GOSPON AMIGO

GOSPON AMIGO

13. studeni, 2018.
Print Friendly, PDF & Email

 

(priča iz još neobjavljene knjige “I Supermen je bio novinar”)

Napisao: Dražen Stjepandić

„U Rimu smo imali prisilno spuštanje. Prvi kotač se nije mogao izvući i spustili smo se na trup. Prije spuštanja imali smo šest do sedam posto šansi da preživimo. Kroz prozor aviona gledao sam kako na pistu dolaze bolnička i vatrogasna kola. Pilot je tri puta kružio oko aerodroma prije negoli se odlučio spustiti. Rekli su nam ljudi maknite sve lomljivo od sebe stisnite se jedni uz druge i idemo na prisilno spuštanje. Kad smo se spustili i stali tek tada je nastala panika jer su mislili da će avion eksplodirati. A ja sam odmah još u avionu o tome napisao članak i brzo ga poslao u redakciju, a oni ga u prvom izdanju nisu objavili. Objavili su ga tek u drugom izdanju kad su već svi javljali o igračima Dinama koji su preživjeli zrakoplovni nesreću. Šime Šimatović mi je poslije rekao da sam taj tekst napisao u stilu Orsona Wallesa, ali te 1976. baš u to vrijeme je bila Olimpijada u Montrealu i trebalo je prvo objaviti izvještaje koje su šefovi slali iz Kanade. Tako da tekst s naslovom “Dinamo preživio pad aviona” umjesto da bude na prvoj stranici uopće nije objavljen- prisjetio se gospon Amigo svog putovanja s Dinamom u avionu na utakmicu Kupa Uefe protiv Perugie u istoimenom gradu.

Amigo su ga prozvali jer je ljubitelj latinoameričkog nogometa. Kod njega ta španjolska riječ vozi u dva pravca jer i gospon Amigo sugovornike oslovljava s amigo. Tu riječ zna i puregerski pretvoriti u amiguš i oslovljavati s ”slušajte amiguš“ ili „dobri moj amiguš” posebno ako ste kajkavac. Oni rijetki živi svjedoci Amigove zagrebačke mladosti kažu da su mu po Zagrebu govorili i Lovro, a zašto nisam ga nikada pitao. Uglavnom među ljudima iz nogometa, dovoljno je reći Amigo i to je sinonim za Zvonimira Magdića.

Gospon Amigo je poslije Rima preživio i pad zrakoplova u Salvadoru kad se vraćao sa svjetskog prvenstva u Argentini 1978.

Jednom dok sam imao emisiju na OTV-u gost mi je bio Zdravko Mamić i čim je pred studijem vidio starog Amiga odmah je zaključio što ga čeka :”Tema emisije će biti brazilska atmosfera u Maksimiru.” Gospon Amiguš, kako ga ponekad također oslovim, najviše voli argentinski nogomet, ali kako Brazil nije daleko u mlađim danima često je poslužio i za razgovore o “kanarincima”, kako ih on u svojim tekstovima naziva, a ne samo o gaučitosima, koje je u svojim tekstovima obožavao i kad njihova igra nije bila „tango argentino“.

Upravo zahvaljujući poznavanju argentinskog nogometa počeo je pisati za Sportske početkom šezdesetih prošlog stoljeća i u toj redakciji je ostao sve do mirovine 1993.

„Prijatelj s kojim sam zajedno igrao nogomet na sjemeništu znao je djevojku od Romana Garbera urednika u Sportskim novostima i preko nje me preporučio. Roman je rekao neka nešto donesem da vidi kako pišem. Napisao sam tekst o argentinskom nogometu. Identpiente je osvojio Copa Libretatores. Brat od jednog prijatelja živio je u Argentini i slao mu je sportski list Mundo Deportivo. Imali smo desetak brojeva i polako smo odgonetali što je pisalo. Podatke smo dobivali i preko radija, slušao sam RAI, kupovao sam Gazzettu dello Sport i Sport Ilustrator, tako da sam u ono vrijeme bio jako upućen. Prvi tekst u Sportskim novostima je objavljen na tri stupca što je u ono vrijeme bila senzacija jer tako velikih testova nije bilo.“

Njegov ljubimac i uzor je bio reporter na talijanskom državnom radiju Nicolo Carossi. Ti nogometni prijenosi na talijanskom kod tada mladog Amiga, rođen je 1929., izazivali su posebnu toplinu.

„Sjećam se kao danas, kod nas je još bio snijeg a Nicolo Carossi prenosi iz Palerma:”tempo primoverale”. Vrijeme je proljetno. Igrački pojam za mene je onda bio Sivori, Argentinac koji je po klasi bio možda i bolji od Maradone. Igrao je za Juventus i pod kraj karijere u Napoliju. Takvog igrača više nikad nisam gledao“- uzdisao je dok bi ga uzdizao.

Omara Sivorija je samo jednom gledao uživo u Beogradu kad je Juventus igrao protiv Partizana devestopedest i neke, ali kako je već u prvoj minuti je Vasović srezao Sivorija i poslije toga je slavni nogometaš samo hodao po lijevom krilu, nije ga se baš nagledao u pravom izdanju. Mnogo više gledao je Sivorija na televiziji, tadašnjem čudu od tehnike.

„Naša televizija u početku nije imala svoj program i prikazivala je eksperimentalno program RAI-a. Omiljena emisija bila mi je Domenica Sportiva. Tako sam gledao Sivorija.“

Kad je Robert Jarni, devedesetih, bio u Juventusu donio mu je kasetu Sivorija i Amigo veli da su Sivorijeve igre bile nestvarne. Kad čuje da se govori kako je netko dobro igrao Amigo im poželi da pogleda kako je nekada igrao Sivori.

Za portal Tjedno razgovarali smo na dan utakmice s Italijom u Poznanju na Europskom prvenstvu 2012. U Ukrajini i Poljskoj. Amiga, koji se sjeća čega se još malo tko živ sjeća, pitao sam pamti li utakmicu u Genovi, Italija-Hrvatska 4:0, kad je 1942., prije 70 godina, Hrvatska zadnji put izgubila od Italije?

„ Kad smo pod Ćirom i Ivićem igrali u Palermu garantirao sam da ćemo dobiti 2:0. Talijani su nam tek u sudačkoj nadoknadi zabili gol. Uoči utakmice napravio sam razgovor s talijanskim golmanom Grifantijem koji je branio 1942. za Italiju protiv Hrvatske u Genovi. Za Hrvatsku je igrao kompletni Građanski. Taj Grifanti mi je rekao da nikad nije vidio bolju momčad. Veli da su prvo poluvrijeme “Croati bili egzibicione”. Prvo poluvrijeme je bilo 0:0. Na poluvremenu je pala strahovita kiša. Hrvatska je igrala s hrvatskim grbom na sredini dresa s U iznad grba, ali u kad se u đenoveškom zaljevu napravi krug na nebu onda je to kišurina da ti dođe zlo. Kako nismo imali pričuvne dresove Talijani su nam dali svoje bijele bez grba i U. Zato smo izgubili.“

Amigo je onda imao 12 godina, a Grifantiju je to bila jedina utakmica na kojoj je branio za Italiju.

Poslije velikog početnog teksta o klupskom prvaku Južne Amerike Amigo je kasnije u Sportskim pratio male utakmice. Od Jaruna do Dubrave. Kaže ako bi kupio sendvič više bi potrošio nego zaradio. Osam godina je tako bio honorarac.

„Mislili su da ću odustati, a onda mi je 1971. Zvone Mornar dao stalni radni odnos.“

Kao što neki igrači šutaju loptu drugačije od drugih tako je Amigo pisao na svoj način. Imao je osobit stil. Kratkim rečenicama, često s po jednom riječi „ Gol. Gol! Gol! Golova! U devedesetoj! Impresivno. Za fajtere…“ Dok to čitate kao da ste iza gola u vidite kako se trese mreža, u vas ulazi ushit kao da ste na utakmici. Tekstovi su mu puni uličnih izraza, žamora i dobacivanja s tribine. Bio je “Čangi”, “Kužiš stari moj” i proza u trapericama na nogometnim stranicama Sportskih novosti. Čitaniji današnji sportski novinari stilski su njegovi sljedbenici, ambijentalno, govorom tribina obraćaju se čitateljima, ali u rečeničnom tkanju Amigo je ostao neponovljiv. U ono vrijeme šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih to je značilo stalni rat s lektorima.

„Od prvog teksta sam tako pisao i stalno sam bio sumnjiv. Nikad mi nitko osim čitatelja nije rekao da je dobro. Šefovi su me gledali na koso. Govorili su mi da paradiram, izmišljam i da to nitko “ne razme”. I činovnice su mi govorile da ludujem. Jedini me jednom u povjerenju pohvalio Boris Janković. U ono doba je bio pojam, pisac krasnih stvari. Tko nije preživio komunizam ne zna kakvo je to bilo društvo. Stalno se u nešto sumnjalo.“

Posebno u novinara kojem je riječ često bila rečenica. Tražilo se što znače te riječi-rečenice, a stalna sumnja nosi paranoju.

Najpoznatiji Amigov nasljednik je Tomislav Židak, dok mu je to po rečeničnom sklopu najbliža Tanja Torbarina. Njene rečenice su često kratke kao nekada Amigove. Takvim rečenicama se nije moglo o svemu pisati, posebno ne o ozbiljnim stvarima, a tada je komentar, posebice partijski, bio neprikosnovena forma. Zato Amigo premda je bio jako popularan i ekspertno upućen novinar na svom nogometnom području, osobno je poznavao Di Stefana, Puškaša, Kubalu, Kruiffa… u redakcijskom ustroju nikad nije dobro kotirao. Među mnogim njegovim neobjavljenim tekstovima je i reportaža o prvoj utakmici mladog Maradone u Europi. Nazvao ga je mali zeleni i taj mu tekst također nisu objavili. Čuo je za Maradonu još dok je bio na Svjetskom prvenstvu 1978. u Argentini. Tadašnji argentinski izbornik Cezar Luis Menotti je Maradonu u reprezentaciju pozvao sa šesnaest godina, bio je na njegovom spisku, ali 1978. kad je Argentina bila domaćin svjetskom prvenstvu nije igrao.

„Zagrepčanin Rudolf Kralj je bio tehnički direktor reprezentacije Argentine i pozvao me je na svjetsko prvenstvo. Rekao je da mi daje stan, a za ostalo neka se snađem. Imao sam i neke novce koje sam zaradio na knjizi “Jedanaest veličanstvenih” i otputovao sam. Kralj mi je za malog Maradonu rekao da boljeg nogometaša nije vidio i otada sam ga pratio. Vidio sam ga još u Argentini, a u Evropi sam ga prvi put vidio kad su u Bernu igrali Argentina i Nizozemska. Ponovljeno finale svjetskog prvenstva.

Kad je bilo ono pravo finale svjetskog prvenstva 1978. na stadionu u Buenos Ariesu gospon Amigo je stajao pored stative i to baš one koju je Resebring stresao u zadnjim sekundama devedesete minute kod rezultata 1:1. Poslije toga igrali su se produžeci. “ I, konačno tango, Kempes i Bertoni. 3:1.” Napisao je u kratkom krokiju o povijesti završnica svjetskih prvenstava na portalu Tjedno, gdje je u osamdeset i četvrtoj godini u vrijeme dvadesetog svjetskog prvenstva u Brazilu pisao kolumnu “80 godina s nogometom”.

„Poslije ponovljenog finala u Bernu išao sam u Beč na utakmicu Austrija-Argentina. Bilo je 5:1 za Argentinu. Maradona je zabio tri gola i poslao sam izvještaj koji u Sportskim novostima nisu objavili. Tekst je imao naslov “Diego jesi li ti mali zeleni?”. Poslao sam točno 22 retka jer sam pretpostavljao da će ga kratiti pa nisam mnogo napisao, nego samo dvadeset i dva retka jer onda ako puno krate neće ništa ostati, pa sam mislio da će tako nešto od onoga što sam želio ipak ostati. Tekst sam pisao u kabini Sturma kojeg je tada trenirao Otto Barić. On me i vozio u Beč na utakmicu i poslije smo bili na večeri u bečkom Intercontinentalu s Maradonom, njegovim ocem i Menottijem. Mojim urednicima se usporedba Maradone sa svemircem činila pretjerivanjem i taj tekst sam tek mnogo godina kasnije objavio u mojoj knjizi o Maradoni. Poslije utakmice Crvena Zvezda–Barcelona u Beogradu napravio sam intervju s Maradonom i objavio sam ga u SN reviji. Naslov je bio ”Diego ti si ipak mali zeleni.”

Barcelona je te 1982. pred 90 tisuća gledatelja na beogradskoj Marakani pobijedila Zvijezdu 4:2. Maradona je dao prvi i drugi gol, Bernd Shuster treći i Maradona opet četvrti. S dvadesetak metara je lobovao zvijedinog vratara Diku Stojanovića i taj gol ide u pet najljepših Mardoninih golova i za to je na otvorenoj sceni doživio ovacije prepunog Zvijezdinog stadiona.

Uz Argentinu Amiga veže i susret s prvom pravom loptom bez žnjiranaca. Njegovom prijatelju poslao ju je rođak koji im je slao Mundo Deportivo.

„Lopta bez žnjiranaca je bila senzacija. S loptama na žnjirance su nekada igrale i prave momčadi. Trebalo je te žnjirance dobro stisnuti da vas ne ogrebu kad igrate glavom. Kao dijete bio sam golman“- pričao mi je gospon Amigo.

Ako je poznavao sve najveće svjetske nogometaše svog vremena, naravno da su ga znali i naši. Kao dijete igrao je sa svim najpoznatijim nogometnim purgerima. S njima je odrastao provodeći po cijele dane na igralištima Građanskog na Trnju, tamo gdje je danas zgrada HEP-a u Aveniji Vukovar i HAŠK-a u Maksimiru, gdje je sada stadion Dinama. Gledao je, ne sve utakmice, nego i sve treninge Građanskog i HAŠK-a. Glazera, Bobeka, Zebeca, Vukasa, braću Čajkovski… zna od njihovih nogometnih početaka.

„Štef Bobek je moj Trnjan i najkompletniji je igrač kojeg sam ikad vidio. Kompletniji i od Di Stefana, najboljeg igrača svih vremena. Bobek je rolao s obadvije noge, dok Prosinečki rola samo s jednom nogom. Imao je uspravan pogled i najbolju petu, igrao je od gola do gola, od vrata do vrata. Vrati se natrag spasi gol, pa ode u napad i zabije gol. Takvog igrača više nema.“

Sjeća se i mladog Vukasa. Pamti ga kao malog plavog s Trešnjevke. I uz Vukasovo ime ide izraz- strašan, ali, ipak: „Bobek je za nijansu bio bolji od Vukasa, a Bajdo je prolazio po osam ljudi. Sam Vukas je to priznao što citiram u mojoj knjizi “Tako je igrao i živio Bernard Bajdo Vukas”. Jednom se u Majmunjaku skupilo društvo, a oko Vukasa je uvijek bilo pedesetak ljudi, uglavnom Dalmatinaca u Zagrebu. Vukas je za sebe uvijek govorio da je najbolji. Kad je Maradona prešao u Napoli za 12 milijuna dolara Vukas je rekao:”Onda bi ja da sada igram dobio dvadeset”. I tako je Vukas pričao kako je bio najbolji, a ja ne znam koji mi je bio vrag pitam:”A Bobek?”. Samo kaj me nisu stukli. Govorili su da sam kreten, nemam pojma i kad su svi navalili na mene Vukas stane i tipično za njega opali kontru:”Ali on je najviše znal”. Veli Vukas za Štefa, a svi ostali paf.“

Zebec je igrao krilo i srednjaka. I Amigo kaže da je kao igrač bio čudesan. Imao je pregled igre, brzinu, bio je smiren.

„Znate kak je Zebec igral centarhalfa. Poslal bi sve naprijed, a on bi ostal sam otraga i sve bi sam polovil, nije mu trebal nitko. Danas centarhalfovi imaju po dva štopera i libera iza sebe. Ne Zebec bi ostao sam otraga. Bobek i Zebec su bili zajedno u Partizanu i nekak si nisu pasali. Zebec na lijevom krilu, a Bobek igra lijevu spojku, obojica Purgeri, jedan do drugog, ali nisu se mogli. Ipak jednom kad sam s Rorom bio na Jabukovcu kod Zebeca pričali smo o nogometu i znate kaj je Zebec rekel:” Svaka čast svima, ali Bobek je za sve nas doslovce bio treća dimenzija.” Volim gledati Messija, svaka čast, ali on nema širinu i dubinu kao Štef Bobek“ – tvrdi gospon Amigo.

Dok smo razgovarali citirao je Ferdu Vedriša tajnika HAŠK-a koji je rekao:” Moraš imati sreću da budeš svjedokom vremena”. Amigo je po cijele dane bio na igralištu i s Čikom i njegovim bratom Željkom Čajkovskim. Također su kasnije bili veliki igrači i treneri. Čik Čajkovski je otkrio i u momčad Bayerna uveo Beckenbaura, Maiera i Muellera. Čik je najcjenjenije je hrvatsko nogometno ime u Njemačkoj. Kad su mu potkraj života amputirali nogu Bild je danima na naslovnici donosio izvještaje o njegovom zdravstvenom stanju. U nekadašnjoj Jugoslaviji su novine imale takve izvještaje kad su Titu odrezali nogu. To je bio Tschik Chajkovski, kako su pisali.

Bobek, Vukas, Zebec, Čajkovski… redom rođeni Zagrepčani, s kojim je Amigo kao dijete ganjao krpenjaču, uz Beograđane Rajka Mitića i Dragoslava Šekularca su najzvučnija predtelevizijska nogometna imena. Od tih asova jedino Vukas nikad nije bio trener.

„Bajdo je bio preveliki gospon da bi se bavio s nekim, nije imao živaca trenirati frajere koji ništa ne znaju. Jednom je dok je bio direktor u Hajduku skinuo cipele i utrčao na teren. Nije mogao gledati kako ne znaju centrirati i u čarapama im je pokazao kako se centrira.“

Gospon Amigo je vrlo nemilosrdan kao vrijeme dok prosuđuje o tome kakav je tko bio igrač. Samo igrači koji se daju gledati za njega su igrači. Moraju imati potez i dribling. Premda je Davor Šuker i službeno proglašen nogometašem stoljeća gospon Amigo se s tim ne slaže. Smatra da se od Ćirinih vatrenih s dečkima s kojim je on rastao eventualno tek donekle mogu uspoređivati: Boban, Šuker, Prosinečki i možda Asanović. Ne kaže da vatreni nisu imali talenta, ali nisu ga uspjeli realizirati kao najveći poslijeratni igrači.

„Nogomet je propao kad su nestale livade i mali prostori između kuća. Nekad se nogomet igrao na malom prostoru od tridesetak kvadrata. Zagreb je imao sreću da je na takvim prostorima imao stotine igrača. Djecu su onda u klubovima odgajali najbolji treneri Mađari i Austrijanci. Tako je nastao Ico Hitrec, kojeg nisam gledao, a govorili su mi da je bio bolji i od Bobeka. Do ’45. smo imali stotine igrača svjetske klase. Tad su nas razbili i pokrali sve kaj se dalo, a da nije bilo tak možda bi deset godina bili prvaci Evrope.“

Današnje generacije stasaju u nogometnim školama i to po Amigu sprječava pravilan razvoj igrača.

„Čim si u školi gotov si. Tko je iz nogometne škole postao veliki nogometaš? U školi moraju djecu trenirati veliki igrači jer dijete mora vidjeti, a ne slušati kako se nešto radi. Schueller je rekao da umjetnika može odgojiti samo umjetnik. I taj Modrić je prvo igrao u po Bosni pa u Zaprešiću. Nije postao igrač u Dinamovoj školi.“

Pitam Amiga može li se Modrić ako ne s Bobekom onda uspoređivati s Vukasom?

„ Bajdo bi uzeo loptu i predriblao na terenu sve živo. Može li to Modrić? On je samo igrač koji od ovih danas najviše zna.“

Amigov vjenčani kum je Ćiro. Premda je rođen i odrastao u Travniku Amigo je i s Ćirom po zagrebačkim livadama u djetinjstvu igrao nogomet.

„Kad je Ćiro imao devet ja sam imao petnaest godina. Ćirina sestra je živjela u koloniji na Trnju i Ćiro je kod nje svakog ljeta dolazio iz Travnika na dva-tri mjeseca. Igrali smo nogomet i išli smo po kinima i onda mi je Ćiro rekao: ”Kad se budeš ženio ja ću ti biti kum”. Tako je i bilo.

Nakon što mi je to otkrio pitao me jesam li vidio Neymara?

„On je već danas na razini Messija. Neki dan sam ga gledao i znate kako je dodao loptu suigraču? S leđima.“

Odgovaram Amigu kako sam gledao snimke Ronaldinha u dječakom dobu davao je golove pucajući felšom iza gola, lopta je kao bumerang išla u gol, ali Brazilci iz favela imaju problem kad uzmu ogromnu lovu onda prestanu igrati. Izgube motiv.

„Ne“- kaže mi Amigo-„ne znaju s njima postupati. Sjećam se samo jednog trenera Brazilca Didija koji je govorio:”Igrajmo lijepo, a golovi dolaze sami.”“

Amigo je objavio pet knjiga o nogometu, a još pet ih ima neobjavljenih u rukopisu:” Hitrec-kralj nogometaša”, “Najljepše priče iz svjetskog nogometa”, “Nogomet za NDH” i “Građanski”.

Uoči utakmice s Italijom u Poznanju 2012. popričali smo i o današnjem sportskom novinarstvu. Amigo mi reče:

„Židak jedini ima mogućnosti da nešto kaže, ali nije dosljedan. Ne može tvrditi da je Kruiff izmislio nogomet u Barceloni. Tika-taka nije izmislio Kruiff, tako se devetsto dvanaeste igralo u Beču. To je bečka škola nogometa, odatle je to došlo i u Zagreb. Tako je nastala srednjoevropska škola mađarsko-češko-hrvatska škola. Ja tebi-ti meni- ja tebi-ti meni i tako do nesvjesti. Nakon naše škole Di Stefano i Puškaš su tako igrali u Realu.“

Kad je umro Di Stefano u vrijeme svjetskog prvenstva u Brazilu 2014. napisao je kolumnu za portal Tjedno kako je bio najveći nogometaš svih vremena, ipak veći i od Bobeka, ali nikad nije nastupio ni na jednom svjetskom prvenstvu. Prisjetio se kako je “toliko puta bil s njim. Čak mu i – doma! Njegove pete preko glave, kojima se doslovice rasipao na utakmicama ostaju pojam. Čak je tako zabijao i golove. Sretan sam, imam njegovu knjigu -“Hvala stara” . Njegovo jednostavno hvala nogometnoj lopti, ima je isklesanu u mramoru, u vrtu kuće u Henares 13 u Madridu.” S Don Alfredom toliko je puta znal spiti črnjaka u kafiću pored stadiona Bernabeu.

“Eh kak se nekad španalo”-tužno je uzdahnuo gospon Amigo.

„Danas nije kak je nekak bilo. Jedva dobijemo Kranjce, a nekad kad se igralo protiv Slovenaca i takvih golman si je ponesel gablec pa dok lopta dođe do gola on si je fino pogablal. A onda bi ispucal loptu i dok lopta opet dođe do gola popil bi par gemišta.” T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.