HRVATSKA KRIMINALNA HOBOTNICA

HRVATSKA KRIMINALNA HOBOTNICA

15. prosinac, 2012.
Print Friendly, PDF & Email

 

zvonimir hodak2-141112Knjiga objavljena u Srbiji aktualizirala slučaj Hodak i Pukanić

Piše: Jasna Babić

Zanimljiva je brzina kojom je u Srbiji uhićen  tamošnji tajkun Miroslav Mišković nakon pojave „Hrvatske kriminalne hobotnice“  dvojice beogradskih autora, Đevada Galijaševića i Darka  Trifunovića, kojom  je istodobno revitalizirala hratska priča o ubojstva Ivane Hodak i Ive Pukanića 2008.

Baveći se, naime, neobjašnjivim detaljima dvaju hrvatskih istaga i  presuda, autori  naglašavaju  detalj koji je hrvatskoj javnosti svih ovih godina ostao nepoznat: da se nekoliko mjeseci prije smri Pukanić sastajao sa  stanovitom Milkom Forcan, Miškovićevom najbližom poslovnom partnericom  (neki kažu, i ljubavnicom) koju upravo pripremaju za krunskoga svjedoka protiv dojučerašnjega poslodavca.

RAZDVOJENI SLUČAJI HODAK I PUKANIĆ

Naglasak možda nema najizravnije veze s likvidacijom, ali ukazuje na milje tajkunskoga kapitala pod  zaštitom neoliberalističkih režima u kojemu je valjalo potražiti nikada identificirane naručitelje, dakako, ukoliko je postojala ozbiljna namjera. Zanemarujući  činjenicu da je izdavač Nacionala žudio za afirmacijom u tajkunskom miljeu, da je Nacional  prodao nepoznatom kupcu (koji je  tjednik likvidirao nakon Pukanićeve likvidacije), da je  Pukanić ulazio u nerazjašnjeni poslavni aranžman s Inom,  taj je Mišković u jednom trenutku bio poslovni partner hrvatskoga Ivice Todorića, uz ostalo – kralja hrvatskoga medijskoga markeringa…

MANIPULACIJE S OČEVIDOM

No, ovdašnje istražne  ustanove, odlučno su razdvojila dva slučaja. Tako je po službenoj verziji  Ivana Hodak  smaknuta rukom  jednoga osvetoljubivoga luđaka, dok je  Pukanić za malo ispao žrtva novinarskoga posla. Zamjerio se, navodno,  Nacionalovim tekstovima o crnogorskoj duhanskoj mafiji.

Na drugoj strani, ostaje prva među najstrašnijim poveznicama mlade pravnice i novinaskoga izdavača: inspektor koji je obavljao očevid na  poprištima jednoga i drugog zločina,  kako  glasi službeno objašnjenje,  jednoga jutra u travnju 2009.  počinio je samoubojstvo službenim pištoljem.    

Medijska nevjerica začepljena je MUP-ovom izjavom o „jeftinom medijskom senzacionalizmu“, koje ugrožava pijetet nesretnog policajca.

 Ipak,  Zvonimir Hodak tvrdi da su manipulacije oko ubojstva njegove kćeri počele upravo u fazi očevida, na samom mjestu zločina: „Ivana je ubijena s tri metka. U prvi mah metaka nije bilo na poprištu. Tek nakon tri dana pojavio se neki policajac s mecima i rekao: „gle, našli smo ih…“ „Sve smrdi na namještaljku, na kontaminaciju  dokaza“.

Što se tijekom očevida događalo na Nacionalovom parkiralištu – još je manje informacija.  Za razliku od  Zvonimira Hodaka koji želi  kaznu za stvarne zločince, među Pukanićevim medijskim nasljednicima i prijateljima nema nikoga tko bi se zainteresirao za nelogičnosti i kontrdikcije, počesto na rubu pameti, iz  policijsko-pravosudne radionice.  

STIPE MESIĆ I VLADIMIR ZAGOREC

„ Pukanićevim ubojstvom nisam se detaljnije bavio. Ali nikada nisam vjerovao, pa tako ni dalje ne vjerujem u službenu interpretaciju ubojstva moje kćeri Ivane. Protivi se svakoj logici da je riječ o  nekom ludom  Šlogaru koji se  meni osvećuje likvidacijm kćeri, jer sam jednom davno njemu obećao  posao, ali obećanje nisam ispunio. Ponavljam, informacije kojima raspolažem mene upućuju na tadašnji  državni vrh. Stipe Mesić, primjerce,  opsesivno se trudio  da moga  klijenta Vladimira Zagorca strapa u zatvor, po mogućnosti za ono što nije učinio, ne za ono u čemu je sudjelovao…. Ako je sudjelovao, onda se njegovo znanje Mesiću ne bi svidjelo. Usto, ostala je nezaboravna sramota onoga bečkoga susreta Zagorca i Mesićevog izaslanika Saše Perkovića, velikoga obaviješjca kojega je moj klijent povukao za nos. Da se razumijemo, ja više ne nastupam  kao Zagorčev odvjetnik“, kaže Zvonimir Hodak, ne samo otac ubijene djevojke, nego  poznati hrvatski odvjetnik kojemu, po vlastitom  profesionalnom iskustvu,  nisu strani ni zločinački motivi, niti  metode njihovoga zataškavanja zbog  svetoga  interesa države i vlasti. Pomno  planirane likvidacije u središtu Zagreba, doista,  prerizični je  „poslovni“ čin  da bi se izvodile iz puke ludosti i objesti.

Štoviše, odvjetnik vjeruje da dva ubojstva nisu neovisana jedno o drugome, kako proizlazi iz službenih sudskih pravorijeka u Republici Hrvatskoj.

„Ne mislim na iste motive, ali egzekutori vuku isto porijeklo…Pogledajte kako su ubojice nastavili  šetati po centru Zagreba, kao da su sigurni u nečiju zaštitu“,  upozorava Hodak. 

BALKANSKA MAFIJA I NAJKRUPNIJI KAPITALISTI

Ovoga puta, naime, Zvonimir Hodak oglasio se na poticaj iz Beograda, gdje, za razliku od Hrvatske,  slučajevi  još uvijek nisu stavljeni ad acta, barem dok traje suđenje stanovitome Sretenu Jociću, poznatijem pod nadimkom Joca Amsterdam. S reputacijom krupnoga balkanskoga kriminalaca, optužen je i uhićen kao  organizator mreže plačenih ubojica, koji  su  Pukanića  likvidirali za honorar od 1,5 milijuna eura. Doduše, Jocićevo se ime ne spominje  u hrvatskim presudama, honorar nikada nije isplaćen, svjedoci su mijenjali iskaze, a jedan je čak tražio novce za svjedočenje u korist obrane.  Na kraju  u hrvatskim presudama nema  naručitelja, pa ispada da su obje egzekucije iz 2008.  – jednako nemotivirane.

 Suđenje  Sretanu Jociću  dogovoreno  je u godinama kada su se odnosi Hrvatske i Srbije krpali  pod  američko-engleskim patronatom. Premda  je zbog aktulane desničarske Vlade  posljednjih mjeseci Srbija stavljena „u pričuvu“   globalnih nacrta međunarodne politike, beogradski  proces još  uvijek traje, s pratećom pričom o  tzv.balkanskoj mafiji, od Hrvatske do Bugarske, koja prvenstveno  ugrožava najkrupnije post-komunističke kapitaliste.  Bila storija točna ili ne, ona na životu održava  temu  dvostrukoga zagrebačkoga ubojstva koja je na  hrvatskim terenima smaknuta temeljitije od  djevojke i novinskoga izdavača.

KARAMARKO JE MORAO ZNATI 

I tako se u istoj  beogradskoj atmosferi  nedavno  pojavila „Hrvatska kriminalna hobotnica“,  reciklirajući priču koju bi hrvatska policijska, politička, medijska i pravosudna vlast najradije zaboravila. Previše, naime, govori o načinu i sredsvima njihovoga elitnoga samoodržanja uz konuzmerskoj euforiji trgovačkih lanaca i medijskih magnata.

„Poslali su mi knjigu, pročitao sam je i otkro  da ona argumentira sve moje sumnje.  Komentirao sam je u nekim beogradskim novinama, pa se nakon toga opet pobudio interes u samoj Hrvatskoj. Da, smatram da je Tomislav Karamarko, sadašnji predsjednik HDZ-a, tadašnji šef tajnih službi, morao znati za pripremu ubojstva moje kćeri u centru grada, u susjedstvu županijskoga suda i policijske postaje. Ako je Šlogar doista ubojica, on je samo nečija produljena ruka.“, kaže  Zvonimir Hodak.

 Knjiga koja je nadahnula Hodaka, kako kaže njezin podnaslov, posvećena je zapravo Slobodanu Đuroviću, Jocićevom kumu i jednom iz osuđene skupine Pukanićevih egzekutora, kojemu je hrvatskom presudom odrezana najstrašnija kazna od 25 godina zatvora. Izloživši sve kontradikcije istrage i presude, autori „Hrvatske kriminalne hobotnice“  optužuju hrvatsku i srpsku vladu za udruženi zločinački pothvat  protiv  tzv. pravne države u cjelini.

Autore smatraju desno profiliranim protagonistima srbijanske scene, stručnjacima za „bezbednost“, bliskima Miloradu Dodigu, lideru srpske separatističke državice na tlu BIH. Utoliko je jasno da su  nadovezani na anti-hvatsku atmosferu Srbije nakon oslobađanja Ante Govovine. No, posljednjiega desetljeća Hrvatska je  dala savršeno točne  argumente za knjišku građu. 

 U konačnici, tko kaže da na prostorima nekadašnje Jugoslavije egzistira samo jedna mafija? Ako političari lako mijenjaju stranke i ideologije, nema razloga da se brojne mafijaške organizacije istim tempom ne smijenjuju na čelu država, zajedno sa svojim „tajkunima“. Mišković nema podršku aktualne srpske vlade, pa bi na Slobodana Đurovića, neshvatljivo osuđenoga kao vodećega krivaca Pukanićevoga ubojstva, moglo pasti nešto milostivije svjetlo. Koliko je moguće razabrati u tajkunskom miljeu likvidacija, monopola i državne zaštite, Đurović je u Beogradu vodio neke poslove Merkatora, oko kojeg se Mišković tukao, malo kao saveznik, malo u svađi s  ovdašnjim Todorićem. Ako nekim slučajem nije sudjelovao u  Pukanićevoj egzekuciji iz 2008., hrvatsko pravosuđe uživalo je moćno savezništvo u njegovoj kriminalizaciji.  

 Pukanićevi poslovi i  tijekovi novca oko Nacioaala unaprijed su bili izbačeni iz predmeta istrage. T

4 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Mr.Spoke
    #1 Mr.Spoke 16 prosinac, 2012, 17:23

    Ta dva slučaja su povezani, a sve piše na naslovici Nacionala izdanog nekoliko tjedana prije prve tragedije i odatle treba krenuti u slaganje puzzlea…

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.