I SABORSKO JE NA KARTI MASOVNIH GROBNICA OSTALIH IZA SRBA

I SABORSKO JE NA KARTI MASOVNIH GROBNICA OSTALIH IZA SRBA

14. studenoga, 2019.

 

Najžešći napad dogodio se 12. studenoga 1991. Zločincima je trebalo čak desetak vojnih zrakoplova, blizu pedesetak tenkova, desetak haubica i VBR-ova te oko tisuću vojnika ili bolje rečeno zločinaca, da probiju obrambene crte sela, koje u to vrijeme nije imalo ni toliko stanovnika. Kad su uspjeli probiti crte obrane, poput vampira, navalili su na sve što je ostalo. Išli su od kuće do kuće i ubijali nevine ljude, žene, djecu, starce. Vodili su se „parolom“ da samo mrtva usta ne govore, a to su i te kako naučili i nakon II. svjetskog rata. Samo toga dana ubili su (masakrirali) iznimno veliki broj mještana, koji nisu htjeli napustiti selo

Napisao: Mladen Pavković

U kojim se školama uči, ili bolje rečeno, spominje pokolj u Saborskom, koji se dogodio sredinom studenoga 1991., dakle prije 28 godina? Riječ je o ratnom zločinu koji su počinili Srbi nad Hrvatima u ovome selu. Obično se na dan tragedije okupe preživjeli mještani, dođe i netko od gostiju, zapale se svijeće, polože vijenci i minutom tišine oda se počast onima koji stradali ni krivi ni dužni, samo za to što su bili Hrvati. Međutim, o Saborskom i stotinama drugih mjesta treba se govoriti i pisati svakodnevno – da se ne zaborave. Ono što je još tužnije je činjenica da nitko nije odgovarao kako treba za te zločine, a prema svemu sudeći i ne će. Mediji su puni izjava nekakvog Pupovca, ali ne i žrtava iz Saborskog, o kojima bi trebalo snimati i filmove.

Osuđeni u odsutnosti

Pa, što se to tako strašno dogodilo u ovom malom hrvatskom mjestu, kojeg nitko i ne spominje?

Samo i isključivo zbog toga što se u njemu hrvatski disalo (i diše) od 6. rujna, pa do 12. studenoga 1991., dakle nešto prije okupacije Grada Vukovara, srpski četnici su ubili 51 osobu, od kojih se još uvije devet vode kao – nestali. Pretežno su to bili starije žene i muškarci. Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba!

Što mislite, kako su ih sahranili? Poput divljih životinja zatrpali su ih u jamu, tako da je danas i Saborsko na „karti“ masovnih grobnica iz oslobodilačkog Domovinskoga rata.  Na ovom se mjestu  nalazi jedna od 145 dosad pronađenih masovnih grobnica, ali na žalost bit će ih i više.

Tamošnji preživjeli hrvatski branitelji, predstavnici Udruga proizašlih iz Domovinskoga rata, općinske i ine strukture, a najviše obitelji poginulih i nestalih ne će i ne mogu nikada zaboraviti te strašne zločine.

Je li moguće da za njih još nikoga nije stigla zaslužena kazna? Neki su srpski zločinci, istina, i optuženi za ovaj stravičan pokolj nad Hrvatima, na „ustaško uporište“, ali ti su osuđeni u odsutnosti, ni jedan nije u hrvatskom zatvoru,  znači da im mogu staviti „soli na rep“. (Pojeo vuk magare!).

Ako je istina, a nije, da svatko mora odgovarati za dokazani zločin, onda što je sa svim ovim što se dogodilo u Saborskom? Zašto je muk i magla prekrilo to mjesto?

Zločinačka JNA

U Srbiji ne priznaju ni da su na njihovim područjima postojali i koncentracijski logori u kojima su ubijali i mučili Hrvate, ali ni to da su oni, da oni, bili agresori na Republiku Hrvatsku, BiH, Sloveniju i Kosovo. Čak ne priznaju ni to da su sve ratove izgubili, da su iz Knina, pred početak Vojno-redarstvene operacije Oluja, pobjegli kao zečevi, kako je lijepo za njih svojedobno rekao i balkanski krvnik Slobodan Milošević, kojeg bi također neprestano trebalo spominjati, kao partizani Hitlera.

Dakle, pitamo još jednom: što se to tako strašno dogodilo u Saborskom, selu smještenom nedaleko Plitvičkih jezera, za koje vjerojatno razni ljevičari  nikada misu ni čuli?

Kao prvo, treba reći da su u to doba na ovo malo mjesto svom snagom navalili pripadnici tzv. Jugoslavenske narodne armije (JNA), zločinačke vojske, o kojoj se u školama uglavnom uči da su oslobodili – Jugoslaviju, i to pod vodstvom (ratnog i inog) zločinca Josipa Broza Tita. Pomagali su im domaći Srbi, sve do jučer njihove „komšije“.

Plan im je bio etnički očistiti tamošnje područje od Hrvata i inog nesrpskog stanovništva, sve u cilju  postizavanja etnički čiste tzv. Republike Srpske Krajine.

Ovo mjesto, naravno, nije moglo pružiti neki žestoki otpor, što su srpski i ini zločinci znali, ali su unatoč toga upotrijebili svu silu naoružanja, tako da od Saborskog ne ostane ni kamen.

Najžešći napad dogodio se 12. studenoga 1991. Zločincima je trebalo čak desetak vojnih zrakoplova, blizu pedesetak tenkova, desetak haubica i VBR-ova te oko tisuću vojnika ili bolje rečeno zločinaca, da probiju obrambene crte sela, koje u to vrijeme nije imalo ni toliko stanovnika. Kad su uspjeli probiti crte obrane, poput vampira, navalili su na sve što je ostalo. Išli su od kuće do kuće i ubijali nevine ljude, žene, djecu, starce. Vodili su se „parolom“ da samo mrtva usta ne govore, a to su i te kako naučili i nakon II. svjetskog rata. Samo toga dana ubili su (masakrirali) iznimno veliki broj mještana, koji nisu htjeli napustiti selo, svoje domove i svoju obitelj.

E, kad nećete, govorili su četnici, bit će krvi do koljena. I što im je bilo na umu to su i učinili. Ubijali su i klali, a uzgred i pljačkali. Čak su i Katoličku Crkvu digli u zrak, a groblje „preorali“. Banda stvarno nije imala milosti.

Oni koji su uspjeli preživjeti pakao, nekoliko su se dana provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH, odakle su se pretežno ranjeni i nikakvi uspjeli vratiti u Hrvatsku, kao izbjeglice.

Da, to je Saborsko o kojem se ne pišu reportaže, ne snimaju filmovi i emisije, o kojem se ne govori  na radiju. A kad se govori i piše većina se pravi da taj vapaj ne čuje. T

 

3 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Tuzna prica Anke Spiljak partizanke
    #1 Tuzna prica Anke Spiljak partizanke 18 studenoga, 2019, 11:30

    Majka i ja pristigle smo u Zagreb u studenome 1946., nakon što smo pobrale ljetinu i naposljetku prodale imanje. Narednih šest godina živjeli smo zajedno u Mikinom stanu: majka i ja, Mika i supruga mu Štefa, njihov tek rođeni sin Vanja, potom im se rodila i Višnja – priča nam Anka Špiljak, 91-godišnja svjedokinja povijesti, skojevka i sestra komunista i političara Mike Špiljaka, o čijem je liku i djelu nedavno objavljena knjiga povjesničara Hrvoja Klasića. Dirljivu pricu o siromastvuubogih Spiljaka ispricala je Anka partizanka rodj. Spiljak. Ova gospodicna je temeljem svoga porijekla i prezimena Spiljak obisla cijeli svijet, a i danas stanuje u uzem sredistu grada Zagreba u prostranom darovanu stanu. Hrvati su masovno ginuli, a komunisticki nametnici su zauzeli pozicije raskosi. Sto se moze, veli trbuhozborac Grozdanic, kad su komunisti i antife zasluzni…

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Javlja Milan Cimesa kordunski...
    #2 Javlja Milan Cimesa kordunski... 18 studenoga, 2019, 11:20

    ntifašistički aktivisti iz Zagreba, Karlovca, Vojnića i Veljuna uredili su još jedan antifašistički spomenik. Šesta je to po redu njihova akcija, a ovog puta radilo se na obnovi, sitnijim popravcima, čišćenju i bojanju spomen područja u Hrvatskom Blagaju. Tamo su na pravoslavni Đurđevdan, od 6. do 9. maja 1941. godine ustaše pobili 525 stanovnika šire okolice Veljuna i tog dijela Korduna. Posmrtni ostaci nevinih civilnih žrtava, nakon Drugog svjetskog rata, preneseni su iz Blagaja u zajedničku spomen kosturnicu u Veljunu. Ovom akcijom sada je uređeno i samo mjesto zločina. Inicijator uređenja i ovog spomenika je Tatjana Vujičić Vlačić. Sa njom su radili Jadranka Radatović, Jasna Ivošević, Tatjana Protulipac, Dušan Crnković i Srebrenko Banda.

    – Stratište u Blagaju je mjesto pogibije moga djeda, strica i djedovog brata, Jasninog djeda i Srebrenkovog pradjeda. Boju za spomenika u iznosu od 300 kuna platilo je Udruženje antifašista iz Karlovca. Na proljeće nas čeka čišćenje borove šume koja okružuje sam spomenik – kaže Tatjana Vujičić Vlačić. Do sada je ova skupina uredila spomenike u Veljunu, Šljivnjaku, Cvijanović brdu, Bandinom selu i Lapovcu. Tako pise i rise Milan Cimesa, pobocnik ratnoga zlocinca gubavca milorada pupavca, a osobito je vazan detalj i podatak da je novac za boju (300 kn!) osiguralo karlovacko antifasisticko udruzenje, njima dragi subnor svih svetosavskih naroda i narodnosti. Sve im to omogucuje anemicni premijer suhozlatni pupavcev Andrej Pljenkovic.

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Doktor Bjelajac o
    #3 Doktor Bjelajac o "srpskim selima"? 15 studenoga, 2019, 10:31

    Sastanku sa Županom Ivom Žinićem, prisustvovali su zamjenik župana SMŽ dr.Dušan Bjelajac, zamjenica gradonačelnika grada Gline Branka Bakšić Mitić, predsjednik i zamjenik predsjednika Vijeća srpske nacionalne manjine za Grad Glinu Milan Martinović i Nikola Janus, predsjednik VSNM-a za općinu Sunja Pero Kuzmanović i ostali….

    Teme sastanka bile su asfaltiranje više županijskih cesta na području Grada Glina, kroz naselja koja su naseljena pripadnicima srpske zajednice, postavljanje ulične rasvjete kroz naselje Dragotina.Pomoć županije oko redovne uspostave besplatne pravne pomoći za građane Grada Glina. Pričalo se i o pomoći županije oko održavanja i izgradnje cesta kroz srpska naselja na području Općine Sunja zatim o izgradnji novih hotela u Topuskom kao i iskorištavanju toplinske energije termalnih izvora u mjestu Topusko u svrhe distribucije toplinske energije za potrebe građanstva (grijanje stambenih objekata) i privrede (grijanje staklenika,plastenika, poslovnih prostora i drugog).

    Tema je bila i završetak asfaltiranja turističkog prstena oko rijeke Kupe.Pisarovina – Pokupsko – Bučica – Čremušnica – Lasinja – Pisarovina u dužini od oko 900m kroz naselje Čremušnica (zaselak Radanovići). Tako za srpsko-srbijanske medije javlja svestrani dozupan i dopisnik medijskoga prstena povratnika dr. Dusan Bjelajac, upotrebljvajuci pojam “srpska sela”. Ne, druze doktore, nisu to srpska negoli hrvatska sela s vecinskim zivljem pravoslavne vjere ili srbima pravoslavne vjere. Zapamtite, kao i Vukovar, pukovnicce zlocinacke cetnicke jna.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code