HOĆE LI SE KARADŽIĆU I MLADIĆU SUDITI I ZA TOMAŠICU?

HOĆE LI SE KARADŽIĆU I MLADIĆU SUDITI I ZA TOMAŠICU?

5. prosinac, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

tomasica-mass-grave-bosnian-genocide-prijedor-north-west-bosnia

Sudac Theodor Meron posjetio stratište kod Prijedora

 

 

Napisao: Josip Frković

Na području sjeverozapadne Bosne, poglavito oko Prijedora, utroba zemlje skrivala je lokaciju masovnih stratišta. Među njima i jednu od najvećih masovnih grobnica u BiH s 800 stradalih. Od 1998. otkrivena je 61 masovna grobnica sa zemnim ostacima Hrvata i Bošnjaka, žrtava fašističkoga srpskog okupacijskoga režima Radovana Karadžića i „đenerala“ Ratka Mladića. Bilo je to u pobješnjelom etničkom čišćenju toga kraja od 1992. do 1995. godine. Postojanje masovnih stratišta dojučerašnjih susjeda, prijatelja i rođaka nesrpske nacionalnosti, otkrio je neposredni svjedok krvavih zbivanja, bivši pripadnik srpskih paravojnih osvajačkih postrojbi koje su pljačkom, ognjem i mačem temeljile zaseban BIH entitet, kasniju tzv. srpsku republiku. Iskapanja na području rudnika Tomašice pokrenuli su forenzičari područnoga ureda Instituta za nestale osobe u Bihaću. Prve procjene govorile su kako se pod debelim naslagama ugljena, zemlje i kamena kriju trupla stotina nesretnika. Od 3. rujna kod rudnika Tomašice do početka studenoga pronađeni su posmrtni ostaci 390 žrtava ( 230 čitavih tijela, ostali su u dijelovima – op.a.) uz koje se našlo i podosta osobnih predmeta koji olakšavaju istragu i moguće prepoznavanje.

 

MRTVAČNICA ŠEJKOVAČA

Tjedan dana kasnije, već je pronađeno 40 novih tijela usmrćenih. Voditelj forenzičara, koji uz ulaz u rudnik Tomašicu ekshumiraju skelete, Mujo Begić, obavijestio je o pojedinostima iskapanja člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića i poglavara Islamske vjerske zajednice BiH reis-ul-ulemu Huseina ef. Kavazovića. Posmrtni ostaci, među kojima 275 kompletnih tijela, prevezeni su u mrtvačnicu Šejkovaču, gdje će se nastaviti sudsko-medicinska obrada. Terenske ekipe stoga nastavljaju iskapanja na dubini većoj od 10 metara i površini preko 8.000 četvornih metara. I dok je kolektivni predsjednik države BiH u obilazak crnoga lokaliteta pozvao i političare susjednih država, vlasti Dodikova entiteta nastala na masovnom teroru i etničkom čišćenju uz dopuštenje mirotvoraca Daytona ignorirali su zlosretni rudnik. Zakašnjeli posjetitelj, gradonačelnik Prijedora, izrazio je žaljenje, obećavši pomoć pri izvođenju ekshumacija.  Iz Tomašice je – dalo se zaključiti – zbog prikrivanja ratnoga zločina, dio žrtava premješten na lokalitet Jakarine kose. Ondje su prije 12 godina, doista, pronađeni leševi 373 žrtve. Vlasti Republike BiH još uvijek tragaju za sudbinom 1200 civilnih žrtava, među kojima i 70-oro djece.

 

NAČERTANIJSKI OBRASCI KOD PRIJEDORA

Prije najnovijih nalaza, najveća je bila masovna grobnica u Starim Kevljanima s 456 pronađenih leševa. Više je nego sigurno da je u masovnom teroru bosanskih Srba i zločinaca iz svih krajeva bivše države i inozemstva, pobijeno više od tri tisuće nedužnih Hrvata katolika i Bošnjaka muslimana. Sastavši se sa članovima obitelji i posjetivši Tomašicu, Hrvatima dobro znani sudac Međunarodnoga suda Theodor Meron kazao je kako će počinitelji ovoga strašnoga zločina kad-tad završiti pred licem pravde nacionalnih sudova ili onoga haškoga. – Teško mi je stajati licem u lice s užasom koji čovjek može učiniti čovjeku. Meron je dodao kako ovakva mjesta imaju za njega i osobno značenje. Podsjećaju ga na kamenolom iz II. svjetskoga rata u kojem je proveo djetinjstvo i u kojem mu je ubijena majka. Theodor Meron, međutim, nije odgovorio na novinarsko pitanje hoće li ratni zločinci Karadžić i Mladić odgovarati i za užase Tomašice, odnosno hoće li se optužnice protiv njih proširiti. Starije Prijedorčane, koji dobro pamte i zbivanja tijekom II. svjetskoga rata, nova stratišta bezumlja živo podsjećaju da su ratni zločini od 1992. do 1995. činjeni po istom „načertanijskom“ obrascu. U poraću druge Jugoslavije, istaknuti četničko-partizanski zločinci poput Mire Cikote i Boška Šiljegovića, proglašavani su junacima i herojima. Godine 1992. glavni egzekutori bili su gerilci, odnosno četnici, dosljedni čuvari pravoslavlja i srpstva, nikad zadovoljenih teritorijalnih apetita na drugoj obali Drine. Kao i 1941. srpski unitaristi i šovinisti bili su teško razočarani nestankom hinjenoga bratstva i jedinstva, točnije druge Jugoslavije. – Samo najpovjerljivijim rođacima, susjedima i prijateljima, tih se mučnih dana proljeća 1992. moglo šapnuti tko je minule noći nestao, netragom odveden u logore Omarske i Keraterma ili šume Kozare, sjeća se 63-godišnja Hrvatica. Takvu sudbinu doživio je i njen suprug, koji se po povratku iz logora razbolio i ubrzo umro. Usprkos preživljenih neugodnosti i maltretiranja, „oslobodioci“ je nisu pritvarali. Uz pomoć humanitaraca Međunarodnog Crvenoga križa, nesretna se žena 1993., preko Bosanske i Stare Gradiške, domogla rodnoga grada u kojem samozatajno i danas živi. Na posjete Prijedoru i ne pomišlja, dodajući kako je i među stradalnicima bilo ekstremnih pojedinaca koji su bili spremni na osvetu cijelom srpsko-pravoslavnom kolektivitetu. Zasigurno zbog stradanja predaka i računa starih pola stoljeća, dodaje. T

 

6 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.