HRVATI SU IZUMILI ĆIRILICU?

HRVATI SU IZUMILI ĆIRILICU?

6. srpanj, 2016.
Print Friendly, PDF & Email

 

Ti regionalni tipovi ćirilice imaju poprilično zajedničkih paleografskih osobina koje ih dijele od ćirilica istočnog dijela balkanskoga polutoka. Isprva se te osobine tiču samo kurzivnog pisma, ali vrlo brzo kurzivne osobine prodiru i u ustavno, svečano pismo. Stoga, između ostaloga, u terminološkom neredu, pronalazimo i opće nazive za taj tip ćiriličkog pisma: zapadna ćirilica, hrvatska ćirilica, bosančica (bosanica)

Priredio: Dražen Stjepandić

Najstariji hrvatski pisani dokument Povaljska listina iz 1184. pisan je ćirilicom. Povaljska listina, neka vrsta pravnog dokumenta koji je govorio o raspodjeli i posjedu zemljišta na Braču. Prije ćirilice Hrvati su pisali glagoljicom. Samo Hrvati i Ćesi, jedini na svijetu pisali su glagoljicom.

Glagoljička slova, kao i ćirilička, imaju leksička imena. Nastala prema uzusima azbučne molitve, prvih 9 (az, buki, vjedi, glagoljǫ, dobro, jest, živjeti, dzjelo, zemlji) ima vrijednost akrostiha, u slobodnijem prijevodu: Ja koji poznajem slova govorim da je vrlo dobro živjeti na zemlji. Grčka se grafička organizacija i ortografija razaznaje u: proporcijama tekstnih polja, linijskoj organizaciji, smještaju slova u redcima, neprekinutu pisanju (scriptura continua), kraćenju riječi, ligaturama, inicijalima i minijaturama. U hrvatskoglagoljskim tekstovima zamjetan je na svim razinama i postupan utjecaj lat. prakse. I u glagoljičkim i u ćiriličkim tekstovima, osobito starijima, opaža se posuđivanje slova iz usporednoga slaenskoga pisma (npr. Bašćanska ploča, Mihanovićev odlomak Apostola).

Hrvati su počeli pisati glagoljicom u drugoj pol. IX. st. Od kraja XII. st. jedini su narod (uz kratke češke i polj. epizode u XIV. st., no opet hrv. posredovanjem) koji upotrebljava i razvija glagoljicu. Bila je gl. pismom za hrvatskostaroslavenski jezik, hrvatske idiome te za hibridne inačice sve do poč. XVI. st., kada latinica konačno prevladava. Otad se njezina uporaba neprestano smanjuje. Najdulje se zadržala u liturgiji (posljednji je glagoljski misal otisnut 1893. u Rimu, u pripremi i organizaciji D. A. Parčića, ponovno i 1905., no i u toj primjeni, pri hrvatskostaroslavenskoj liturgiji, istisnula ju je latinica (isti je misal 1927. otisnut latinicom).

Bosančica u Lištanima

Priča o nalazištu u Lištanima počela je još 1981. godine, kad se asfaltirala cesta koja ga je presijecala. Tada je otkrivena prva kasnoantička presvođena grobnica, koju su arheolozi iz Mostara konzervirali te je ostala neistražena. Dvadeset godina poslije, na poticaj don Ivana Vrdoljaka iz Lištana i u organizaciji Franjevačkog muzeja i galerije Gorica, počelo je sustavno istraživanje Podvornica.

U tri kampanje iskapanja (2001., 2003., 2004. godine) otkrića arheologa bila su senzacionalna. Ispod debelih slojeva zemlje ukazao se ranokršćanski kompleks s dvije bazilike, krsnim zdencem i zidanim presvođenim grobnicama. Sve to datirano je od kraja 4. do 6. stoljeća, no nađeni su i brojni nalazi iz ranijeg rimskog razdoblja (1.-3. st.). Također, otkriveno je starohrvatsko groblje na redove, po nalazima u grobovima i načinu ukopa datirano od 10. do 13. stoljeća. Nalazište, koje svjedoči o životu na tim područjima još u prapovijesno vrijeme, bogato je i pokretnim nalazima.

Važnošću i ljepotom ističu se dijelovi rimskih urna i stela, ranokršćanski stakleni pehar iz krsnog zdenca, svjetiljke i keramičke posude, brojni ulomci ranokršćanskog crkvenog namještaja reljefno ukrašena, bogat repertoar starohrvatskog nakita nađen u grobovima, posebno naušnice i prstenje, zastupljen svim tipovima nakita starohrvatske kulture, a osobito je zanimljiv natpis pisan hrvatskom ćirilicom (bosančicom), koji je uklesan na bočnoj ploči unutar groba.

-Dosadašnji nalazi upućuju na jedinstven, kompleksan i kulturološki važan lokalitet izjavila je za Večernji list Marija Marić, arheologinja nastanjena u Sinju. Njegova povijest seže od rimskog razdoblja (1.-4. st.), preko ranokršćanskog kompleksa koji svjedoči o ranoj prisutnosti kršćanstva i prvim pokrštavanjima (Livanjsko je polje do 533. godine pod neposrednom upravom Salonitanske nadbiskupije), do srednjeg vijeka i županije Hlivno (lat. Cleuna) u kojoj se razvila mreža srednjovjekovnih naselja kao dio staroga hrvatskog kraljevstva.

Bosančica ili hrvatska ćirilica (poljičica)

Do sada je zvanično utvrđeno da su ćirilicom Hrvati pisali najkasnije od XI. st. i to na razmjerno širokom prostoru. Najstarija zasvjedočena ćirilička slova nalaze se na glagoljičkom tzv. Supetarskom ulomku (iz središta Istre) iz XII. st, a ima ih nekoliko i na Bašćanskoj ploči koja je na prijelazu XI. u XII. st. napisana, a sredinom XIX. st. i pronađena na otoku Krku. Na istočnom polu hrvatskoga glagoljaštva, južno od rijeke Krke, ovo je pismo nakon XII. stoleća posve potisnulo glagoljicu i nastavilo se razvijati – kao glavno pismo – uz jaku konkurenciju s latiničkim pismom u priobalju, i to od sredine XIV. st. Do XIX. st. latinica će potisnuti i hrvatsku ćirilicu na svim područjima gdje se njome mnogo pisalo: u Bosni, Hercegovini, Poljicama i zaleđu Splita (povremeno još i šire u Dalmaciji), dalmatinskim otocima (ponajviše Braču), u Dubrovniku i njegovoj okolici. Šibenska molitva (sredina XIV. st.).

Na Humačkoj ploči, kamenom spomeniku iz Hercegovine napisanom vjerojatno u XII. st., među ćiriličkim slovima lako se da prepoznati i nekoliko glagoljičkih slova. Na otoku Braču napisana je znamenita Povaljska listina (1250), a u Poljicama veliki Poljički statut (1444). U Dubrovniku je sve do u XVI. st. djelovala slavenska kancelarija, gdje su se dokumenti pisani hrvatskim jezikom pisali – ćirilicom. Hrvatski će latinički tekstovi ondje prevladati tek s renesansom i humanizmom. U Bosni i Hercegovini pak franjevci pišu ćirilicom gotovo do XIX. st. (npr. Matija Divković u XVI/XVII. st, Stipan Margitić – XVIII. st). Prva je hrvatska ćirilička knjiga dubrovačke provenijencije (Oficij s molitvama Bogorodici), a otisnuta je u Veneciji 1512.

Na lokalitetu Podvornice u Lištanima, uz starokršćanski kompleks, otkriveno je starohrvatsko i kasno srednjovjekovno grobište. Među nalazima s ovoga lokaliteta izdvaja se vapnenačka ploča s natpisom na ćirilici, s utjecajem glagoljice, otkrivena u kolovozu 2003.  Natpis je u cijelosti pročitan i objavljen krajem 2007.

Tekst glasi: “Se ležit p(o)p Tjehodrag. A je imel pet synov. Tere red edinim godi strije.”, u prijevodu na suvremeni hrvatski jezik: “Tu leži pop Tjehodrag. Imao je pet sinova. Svi su u jednoj godini bili ubijeni”.  Prvi i drugi Lateranski koncil u 12. st. zabranili su svećenicima i đakonima suložništvo sa svakom ženom. Očito se Tihodrag nije držao odredaba celibata, što je bio običaj i u splitskoga klera tijekom 12. i 13. stoljeća.

Poseban oblik ćirilice

Među matrijalima koji se mogu naći na internetu, može se pročitati o bosančici kako je to autentično i posebno pismo nastalo u Bosni i okolnim krajevima. Do sada najuravnoteženiji prikaz bosančice je dao paleograf Vladimir Mošin, koji razlikuje tri centra zračenja u nastanku bosančice, ili zapadne ćirilice, što je najčešće moderno ime:

Davani su joj različiti nazivi: bosančica, bosanska ćirilica, bosanica, bukvica, hrvatska ćirilica, hrvatsko pismo, bosansko-hrvatska ćirilica, begovica i, sve češće, zapadna ćirilica. U znanstvenoj literaturi se, pored ostalog kaže: “Šireći se od 10. stoljeća sa istoka, iz Bugarske, val ćirilice zahvatio je i dio bosanskog područja, gdje se razvio u poseban oblik i posebnu varijantu ćirilice sa primjesama glagoljice i latinice. To pismo ima svoj osobiti duktus, odbacuje stilska slova, a uvodi nove znakove za svoj jezik, te sa oblikom i pravopisom razlikuje od bugarske i srpske ćirilice.

Broj spomenika pisanih bosančicim veći je i raznovrsniji u odnosu na spomenike pisane glagoljicom, jer veliki broj njih je u pojedinim periodima prepisivan sa bosanske glagoljice na bosančicu.

Mnogi spomenici pisani u Bosni, rukopisni i ostali, uništavani su u višestoljetnom procjepu između neprijateljskih crkava, Istoka i Zapada, mađarske invazije, poslije osmanlijskog prisustva u Bosni. Samo jedan fragment knjige iz vremena bosanske samostalnosti čuvan je do nedavnog agresorskog rata u Bosni, to je Čajničko jevanđelje. Ostalo je rasuto po svijetu, i svojatano kako je kome odgovaralo. Zato se smatralo da nema bosanskih rukopisa.

Najstariji spomenik pisan bosančicom je Humačka ploča (10. vijek) zatim Povelja Kulina bana o d 29.08.1189. godine.

Bosančicom su pisani: nadgrobni i ktitorski epigrafi u Travuniji i srednjoj Bosni, Miroslavljevo jevanđelje (12. vijek); razni crkveni i svjetovni rukopisi sa brojnim elementima čistog i živog narodnog govora; nekanonski tekstovi (apokrifi, molitve); zapisi, netpisi, povelje, pisma – kao značajno blago diplomatske bosanske pismenosti sa izrazitim njegovanjem narodnog jezika; razna jevanđelja, djela apostolska, poslanice, apokalipse i apokrifi (kao prijepisi bosanskih glagoljskih tekstova) evanđelje Manojla Grka (Mostarsko evanđelje), evanđelje Divoša Tihoradića, Četveroevanđelje iz Dovolje, Giljferdingov apostol, Srećkovićevo evanđelje, Ljubljansko bosansko evanđelje (Kopitarevo), Nikoljsko evanđelje, Vrutoški rukopis, Daničićevo evanđelje, Rukopis Krstjanina Hvala, Čajničko evanđelje. Izvjestan zastoj u razvoju pismenosti križarskih pohoda na Bosnu i lomača, da bi u 14. vijeku stasavala Crkva bosanska i bio izražen procvat pismenosti, kulture i civilizacijskog stvaralaštva na bosančici.

Na bosančici su pisani i Povaljski prag na Braču 1184., listina omiškog kneza Đure Kačića Dubrovniku 1278 i Povaljska listina iz 1250, te Poljički statut iz 1440. god. i mnogo drugih tekstova, po čemu je ovo pismo i jedno od tri pisma u Hrvatskoj). Brojni su natpisi na stećcima, a poznat je i prijepis Ljetopisa popa Dukljanina. Od 16. do 18. vijeka bosanski franjevci su bosančicom štampali oko 40 knjiga. Osim u Bosni, njome se pisalo i u Dubrovniku, Makedoniji, Krajini, na otocima i u pojedinim sjevernim krajevima Hrvatske. Zadržala se kod bosanskih franjevaca do polovine 19. stoljeća, a kod bošnjačkih muslimanskih porodica i do najnovijih vremena.

Dva oblika bosančice, zapadne ćirilice, hrvatske ćirilice

Od najstarijeg doba postojala su dva oblika bosančice: ustav, kojim su se pisane povelje, listine i isprave vladara bosanskih visokih plemstva (npr. Povelja Kulina bana) – od 10. do 15. stoljeća– do ulaska Bosne u osmanlijsko-islamski civilizacijski krug; i drugi: kurziva, kojom su pisani rukopisi od 13. vijeka pa dalje do 19 i 20. vijeka.

Prije ovog feljtona na portalu tjedno smo objavili tekst akademika Mirka Vidovića “Ćirilica je nastala na Jadranu” , nešto slično u napisao je i Siniša Vuković, čiji tekst citiramo:

“Ćirilica je, neupitno, stvar kulture i ona je njezina neporeciva vrednota, a izvlačiti istu iz njezine prirodne posteljice, te je stavljati u kontekst politike, poglavito u manipulativne svrhe, grubo je sakaćenje i naše baštine i naše historiografije. Pa bi stoga u ovom aktualnom času bilo vrlo uputno razlučiti ratio i emotio, te ne brkati ono što refleksno ište duša s onim na čemu strpljivo inzistira razum. Povijesne činjenice su jedno, stanje na terenu je nešto posve drugo.

Istinabog, novija povijest na našem prostoru poškropljena je krvlju, a blato zemlje i krvi traži odgovore. Krivo može biti pitanje prije puta do pravog odgovora, ali kriv može biti i sam odgovor. Krivo može biti i vrijeme. Taj krvavi glib u nas prouzročen je u ratu sa Srbima. Na našem terenu. Srbi pišu ćirilicom. No, ćirilica ne može sinonimom za Srbiju biti. Ćirilica nije “Marš na Drinu”, četnička kokarda ili “prva truba Dragačeva”.
Ćirilica u hrvatskoj glavi glavu srpsku može reprezentirati jedino u vidu konotacije ili asocijacije, nipošto u košuljici istoznačnice. I, prije nego što se počne difamirati i kompromitirati ma koji i ma kakav fenomen ili svojstvo, jezik ili pismo, valjda bi pristojno bilo malo se informirati i raspitati, podučiti i obrazovati što, u stvari, predmet napadanja u suštini jest. Jerbo, kad bi nagrizatelji svega ćiriličnog doznali da su alphabetum cyrillicum iliti klimenticu izmislili negdje u Bugarskoj ili Makedoniji potkraj IX. ili spočetka X. stoljeća (njezino tvorstvo pripisuje sv. Ćirilu, makar za to nema egzaktne scijentističke potvrde), zacijelo bi se disonantnost hajke na nju ponešto ublažila, ako ne i sasvim tonalno ugodila.
Nadalje, upravo je s Balkanskog poluotoka ćirilica dospjela i do Rusije: nije ćirilica “ruska”, kakvom se čini u percepciji našeg stanovnika, ali nije ni “srpska”, kad su je s kompliciranije glagoljice pretransponirali Bugari, odnosno Makedonci… Obrnimo ploču malo naopako, odvrtimo jedan drugi paradoks naupravno. Nijemci i Talijani također su puno okrvavljenoga blata čizmama izmijesili baš na našem tlu u jednom starijem ratu, ali nitko nije tražio ukidanje latinice zato što Nijemci i Talijani pišu latinicom. Štoviše, u Istri je na snazi dvojezičnost, kolaboracija s nekoć mrskim apeninskim neprijateljem. Ako nismo kadri učiti iz starog teksta, pa valjda možemo štogod spoznati iz zgrušane krvi: a sve iz poštovanja prema onima što su je i prolili.
Desetljeća su nam trebala da bismo se navikli na Talijane i Nijemce, a danas su nam dragi prijatelji i dobrodošli punjači državnog proračuna za krijesnih mjeseci. A o kolonijama gastarbajtera u Deutschelandu da i ne govorim. Pripadam onoj generaciji kojoj je učenje ćirilice bila osnovnoškolska obaveza. To što čitam i pišem ćirilicu, majuskolama i minuskolama, smatram bogatstvom vlastite osobe; istovjetno onom odjeku koji prepoznajemo po pučkoj maksimi “koliko jezika znaš, toliko ljudi vrijediš”. Nije pametno ništiti dio naše bogate kulture iz tupih političkih ili inih neukih razloga. Biti ćirilično pismen, bolje je nego biti latinično moralno i duhovno nepismen. A nije baš odlika pismenosti da se domaća nam pisanost – štoviše: njezini sami počeci, fundamenti! – neutraliziraju kiselinom koja nagriza i rastače. Zašto bismo onda iz svoje kulture amputirali vrijedan ekstremitet koji našu povijest čini vitalnijom i bogatijom, reljefnijom i univerzalnijom? Uvedimo ćirilicu u škole u Republici Hrvatskoj, a ne (samo) u zavičaj Vukovaraca, gdje su kaverne boli otvorene i iz njih suklja tuga. Pa tuga neće prijeći u mržnju, razvodnivši se na terenu poput alkohola u bevandi.

Osobno, kad bih dopustio da me vodi vruća dalmatinsko-mediteranska krv, emocija a ne racij, lako bih mogao mrziti i Talijane, i Nijemce, i ćirilicu! Naime, Nijemac je jednoć držao bajunetu pod vratom djevojke koja će trideset godina kasnije postati mojom nonom, a Talijan je ispalio hitac u suhonjavog momčića za “koprifoga”, pa moj nono i dandanas uz kičmu drži komad olovnog puščanog taneta! Našao sam načina oprostiti im, i ne gledati na te nacije doli kao na nesretne sljedbenike jedne nametnute bolesne ideje dvoje (eksponiranih) bolesnih ljudi.
Konačno, ne po istom modelu ili paradigmi, ali po istoj emociji, mogu se dobrim dijelom poistovijetiti u patnji s Vukovarcima i Slavoncima. Njima je čovjek koji piše ćirilicom prolijevao krv, meni je prolio – spermu! Čovjek koji piše ćirilicom (momče Makedonče) u moju je sad već preminulu majku posijao svoje sjeme, sjeme mene, pa je netragom pobjegao, ostavivši u Cambridgeu i mene i nju. Javio mi se iz Canade kad sam ja imao tri i pol desetljeća, a grob moje majke pola decenija: oca sam čuo prvi put tek nakon što sam i sam već bio postao ocem.
Ja sam se učinio u oca, on je otišao u ocat! U Dalmaciji bi rekli: “iša je na kvasinu”, u moralnom smislu dabome. Našao sam načina oprostiti tom čovjeku (glupo mi je reći: ocu!). Jesam li trebao poklopiti mu slušalicu? Trebam li zbog njega na ćirilicu gledati kao na metonimiju poganog sjemena koje valja čim prije iskorijeniti? Iz svega dosad izrečenoga jasno je da struganje ćirilice iz tezaurusa baštine jedne uljudbe zapravo je oinvalidnjenje njezine kulture, njezinog identiteta, njezinog postanka; struganje ćirilice tada je ruganje sebi samima, čupanje vlastitih korijena, te istinska diploma tuposti, sjajna verifikacija gluposti kojoj je još Krleža tepao frazeološkom kovanicom “svemirska sila”.”
T


5 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Delmata
    #1 Delmata 6 veljača, 2017, 21:52

    Je li Ćiril-ica ili Ć-ilirica?

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Krešimir Cvitković
    #2 Krešimir Cvitković 7 srpanj, 2016, 11:03

    Razumjeti odnose čirilice, latinice, feničkog pisma, grčkog pisma, itd. je nemoguće bez poznavanja vinčanskog pisma. Povijest je malo drugačija od onoga što smo učili u školi. Evo link: https://www.google.hr/search?q=vin%C4%8Dansko+pismo&rlz=1C1PRFB_enHR535HR575&espv=2&biw=1280&bih=929&source=lnms&tbm=isch&sa=X&ved=0ahUKEwjPyY2MjOHNAhUISBQKHY0KDDkQ_AUIBigB#imgrc=FxNHmUNVqZe7SM%3A

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Anonimno
    #3 Anonimno 6 srpanj, 2016, 10:15

    Ma Stjepandiću: uvek isto, “hrvati su izmislili ćirilicu” (hrvati su 99% bili nepismeni i nisu mogli izmisliti ništa! nisu znali ni čitati “laticu”), očito je da se rugate od “hrvata” ili vam je ćirilaca u krvi – unatoč tomu – a to vi ne znate – ćirilica NIJE SRBSKO PISMO.!
    “Hrvati” izlaze na izbore i glasuju za četokomuniste, i to su ti rvati! Milanović se ruga od Hrvata, od onog ološa rvatskog koji glasa za njega i oni jopet za njega.
    Namam riječi!
    Hrvate treba ukinuti.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.