HRT ZAPADNOG BALKANA, TZV. HND, PROSRPSKI VEČERNJAK TISKAN U HRVATSKOJ I HINA KAO NAJVEĆI PROIZVOĐAČ LAŽNIH VIJESTI

HRT ZAPADNOG BALKANA, TZV. HND, PROSRPSKI VEČERNJAK TISKAN U HRVATSKOJ I HINA KAO NAJVEĆI PROIZVOĐAČ LAŽNIH VIJESTI

2. srpanj, 2020.
Print Friendly, PDF & Email

 

Kao što smo izgubili financijski suverenitet, jer su banke prodane strancima, kao što smo izgubili telekomunikacijski suverenitet, jer je Hrvatski telekom prodan Njemačkoj, kao što smo izgubili pomorski suverenitet, jer nismo proglasili isključivi gospodarski pojas, kao što smo djelomično izgubili energetski suverenitet, jer sad ovisimo o ruskom plinu, a duboko korumpirani HEP u posljednjih 20 godina nije izgradio ni jednu veću hidrocentralu, pa ako hoćete izgubili smo i poljoprivredni suverenitet, jer smo dozvolili uvoz jeftinih proizvoda iako mi te iste proizvode možemo kvalitetnije proizvoditi, pa smo djelomično izgubili i jezični suverenitet s masovnom anglizacijom hrvatskoga jezika, tako smo izgubili i medijski suverenitet. Mi jednostavno danas nemamo, osim na nekim lokalnim elektronskim razinama, hrvatski nacionalni medij

Razgovarao: Mladen Pavković

Za Vjekoslava Krsnika (82) može se reći da je doajen hrvatskog novinarstva. Bio je urednik nekoliko listova i časopisa, dopisnik iz inozemstva, a osnovao je i HINU. Među ostalim, bio je i prvi stalno akreditirani hrvatski novinar u Ujedinjenim narodima (od 1995. do 2002.). Pamtimo ga i kao jedinog novinara koji je u vrijeme komunizma branio „Hajdukovog“ igrača Vedrana Rožića kad je prešao u sydneysku „Croatiju“. Uoči raspada Jugoslavije svojim je komentarima dobrano raskrinkao Miloševićevu velikosrpsku politiku…

Gospodine Krsnik. Iza Vas su tisuće objavljenih članaka, komentara, ali Vi i dalje neumorno pišete i objavljujete. Međutim, stječe se dojam da imate sve manje prostora u medijima za objavu svojih tekstova…

– Hvala Bogu još sam uvijek u 82. godini u dobroj mentalnoj i fizičkoj kondiciji pa ne želim zakopati koplje u trnje, posebice zbog toga što je Hrvatska i nakon 30 godina došla u situaciju da brani dostojanstvo i istinu o Domovinskom ratu kako je neslužbeno nazvan. Ja tu kvalifikaciju katkad izbjegavam jer se ne radi o Domovinskom ratu, kakav su mu naziv dali dva jugonostalgičarska novinara pok. Denis Kuljiš i Marko Grčić koji su tada radili u “Globusu”. Za mene to je bio čisti srpsko-hrvatski rat u kojemu je tek po presudi Međunarodnog suda pravde Hrvatska bila žrtva agresije države Srbije. O kvalifikaciji tog rata kojega velikosrpska politika, ali uz pomoć i pete kolone u Hrvatskoj, nastoji pošto poto proglasiti “građanskim ratom” trebalo bi pisati istinito, a u toj istini činjenica je da predsjednik Tuđman nikad nije proglasio ratno stanje, jer je bio u dogovoru sa Slobodanom Miloševićem. Sve sam ovo iznio kako bih vam objasnio da sam zbog svojih ocjena i procjena hrvatske političke zbilje, dakle prošlosti i sadašnjosti, i dalje nepoćudan novinar za ovu bijedu vodećih hrvatskih medija kako tiskovnih tako i elektronskih. Točno je da mi je prostor ograničen, ali objavljujem na nekoliko portala, te na Facebooku.

50 hrvatskih desničara

Kad ste objelodanili „top-listu“ prvih „100 Jugoslavena“ titulu „najboljeg“ je ponio notorni Matija Babić, a iza njega ostala su brojna poznata imena u gospodarstvu, politici, pravosuđu, novinarstvu…Pa, je li doista jedan takav kakav je Babić ima ili može imati tako veliki “utjecaj“ u društvu?

– Matija Babić je po abecednom redu na početku te knjige kojoj je puni naziv “Prvih 100 notornih hrvatskih Jugoslavena i organizacija pod njihovim utjecajem”. On je samo jedan od medijskih kotačića široke fronte protuhrvatske politike koja se praktički vodi na unutarnjem planu, naravno ne bez određene pomoći, osobito materijalne, raznih inozemnih faktora od država do različitih tzv. nevladinih udruga. U tih prvih 100 notornih hrvatskih Jugoslavena sasvim sigurno se nalazi veći broj od onih 100 javnih osoba koje je bivši ministar obrane komunističke Jugoslavije Branko Mamula spomenuo kao moguće podupiratelje državnog udara kako bi se spriječilo odcjepljenje Hrvatske od Jugoslavije. Ima jedna zanimljiva okolnost o toj knjizi. Tekst sam počeo pripremati u dogovoru s glavnim urednikom “Hrvatskog tjednika” Ivicom Marijačićem ponukan jednom analizom o 50 hrvatskih desničara, među kojima sam bio i ja, koju je Darko Hudelist objavio u “Globusu”. Kad sam za vrijeme boravka u Splitu u jednoj fotokopirnici radio kopiju, vlasnik je vidjevši brojku 50 iznenađen primijetio “kakvih 50, ima ih najmanje 500”. Počeo sam raditi na tom tekstu zajedno s jednim kolegom koji je kasnije odustao od toga, nakon što su mu jedan biskup s Kaptola i jedan akademik savjetovali da ne ulazi u tu problematiku. To je indikativno i za Kaptol i za HAZU, odnosno još uvijek JAZU. Kad je tekst bio gotov Ivica Marijačić ga je odbio objaviti, pa sam kasnije odlučio izdati knjigu o toj temi, povećavši taj broj na 100 javnih osoba koji korespondira s Mamulinom skupinom spremnom podržati vojni udar. A da su te osobe i te kako djelatne na antihrvatskoj platformi i danas dovoljno je navesti nekoliko činjenica. Odmah mi je poništena novinarska propusnica za Hrvatski sabor, a zanimljivo je da me Velimir Bujanec, iako je u jednoj emisiji pokazao knjigu nikad nije zvao u emisiju, iako me je najavio. Usto, što je zapanjujuće, sedam braniteljskih udruga, između ostalog zagrebačka Hvidra i zadarska “Žene u Domovinskom ratu” odbilo je organizirati promociju knjige. Kad sam tražio u Matici hrvatskoj dvoranu za promociju jedan od takvih na koje je vjerojatno računao i Branko Mamula sadašnji tajnik Zorislav Lukić odbio je zahtjev. Ili drugi primjer. Kad sam knjigu ponudio knjižari “Ljevak” u Zagrebu jedna mlada poslovotkinja ju je prolistala i uskliknula “pa ovdje ima puno mojih prijatelja” i naravno odbila je uzeti knjigu na prodaju. Ipak moram priznati da sam u takvim okolnostima uspio promovirati knjigu u Zagrebu u društvu “Napredak”, u Splitu u dvorani Dominikanskog samostana, u Sinju u Alkarskim dvorima, u Slavonskom Brodu i u Stuttgartu.

Nemamo nacionalni medij

A, tko, po Vama, danas vodi nacionalne i ine medije?

– Nažalost, kao što smo izgubili financijski suverenitet, jer su banke prodane strancima, kao što smo izgubili telekomunikacijski suverenitet, jer je Hrvatski telekom prodan Njemačkoj, kao što smo izgubili pomorski suverenitet, jer nismo proglasili isključivi gospodarski pojas, kao što smo djelomično izgubili energetski suverenitet, jer sad ovisimo o ruskom plinu, a duboko korumpirani HEP u posljednjih 20 godina nije izgradio ni jednu veću hidrocentralu, pa ako hoćete izgubili smo i poljoprivredni suverenitet, jer smo dozvolili uvoz jeftinih proizvoda iako mi te iste proizvode možemo kvalitetnije proizvoditi, pa smo djelomično izgubili i jezični suverenitet s masovnom anglizacijom hrvatskoga jezika, tako smo izgubili i medijski suverenitet. Mi jednostavno danas nemamo, osim na nekim lokalnim elektronskim razinama, hrvatski nacionalni medij. Tragično je da je Hrvatska radiotelevizija pretvorena u televiziju Zapadnog Balkana kojega simbolično predstavlja Aleksandar Stanković tipični predstavnik i zagovornik medijske balkanske orijentacije. Bio sam sa svojim domaćim i međunarodnim iskustvom dvaput potvrđeni kandidat za glavnog ravnatelja HRT-a, ali sam u drugom natječaju odustao od kandidature, jer sam članovima Programskog vijeća rekao kako sam se pobrinuo da saznam njihove biografije budući da su oni dobili moju, pa sam zaključio da oni jednostavno nisu kompetentni za izbor glavnog ravnatelja HRT-a. HRT je danas bastion ne samo zapadno balkanske propagande nego čak i nekog novog jugoslavenstva, jer je pod izravnom kontrolom dnevne politike dakle HDZ-a i SDP-a. Jednostavnije rečeno HRT je pod kontrolom recikliranih komunista koji provode ideološku cenzuru, sustavno kršeći članak Ustava o zabrani cenzure. Moja malenkost nema pristupa na HRT-u kao i niz osoba iz javnog života koji misle hrvatski i svojom glavom.

Ni u drugim glavnim medijima bilo tiskovnim ili elektronskim ne može se govoriti kao o hrvatskim medijima. Uzmimo za primjer “Večernji list” koji je jednoj austrijskoj sumnjivoj firmi tobože katoličkoj prodao navodno “veliki suverenist” Ivić Pašalić. Nekadašnji “Večernjak” kupio je u stvari kapital austrijskih Srba i socijalista koji su nota bene bili protiv samostalnosti Hrvatske. Danas se za “Večernji list” može slobodno kazati da je to prosrpski dnevnik tiskan u Hrvatskoj, a nekoliko hrvatskih komentatora služe mu kao smokvin list. Nigdje u kapitalističkom svijetu stranac ne može imati 100-postotno vlasništvo u medijima. U Hrvatskoj komercijalni mediji su u 100-postotnom vlasništvu stranog kapitala, imate jako prodoran antihrvatski TV kanal “N1” koji čak nije ni registriran u Hrvatskoj. Za tu medijsku sramotu krivi su naravno i HDZ i SDP, ali i Hrvatsko novinarsko društvo u kojemu su u komunizmu novinari bili društveno-politički radnici, a danas su komercijalno-politički propagandisti. Kad sam objavio knjigu o hrvatskim Jugoslavenima javio sam se Tončici Čeljski koja vodi kanal 4 HTV-a. Pokazala je interes da me uzme u emisiju, ali je nakon nekoliko dogovora jednostavno zamukla.

Hrvatski Tanjug

Osnivali ste HINU. Kako danas gledate na ovu novinsku agenciju, odnosno kakva je razlika između nje i bivšeg Tanjuga?

Kako danas HINA izgleda nema nikakve veze s onakvom novinskom agencijom kakvu sam je ja zamišljao kad se ona stvarala. Ipak tu je bio glavni Josip Šentija po mojem sudu istaknuti jugohrvatski intelektualac, jer se nikad nije oslobodio svojeg skojevskog mentaliteta. Moja je zamisao bila da se agencija nazove CRONA (Croatian News Agency), ali je prevladao prijedlog Josipa Šentije “Hrvatska izvještajna novinska agencija” (HINA). Tadašnji urednik “Komunista” za Hrvatsku Danko Plevnik izrugivao se tom imenom jer Hina asocira na “hiniti”. Citirat ću dio moje izjave iz “Slobodna Dalmacije” od 2. lipnja 1990. godine: “Kad se stvarala Hina, kao bivši tanjugovac sa 17-godišnjim iskustvom u agencijskom novinarstvu bio sam protiv projekta da se nova hrvatska novinska agencija pretvori u hrvatski Tanjug. Zbog toga sam vrlo brzo došao u sukob s prvim direktorom agencije Josipom Šentijom, jer je jedan od mojih uvjeta da se angažiram u stvaranju Hine bio da se “agencija pretvori u dioničko društvo u vlasništvu djelomično države a djelomično sredstava priopćavanja u Hrvatskoj, jer svaki drugi pristup vodi stvaranju uvjetno rečeno hrvatskog Tanjuga sa svim negativnim stranama državne agencije”. Takva Hina danas izgleda, to je jednostavno rečeno hrvatski Tanjug koji je pod strogom kontrolom vladajućih stranaka, pa kao takva ona ne odražava stvarno stanje u državi i ne obavlja temeljnu funkciju da objektivno i nepristrano informira opću javnost o događajima u zemlji i inozemstvu. Dočarat ću to na jednom primjeru. Kad je Aleksandar Stanković u svoju emisiju u studenome 2004. doveo prononsiranog propagandistu Miloševićeve politike pokojni Danijel Marušić i moja malenkost prikupili smo preko 200 potpisa uglednih javnih osoba koje su izrazile “duboko zgražanje i negodovanje” postupkom Aleksandra Stankovića. Hina taj prosvjed nije htjela objaviti, a tadašnji urednik Darko Odorčić pravdao se time da se prvo treba čuti druga strana, iako su ta druga strana bili potpisi 220 javnih osoba. Tragedija je da takva Hina funkcionira zahvaljujući poreznim obveznicima koji je financiraju, jer najveći dio prihoda dobiva iz Državnog proračuna. Ona je jedan od najvećih proizvođača negativnih “lažnih vijesti”, dakle onih koje zbog autocenzure ne objavljuje.

Nekada, u vrijeme Jugoslavije, neki su završavali i na robiji zbog svojih komentara, pa i pjesama. Danas ne zatvaraju novinare, ali…

Hrvatsko novinarstvo u svoj stogodišnjoj povijesti nikad nije bilo na nižim granama, jer je kako u javnim tako i u komercijalnim sredstvima priopćavanja, dakle u tiskovinama i elektronskim medijima strogo kontrolirano bilo od politike bilo od komercijalnih vlasnika. Temeljni je problem u tome što je vodeći javni servis Hrvatska radiotelevizija pod strogom kontrolom stranke na vlasti. To se osobito iskazalo kad je početkom 2000. godine na vlast došla Račanova koalicija, pa je iz glavnog javnog medija isključeno oko 20-tak urednika i novinara. Istini za volju i HDZ je prije toga, a i nakon toga provodio istu kadrovsku politiku, što se može vidjeti po uređivačkoj politici sadašnje rukovodne strukture ne više kako ju je nazvao Antun Vrdoljak “katedrali hrvatskog duha”, nego “katedrali hrvatskog zloduha”. Istina je, danas se novinari ne zatvaraju, ali se na ovaj ili onaj način progone. Sjetio sam se sudbine televizijske novinarske Karoline Vidović Krišto koja je pala u nemilost zbog profesionalno obavljenog priloga.

Kakva je danas uloga i značaj Hrvatskog novinarskog društva (HND)? Jeste li i Vi njihov član?

Evo da se nadovežem na slučaj Karoline Vidović Krišto. Tzv. Hrvatsko novinarsko društvo nije kolegicu uzelo u zaštitu kad je smijenjena kao voditeljica emisije, ali to isto tzv. Hrvatsko društvo diže galamu kad su ugroženi njihovi politički istomišljenici. Skandalozan je bio odnos HND-a kad su pred Haaškim tribunalom 2005. godine bili optuženi Ivica Marijačić, Stjepan Šešelj i Domagoj Margetić. Umjesto da brani profesionalni status tih novinara tzv. Hrvatsko novinarsko društvo stalo je na stranu tribunala, a potpredsjednik Zdenko Duka je čak izjavio da je optužba protiv trojice “primjerena”. Bespredmetno je govoriti o autoritetu tog društva ako se ima u vidu da je puna dva mandata njegov predsjednik bio Dragutin Lucić Luce koji nikad nije napisao neki ozbiljniji članak, a doveo ga je iz tzv. udruženog rada Milovan Šibl. Slično je bilo i s nedavnim predsjednikom Sašom Lekovićem koji je živio između Beograda i Zagreba. To društvo se nikad nije do kraja demokratiziralo, prije svega jer je zadržalo delegatski izborni model, a ideološki je ostalo na liniji jugokomunizma. Ono se nikad barem posmrtno nije ispričalo isključenim istaknutim hrvatskim novinarima koji su nastradali u čistki nakon “Hrvatskog proljeća”, a to su koliko se sjećam bili Božidar Novak, Ivo Bojanić, Josip Horvat, Krešimir Džeba, Neda Krmpotić i Srećko Frajndlih. U današnjem hrvatskom novinarstvu nema takvih profesionalnih veličina kakvi su oni bili u doba “Hrvatskog proljeća”. Najbolje će ilustrirati profesionalnu i političku poziciju Hrvatskog novinarskog društva ostavka nekolicine članova koju su dali jer nisu bili zadovoljni što je kolegica Ivana Petrović s Nove TV dobila godišnju nagradu za izvješćivanje sa suđenja generalu Praljku u Haaškom tribunalu. Naravno, ja nisam član takvog društva.

Doposnici iz svijeta

Svojedobno ste bili i dopisnik iz inozemstva. Nu, obično se misli da se tamo šalju ljudi povezani sa zločinačkom Udbom!?

Prije svega trebam objasniti tu etiketu koja mi se tu i tamo još uvijek imputira da sam morao raditi za Udbu da bih bio dopisnik Tanjuga iz Australije. Meni je bilo u Splitu ponuđeno da radim za Udbu i to sam odbio, a nisu me mogli ucjenjivati kakva je bila praksa jer nisam imao životnih mrlja. Čudnim spletom okolnosti izabran sam za dopisnika Tanjuga iz Australije u drugoj polovici 70-tih godina. U to doba tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Džemal Bijedić posjetio je Australiju u kojoj su tada na vlasti bili laburisti koji su koketirali s tadašnjim Nesvrstanim pokretom. Jedan od zaključaka njegovog boravka bio je da Tanjug zbog velikog broja doseljenika iz tadašnje Jugoslavije a pretežito Hrvata otvori dopisništvo u Sydneyu. Tadašnji jugoslavenski ambasador u Canberri bio je jedan intelektualni hrvatski Srbin Aleksandar Šokorac koji je prije toga bio sedam godina šef kabineta Edvarda Kardelja. On je izričito tražio da za dopisnika dođe novinar iz Hrvatske, a ne netko od Hrvata iz beogradske redakcije koja je bila sastavljena pretežito od udbaša. Tako sam se skrasio u Sydneyu 1977. godine. U Beogradu je tada direktor Tanjuga bio Hrvat Pero Ivačić kojeg je u tom okruženju štitio Titov pouzdanik Stane Dolanc. Politička namjera je bila da se u takvim okolnostima objektivnije piše o hrvatskoj emigraciji u Australiji koja je cjelovita bila etiketirana kao “ustaška”. Ta tzv. “ustaška” emigracija bila je pak infiltrirana s udbaškim provokatorima, što se najočitije pokazalo u poznatom slučaju “Sidnejske šestorke” koji su bili lažno optuženi i osuđeni zbog navodnog planiranja nekoliko terorističkih akata. Pisao sam pozitivno o australskim Hrvatima, ali je najveći odjek imao moj komentar nakon povratka iz Australije objavljen u “Slobodnoj Dalmaciji” pod naslovom “Je li Croatia Sydney ustaški klub” u kojemu sam branio odlazak “Hajdukovog” igrača Vedrana Rožića u taj klub. Članak je izazvao pravu buru ne samo u Tanjugu, nego i među novinarima koji su listom osuđivali Rožićev odlazak u Australiju.

A, jeste li zadovoljni danas s našim dopisnicima „u svijetu“, kakve nam, po Vama, šalju izvještaje?

Da je HINA ozbiljna i profesionalno organizirana novinska agencija po mojem sudu trebala bi imati dopisnike u najvažnijim svjetskim centrima, dakle u Washingtonu, Moskvi, Pekingu i Bruxellesu, te u okruženju u Beogradu i Sarajevu. Ona to nema, a HTV ima samo dopisnicu u Bruxellesu i Washingtonu, ali je ona potkapacitirana za taj profesionalni izazov. HTV ima dopisnika i u Rimu, ali je čudno da nemaju dopisnike u Beogradu i Sarajevu. “Večernji list” kao prosrpski više tabloid nego istinski dnevnik ima dopisnika u Bruxellesu, a zapadnobalkanski opet više tabloid nego dnevnik “Jutarnji list” ima dopisnika u Rimu i Bruxellesu. Hrvatski radio ima dopisnika u Bruxellesu. Hrvatska jednostavno nakon gašenja “Vjesnika”, a to pada na dušu SDP-u, nema pristojne informativne dnevne novine, pa se oni koje to zanima koriste internetom, ali to očito nije dovoljno. Kao što sam rekao na početku Hrvatska je izgubila medijski suverenitet i sadašnje stanje odgovara političkoj strukturi, jer s medijima pod stranačko-ideološkoj i komercijalno-političkoj kontroli lako može manipulirati s javnim mnijenjem.

Nego, vrlo ste kritičan prema onima na vlasti. Osjećate li neke posljedice u svezi toga, je li Vam se možebitno uskraćuju potpore recimo za objavljivanje knjiga i tome slično?

Ako novinar želi biti pošten prema javnosti dakle prema onima koji su konzumenti njegovih uradaka i ako vodi računa o sociopolitičkoj slici te javnosti, onda svakako ne može biti sklon vlasti bez obzira koja je stranka na čelu Vlade. Jednako sam kritičan i prema HDZ-ovoj i prema SDP-ovoj koalicijskoj vlasti i za jedne i za druge sam nepodoban jer im ne držim ljestve u mnogim elementima njihove politike. Najgora je stvar što vodeći javni medij, dakle HRT provodi cenzuru, drugim riječima plasira “lažne vijesti” i manipulira s javnošću. Najsvježiji je primjer tajni sastanak premijera Plenkovića s vodećim tiskovnim i elektronskim medijima, pri čemu Andrej Plenković još jednom potvrđuje da ne poštuje Ustav i da s pozicije vlasti, kao što je to bilo u komunizmu, želi medije držati pod određenom kontrolom. Kao što sam već spomenuo za vlast sam, ne jedini, nepodoban komentator, a jednako tako i za medije koji su, prije svega HRT, pod kontrolom aktualne vlasti.

EU-Zapadni Balkan

Kuda nas vodi Milanović, a kuda Plenković?

Obojica predstavljaju tandem odgojen u jugokomunističkom duhu pa iz tog okvira ni jedan ni drugi teško mogu izaći. Milanović je izdanak jedne jugopartizanske obitelji, pa zato njegov odnos prema Domovinskom ratu nije odnos nekog tko potječe iz normalne hrvatske obitelji, dok je otac Andreja Plenkovića bio major KOS-a a majka za koju je Milanović rekao da je bila “vojni lekar” budući da je radila u Bolnici u Dubravi leglu Kosovih kadrova na ovaj ili ona način i sama bila suradnica vojne obavještajne službe. Jednostavno rečeno i jedan i drugi nas vode u novu regionalnu zajednicu poznatu pod imenom tzv. Zapadnog Balkana. Hrvatska politika treba počivati na suverenizmu za koji je položeno 15.000 života, a u toj borbi ni jedan na drugi nisu sudjelovali, jer su pod pokroviteljstvom svojih očeva gradili diplomatske i političke karijere. Najveći krivac za to je HDZ koji je sastavljen pretežito od jugokomunjara. Iskreni hrvatski domoljubi u toj stožernoj stranci su marginalizirani, pa HDZ nema više nikakve povezanosti s izvornom Tuđmanovom politikom, bez obzira na to što je i on sam počinio niz strateških grešaka, ali mu se sve treba oprostiti jer je ipak u ključnom trenutku sloma svjetskog komunističkog pokreta bio na čelu pokreta za stvaranje hrvatske države. Ova dvojica ne dišu domoljubno hrvatski, Milanoviću je Domovinski rat bio građanski a Hrvatska slučajna država, a Plenković je dobro istrenirani briselski birokrat koji je poslan u Hrvatsku da je usmjeri u pravcu afirmacije Zapadnog Balkana. Međutim njegovi planovi da “promijeni Hrvatsku”, kako je sam najavio, izjalovili su se pandemijom korona virusa, jer je propao njegov samit EUZapadni Balkan na kojemu je trebao biti instaliran za lidera Mesićevog “regiona”.

Zbog čega u Hrvatskoj nije došlo do lustracije?

To je dobro pitanje. Nije došlo zbog lustracije jer ju je kočio sam predsjednik Tuđman, a sastav HDZ-a je bio takav da je u njemu trebalo lustrirati najmanje pola članstva. Samo ću podsjetiti da je zakon o lustraciji 1998. n Hrvatskome saboru bio predložio HSP, ali ga je odbio HDZ. Sam Andrija Hebrang nedavno je izjavio da se razišao s predsjednikom Tuđmanom upravo zbog toga što je odbijao provesti lustraciju. Prema tome lustraciju nije blokirao SDP koji bi kao parakomunistička stranka trebao biti zabranjen, nego stožerna hrvatska politička stranka, pa je tako ono što je u drugom kontekstu rekao Ivica Račan HDZ postala “stranka opasnih namjera”. Bez lustracije nema u Hrvatskoj bitnih promjena i napretka, jer lustracija ne bi obuhvatila samo ideološku dimenziju unutar postojeće političke strukture nego što je još važnije korupcijsku. Prema izvješću američke institucije “Global Financial Integrity” iz Hrvatske je u 10 godina od 2004. do 2013. opljačkano 36,2 milijarde dolara, Korupcija ostaje i dalje najteža rak-rana hrvatskog društva i države a postojeći politički sustav štiti korupciju. O njoj je jedini od političara nešto progovorio Tomislav Karamarko, pa ga je sustav “duboke države” brzo eliminirao.

Neki su se obogatili u vrijeme Domovinskog rata. Mislite li da će tako biti i nakon što završi epidemija koronavirusa, odnosno obnova Grada Zagreba (od potresa)?

– Ne vjerujem da će nakon epidemije korona virusa biti stvarnih mogućnosti za novo bogaćenje. To se prije svega odnosi na Zagreb, gdje Milan Bandić odrađuje svoj posljednji mandat. Nezamislivo je da je Zagreb nakon potresa ostao bez zakona o njegovoj obnovi, a za to nije kriv samo Milan Bandić, nego i Plenkovićeva Vlada. Iduće godine su izbori na lokalnoj razini i glavni grad Hrvatske trebao bi konačno dobiti gradonačelnika kakvog zaslužuje. Međutim to ovisi o svijesti samih Zagrepčana kako starih tako i novih. Nažalost glavnu riječ vode došljaci, pa je zato Milan Bandić mogao biti 20 godina gradonačelnik. Purgeri su jednostavno nestali s političke scene, a oni koji su ih pokušavali predstavljati bili su više jugonostalgičari, nego pravi Hrvati, odnosno spadaju u kategoriju tzv. Hrvateka s podaničkim mentalitetom. Zato je Zagreb u Hrvatskoj središte novojugoslavenstva, a to se odražava i na političkoj sceni. Uzmite u obzir samo dvije po imenu institucije koje bi se u Zagrebu trebale zalagati za hrvatske nacionalne interese, a to su HAZU i Matica hrvatska. Ni jedna ni druga se ne čuju kad su u pitanju ključne teme hrvatske nacionalne i državne politike.

Tko su naši najveći „domoljubi?

– Za mene su naši najveći domoljuvi onih 15.000 branitelja i civila, među kojima i čak 402 djece koji su položili živote za ovu državu. Tu bih pribrojio i više od 3.000 branitelja koji su razočarani u ono za što su se borili digli ruku na sebe, a ne možda na nekoga iz te bulumente živućih “domoljuba” koji su svojim djelovanjem ili propustom doveli Hrvatsku u sadašnje stanje. Kriv je politički sustav jer je novim Ustavom što ga je instalirala 2000. Račanova koalicija stvorena nefunkcionalna država s pravosuđem koje je po analizi Svjetskog ekonomskog foruma na predzadnjem mjestu na svijetu, a iza Hrvatske je još jedino Mozambik. Naglasit ću da je za stanje u kojemu smo se našli više kriv HDZ, jer je u ovih 30 godina 22 godine bio na vlasti na čelu s tim velikim “domoljubima”, uz malu iznimku Tomislava Karamarka koji je bio najavio lustraciju, ali je zbog toga i nastradao. Naravno, lustracija se odnosi prije svega na one koji bi sami trebali biti lustrirani, pa ju je zato odbio i Franjo Tuđman, što je ponukalo prof Andriju Hebranga da podnese ostavku uz znakovitu primjedbu upućenu prvom predsjedniku “neka vam Bog pomogne”.

Što mislite, boje li se ljudi u Hrvatskoj?

– Iako živimo u demokratskoj državi u Hrvatskoj taj strah nije potpuno nestao, jer se vlast, posebice kad je SDP na vlasti koristi represijom da bi se suzbilo nezadovoljstvo. Sjetite se samo kako je Ranko Ostojić kao ministar unutarnjih poslova poslao specijalnu policiju na branitelje koji nikoga nisu ugrožavali svojim prosvjedom. Ako jedan Nenad Stazić kao istaknuti bojovnik SDP-a u Hrvatskome saboru mrtav hladan izjavi kako partizani odnosno preobučeni četnici nisu dobro 1945. obavili posao, a da na to nitko iz njegove stranke ne reagira, onda postoji mogućnost za stvaranje straha kod običnog čovjeka. SDP se nikad kao slijednica Saveza komunista Hrvatske nije, kako se to traži u Rezoluciji Europskog parlamenta, ispričao hrvatskome narodu za zločine koje su komunisti izvršili nad njime. U toj stranci i danas vlada jugokomunistički mentalitet, pa bi je zbog toga što nikad nije preuzela odgovornost za tiraniju koja je trajala 45 godina trebalo zabraniti. Ali kako ćete je zabraniti kad je u tzv. stožernoj hrvatskoj stranci HDZ-u ušlo čak 97.000 bivših članova SKH.

Nametanje autocenzure

Ima li i kod Vas autocenzure?

– Budući da me nitko ne kontrolira osim vlastitih profesionalnih i moralnih načela kod mene nema autocenzure. Nažalost većina od rijetkih uvjetno rečeno nezavisnih novinara prodali su svoju neovisnost politici, pa su time sami sebi nametnuli autocenzuru. Navest ću dva eklatantna primjera, jedan iz doba vladavine predsjednika Tuđmana, a drugi za vrijeme vladavine Ive Sanadera. Ni jedan novinar koji je sebe smatrao tada neovisnim, iako to nisu bili, nije 1996. kritički analizirao sramotni Sporazum o normalizaciji odnosa s SR Jugoslavijom po kojemu se Hrvatske odrekla žrtve velikosrpske agresije, jer je Mate Granić kao da je Hrvatska bila poražena u tom ratu otišao u Beograd pred noge Miloševiću potpisati taj dokument po kojemu ispada da se u Hrvatskoj vodio građanski rat. Jedan danas uvelike eksponirani komentator koji trubi u HDZ-ovu trubu je čak napisao da je taj sramotni sporazum potpisan u Zagrebu i da je to bila velika pobjeda Franje Tuđmana. Za vrijeme vladavine Ive Sanadera on je mjesečno plaćao sa po 3.000 eura četiri tada vodeća novinara koji su mogli pisati protiv HDZ-a, ali ne i protiv Ive Sanadera. Neki od njih su i danas aktivni. Uostalom objavljeno je da je Ivo Sanader platio “Hrvatskom tjedniku” pozamašnu svotu eura da ga se poštedi novinske kritike, ali ne i HDZ.

Očekuje nas izgleda vruće ljeto.

– Po mojem sudu ovi će izbori biti na neki način prekretnica u hrvatskoj politici. Prije svega održavaju se u otežanim uvjetima zbog pandemije korona virusa. Kao nikad dosad postalo je jasno da se dvije vodeće stranke HDZ i SDP ne razlikuju bitno otkako je na čelu HDZ-a došao eurounijski birokrat Andrej Plenković. Zato je očekivano nakon uspjeha na predsjedničkim izborima porasla uloga novog lica na hrvatskoj političkoj sceni Miroslava Škore i njegovog Domovinskog pokreta. Ako ništa drugo on nudi nešto što nije ni na kraj pameti ni HDZ-u ni SDP-u, a to je određena promjena Ustava, novi izborni zakon i veći značaj referenduma, drugim riječima vraćanje politike narodu. Međutim budući da su veliki ulozi u igri, pitanje je hoće li Miroslav Škoro uspjeti u svojem pothvatu, jer se “duboka država” pobrinula da mu odmah ubaci politički problematične osobe kao što su Igor Peternel i Lazar Grujić nekakav predsjednik neke umirovljeničke stranke. U takvim okolnostima najbolje što se može očekivati, naravno ako ne bude velike krađe kakve su se dosad događale u DIP-u, da Domovinske pokret bude jezičac na vagi između dvije vodeće stranke, što bi moglo dovesti do novih izbora ako se ne bude moglo skupiti 76 potpisa.

Nego, kada ćemo se prestati „igrati“ partizana i ustaša?

– Odgovor je jednostavan. Kad vodeće dužnosti u državi ne budu obnašali isključivo djeca partizana, jer je Tuđmanova floskula o pomirbi ustaša i partizana bila obična floskula, budući da djece ustaša nigdje nema na vodećim dužnostima u državi.

Što sada radite, kakvi su vam planovi?

– Pišem tjedne komentare i analize za nekoliko portala, a mogu se naći i na mojoj stranici na Facebooku. Dva svježa su: Nova ofenziva “pete kolone” Milorada Pupovca” i “Je li Đoković u Zadru bio tenisač ili agent srbijanske tajne službe BIA”. Imam u planu još neke rukopise, a prije svega “Hrvatska iz Oluje u NATO – pogled iz New Yorka” i “(Tuđ)inci i (man)i pulator”. Ovaj drugi je osobito važan, jer poštujući Tuđmana kao jedinstvenu osobu na čelu pokreta za stvaranja hrvatske države, ne treba zanemariti njegove brojne strateške i taktičke pogrješke zbog kojih je država u stanju permanentne identiteske, političke, društvene, gospodarske i kulturološke krize. T

6 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Sandra Pusica
    #1 Sandra Pusica 4 srpanj, 2020, 23:31

    Opipljivo svjedočenje Kako sam dobio zajam

    Pozdrav svim građanima Hrvatske i šire Moje ime je gospođica Sandra Pusica. Ovdje sam da dam opipljivo svjedočanstvo o tome kako sam dobio zajam od 150000 eura od pouzdanog zajmodavca zvanog gospođa Dora Wealth, dobio sam zajam od 2% kamate, ona daje i sve vrste kredita poput osobnih zajmova, dugoročnih zajmova, poslovnih zajam i kratkoročni zajam itd. Ako vas zanima zajam, možete se sigurno obratiti izravnom e-mailom na: [email protected] WhatsApp (+16014560144)

    Hvala vam na vašem vremenu dok čitate.?>”

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Mediokritet Darinko (g)radi sve novcem države
    #2 Mediokritet Darinko (g)radi sve novcem države 4 srpanj, 2020, 12:51

    Ženskice oko kretena DD su prekrasno privlačne, ali istodobno i gadljive pri pomisli da je idiot petljao po njihovu dolnjem vešu. Eto, on asfaltira drenačku, on otvara radove na undiranju temelja bazena, on i opet on na proslavi 40 godina DVD-a Mošćenice. Nije doveo i kretena Čačića, kojem su Serekeš teatar odbrojali lopovske i pilitikantske dane. Star si, gubi se umišljena budalo. Pa, zar misliš kako smo uvjereni da ti pariš Nataliju Martinčević Glupaču. Samo blejiš i zamišljaš “kak sam ja nekad bil pravi jebac…” Ma, njoj treba pastuh a ne ishlapjeli komunist od ćaće partizanskoga tužitelja. Zapravo, gazimir je faćuk iz jedne posavske radićevske kuće, ali mu nema ravna u drpanju dravne love. Svemu je podučio i Mikelićeva pobočnika DD-a. Uspon petrinjskoga gumilezung pekara podupire svesrdno, ne vodeći računa o sramoti koju si nanosi tzv. direktora P-53 Gršo Gršić biograf. Ponoć medijske nekulture.

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Petrinjski mediokritet s
    #3 Petrinjski mediokritet s "reformisom" zgazimirom 3 srpanj, 2020, 18:30

    Ali taj mediokritet Darinko Dumbović?! Kome je platio da ga forsira uvući u Sabor? Pa njegove lakrdijaške kampanjske drekarije, koga će uvjeriti da svoj glas daruje tom kradljivom idiotu. On u zadnjim danima kmpanje gradi sve-vrtić u češkom Selu, uređaj za pročišćavanje otpadnih voda, asfaltira ulie i psovuda se slika s micama iz gradske uprave. Jedino je pitanje hoće li ženskicama platiti radne učinke, jer im takav šarmer i muškarčina ne može dosloce NIŠTA!

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. Otporaš
    #4 Otporaš 3 srpanj, 2020, 17:10

    Poštovani i vrlo dragi hrvatski brate i prijatelju Vjekoslave Krasnik pročitao sam Vaš intervju za Tjedan.hr od četvrtka 2 srpnja 2020. Odlično!, ali zapao mi je za oči Vaš na pitanje:

    Nego, kada ćemo se prestati „igrati“ partizana i ustaša?

    “– Odgovor je jednostavan. Kad vodeće dužnosti u državi ne budu obnašali isključivo djeca partizana, jer je Tuđmanova floskula o pomirbi ustaša i partizana bila obična floskula, budući da djece ustaša nigdje nema na vodećim dužnostima u državi.”

    To nije točno. Još jednom: TO NIJE TOČNO!
    Poruka Pomirenja ustaša i Hrvatskih Partizana je izišla u Istarskoj DRINI br. 3-4 1964. godine, st.1921. Vrlo me muči i smeta da hrvatska odlična pera tu PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA se pripisuje dru. Franji Tuđmanu i, donekle čak i Bruni Bušiću. Ja posjedujem originalne izvore tko je poruku pisao. Najoriginalniji izvor je moj vjenčani kum dr. Miljenko Dabo- Peranić. Prilažem poveznicu sa originalnim podatcima.

    https://otporas.com/5125-2/

    Molim lijepo sve čitatelje da pomno pročitaju sadržaj ove poveznice. Za svako pitanje možete mi se obratiti i vrlo rado ću odgovoriti na svako Vaše pitanje. Još bih mi bilo draže ako netko ovaj moj komentar proslije gosp. Vjekoslavu Krasnik tako da mi se on osobno javi.
    Bog! i veliki poZDravi svima.
    Mile Boban, Otporaš.

    Odgovorite na ovaj komentar
  5. Linda Mark
    #5 Linda Mark 3 srpanj, 2020, 08:45

    KAKO DOBIM MOJI KREDIT OD OVE VELIKE TVRTKE

    Pozdrav dragi moji ljudi, ja sam Linda McDonald, trenutno živim u Austinu Texasu, SAD. Trenutno sam udovica s troje djece i zapala sam u financijsku situaciju u travnju 2020. godine i trebalo mi je refinanciranje i plaćanje računa. Pokušao sam tražiti kredite od raznih zajamnih tvrtki, privatnih i korporativnih, ali nikad s uspjehom, a većina banaka mi je odbila kredit, ne puni plijen onim tamošnjim vragovima koji ih nazivaju zajmodavcem samo-novca, svi su prijevara, sve što žele je vaše novac i više ih nećete čuti, učinili su mi to dva puta prije nego što sam upoznao gospodina Davida Wilsona, najzanimljiviji dio toga je da mi je zajam prebačen unutar 74 sata, pa ću vam savjetovati da kontaktirate gospodina Davida ako zanima vas zajam i sigurni ste da ga možete vratiti na vrijeme, možete mu se obratiti e-poštom ……… ([email protected]) Nema kreditne provjere, nema cosignera sa samo 2% kamatne stope i boljim planovima otplate i Ako želite kontaktirati bilo koju firmu vezano za osiguranje zajma bez osiguranja, tada se danas obratite gospodinu Davidu Wilsonu za vaš zajam.

    Nude sve vrste zajma.
    Kratkoročni zajam (5_10 godina)
    Dugoročni zajam (20_40)
    Zajam za medijski termin (10_20)
    Oni nude zajam poput
    Zajam za dom …………., Poslovni zajam …….. Dug kredita …….
    Studentski zajam ………., Zajam za pokretanje posla
    Poslovni zajam ……., kredit tvrtke ………….. itd
    E-pošta ………. ([email protected])
    Kada je riječ o financijskoj krizi i zajmu, onda je financijski zajam David Wilson pravo mjesto za molim vas, recite mu samo ja gospođa Linda McDonald da vam usmjerim sreću ………………. ….

    Odgovorite na ovaj komentar
  6. Anonimno
    #6 Anonimno 3 srpanj, 2020, 03:39

    Još jedan dobar intervju. Sve je rečeno. Doajen Krsnik nema dlake na jeziku. Pozdrav.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.