HRVATSKA BI BOLJE PROŠLA U JUGOSLAVIJI BEZ SLOVENIJE

HRVATSKA BI BOLJE PROŠLA U JUGOSLAVIJI BEZ SLOVENIJE

11. svibanj, 2014.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Barač-3 Custom 2

Feljton svjedoci epoha, uspomene najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača 12. dio

 

Zabilježio: Dražen Stjepandić

Nastavljamo s ekskluzivnim feljtonom Svjedoci epoha, uspomene najvećeg hrvatskog bankara Nevena Barača. I u dvanaestom nastavku našeg feljtona gospodin Barač se prisjeća svog kolege bankara, nekadašnjeg generalnog direktora beogradske Beobanke Slobodana Miloševića. U drugoj polovici sedamdesetih i početkom osamdesetih dok je bio generalni direktor Privredne banke Zagreb sa Slobodanom Miloševićem i njegovom suprugom Mirjanom Marković  zajednički je  ljetovao  u Dubrovniku. Veze između dva bankara nisu prestale ni kad je Slobodan Milošević postao najmoćniji čovjek u Srbiji i najpoznatiji političar u bivšoj Jugoslaviji. Neven Barač se sastajao sa Slobodanom Miloševićem u Beogradu i dvedesetih godina prošlog stoljeća, a posjetio ga je i u Haagu.

Nitko u Hrvatskoj nije bolje poznavao Slobodana Milošević od Nevena Barača.

Za svog prijatelja Slobodana  Miloševića i njegovo političko djelovanje  gospodin Barač u ovom nastavku ponudio je drugačiji politički i povijesni okvir od onog uobičajenog.

POLEMIKE O SLOBI U  UDBINI

O Slobodanu Miloševiću još dok sam bio u Saitu(samoljepljiva izolacijska traka) u Udbini 1987. i 1988. često smo polemizirali. Ja sam ga okarakterizirao kao prijatelja, karakternog i poštenog, nadasve sposobnog i ambicioznog čovjeka, a moj zamjenik tada, sada nažalost pokojni Milan Krga nije prihvaćao da je uopće sposoban, a posebno je osporavao njegovu politiku.

-Slobodan Milošević će nas sve doći glave-govorio mi je krajem osamdesetih Milan Krga.

 Moram reći da je Milan Krga imao više istomišljenika nego ja. Krga je bio je Srbin po nacionalnosti i zbog svog stava imao je kasnije problema, ali su u njegovu obranu stali radnici Saita.  Kad je grupa esdeseovaca htjela ući u tvornički krug, u doba tzv. Krajine,  da se obračuna s Krgom, kao što su napravili s gospodinom  Nikolom Lapovim, tada direktorom Nacionalnog parka Plitvice, kojeg su smijenili i izbacili iz kancelarije pod prijetnjom oružjem, onda su radnici Saita stali na vrata i onima koji su htjeli uči unutra rekli su da tko kod od njih “želi uči u krug Saita živ neće izači”. Nakon toga nitko nije ušao.

Još 1990. dok se situacija zagrijavala Krnga je nastojao svim silama da situaciju u Korenici smiri. Dolazio je u Zagreb i predlagao je gospodi Boljkovcu i Degoriciji  što treba učiniti, a i drugima, ali bez odjeka.

RODITELJI SRBI, A SIN HRVAT

Vezano  za druga Krgu želim ispričati jedan razgovor između njega i njegovog sina Budimira.

 Sin je  išao u Korenicu u gimnaziju i kad je jednog dana došao kuću pita ga otac što su tog dana radili u školi sin mu odgovori da su imali neki test.

-Između ostalog bila su i neka pitanja o nacionalnosti-izustio je Krgin sin Budimir.

-I što si ti napisao?-pita otac sina.

-Hrvat.

-Pa kako Hrvat, otac ti je Srbin i majka ti je Srpkinja, kako si ti onda Hrvat?-pitao je Budimira.

-Ja sam rođen u Hrvatskoj, živim u Hrvatskoj, što ću drugo biti nego Hrvat?-odgovara Krgin sin Budimir.

Budimirov odgovor je rezultat djelovanja sredine, ali i činjenice da u Lici Srpska pravoslavna crkva nije uopće djelovala. Preobraženje u Udbini je bio najveći vjerski praznik za Srbe pravoslavce, na taj dan su igrali nogomet, okretali su se i jeli janjci, ali bez ikakvih vjerskih obilježja i događaja. Na taj dan u tvornici su radili samo dobrovoljci, ostali su imali slobodno i to su jako cijenili. I sav vjerski život u Udbini se zapravo svodio na igranje nogometa i pečenje janjaca. Nije bilo nikakvih popova. 

MILOŠEVIĆ NIJE BIO ŠOVINIST

Kasnije mi je Novaković, novinar beogradskog  sporta pričao da su se i na Baniji, odakle on potječe također vodile polemike oko Miloševića, slične onima u Lici vođene između Krge i mene,  pa su se zagovornici  Slobodana Miloševića pozivali na mene i moje stavove. Otada više nisam bio glasan zagovornik Slobodana Milošebvića iako i danas tvrdim  da smo bili prijatelji. Slobodan Milošević nije bio šovinist. Bio je sukrivac za svo zlo što se dogodilo na ovim prostorima, ali nikako najveći. Bio je na funkciji kao i mnogi drugi, mogao je utjecati na zbivanja, ali opet kao i mnogi drugi. I samim tim je sukrivac, ali ništa više.  Bio je komunist, borio se za Jugoslaviju, ali očito krivim sredstvima, ali  ostaje pitanje koliko se mogao oduprijeti utjecajima onih oko sebe, ali u širem smislu.

KOD TUĐMANA NA PANTOVČAKU

Kad govorimo o Slobodanu Miloševiću moram se opet vratiti na 1990. i početak 1991. Gospodin Slavko Degoricija je bio zadužen za Liku i tako sam se upoznao s njim u Korenici. I jednog dana nazove me iz svog ureda u Saboru.

-Mi smo zaključili da si ti najpogodnija osoba koja će zaključiti sastanak Tuđmana i Miloševića-kaže mi Degoricija.

-Što ću vam ja,  koliko vidim sataju se tamo po Švicarskoj, pa neka se dogovore-odgovorim Degoriciji.

-Papa hoće statanak-na to će Degoricija-koliko znamo hoće to i Milošević, ali treba netko da ih poveže. Milošević neće da primi nikoga od uglednih Srba iz Hrvatske.

-Pa naravno, tko ti je to ugledni Srbin u Hrvatskoj-kažem Degoriciji-tako bih i ja napravio.

-Ako  ćemo tako onda ćemo sve Srbe potrpati na autobus pa preko granice-na to kaže Degoricija.

-Pa to on i čeka, zar vam nije jasno da Milošević Srbe u Hrvatskoj treba samo da prave problem hrvatskoj vlasti, za drugo ih ne treba-izgovorio sam.

U tom stilu smo nastavili razgovor sve do mog pitanja kako oni zamišljaju da spojim Tuđmana i Miloševića.

-To ne bi trebalo ispasti da potječe od Tuđmana i od ove vlasti- kaže mi Slavko.

-U razgovoru se ne može isključiti Tuđmana, nije Slobodan budala-uzvratim mu- mislite da mu trebam reći da sam ja mirotvorac koji želi spojiti njih dvojicu da naprave dogovor o miru. Čovječe, siguran sam da Slobodan zna sve što se ovdje događa. To treba imati na umu. Imate li vi telefonski broj od Slobodanovog kabineta? Odete u Sloveniju ili Austriju i nazovete ga.

-Nemamo-kaže mi Degoricija.

Iznio sam mu kako bih to ja napravio. Rekao sam da bih autom otišao preko Mađarske na granicu sa Srbijom i na granici bih rekao tko sam i kud idem.

-Ako me ne uhapse onda ću doći do Beograda, a ako me uhapse, onda ne znam što će dalje biti-zaključim.

-Dobro, ja ću pitati i navečer ću javiti kakav je stav- rekao mi je Degoricija.

Navečer se javio i rekao mi je da mu se javim kad se vratim iz Moskve, pošto sam mu prethodno rekao da ću putovati u Rusiju. Kad sam se vratio iz Moskve, po dogovoru sam se javio i ništa. Već sam bio zaboravio taj razgovor, kad me jedno jutro nazvala tajnica predsjednika Republike Hrvatske s pitanjem kad bih mogao doći kod predsjednika?

-Kad hoćete?- pitao sam.

-Možete li odmah?-pitala je Tuđmanova tajnica.

-Mogu-uzvratio sam i otišao sam na Pantovčak.

Dobro su pregledali i mene i moj auto kao da sam išao na avion. Rendgen, pa isprazni džepove. Doveli su me do vrata kabineta. Rekli su da sjednem i sačekam jer predsjednik ima sastanak. Sjedio sam pet-šest minuta i evo predsjednika.

-Odakle poznajete Degoriciju-bilo je prvo što me pitao nakon što me ponudio da sjednem. 

Inače, predsjednik Tuđman mi je izgledao kao normalan čovjek, nije bio namršten, nije bio krut u obraćanju.  Dalje me pitao poznajem li Miloševića? Na moj potvrdan odgovor slijedilo je pitanje što mislim o njemu?

-Ambiciozan, sposoban, bili smo prijatelji- odgovorim.

-Bili ste prijatelji, a sada?-pita me Tuđman.

-Nemam pojma, ljudi s funkcijom mijenjaju i stavove, pa ne znam što smo sad? Ne znam je li on promijenio stav. Uostalom ja ne bih s njim pregovarao. -odgovorim Tuđmanu.

– A s kim bi vi pregovarali u Srbiji?-na to skoči predsjednik-meni i strani diplomati kažu Milošević.

-Ma da Milošević i ja tako mislim, nema nikog drugog tamo-kažem Tuđmanu.

Brzo smo završili razgovor uz njegovu napomenu da taj razgovor zadržim za sebe, a ako me bude trebao on će se javiti. Nije se javio.

Taj razgovor s Tuđmanom kad sam bio u Beogradu Slobodanu nikad nisam ispričao, a vjerujem da bi se razveselio da je to čuo.

VEZE U RUSIJI

Koncem 1991. Petar Luburić djelatnik SZUP-a mi je rekao da njegov šef želi razgovarati samnom i da u subotu u deset ili jedanaest sati, ne sjećam se točno,  dođem u njegov ured na Savskoj cesti. Ravnatelj SZUP-a mi objasni da bih ja kao čovjek koji ima dobre veze u Rusiji mogao pomoći Hrvatskoj, jer bi Hrvatskoj trebala pomoć Rusije oko priznanja Hrvatske, jer očekuju da će Srbija uticati na odluku Rusije oko priznanja Hrvatske.

-Ok- rekao sam i prenio sam to Nikolaju Karpovu, tada treneru odbojkašica Mladosti, koji je bio iz Jekatarinburga odakle je bio i Boris Jeljcin, tadašnji predsjednik Rusije. Nekada su zajedno igrali odbojku, a Nikolaj je ugledni ruski čovjek i činilo mi se to prikladno. Objasnio sam mu što se traži i obećao mi je da će razgovarati.  Razgovor je obavljen, rekao mi je kasnije, ali stroga diskrecija. Nikome ni riječi. Ja nisam prenio dalje, ali sam zapazio da je Ivanov, mislim da se tako zvao ministar vanjskih poslova Rusije jako zagovarao Hrvatsku, među ostalim je upotrebio argument i da su Hrvati Slaveni. Koliko se sjećam Rusi su ubrzo priznali Hrvatsku, a koliko je što utjecalo na tu odluku ne znam. Sklon sam vjerovati da je to bio stav ruske politike i da su inače imali namjeru priznati Hrvatsku. 

Hrvatska je Rusiji ubrzo vratila na vrlo neprimjeren način, a na svoju štetu.  Jedinu uslugu Rusima smo napravili kad smo u nogometu pobjedili Englesku u Londonu 3:2 i tako smo omogučili Rusima da se plasiraju na Europsko prvenstvo 2008.

DOGOVOR SE MOGAO POSTIĆI

Iste te 1991. pratio sam u medijima kako se predsjednici budućih samostalnih država često sastaju svaki put u drugom gradu radi dogovora o budućim odnosima. Tih dana došao je i Krga u Zagreb i tako razgovaramo o jednom beogradskom poduzeću u kojem  su odbijali i razgovor o mogućoj ponudi Saita na njihov tender. Krga je bio ljut na te Beograđane i časti ih raznim izrazima. Vidio sam da opet moram nazvati Slobodana. Zvao sam i njegova sekretarica mi je rekla da je predsjednik na putu. Sutradan kad  javio mi se Slobodan i tužio mi se u što je upao i što mu je to sve trebalo. Rekao sam mu da pratim što se sve događa i da je on veoma kompetentan i suveren u nastupu.

-Ti češ izdržati, imaš znanja, snage i pameti, pa češ sve nadvladati-kažem mu.

-Jeste bre, sve imam, ali pameti nemam-odgovori mi Slobodan.

Poslije toga nazovem Krgu i kažem mu da se javio prijatelj.

-I što je rekao?- pitao je  Krga misleći na ponudu toj beogradskoj firmi.

-Slaže se s tobom u mišljenju o njemu-kažem mu ja.

Već sam spominjao kako je Krga govorio da Slobodan nije pametan. Osobno mislim da se s Miloševićem mogao postići dogovor i da se Slobodan mogao oduprijeti pritiscima i Knina i SANU, posebno ako se uzme u obzir da je Tuđman ne samo bio spreman nego je već i prihvatio plan Z-4 koji je značio autonomiju Srba u Hrvatskoj. Izlazak Slovenije iz Jugoslavije bio je udarac Miloševiću, ali je po mom mišljenju ojačao položaj Hrvatske prema Srbiji, obzirom da je sada od Hrvatske ovisila Jugoslavija. Mislim da Slovenija za Hrvatsku u obje Jugoslavije nije bila od pomoći. Dapače, Hrvatska bi bez Slovenije bila u boljoj poziciji u odnosu na Srbiju i ostale republike. Modaliteti dogovora su druga stvar, ali ponavljam da se dogovor mogao postići, još kad se uz to uzme stav Amerike i niza drugih zapadnih zemalja. Za sve loše što se dogodilo na ovim prostorima Slobodan Milošević je sukrivac, ali nije jedini krivac. Možda je sukrivac koliko i preostali sudionici u raspadu Jugoslavije.   Uostalom predsjednik SIV-a SFRJ Ante Marković je naredio da JNA napadne i zauzme granične prijelaze u Sloveniji i time je započeo rat na ovim prostorima.

Predsjednik Predsjedništva SFRJ u to vrijeme je bio gospodin Stjepan Mesić, također Hrvat, a komadant JNA Veljko Kadijević je bio iz miješanog braka. Od samog početka rata JNA je igrala glavnu ulogu, a zapovjedali su nabrojeni. Slobodan Milošević nije imao funkcije sa kojih je mogao naređivati JNA.

MESIĆ JE ZAHTIJEVAO PROGON POTPISNIKA DEKLARACIJE 

Gospodin Stjepan Mesić je u Beogradu 1991. zasigurno uživao simpatije među srpskim i ne samo srpskim rukovodiocima, koji su se sigurno sjećali njegovog istupa u Saboru 1968. kad se raspravljalo o autorima i potpisnicima Dekleracije o položaju hrvatskog književnog jezika. Digla se velika buka oko toga, pa je i Sabor raspravljao o tome. Gospodin Mesić je tada kao delegat u Saboru jedini zahtijevao, u svojoj diskusiji, krivični postupak protiv potpisnika među kojima je bio i Miroslav Krleža, koji je zbog toga morao dati ostavku u CK Hrvatske.

JNA JE NAJVEĆI KRIVAC

Nedvojbeno je, JNA je mogla spriječiti krvoproliće i razaranje u Hrvatskoj, pa kasnije i u Bosni i Hercegovini, i da je slijedom toga najodgovornija za pretrpljenja stradanja na ovim prostorima, čak i više od glavnog zapovjednika predsjednika SFRJ, jer kako su postupili mimo zapovjedi, tako su mogli postupiti bez obzira na volju vrhovnog zapovjednika obrnuto od načina po kojem su postupili. Oni, tj. JNA je postojala da štiti narode i narodnosti Jugoslavije, a oni su se pretvorili u najvećeg neprijatelja tog ili tih naroda u Jugoslaviji pod komandom Kadijevića, a taj isti komdant koji je sa svojim štabom upravljao JNA poželio se još veće vlasti, pa je želeći izvršiti državni udar,  po odobrenje odletio u Moskvu, ali odobrenje nije dobio. Je li Kadijević slušao Miloševića? Nije, to je evidentno, a da je bilo tako onda bi Slobodan Milošević razgovarao s Jeljcinom, a ne Veljko Kadijević. Slobodan Milošević nije bio baš tako glup da traži takvu uslugu od  Borisa Jeljcina koji je bio upravo razbio SSSR. Uostalom da Milošević nije bio za razbijanje Jugoslavije i korekciju granica kao naprimjer Šešelj, dapače, pokušavao je suprotno, ali bezuspješno, pokazuje i činjenica da je JNA započela rat u Sloveniji po nalogu tadašnjeg predsjednika SIV-a Ante Markovića.

Uostalom prisjetimo se zadnjeg 14. kongresa SKJ u Beogradu  i momenta kada delegacija Slovenije napušta zasjedanje, a odmah iza nje i delegacija Hrvatske. Presjedavajući sjednice Momir Bulatović iz Crne Gore je bio zbunjen zbivanjem i nije znao što da radi, okretao se lijevo-desno tražeći pomoć Slobodana Miloševića koji mu je rekao da nastavi s radom. Očito i presjedavajući Momir Bulatović, za koga se ne može reči da nije bio Miloševićev izbor, nije očekivao takav rasplet što dalje dokazuje da u pripremi sjednice niti Milošević nije očekivao to što se dogodilo, jer onda bi se pripremili za takav slučaj, pa se Momir Bulatović ne bi okretao lijevo-desno neznajući što da radi, nego bi rezolutno sam objavio nastavak sjednice. Očito su svi bili iznenađeni, jer bi bilo logično da netko koji nije zagovarao takav rasplet zatraži prekid rada i pokušaj da se nađe razumno rješenje. Međutim  Miloševićevo odlučno “nastavi sa radom” pokazuje nedovoljnu zrelost političara da ispravno reagira u svakom trenutku. S druge strane pokazuje i Miloševićev karakter, makar mislim da je imao prilike razmisliti  ne bi tako reagirao. Da bi se lakše shvatio karakter Slobodana Miloševića ispričat ću jedan događaj iz razdoblja kad je bio na mjestu generalnog direktora Beobanke. Bili smo u Londonu i sutradan se trebao potpisati ugovor o sindiciranom kreditu u prisustvu mnoštva sugovornika. Slobodan Milošević je u ime jugoslavenske strane trebao održati govor, sastavio ga je na engleskom, a onda ga je gospođa Borka Vučić dopunjavala kako je rekla “lepim rečima kako je govorio visoki soj engleskog društva”. Slobodan Milošević taj govor nije htio čitati nego ga je učio napamet cijelu noć i izgovorio ga je bez greške i ostavio je dojam.

U JUGOSLAVIJI BEZ SLOVENIJE HRVATSKA BI BOLJE PROŠLA 

Rekao sam da me politika nije interesirala, politika kao politika, politika kao profesija, politika kao sredstvo vladanja. Kako u svim sferama društva ima politike nitko ne može reći da se nije bavio politikom, bio sam i član SK, nisam postao svojevoljno i SK nisam nikada napustio, a prije nego sam postao član SK upotpunosti sam prihvaćao ideologiju SK. I danas više nego onda podržavam decentralizaciju u upravljanju državom i subjektima u društvu, a napose samoupravljanje kao najveće dostignuće socijalnog u društvu. Mislim da je to perspektiva ljudskog  roda, koja donosi ravnopravnost u društvu, slobodu rada, socijalne i političke mjere. Što se tiče političke odluke o napuštanju 14. kongresa SKJ u Beogradu od strane hrvatske delegacije, nakon što su to učinili Slovenci, mislim da ta odluka  nije donijela korist hrvatskom narodu niti Hrvatskoj. Taj se trenutak mogao dobro iskoristiti. Povijesno gledano Slovenci su od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pa dalje do 1990. uvijek bili jezičac na vagi na kojoj je na jednoj strani bila Srbija i njena politika, a na drugoj Hrvatska i njena politika. Taj jezičac je uvijek bio na srpskoj strani, a često bio protiv hrvatske strane. Slovenci su se ispričavali time da su oni mali, da su u duši na strani Hrvatske, ali da gledaju za sebe izvuči najveću korist, tražeći da to Hrvati shvate. Tako je bilo i u Titovoj Jugoslaviji. Odlaskom Slovenaca iz te Jugoslavije otišao je taj jezičac i  Hrvatska je tada dobila priliku spašavati  Jugoslaviju i da to dobro unovči. Hrvatska je mala zemlja, ona nije Amerika koja samo 4% svog društvenog proizvoda ostvaruje u razmjeni sa svijetom, Hrvatska je ovisna o svijetu, ne može razvijati ni poljoprivredu, ni industriju niti bilo koju djelatnost bez tržišta, a na svom malom tržištu nije ustanju ništa razviti, ovisna je o vanjskom tržištu što bližem to bolje. Danas se kod političkih odluka mora misliti na privredne posljedice, političke odluke se donose da bi se ostvarila privredna korist, prije svega u tržištu, pa u tehnologiji jer od toga ovisi zapošljavanje, a bez toga nema izgleda za opstanak. To se moglo osigurati, ali se moglo postići da se podigne ugled  i značaj Hrvatske u Jugoslaviji i da se isprave sve nepravde i negativnosti stvorene u razdoblju od 1918. pa do 1990. To bi pozdravili svi u Jugoslaviji i inozemstvu, Hrvatska bi postala  spasilac Jugoslavije u kojoj bi ostvarila povijesnu težnju    u smislu da o svojoj  sudbini odlučuje sama. Mi smo organizirali zemlju da bude nesamostalna kao i dosada, ako ne više nego prije, u kojoj ljudi koji su joj  na čelu, kojima je struka i zanimanje opća politika, a koja se svodi samo na osvajanje i zadržavanje vlasti bez ikakave odgovornosti za budućnost Hrvatske. To je katastrofa. Priče koje se mogu čuti danas da Slobodan Milošević nije htio razgovarati o konfederaciji kao političkom rješenju ne odgovaraju istini. On je bio za Jugoslaviju, pa i konfederativnu, govorio mi je da smo mi Hrvati jako osjetljivi na svoju nacionalnost za razliku od njih Srba, po meni to nije govorio slučajno. Bio je spreman to i poštovati pri  dogovoru o političkom ustroju države. Mislim da nije bilo pravog dogovora i obostrano dovoljno svijesti da je interes svih  sačuvati suživot i mir  poštujući interese svih.

MILOŠEVIĆEVA LADA

Kakav je bio Slobodan Milošević ilustrira i činjenica da je privatno vozio rusku ladu i sa njom se dovezao s familijom na godišnji odmor u Dubrovnik. Bilo je to 1981. godine, a kako ljudi mahom manifestiraju svoju nadmoč što boljim, jačim i skupljim automobilom i to je pravilo na snazi do današnjih dana. Kad je jedan moj partner iz Rusije vidio na parkingu u Zagrebu nekog moskviča ili ladu pitao je čiji je, a kad sam mu odgovorio rekao je kako se radi “o polnom idiotu”.  Slobodan Milošević kao generalni direktor tada najveće jugoslavenske banke sigurno si je mogao priuštiti bolji auto. Ako se uzme u obzir da je srpstvo povezano sa srpskim pravoslavljem onda Slobodan Milošević nije bio povezan sa Srpskom pravoslavnom crkvom i to mi je potvrdio bivši amabasador Veljko Knežević prilikom posjete  Dubrovniku 1997. u povodu proslave 120. godišnjice postojanja pravoslavne crkve u Dubrovniku. Uz to Slobodan Milošević je pokopan u dvorištu obiteljske kuće njegove supruge Mirjane u Požarevcu bez vjerskog obreda i pravoslavnih svećenika. Bio je kominist, Srbin i Jugoslaven. T

 

4 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Klarens
    #1 Klarens 17 svibanj, 2014, 05:40

    U zemlji slijepih Kiklop je kralj !!!!
    I prdeka li ga ovaj kiklopchich marljivo
    Sve zna, sve je znao i sve che znati
    Jedino josh da shvati shto je i tko je !

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Miloš
    #2 Miloš 15 svibanj, 2014, 09:52

    I ja sam kao bivši oficir JNA slušao Slobin govor na “ušću” i složio bih se s gornjim komentatorom da je to bio nagovještaj rata u YU.

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.