HR JAZZ JESEN 2018.

HR JAZZ JESEN 2018.

24. listopad, 2018.
Print Friendly, PDF & Email

 

Piše: Igor Koruga

Svaka glazbeno-umjetnička produkcija oduvijek se svodila na agendu koja je svojim korisnicima nametala određena pravila, mrežu odnosa, svojstvenu dinamiku, brojna osjetilna iskustva i inherentnu strast za učenjem i spoznajom. Mnoštvo autora ustvrdilo je čak da je konkretna obrazovna evolucija ozbiljnije započela u vrijeme kada je takozvana klasična glazba izašla iz svojih povoja, od samoga početka usuglašena s društvenim okruženjem, civilizacijom i materijom, ali i s aktualnom umjetnošću, ponajprije s književnošću i slikarstvom. Općenito uzevši, učenje kroz glazbu i danas uvelike oplemenjuje suvremenog čovjeka, no ozbiljno je pitanje koliko on za takvo što ima volje i vremena unutar života određenog brzim promjenama, krhkim inovacijama i nestvarnim vrijednostima. Kanon (i novac) se i dalje veže uz povijesnu umjetnost, odnosno uz aranžmane i/li interpretacije nje same, dok se suvremeni izričaj, konstrukcija i improvizacija tek iznimno mogu doživjeti unutar rijetkih zbivanja kao što su, primjerice, zagrebački Biennale, ili festivali Jazz.hr/proljeće/jesen u organizaciji HDS-a (Hrvatskog društva skladatelja). Logika je, dakle, sve apstraktnija, posebno ako uzmemo u obzir nove filozofije obrazovanja temeljene na primjeni strukturiranih improvizacija, konstruiranja znanja, kreativnosti, inventivnosti itd. Stoga valja napomenuti da se protekli tjedan, i u produkcijskom i u obrazovnom smislu, mogao svrstati u one iznimne, prepune obilja, kako arhaičnog tako i onog ukorak s vremenom.

Marulićeva groteska

Pođimo dakle redom. Glazbeno scenskim izrazom pod naslovom Marko Marulić – Protiv današnjeg doba, u petak su se, 19. listopada u Glazbenom salonu Arheološkog muzeja od 20 sati, dvojica domaćih umjetnika, lutnjist Igor Paro (1963) i glumac Zoran Kelava (1970), usredotočila na hrvatsko renesansno pjesništvo i glazbu, odnosno na tumačenje Marulićevih podrugljivih i satiričnih stihova iz takozvanog Glasgowskog rukopisa. Marulićevi portreti književnih protivnika bili su karikirani do groteske (koja je, osim što je kritizirala i ponižavala, pomoću kontrasta i uzdizala i hvalila), u maniri poznatih (rimskih) antičkih pjesnika koji u svojim satirama također nisu štedjeli svoje suvremenike. Sugestivnost je krasila obojicu umjetnika, a način njihova izvođenja upućivao je na svojevrsnu potragu za izgubljenom hrvatskom renesansnom baštinom rekonstruiranom u duhu onog vremena. Britko dakle i duhovito nadasve.

Europska i američka jazz elita

Slično je ozračje vladalo i u zagrebačkom Jazz & Cabaret clubu Kontesa u kojem su se po prvi puta predstavile svjetski priznate zvijezde u okviru festivala Jazz.hr/jesen 2018, i to od 17. do 21. listopada. Prednjačili su, očekivano, oni najcjenjeniji, najpopularniji i najprogresivniji sastavi čiji su dolazak omogućili Veleposlanstvo Republike Poljske i Veleposlanstvo SAD-a. Poljska je, stoga, u petak 19.10, predstavila jazz klavirista Marcina Wasilewskog (1975) čiji su izraz dopunjavali kontrabasist Slawomir Kurkiewicz (1975) i bubnjar Michal Miskiewicz (1977). Dvadeset i pet godina skupnog muziciranja iznjedrilo je i u Zagrebu nedokučivu slobodu njihovog kolektivnog improviziranja, bezbroj spontanih harmonija i napetih interludija. Svoje sofisticirane ideje u svim mogućim oblicima Wasilewski je s lakoćom prenio u sjetnu Song for Sarah, nedavno preminulog trubača i skladatelja Tomasza Stanka (1942-2018) uz kojeg je trio i stasao, u Sudovian Dance, Austin i Night Train To You iz vlastite kajdanke te u pročišćenu obradu energične skladbe Actual Proof, velikog Herbiea Hancocka, šireći tijekom nastupa pojam akustike do nestvarne metafizičke dimenzije. Takvu distinktivnu suptilnost možda nije pokazao trenutno najbolji svjetski trubač, Amerikanac Ambrose Akinmusire (1982), u nedjelju 21.10, no kvalitetu i slobodu improvizacije svakako jest. Za razliku od Wasilewskog, Akinmusire se predstavio u ulozi frontmena kvarteta i hrabrog inovatora, beskompromisnog u postavljanju stvari u nesvakidašnji (obrnuti) odnos. Daleko od bilo kakvog free-jazz eksperimentiranja, američki je trubač uspijevao akordskim progresijama imitirati improvizacijske modele na zbroj prekinutih, nepokretnih, ali harmonijski opravdanih tonova iz kvazi-teme, te započinjati, prekidati i vraćati modulacije u tonska ishodišta. Nedostatak izvrsno osmišljenog stila mogao se eventualno povezati s namjerno ukočenim hodom kontrabasa (Harish Raghavan), pa i klavira (Sam Harris), a sve u korist izvanredne slobode Akinmusirea i rijetko maštovitog bubnjara Justina Browna (1984). Dojmu stalne nesigurnosti bila je izložena disciplinirana publika koja se, isprovocirana do krajnjih granica, burnim pljeskom zahvalila američkoj jazz eliti i organizatoru festivala (HDS-u). T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.