Afriku, naišla sam na nešto što me zaintrigiralo. Tabernanthe iboga, oku ugodan grm zelenih listova, bijelih i ružičastih cvjetova, prosječne visine dva metra, središnji je stup Bwiti religije, rasprostranjene na području Gabona, Kameruna i Republike Kongo. Zanimljivo, pomislih, iako ništa posebno neobično za animističke religije. No, čitah dalje. Korijen biljke u malim dozama stimulira središnji živčani sustav, a u većim izaziva vizije i oživljava potisnute i zaboravljene doživljaje. Opa!… Na prvu možda zvuči kao narkomanski El Dorado, ali s obzirom na to da je riječ o projekciji vizija, dakle prizivanju uspomena i stvarnih događaja koji su obilježili život od najranije dobi do danas, a ne pukim halucinacijama, učinilo mi se vrlo zanimljivim malo bolje istražiti tu ibogu. D., Rizbo i Žurpa, producent s Nove TV, kojemu je Afrika oduvijek u srcu, iako je do sada još nije posjetio, nisu imali ništa protiv. Dapače.

»Čuj, našla sam nešto jako zgodno na netu. Daj si proguglaj ibogu«, zvrcnula sam Rizbu.

»Misliš ibogain? Čuo sam za to… Frend zna lika koji se izliječio od alkoholizma s tim ibogainom.«

»Ma da? A gdje to, tu u Hrvatskoj?«

»Nisam ziher, ali saznat ću…«

»Raste u Gabonu na svakom koraku, ljudi su je uzdigli na nivo božanstva. Gotovo svugdje u svijetu zakonom je zabranjena, a tamo je službeno proglašena nacionalnim blagom… Mogli bismo napraviti neku priču o tome«, predložila sam.

»Bilo bi to fora onda i probati«, nasmijao se.

»Pa, ja sam za.«

Dr. Slavko Sakoman bio je jedan od mojih prvih sugovornika. Kako sam u sklopu snimanja Bwiti ceremonije odlučila okusiti korijen te fascinantne biljke, željela sam znati mogu li mi se dogoditi neka ozbiljnija oštećenja i hoću li imati trajne posljedice. Čula sam, naime, čak i za neke smrtne slučajeve zbog čudnih seansi.

»Ako je sa srcem i ostalim organima sve u redu, i uzme li se mala doza, mislim da ne bi trebalo biti problema«, rekao je.

»Neki flash backovi i trajna oštećenja?« zanimalo me.

»Ne… Ali puno ćeš povraćati, pa radi svoje komocije uzmi samo pola doze koju ti vrač da. Bitno je da imaš nekoga uz sebe da te pazi i nadgleda«, upozorio me.

Odlično, dakle to je onda to. Rizbo je osobno pričao s čovjekom kojemu je ibogain, indolni alkaloid koji se nalazi u korijenu biljke iboge, pomogao da konačno ostavi cugu, D. je detaljno razradio plan puta, Žurpa je riješio tehničke stvari, a ja sam se potrudila prikupiti što više informacija. Ekipa nikad spremnija. Zaputili smo se u Gabon.

Tare Nzame, ili u prijevodu Tarzanova zemlja, poznata je po nomadskim narodima koji žive u džungli i prakticiraju Bwiti, jednu od tri službene državne religije. Zasnovana na svetoj biljci ibogi, Bwiti svojim štovateljima pruža spiritualno prosvjetljenje, stabilizira zajednicu i obitelj te rješava lakše i teže probleme medicinske prirode, poput depresije, fobija i različitih oblika ovisnosti. Hm… zvuči zanimljivo. Može li upravo to biti razlog što se u SAD-u ibogain našao na crnoj listi najtežih droga – uz heroin i kokain (iako je u 30 godina zabrane zaplijenjen u smiješnoj količini od samo tri grama) – i što su zapadnjačka istraživanja te biljke iznenada prekinuta i zabranjena, a rezultati testova bez objašnjenja gurnuti pod tepih…? Ima li logike (i istine) u tome da zbog sporne supstancije, za koju se tvrdi da ublažava apstinencijsku krizu te blokira potrebu i posezanje za novom dozom opijata, iboga predstavlja glavnu opasnost narko-industriji? Ugrožava li ona velike igrače? Predstavlja li trn u oku farmaceutskome lobiju? Ili su sve to samo naklapanja, prenapuhane senzacije, potpirivanje teorije zavjere?

Ccc… Preteška pitanja za razbijanje glave u ovome trenutku. Nije baš da se planiram s lampom u ruci potucati po sumnjivim podrumima u potrazi za istinom i glumiti Sherlocka Holmesa pa je možda bolje da se malo odmaknemo od statističkih podataka koji prže internetom i fokusiramo na ono što možemo saznati na licu mjesta. Samo mi još fali da me netko optuži da pokušavam kršiti zakone ili što već. Ma nema šanse!

Ono što, međutim, znam u startu je da ta »droga« ne izaziva apsolutno nikakve ugodne efekte zbog kojih bi ikome ikada palo na pamet da se njome relaksira. A nekako mislim da baš i nemam liječničkih problema zbog kojih bi mi ona trebala. Dobro, tu bi možda uletjela moja baka s komentarom da sam zbog svojih fiks-ideja luda baba, ali pustimo sad to. Iz čiste znatiželje i istraživačkog poriva, želeći naučiti nešto o kulturi naroda kojeg posjećujem, nakon kraće ture po zemlji, s dečkima sam napokon stigla i u glavni grad, Libreville. Odmah sljedećeg jutra okrenula sam broj čovjeka, lokalnog vrača za kojeg smo saznali da izvodi seanse.

(Kultura, religija, istraživanje… Ti razlozi tako lijepo zvuče, pravi press release. Gotovo da mi je žao priznati da me od svega, zapravo, najviše privukla aureola mističnog, intrigantnog i zabranjenog iskustva. Hm… Nemojte nikome reći.) T

 

4 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code