HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA I USKRAĆENA AUTOKEFALNOST

HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA I USKRAĆENA AUTOKEFALNOST

28. travanj, 2018.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Poglavar obnovljene vjerske zajednice u Republici Hrvatskoj, Bugarin nacionalnošću i svećenik BPC-a, u više navrata apelirao na državne vlasti da HPC-u osiguraju jednakopravnost. Ponovio je to i Božićnom poslanicom, u kojoj je naročito naglasio kako u Republici Hrvatskoj 17.000 ili 140.000 hrvatskih pravoslavaca nemaju crkve, u kojoj bi mogli moliti, a ne mogu dobivati ni dušobrižništvo u Hrvatskoj vojsci, policiji ili pak u bolnicama i zatvorima. Mitropolit Aleksandar, kojega smo upoznali i više puta susretali na kongresima Hrvatskog žrtvoslovnoga društva, na tribinama Sisačke biskupije ili pak na sjednicama Hrvatskog nacionalnog etičkoga sudišta (HNES), nije žalio truda da zamoli za potporu članova udruge veterana „Hrvatskoga domobrana“

Napisao: Josip Frković

Dok Andrej Plenković, kojem je prestižno dužnosničko mjesto donijelo tek 18 posto glasova hrvatskih birača, nedemokratskim metodama – ne samo članovima svoje stranke – nameće Istambulsku konvenciju, europski zakon iznad hrvatskih lexova o zaštiti žena i obitelji od nasilja, poradi svoje fotelje pomalo hlebinački odobrava sve zahtjeve u Hrvatskoj omražena srpskoga manjinca iz HDZ-HNS-ove većine, Milorada Pupovca u sprezi s prekodunavskim lažljivim Srbijancima, jedna povijesna neistina već je 73 godine u našoj zemlji nametnuta, ustaljena istina. Naime, Hrvatska pravoslavna crkva već sedam godina s pravom traži svoje (nikad dokinuto, obnovljeno mjesto, ako se ne računa pokolj poglavara HPC-a Germogena i 30 drugih svećenika – op.a.) pod suncem demokratske države Hrvatske. Tako već spomenuti premijer i čelnik HDZ-a uoči julijanskoga Uskrsa, baš kao i neslavni prethodnik dugih prsta iz 2009. Ivo Sanader, prima u Banskim dvorima episkopa i mitropolita zagrebačko-ljubljanskoga Porfirija, jednoga od srpskopravoslavnih popova koji uopće ne kriju svoju privrženost četničkom pokretu (otvoreno ju je hrvatskoj javnosti obznanio otad nezaposleni novinar-voditelj TV Z1 Marko Jurič – nap.a.) i svemu protuhrvatskom. Plenković se uopće ne obazire na povijesne istine pa, među ostalim, uvlakački, zbog koalicijske većine, čestita svim srpskopravoslavnim vjernicima julijanski Uskrs i nazoči ateističkom politikantskom mitingu manjinskoga šefa SNV-a i SDSS-a u hotelu „Westinu“, usprkos lažima i lavežu prekodunavskih čopora, u kojima prednjače potrčko vojvode Slobe, Ivica Dačić, Grobarov posilni radikalni naprednjak Aleksandar Vučić, među suparnicima zvani Vukodlak ili pak premijer/predsjednikov uvlakač Aleksandar Vulin.

Siščani pamte lažljiva Acu Vulina

Ovaj zadnji, tada još kao bivši kosovski žandar i kostolomac tamošnje sirotinje u ulozi ministra socijale i boračke zaštite, pred velikim brojem srpskih „antifašista“ i fašističkih neokomunista lajao je na sva usta besmislice o genocidnosti Hrvata i ustaškom „dečjem konclogoru u Sisku, o onima koji kao u performansu Milorada Pupovca i Siniše Labrovića čekićima razbijaju ćirilične natpisne ploče u Vukovaru, pa bi tako, bre, mogli da razbijaju i dečje glave“. Nakon najnovijih tanjugovskih vijesti dopisnika Krajišnika o spomeniku bl. Kardinalu Stepincu u Zrinu, „mestu najvećih srpskih stradanja od ustaša 1943.“ i najnovijih istupa predsjednika Vučića, koji je 13. veljače, usred dobrodošlice ratne pobjednice i u srcu Hrvatske lagao da 1995. u okupiranoj Glini nije spominjao veliku Srbiju, te da su „pre voždova dolaska paljene srbijanske zastave…“ Njegovom retorikom 22. travnja, pak, razgoropađeni, invalidno-ćopavi ministar ratni (koji nema ni dana služenja u – rekli bi ljuti ratnici, potomci pobjednika s jedinoga Cera, u kraljevskoj jugoslovenskoj, Titovoj ili krajinaškoj vojsci na tlu RH ili BiH – op.a.), poslužio se i politički uvlakač i brbljavac na daljinski upravljač, Aleksandar Vulin. Lani je, na primjer, u pratnji uniformirana oficira SV-a, navodnoga posilnoga pobočnika, kočoperio se gradom sv. Jakova i nazočio šibenskom proglašenju zadarskoga popa Nikodima Kosovića srpskim episkopom dalmatinskim. Usput, na svakoj od takvih vjersko-svetosavskih manifestacijama ponavljaju se bajke „o stolećima opstojnosti na prostorima današnje Hrvatske ili, jednostavnije i češće, Dalmacije, Like, Slavonije, Banovine…“ Želeći svakako u Mlaku, kraj Jasenovca, koju su prozvani „delom logora Jasenovca, posvećenje srpskopravoslavnoga hrama sv. Ilije proroka, ovaj je šumadijski mudrijaš – kao i toliko puta ranije, kao u srbijanskoj koloniji – „želeo u društvo s njihovim srpskopravoslavnim visokopreosveštenstvom, patrijarhom Irinejem i pevačem Porfirijem“.

Vulinove (ne)istine o NDH

Kad su do Beograda iz Hrvatske dospjeli glasovi sumnje i neslaganja, reče da neće da mu odobravaju dolazak hrvatski ministri, nego on sam i lično vrhovni komandant Vojske Srbije?! Kojeg li umišljenog velikosrpskoga bezobrazluka! Sad opet Vučić „preti osnivanjem srbijanskoga Muzeuma holokausta svekolikoga srpstva u Srbiji“ Popisat će valjda milijardu stradalih Srbalja od ustaša. Neka Bog pomogne srbijanskim fikcijama. Prije svih tih zbivanja, međutim, tisuću i prvi puta tribinama, promocijom knjige arhiepiskopa HPC-a Aleksandra Ivanova Radoeva „Hrvatska pravoslavna crkva je bila, jest i bit će“ i ožujskim simpozijem u Hrvatskom novinarskom domu, želi se dokazati pravo na registraciju Hrvatske pravoslavne crkve. Na već spomenutom simpoziju, u nazočnosti dvije stotine istaknutih javnih i kulturnih djelatnika, sudjelovali su kao zainteresirani promatrači ljudskih i nacionalnih prava poput dr. Zvonimira Šeparovića, te kao govornici, potomak feldmaršala austrougarske vojske u Prvom svjetskom ratu, dr. Darko Richter, povjesničar Goran Jurišić, novinar-publicist Igor Vukić, general HV-a Željko Glasnović, povjesničar Damir Borovčak i otac Aleksandar Ivanov Radoev I. Od devedesetih godina prošloga stoljeća, iza propasti bivše države u koju smo se djelovanjem različitih političkih silnica priključili poput gusaka u magli, domovinski Hrvati i oni iseljene Hrvatske – čak i akademski obrazovani – ponovo uče objektivne istine nacionalne povijesti. Dakako, zbog genetske srbijanske/srpske i komunističke laži rasprostranjene svim kontinentima. Zašto u javnosti nedovoljno poznati poglavar HPC-a, otac Aleksandar I., žali što predsjednica države i predsjednik Vlade zajednički blagdan gregorijanskoga Božića 25. prosinca ne čestitaju i vjernicima Hrvatske pravoslavne crkve?

Vječiti velikosrbin Irinej

Za razliku od prošlogodišnjeg božićnoga blagdana pravoslavnih, kada je u Domu hrvatskih novinara – pričuvnoj parohiji političkoga manipulatora i ateista Milorada Pupovca i partnerice mu, dopredsjednice HND-a – izazivački i prijeteći govor Hrvatima i njihovoj državi, pljusku po obrazima, odvalio Vučićev srbijanski glasonoša, Vlada Božović, naknadno predstavljeni državni tajnik blagotvorne protušiptarske žandarmerije, ovoga siječnja sve je prošlo mnogo tiše. Svečanim primanjem, mitingovanjem SNV-a u „Westinu“ i svečanom božićnom liturgijom u zagrebačkom hramu Presvetoga Preobraženja, iz koje smo zapamtili poruke i sanje srbijanskoga šovinističkoga patrijarha Irineja o Kosovu i Metohiji, odnosno Staroj Srbiji. „Kosovo može biti oteto i okupirano, kao što je danas, ali Srbi nikada ne mogu reći da ga poklanjaju, jer se poklonjeno gubi zauvijek…“ Zbog velikih povijesnih nepravdi i zločina, još uvijek nije vrijeme za željeni posjet rimskoga biskupa Pape Srbiji, poručio je poglavar SPC-a. Kad je riječ o stanju u regiji, Irinej nije zadovoljan, posebno odnosima u Makedoniji, gdje SPC (opet) ne priznaje autokefalnost MPC-a. Drži nezrelim, međutim, da kanonski nepriznati MPC traži da im majka crkva bude Bugarska pravoslavna crkva. I dok je lani zagrebačko-ljubljanski mitropolit Porfirije (Perić), nasljednik rigidnoga velikosrbina Jovana (Pavlovića) i poznati pjevač četničkih pjesama o dinarskom popu-vojvodi Momčilu Đujiću – nakon više mirogojskih panihida i pretakanja svete vode arhiopiskopa HPC-a Aleksandra Ivanova Radoeva s novinarom Markom Juričem u Preobraženskoj – uporno je tvrdio „kako je Hrvatska pravoslavna crkva postojala samo u NDH…“, ovoga je pravoslavnoga Badnjaka kazao i „da Bog nije ni Hrvat, ni Srbin, ali ni Bugarin“.

Promocija knjige poglavara HPC-a

Istodobno je poglavar obnovljene vjerske zajednice u Republici Hrvatskoj, Bugarin nacionalnošću i svećenik BPC-a, u više navrata apelirao na državne vlasti da HPC-u osiguraju jednakopravnost. Ponovio je to i Božićnom poslanicom, u kojoj je naročito naglasio kako u Republici Hrvatskoj 17.000 ili 140.000 hrvatskih pravoslavaca nemaju crkve, u kojoj bi mogli moliti, a ne mogu dobivati ni dušobrižništvo u Hrvatskoj vojsci, policiji ili pak u bolnicama i zatvorima. Mitropolit Aleksandar, kojega smo upoznali i više puta susretali na kongresima Hrvatskog žrtvoslovnoga društva, na tribinama Sisačke biskupije ili pak na sjednicama Hrvatskog nacionalnog etičkoga sudišta (HNES), nije žalio truda da zamoli za potporu članova udruge veterana „Hrvatskoga domobrana“ u organizaciji promocija njegove knjige „Hrvatska pravoslavna crkva – bila je, jest i bit će“ diljem sisačko-moslavačkoga kraja. Nemalo smo pak 10. prosinca 2016. bili iznenađeni u „Mimari“, gdje sudionici skupa viktimologa doznaju da rigidna komunistička vlast Zorana Milanovića i ministra uprave Arsena Bauka, kao iznimak, zahtijeva od svakoga pravoslavnoga vjernika da svoju pripadnost HPC-u deklariraju i podastru potankim biografskim podacima?! U jednom je trenutku otac Aleksandar Ivanov Radoev ustvrdio kako takva neprilična igra mačke i miša, praktično, otvara mogućnost da pripadnost HPC-u poradi brojnosti mogu potpisati i građani drugih konfesija. Kako takav postupak ne obvezuje da takvi ostaju u novoj vjeri, više sudionika je obećalo arhiepiskopu da će i oni pristupiti i potpisati tom kompartijskom „statističkom cirkusu“, ostajući u redovima vjere svojih roditelja i tako pomoći da se dobro pozicionirane mlakonje u hrvatskoj vlasti uvjeri u potrebu priznavanja povijesnih istina.

Izgubljena povijest 19. stoljeća

U Božićnoj poslanici HPC-a (njeni vjernici nadnevak Kristova rođenja slave kao i Katolička crkva, Carigradska, Aleksandrijska, Antiohijska i Bugarska patrijaršija 25. prosinca – op.a.) poglavar žali što predsjednica države i predsjednik Vlade ovaj blagdan ne čestitaju i vjernicima Hrvatske pravoslavne crkve. Nije naodmet podsjećati da je u obrani domovine od velikosrpske pobune i agresije sudjelovalo i nekoliko tisuća Hrvata pravoslavaca, a iz povijesti je znano da su pravoslavni Hrvati imali velik utjecaj na kulturu, povijest i znanost. Bili su to austrougarski krajiški general-pjesnik Petar Preradović, feldmaršal Svetozar Borojević, August Harambašić, Josif Runjanin, Nikola Tesla. Poslanica poziva svu vjernu djecu HPC-a u domovini i daleko od nje da zajedno molimo Boga da uskoro bude registrirana naša Hrvatska pravoslavna crkva, jedina autokefalna crkva u Hrvatskoj, kao paradigma hrvatskih nacionalnih interesa na dobrobit hrvatskoga naroda. A bivši konzul Hrvatske u Australiji, Antun Babić, podsjeća nedovoljno obaviješteni hrvatski puk da je HPC osnovan u 19. stoljeću, ali je arhiva HPC-a iz vremena Nezavisne Države Hrvatske još uvijek u Beogradu. S naše strane za nju se nitko i ne zanima. Izgubljena povijest, dobro je znano, zapravo je nenadoknadiva. Štoviše, ne usuđuje se zaiskati povrat. Babić podvlači da u tom razdoblju SPC i ne postoji, a Hrvatska pravoslavna crkva nije imala nikakva doticaja sa srbijanskim svetosavcima.

Srbijanske laži o hrvatskoj povijesti

Lani su knjigu arhiepiskopa Aleksandra u Domu Specijalne policije u Zagrebu predstavili povjesničari i publicisti Goran Jurišić i Igor Vukić, te bugarska novinarka Diana Glasnova i autor. „Knjiga uvjerljivo pokazuje jednu od pet paradigmi hrvatske državnosti i popunjava praznine u znanju o političkim strategijama stvaranja „nove“, drukčije povijesti“, u recenziji je zabilježio urednik mr. Ante Milinović. Treba učiti iz vjerodostojne povijesti kako se ne bi ponovila. A Goran Jurišić kaže „Vješta velikosrpska propaganda uspjela je u hrvatskim zemljama druge polovice 19. stoljeća nametnuti drukčiju sliku o hrvatskim pravoslavcima, tako da su naraštaji Hrvata stoljeće nakon toga mislili da je Nikola Tesla Srbin rođen u Lici, iako je bio politički Hrvat, i hrvatskoga i vlaškoga podrijetla. Njegov hrvatski predak iz Zadra prešao je s katoličke na pravoslavnu vjeru, oženivši iz ljubavi pravoslavnu bosansku Vlahinju. Autor knjige iskreno podsjeća na sve zablude povijesti pravoslavlja na hrvatskim povijesnim i etničkim područjima, u kojima su Hrvati pali kao žrtve krivotvorenja njihove povijesti. I najpoznatiji novinarski istraživač povijesnih zbivanja u ustaškom logoru Jasenovcu, Igor Vukić, na promociji je uputio na čitanje članka Miloša Obrkneževića „Razvoj pravoslavlja u Hrvatskoj i Hrvatska pravoslavna crkva“ koji kaže da se mogu naći dokazi da je HPC osnovana još u 19. stoljeću. A doktor teologije, mitropolit SPC-a Porfirije – ako se još sjećate – lani je ustrajavao na laži „ da je HPC postojala samo u vrijeme NDH“. Obrkneževićev tekst objavljen je u „Hrvatskoj reviji“ (Muenchen, Barcelona).

Repovi okupatora i hrvatski janjičari

A arhiepiskop podvlači da Srbija nije bila u ratu s Hrvatskom, jer su obje zemlje bile saveznice Hitlerove Njemačke. U to vrijeme SPC ne postoji i nema apsolutno nikakvih sljednih doticaja s HPC-om. Dodajmo svemu da će knjiga o pravoj istini i HPC-u doživjeti i prijevode na engleski i druge svjetske jezike. HPC nije postojao samo za NDH, negoli i stoljeće prije toga. Tiskanje knjige o. Aleksandra pomogao je poznati iseljenik i poduzetnik iz Sydneyja, Marko Franović. Spomenimo, međutim, da je obnoviteljski poglavar HPC-a 2012. došao iz Bugarske, te da je pravoslavna crkva Hrvata autokefalnost stekla temeljem Tomosa, dokumenta što ga je potpisao 2013. patrijarh Nikolas I. u Parizu. Za zadnjega popisa stanovnika u Hrvatskoj, 17 tisuća ljudi izjasnilo se kao Hrvati pravoslavne vjere. Svetu liturgiju 6. siječnja, na blagdan Bogojavljenja, u novoj crkvi svetoga Ilije Proroka služio je protoprezbiter Aleksandar Ivanov Radoev. Javnosti je ove fakte predočio i predsjednik udruge HPC-a Ivan Matanović. – Hrvati pravoslavci dugo su čekali i konačno dobili HPC. Stvorila ju je Europska pravoslavna crkva. Ovo je bogoslužje u čast blagdana Bogojavljenja. Zaslužena milost od Boga, ponovo hrvatske pravoslavce ujedinjuje i daje im snagu na hrvatskim prostorima, odolijevajući kušnjama dok se dižu iz pepela i obnavljaju HPC. „Hrvatski pravoslavni vjernici mole da pravoslavne crkve drugih zemalja pošalju svećenike u Hrvatsku kao pomoć dok ne stasaju mladi Hrvati za službu Hrvatima pravoslavne vjeroispovijesti. Odlučno smo obnovili pravoslavnu crkvu Hrvata i pored nekih birokratskih zavrzlama kojima nas repovi okupatora s hrvatskim janjičarima vremenski koče i usporavaju…“

Srpski popovski okupatori mogu u Srbiju

Hrvatski pravoslavci učvršćuju svoju crkvu prema pravilima svjetskoga pravoslavlja. Ipak, Srpskoj pravoslavnoj crkvi teritorij HPC-a nije više uporište, dok nabraja svoju materijalnu imovinu što je kroz prošlo stoljeće i od HPC-a u Hrvatskoj ugrabila, zbog čega i jest osnovana u Hrvatskoj da bi bila uzor, vodilja svom srpskom narodu kao okupatoru Hrvatske…“ Ubuduće, stoga , neka popovi srpske crkve u Hrvatskoj slobodno otputuju u Srbiju i tamo podučavaju Srbe kršćanskim vrijednostima, životu, što im i jest zadaća i uvjet da se na Zemlji živi uzorno i sretno. Kao i prije stotinu godina, nitko ne zamjera Srbima što ne žele biti pod Grčkom ili Bugarskom pravoslavnom crkvom. Još od propadanja Bizanta i tamošnje crkve vežu se uz vlastitu državu, a ne kao katolici bilo koje države uz duhovni centar Vatikan…“ Poruke su to Stranke hrvatskoga zajedništva s početka 2014. godine. Za razliku od već spomenutih tvrdnji mitropolita Porfirija da je HPC postojao samo za trajanja NDH, spomenuta država nije kršila pravila hrvatskih pravoslavaca ili pravoslavne crkve u svijetu, nego ih je poštovala, omogućivši Hrvatima da imaju svoju pravoslavnu crkvu koja se vezala uza Zagreb i hrvatsku svjetovnu vlast. Isto tako, pravoslavna se crkva u Srbiji naziva imenom države, a u Bugarskoj Bugarskom pravoslavnom crkvom u Sofiji. Poznavatelji crkvenih (ne)prilika tvrde kako se SPC teže odriče svojih kolonija negoli svjetovna vlast u Srbiji, pa je još od 1879., od stečene autokefalnosti HPC-a, poticala protiv Hrvata. Još snažnije i drskije od 1918. i stvaranja Jugoslavije, kad se Hrvatska Srbima svidjela kao kolonija.

Poglavar Germogen mučenik i svetac

Ipak, možemo li u okolnostima demokratske hrvatske države i njene plahe vlasti uopće zamisliti skupine popova SPC-a iz 420 srpskih parohija na tlu Hrvatske, pri odlasku u Srbiju. I godinu takvih futurističkih prizora teško je pretpostaviti. Prisjetimo se samo mogućega olakšanja u hrvatskoj javnosti cjelogodišnjih parastosa i usputnih politikantskih podmetanja za tisuće navodnih srbijanskih žrtava na tlu RH. Premda bi ostvarenje takve situacije o odsijecanju repova nedavnim ratom konačno nadvladana kolonijalnoga velikosrpstva bilo na granici znanstvene fantastike, svakako se treba prisjetiti krvava komunističkoga pira pri zatiranju Hrvatske pravoslavne crkve 1945. Partizani su tada bez milosti likvidirali cjelokupno svećenstvo HPC-a, dok su poglavara Germogena ogoljena i vezana lancima vodili gradskim ulicama Zagreba i potom ga smaknuli. Prije dvije godine, međutim, vrhovni poglavar moćne Putinove Ruske pravoslavne crkve Kiril proglasio je mučenika Germogena svecem! Prvih mjeseci „nove narodne partizanske vlasti“, za korist SPC-a, halapljivi komunisti nisu zaboravili ni cjelokupnu imovinu hrvatskih pravoslavaca, pa se i danas oktroirani velikosrpski manipulator na štetu ubijenoga u Bučju dr. Ivana Šretera, Milorad Pupovac, s velikim interesom raspituje za njenu sudbinu. Traži ono što spada Hrvatskoj, a oteto je za komunističkoga krvava pira. Čak se u prosinačkom grabežu 150.000 eura iz Beograda, doniranih SKD-u „Prosvjete“, autokratski poslužio i s više nečasnih podvala zdravu razumu.

Svi pravoslavni (ni)su Srbi

Kako je u jednom televizijskom nastupu podvukao mons. dr. Juraj Kolarić, u evidencijama vjerskih zajednica RH postoje Srpska, Ruska i Bugarska pravoslavna crkva, ali nema hrvatske. Stoga je Europska pravoslavna crkva sa sjedištem u Parizu donijela odluku o obnovi HPC-a za Hrvate pravoslavce. Prema Statutu HPC-a, kod nas postoje tri eparhije HPC-a, Zadarska, Osječka i Zagrebačka, u kojima u vrlo teškim uvjetima financijske neimaštine djeluju tri svećenika. Oduvijek na graničnom području katolika i pravoslavaca, stanovnici su živjeli pod različitim utjecajima. Dolazeće je bilo vlaško stanovništvo jedne od grčkih etničkih skupina. Tako je dolaskom Srba na ove prostore ostalo puno pravoslavnih koji se nisu osjećali Srbima. Iako su se odupirali onima koji su između vjere i nacije imperativno stavljali znak jednakosti i multiplikaciju pripadnika srpske nacije, nikada nisu uspjeli stvoriti HPC. Osnivanje Hrvatske crkve u redovima SPC-a uvijek je tumačeno političkim pitanjem, odnosno tumačeno je velikom laži da su svi pravoslavni iskljčivo Srbi. Takvoj tezi, uostalom, pogodovalo je i to što Hrvati nisu imali svoju državu. Prvi je to i takvo stanje pokušao riješiti Eugen Kvaternik za rakovičke bune 1871. – Upoznao sam hrvatsku povijest vrlo temeljito, osobito ratno razdoblje NDH i teško mi je shvatiti sve događaje, veli o. Aleksandar. – U mojoj su domovini svi pravoslavni uz Bugarsku pravoslavnu crkvu, ali s katolicima nikad nije bilo problema. U Hrvatskoj, pak, Pavelić nakon uspostave HPC-a u proljeće 1942. poziva novomoskovskoga episkopa Germogena, koji je postao vrhovni poglavar, mitropolit.

I SPC je bila dio Bugarske crkve

Pridružilo mu se 18 ruskih i ukrajinskih svećenika. Germogen, profesor teološkoga fakulteta, propašću NDH postaje žrtva bezbožnih staljinističkih komunista. Već 28. svibnja 1945. (teško je utvrditi je li već tada, u partizanskoj odori, pravdu božice Iustitije dijelio zloglasni cerbalni „antifašist“ Ivan Fumić? – op.a.) vojni je sud na smrt osudio sve hrvatskopravoslavne svećenike za suradnju s okupatorom. Samo jedan od njih obješen je u Sarajevu, ostali su strijeljani. Nitko od njih nije optužen za ubojstva… Poznati novinar Marko Jurič upitao je u emisiji Z-1 televizije je li HPC imao kontakte sa SPC-om, otac Aleksandar niječno je odgovorio. – Redovni su nam kontakti s katoličkim svećenstvom, ali nisam kontaktirao s onima Srpske pravoslavne crkve. Budući da sam položajem episkop, morao bih održavati odnose sa srpskim episkopom. Priča da je SPC jedina mjerodavna za pravoslavce na hrvatskom teritoriju, iznad svih pravoslavaca, jednostavno nije istinita, jer takva crkva ne postoji. SPC je među mlađim pravoslavnim crkvama, jer srpsko pravoslavlje nema znatan utjecaj na ukupno pravoslavlje. Među svecima pravoslavnih crkava samo je jedan Srbin. Upravo stoga nerazumljivo je zašto bi pravoslavna crkva morala zatražiti dopuštenje za proglašenje autokefalnosti baš SPC-a. Činjenica da netko ne poštuje rezultate popisa stanovništva govori sama za sebe, pa bi SPC trebala prestati – jer postoji hrvatska država – ove teritorije nazivati „našim zapadnim krajevima“ ili pak „srpskim područjem pod upravom hrvatskih vlasti“.

Rastko, Sveti Savo, želio izaći iz Ohridske episkopije

A upravo tako činili su episkop Atanasije Jeftić i episkop Jovan Pavlović. Zapravo je to nastavak teorije Ilije Garašanina o tome „tamo gdje je i jedan Srbin ili SPC da je tamo Srbija“. Očito je vrijeme mnoge pregazilo, tvrdi dr. Juraj Kolarić. Upitan za svetosavlje, episkop Aleksandar pak podsjeća na povijesne činjenice: naime, da je Bugarska pravoslavna crkva osnovana 927. godine, kada je u njenu sastavu Bugarske bila i Srbija. Godine 1217. Rastko, kasniji Sveti Savo, nastojao je izaći iz Ohridske episkopije, ali dopusnicu nije dobio. Kasnije je u Austro-Ugarskoj Monarhiji postojalo nekoliko (nesrpskih) pravoslavnih crkava, sa sjedištima u Srijemskim Karlovcima (autokefalna), te u Boki i Zadru. Da aktualne, kao i ranije hrvatske vlasti, nerado razmatraju osiguravanje priznanja i jednakopravnosti Hrvatske pravoslavne crkve, autor teksta osobno se uvjerio za lanjskoga kolovoškog hodočašća „Staze hrvatskih mučenika“ što ga je organizirala središnjica „Hrvatskoga domobrana“. Najvjerojatnije spletkama instruiran od ministrice kulture i Hribarove prijateljice, Nine Obuljen Koržinek, koja je dva dana prije spomenutoga skupa posjetila Jasenovac i ondje uz Dan ljudskih prava položila vijenac u spomen žrtvama logora, ravnatelj Spomen-područja Ivo Pejaković odgovorio je organizatorima da dolasku članova desetak ogranaka „ne može izraziti dobrodošlicu“. Razlozi? Molitvu u kripti „Kamenoga cvijeta“ za ratno-poratne žrtve od 1941. do 1952. trebali su voditi domaći župnik vlč. Pejo Oršolić, episkop Aleksandar i imam sisački Alem ef. Crnkić. Muslimanski je imam, iako je dva mjeseca ranije obećao dolazak, odustao.

Jasenovačke zabrane istinoljubivih

Pod utjecajem umjetno stvorene panike, a bez pravih argumenata, nastup su otkazali katolički svećenik i predstavnik islamske zajednice (premda je u skupini s Pupovcem i manjincima imam sisački sudjelovao u molitvama za romske ratne stradalnike u Uštici – nap. a.), dok su zbog krajnje neugodne situacije o. Aleksandar i novinarski objektivni istraživač povijesnih istina Igor Vukić zamoljeni da odgode svoju nazočnost. Nakon svete mise zadušnice u župnoj crkvi BDM i sv. Nikole, bez ikakvih incidenata, održana je sveta misa zadušnica vlč.Peje Oršolića, a potom i postavljanje lovorova vijenca pod ubrzo potom skinutom spomen-pločom poginulim borcima HOS-a na fasadi bivše žandarmerijske (redarstvene i milicijske) postaje. Samo stoga što je uklesan i stari hrvatski poklič Nikole Šubića Zrinskoga „Za dom – spremni“. Ukratko, spomenutima je zabranjen dolazak u Jasenovac i, ne valjda privatiziranu, javnu ustanovu Ive Pejakovića. Kratkim ponavljanjem povijesnih činjenica i paljenjem svijeća, sudionici su se s vukovarskim junakom HSP-a Damirom Markušem u povorci razišli do polovice mosta na Savi. Odande je u rijeku simbolično spušten vijenac namijenjen kripti betonskoga spomenika i žrtvama zloćudnog ustaškoga režima NDH. – Upravo nevjerojatno, dočuo sam da me se optužuje za propagiranje ustaštva, iako sam rođen dvanaest godina iza završetka Drugog svjetskoga rata i tisuću kilometara daleko od Jasenovca. Ondje nitko nikad nije čuo za taj pojam. Polako se počinjem osjećati kao moj prethodnik, poglavar HPC-a, koji je optuživan za nešto što nema veze s istinom . Nakon završetka rata, učinjen je nezapamćen partizanski komunistički zločin ubojstva našega svećenstva, o kojem se desetljećima uporno šuti, kazao je arhiepiskop Aleksandar.

SPC od pamtivijeka?

Ustvrdivši da je dvojici pravoslavaca Vukiću i njemu, zabranjen dolazak, poglavar HPC-a nastavio je da HPC smeta svima, jer razbija laž o postojanju srpske crkve u Hrvatskoj od pamtivijeka?! – Začudno je što nitko ne zna zakone pravoslavlja prema kojima u jednoj zemlji vodeća pravoslavna crkva može biti jedino ona koja nosi ime države. U Hrvatskoj je vodeća srpska crkva kao da je ovo Srbija, a Hrvatska njena kolonija, radi što želi. Teroristi koji su sada svećenici u pravoslavnim crkvama Hrvatske, pridošli su iz Srbije, a mene koji nikad nisam bio dio četničkoga i ustaškoga pokreta nazivaju njegovim propagatorom. Nikome u ovoj zemlji ne smeta pjevanje četničkih pjesama iz usta svećenika, učenje djece četničkim koračnicama, a predstavlja čisto širenje mržnje. U Šibeniku skupine neokomunista obilaze štandove, govoreći da je moja knjiga zabranjena. Ondje srpski pop zabranjuje ulazak hrvatskih vojnika u groblje pri pokopu ratnoga druga pravoslavne vjeroispovijesti. – S pravom se pitam čega se boje, istine, Božje riječi?. Jasenovačka zabrana atak je na vjeru i vjerske osjećaje pojedinaca. Bit će zanimljivo utvrditi kojim argumentima barata ravnateljstvo Jasenovca, kazao je o. Aleksandar, ponudivši tekst nepročitane svoje propovijedi pred hrvatskim domobranima i veteranima Domovinskoga rata, sudionicima hodočašća „Staze hrvatskih mučenika“. Poznavajući trenutne društvene i političke prilike u zemlji, teško je pretpostaviti da će aktualni ministar uprave Lovro Kuščević predložiti članovima Vlade RH da se konačno riješi registracija Hrvatske pravoslavne crkve, od koje će nestajati tlo pod nogama četničko-mantijaškim sljedbenicima velikosrbina, patrijarha Irineja. T

 

5 komentara

Jump into a conversation
  1. Afe
    #1 Afe 5 srpanj, 2018, 16:47

    Jedini put do Neba.

    Ako Želimo ići na nepoznato mjesto da Ne znamo put do nepoznatog mjesta,
    Trebamo osobu da ikada ode na to mjesto ili osobu s tog mjesta
    pokupite nas, tako da se ne izgubimo
    Taj je način razmišljanja vrlo razumljiv i može prihvatiti našom logikom.

    Ako želimo otići na Nebo, potrebna nam je osoba da On zna kako putuje
    Nebo ili osoba iz Neba idu na Zemlju i On se može vratiti
    opet, na Nebo. Osoba je Isus, vratio se u Nebo
    svjedoče njegovi učenici (Djela 1,9-11), tako da Isus nema
    Grob na Zemlji. Isus vas može dovesti u nebo, ali druga osoba
    da je njegov grob na Zemlji, onda ne znaš njegov duh otići
    Nebo ili idi u pakao. Ova osoba nije sigurna da će vas dovesti u Nebo.

    Kako slijediti Isusa slijedom njegove riječi i to učiniti.
    Kako znati njegovu riječ čitajući Bibliju svaki dan.
    Molimo vas da obavijestite svaku osobu koja vjeruje u Isusa kao sina Boga.

    Reply this comment
  2. Anonimno
    #2 Anonimno 29 travanj, 2018, 13:48

    Samo Ako dozvoli drug pupi Pupovac je presjednik i premijer Hrvatske.Kolinda i Plenkovic su niko i nista hvala

    Reply this comment
  3. Emil
    #3 Emil 29 travanj, 2018, 11:09

    Zzighi, ne radi se o našim dušmanima s istoka, čoporu ispod turskih repova, svetosavskim vlasima koji su na poziv vuka stefanovića karadžića postali umjetni srbi, negoli o Hrvatima pravoslavne vjeroispovijesti. Našim sunarodnjacima, koji imaju pravo na svoju vjersku zajednicu što im je oteše upravo tzv. (veliko)srbi. Eto, samo Hrvati nemaju pravo na svoju pravoslavnu crkvu pod imenom države u kojoj djeluje Počeo je ministar sdp-a bauk, a nastavlja i “hvaljen Isus” kuščević…

    Reply this comment
  4. Vanja
    #4 Vanja 28 travanj, 2018, 20:27

    Dobri čovječe, čitaj cjelokupan tekst, pa shvati da se radi o vjerskoj zajednici koja je postojala od 19. stoljeća i bila HPC, a onda i od 1942. u tadašnjoj hrvatskoj državi NDH. Srbi s petkrakom su pobili cjelokupno svećenstvo i poglavara Germogena iza 1945. i prigrabili svu mlijardama vrijednu imovinu, pa do danas SPC ima u RH 420 petokolonaških parohija, sljedbenika četništva. I dok postoje Bugarska, Crnogorska, Rumunjska, Ruska pravoslavna crkva, u Hrvatskoj i dalje dominira srbijanska, kao u koloniji. Čitajte, lakše ćete razuimjeti još jednu prokletu velikosrpsku podvalu Hrvatima u slobodnoj državi za koju je od 1941. i 1991. poginulo 530.000 domoljuba. Vrijeme je da srpski popovi odu preko Dunava. Njihov je bog šetajući sveti Sava i njegove mošti. Pitajte lašce irineja i porfirijusa

    Reply this comment
  5. zzigho
    #5 zzigho 28 travanj, 2018, 19:22

    Samo im dajte samostalnost.
    jebal ih onaj tko ih primi.
    Šta nam nisu dosta krojili gaće i zašto su mnogi dečki dali život i inavlidnost za Lijepu našu.
    Samo neka im Plenki ide niz dlaku.
    Budu oni to njemu”VRNULI”.
    A i ovaj Borovčak se svugud počel petljat i promoverat knige. Pa Zna se, gdje je lova tu su i promotori.

    Velite da nigdar nisu imali autokefalnost( dejte neki bolji razumljiviji hrvatski naziv ) ili se pak poslužite osam cm debelim Riječnikom SINONIMA hrvatskog jezika. tamo se bar vide prihvatljivije riječi.

    Hoćeju samostalnost, svo radio i telku u Hrvatskoj….
    A naši Hrvati u Vojvodini i Srbiji, e oni ne smeju ni pisnut.

    Pa hvala vam drugovi CPBU.

    zavucite se u svoje zemunice ko negda. tam Vam je i mesto.

    A vama g. Frković svaka čast za ovaj komentar.

    Reply this comment

Your data will be safe!Your e-mail address will not be published. Also other data will not be shared with third person.