GOLA ISTINA

GOLA ISTINA

20. studeni, 2017.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Piše: Saša Radović

Nakon posljednjeg nastavka sapunice zvane “Iz Hrvatskog sabora”, a konkretno nakon propalog prijedloga SDP-a za opoziv vlade RH, nema više dilema. Hrvatska, zajedno sa svojim čedom, Agrokorom, doživljava gospodarski krah, a kompletna vlast, vlada RH, Hrvatski sabor i mi svi skupa, potpuni moralni rasap. Imamo ministre koji nam s TV ekrana direktno lažu u lice, premijera koji je izgubio svaku svezu s bilo kojom civilizacijskom normom i nas, stado sitnog zuba koje još nije pobjeglo iz svojih kaotičnih torova. Da, imamo i Kolindu, buket umjetnog cvijeća od šarenog papira, nekorisni ukras u tamnom hrvatskom ozračju. Što je s nama, poslušnim polumrtvim stadom? Dižemo se ujutro, idemo na posao, šutimo, pijemo kavu… Je li to moguće?

Ovaj se opis čini nestvarnim, jer takva država ne bi mogla ni smjela egzistirati, ali činjenično stanje pred svakim je stanovnikom. Gola istina, dobro osvijetljeno ogledalo gdje stara cura vidi svaku novu boru! Ne ulazeći u detalje, ako brzo i površno preletimo vlast od devedesetih do danas, možemo zaključiti da smo zaista stigli na dno. Ni jedna izvršna vlast i zastupnička tijela do ove godine nisu imale tako savršen imunitet na laž, krađu, pljačku, podle prijevare, korupciju, kriminal, zločin… Nisu nam uvijek uzimali baš svaku lipu iz džepa, nisu nam surovim ovrhama i deložacijama ubijali svaku želju za životom u Žalosnoj našoj (bivšoj, Lijepoj našoj!). Navikli smo da nam pokradu milijune za farbanja tunela ili za nepostojeće radove na nepostojećem Pelješkom mostu – ali nisu bacali naše milijarde (eura, ne kuna) strvinarskim fondovima američkog podzemlja – kao ovi danas! Smiju nam se, ne odgovaraju ni na jedno pitanje, pričaju o svojim sinovima, vrijeđaju nam zdrav mozak… Uz nedavno ustoličeni verbalni delikt (direktno protivan Ustavu RH, članak 38.) i korupciju zastupnika Hrvatskog sabora, stanje morala, posebice vlade RH, nikada nije bilo gore. Nitko ne brani puk; spomen Ustavnog suda, DORH-a ili Pučkog parvobranitelja može izmamiti samo posprdan osmijeh.

Bez obzira na protuustavni verbalni delikt, osvrnut ćemo se na izvršnu vlast. Od početka naše državnosti uz željezni diktat Franje Tuđmana, vlast je bila eksponirana u premijerima. Počelo je s najtvrđim udbašima, Manolićem, Mesićem, Gregurićem… Od početka se kralo i pljačkalo, najveći dio spremao se u crne fondove interesne zajednice HDZSDP – ali nešto je išlo i nama.

Pod okom Steve Krajačića

Povijest se ponovila, prije “Berlinskog zida” Franjo Gregurić, pod budnim okom Ive Krajačića Steve prvog načelnika OZNE i tvorca Golog otoka, izvlačio je dolare i DEM preko jugoslavenskog uvozno-izvoznog poduzeća Astra u Moskvi. Za Tita, Brijune, atomska skloništa, glamurozna putovanja po svijetu… U Astri se odvijao „legalni“ državni šverc energentima, uz sve vrste kriminalnih djelatnosti, uključujući i logistiku ubojstava disidenata. Astre više nema, ali je simbol (i simbioza s UDBOM) ostao u prelijepom neboderu u centru Zagreba u kojem je (do jučer!) stolovao Agrokor, odnosno „najbolji“ izdanak UDBE, Ivica Todorić.

Devedesetih je Gregurić promijenio zastavu ali sve je ostalo isto. Kao premijer RH i kasnije radio je isti posao, ali sada za novih “200 vladarskih obitelji”. Fond novo nastalog udbaškog klana punio se uglavnom preko šverca naftom i oružjem (INA i Alan), preko duhanskog lobija (Adris) i preko najvećeg od svih, Agrokora. Državna firma, Alan, stvorena za šverc oružjem zamrla je ali nije umrla! Uz neko novo “Karađorđevo”, novi “lepi” dogovor s braćom Srbima, ratni profiteri opet bi zgrabili nove milijune eura. Svi znamo da bez rata nema ni dobre trgovine oružjem.

Gregurić je, kao Krajačićev nasljednik, ili bolje reći, “partijski sekretar” dijelio podobnim HDZ-ejcima ono što su generacije hrvatskih građana stvarale. Dakako, uz znanje i blagoslov Franje Tuđmana.

Uz promjene funkcija u vlasti, Gregurić i njegova grupa “Hennessy” još i danas, dobrim dijelom kroje sudbinu svih nas. Njegova moć “drugog čovjeka RH” direktno je naslijeđe nesumnjivo najmračnije ličnosti bliže prošlosti na ovim prostorima Ive Krajačića Steve. Njega se plašio i sam Tito! Razlog je bilo to što je Stevo od 1942. godine pa sve do svoje smrti 10. rujna 1986. u Zagrebu – bio glavni rezident IV. Sovjetske obavještajne službe.

Nakon Hrvoja Šarinića, slijede dvojica premijera iz Gregurićevog “Hennessyja”, Nikica Valentić i Mateša (Gregurićev zet), svi zajedno sljednici i vinovnici opće pljačke hrvatskih resursa.

Vladavinu SDP-a, odnosno premijera Ivice Račana obilježila je apsolutna identičnost s HDZ-om. Tuđmanov komunistički brat i suradnik u rasapu Hrvatske, Ivica Račan, vodio je “oporbenu” vladu od 27. siječnja 2000. do 12. ožujka 2003. godine. Savršeno točno nastavio je putem Oktobarske revolucije koji će za hrvatski narod završiti krajnjim ishodom – nestankom Hrvata s ovog dijela Balkana. Ivica nije imao svoga “ja” i poslušno je slijedio uhodane partijske staze, ali i novo nastali opći drp interesne zajednice HDZSDP. Od njega se i nije moglo očekivati nešto drugo, pripadao je istoj udbaškoj grupi: Ivan Stevo Krajačić, Gregurić, Valentić, Perković, Mustač, Boljkovac, Manolić, Tuđman…, međutim ovdje nabrojeni bili su mentalno znatno jači od njega.

Pljačkaš bez mjere

2003. godine zlatnu fotelju zauzeo je pohlepni Ivo Sanader. Uzmi, drpi, ukradi, opljačkaj, ako treba i više… Ukratko; pljačkaš bez mjere! Završio je mandat u Remetincu. Učinkovito je vodio svoj narod ka democidu. Apsurd sustava je što mu DORH ili sudovi nisu dotakli ni jednu lipu, a još manje – oduzeli opljačkano!

Nakon tragične komedije “vladanja” bivše SKOJ-evke, plesačice i pjevačice Jace, Jadranke Kosor, na premijerski red došao je arogantni i lukavi “proleter” Zoran Milanović, Zoki. Hedonist Zoki živio je po receptu “najveće brijunske ljubičice”; ljetovanja, restorani, hrana, vina. U svom mandatu, jedna od ljubavnica poklonila mu je sina ili kćerkicu (zavijeno u tajnosti). Navodno?!

Danas Zoki živi u stanu sa suprugom Sanjom poznatom u javnosti po pametnim izjavama (“ako djeca nemaju dovoljno kruha neka im režu tanje kriške”). Zoki nema dvorac, ali kao i svi iz “bande lopovske” ima i ima… Čini se da se dobro “navukao” no dokaza nema, osim milijunskih kredita (u eurima) koje je izvukao preko brata Krešimira. Iza sebe ostavio je krš i milijardske dugove države kao i svi prije njega. Sjećat ćemo ga se po zločinačkom Lex Perkoviću i po svakodnevnim prežderavanjima uz butelje stranih vina u “Taču”.

Slijede lude i sarkastične igrice na vrhu hrvatske vlade, priliku za premijersku fotelju pokušao je zgrabiti zli udbaš i dobri fašist Tomislav Karamarko. Činio se naivnim, ali kroz njegovu firmu Soboli d.o.o. prošlo je puno, puno državnih (naših!) kuna. I puno, puno kuna mu je ostalo. Nije uspio postati premijer, a morao je napustiti i mjesto predsjednika HDZ-a.

Zatim dolaze; naivni premijer Tihomir Orešković pa briselski foteljaš, premijer Andrej Plenković. Visok, snažan u najboljem životnom dobu, Andrej je vrijeme Domovinskog rata proveo daleko, daleko… Fin, uglađen – nemoralniji je i podliji od svih dosadašnjih premijera! Krug je zatvoren, konačno smo dobili pravu, iskristaliziranu kopiju Oca domovine, Franje Tuđmana. Jednako bezobrazan prema svome stadu i beskrajno bezosjećajan, Plenković nas vraća u „neka prošla vremena“ riješena svih natruha demokracije ili slobode. Jedinu, pravu „premijersku“ konkurenciju ovom premijeru iz 2017. treba potražiti desetljeće unatrag. Kratki isječak iz 2009. godine savršeno ocrtava i današnju hrvatsku stvarnost i pogubnu srž Tuđmanovog sindroma. Dogodilo se u Bruxellesu, nakon jednog sastanka u svezi primanja Hrvatske u EU:

Hrvatski je premijer diskretno pozvan u jednu manju sobu za sastanke. Tamo su bili prisutni, José Manuel Barosso, predsjednik Komisije, Herman Van Rompuy, budući predsjednik Europskoga vijeća (prema Lisabonskom sporazumu), te američka veleposlanica u EU-u, Kristen Silverberg (početak mandata, 27. srpnja 2008.). Pred Sanaderom je stajao opsežni fascikl. Nakon što ga je poprilično dugo pregledavao, vratio ga je na stol, lice mu je poprimilo pepeljastu boju, nakon čega je upitao: „Što želite od mene? Da odstupim?“ (originalno: „What You want me to do? To resign?“). Fascikl je sadržavao izvještaje tajnih službi o korupciji u vrhu hrvatske države. Dobio je potvrdan odgovor.

Na sramotu Hrvatske i svih nas koji smo to dozvolili.

Po štetama koje su nanijeli Hrvatskoj, Sanader i Plenković – zaista su konkurenti i teško je reći „tko je bolji?“

Plenković nas ubija materijalno i moralno. S jedne strane to je totalna pasivnost i nerad na potrebnim reformama. S druge strane aktualni premijer fanatičnom obranom dinastije Todorić gura hrvatsko gosporadstvo prema krahu, i otvoreno podržava crnu, revizionističku desnicu koja je nanijela najveću štetu Hrvatskoj na vanjskom planu.

U izvješću za 2016. godinu State Department kritizira skretanje Hrvatske ka ekstremnoj desnici. Između ostalog  stoji upozorenje na veličanje Nezavisne Države Hrvatske, te umanjivanje ustaških zločina i protusrpsko raspoloženje. Američko izvješće temelji se na činjenicama; Kolinda, Hasanbegović, Bruna Esih, Sedlar, Batarelo, Željka Markić, Ilčić, Bartulica, Karolina Vidović Krišto, Culej, Dujmović, Raspudić… sa svojim vrlim vojnicima, kite se slovom „U“ ili ga aktivno toleriraju. Obožavaju Pavelića, Francetića i Donalda Trumpa. Hrvatsku vide kao državu hrvatske nacionalne supremacije. Ta platforma, uz svoga tajnog mentora Plenkovića, već se jednom ugušila u rasnim zakonima, istrebljivanju drugih naroda, genocidu i Jasenovcu. Što reći(?), osim da je to pubertetsko iživljavanje u mraku zločinačkog ozračja NDH. I dodati; infantilno, debilno, glupo, jalovo – ali i opasno za mentalno stanje nacije!

Srećom, ta fašistoidna opcija nema budućnosti. Naime, fašizam ima temeljnu komponentu; širenje, ekspanziju, zapravo imperijalizam. Silom podjarmiti one niže, „nečistu krv!“

Teorijski gledano, “generali” Hasanbegović i Raspudić s Hrvatskom vojskom trebali bi napasti i okupirati najprije naše neposredne susjede, a zatim barem Francusku i Njemačku. Hitlerov model, ali mi nažalost imamo zrakoplove koji „padnu čim se dignu“. Uz naše propalo gospodarstvo ne možemo kupiti ni torpedni čamac.

Imamo 50% veću administraciju uprave nego što je prosjek EU. Sam Plenković zaposlio je 151 “dužnosnika”, a prije nekoliko dana ministri su zatražili novih još 195 činovnika. Što mislite koliko ima parazita, vijećnika i ostalog taloga u 21 županiji, u 127 gradova i u 428 općina? Tisuće starih i novih uhljeba i parazita, zgražat će se na ovaj tekst. Moguće je da u ovim redovima ima pesimizma, ali pred nama je ono golo ogledalo u kojem stare cure vide svaku boru; Hrvatska nestaje!!! Dok broj uhljeba rapidno raste, 150.000 ljudi godišnje bježi glavom bez obzira. Daleko, daleko, da se više nikada ne vrate. Starci brže umiru jer su stolovi prazni a sobe hladne. Natalitet je nikakav! Za desetak godina u nekada Lijepoj našoj ostat će samo rastuće brdo uhljeba. Mi ostali nestat ćemo bez obzira jesmo li ustaše, partizani, katolici ili hinduisti, Varaždinci, Osiječani ili Dubrovčani. Uz našu rastrošnu predsjednicu Kolindu i trgovca zastupničkih glasova Andreja Plenkovića, to je neminovnost. Netko bi rekao: to je matematika, ali nije! To su obične dvije računske radnje, zbrajanje i oduzimanje. Za izračun naše propasti dovoljna je i ova “najmanja” matematika.

Anno Domini MMXVII.T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.