GLAGOLJATI ZNAČI GOVORITI I OBAVLJATI SLUŽBU BOŽJU

GLAGOLJATI ZNAČI GOVORITI I OBAVLJATI SLUŽBU BOŽJU

14. srpanj, 2016.
Print Friendly, PDF & Email

 

glagoljica_majce_01

Hrvati su počeli pisati glagoljicom u drugoj pol. IX. st. Od kraja XII. st. jedini su narod (uz kratke češke i polj. epizode u XIV. st., no opet hrv. posredovanjem) koji upotrebljava i razvija glagoljicu. Bila je gl. pismom za hrvatskostarosl. jezik, hrv. idiome te za hibridne inačice sve do poč. XVI. st., kada latinica konačno prevladava. Otad se njezina uporaba neprestano smanjuje

Priredio: Dražen Stjepandić

Glagoljica, uz ćirilicu, jedno od dvaju slavenskih pisama. U slovnoj morfologiji ne pokazuje sličnosti ni s kojim poznatim povijesnim pismom. Azbučnim (fonografskim) ustrojem, grafičkom organizacijom tekstova i ortografijom izravno se oslanja na grčke uzore. Prevladava uvjerenje kako je to najstarije pismo slav. jezika, te kako ju je sred. IX. st. sastavio Konstantin Filozof kao pismo slav. prijevoda grč. liturgijskih tekstova, za potrebe širenja kršćanstva među moravskim Slavenima, dakle prije 863., zacijelo u Carigradu. Stariji su nazivi slavensko pismo, Littera Hieronymiana, littera slava, hrvacke knjige… Naziv glagoljica prvi je put zasvjedočen u tal. pismu Franje Glavinića rim. Propagandi 11. I. 1626., a koristi se učestalije tek od XIX. st; izveden je prema glagolu glagoljati, koji, osim svojeg izvornog značenja govoriti, označuje i obavljanje službe Božje na starosl. jeziku. Pridjev pak glagoljski za oznaku toga slav. pisma sreće se od XVI. st., a tako je i u lat. tekstovima: glagoliticus, alphabetum glagoliticum, scriptura glagolitica.

Okomito izduživanje slova

Glagoljica tekstova starosl. kanona (obla glagoljica) pismo je uncijalnoga karaktera: slova najstarijih spomenika, koji potječu tek iz XI. st. (npr. Zografski evanđelistar, Marijinsko evanđelje), pisana su između dviju linija, izravno ne prianjajući ni uz koju od njih, brižno su izvedena i slabe međusobne koordinacije; težište se provlači sredinom slovâ. U nešto mlađim, također iz XI. st., bugarsko-mak. spomenicima (Assemanijev evanđelistar, Sinajski spomenici) čuva se dvolinijski sustav, uz očigledna nastojanja da se slova priljube uz obje linije, gornju i – još zamjetnije – donju, dok se u moravsko-češ. tekstovima (Kijevski listići, Praški listići) znatnije naglašava poravnavanje gornjih slovnih linija. Takvo poravnavanje na zap. glagoljskom području popratit će se i jednim minuskulizacijskim procesom: koordinacijom cijelih gornjih dijelova slova (kružića odnosno kvadratića, trokutića, repića). Najstariji hrvatskoglagoljski tekstovi svjedoče obje razvojne tendencije: na jugoistoku (Zahumlje, Zeta, Duklja, ist. Bosna) raspored slova unutar retka slijedi dvolinijsku praksu, dok na sjeverozapadu (Kvarner, Lika, sjev. Dalmacija) koordinacija i dalje jača: slabe se slovni dijelovi (kvačice, repići, manji kružići/kvadratići), izvlače izvan dviju linija, ponajviše iznad gornje, pa se tako uspostavlja četverolinijski ustroj, karakterističan upravo za minuskulizirana pisma. Dodamo li k tomu procese koji su se razbuktali u XIII. st.: težnju za uspostavljanjem vertikalne slovne simetrije (uvođenjem otprilike zamišljene srednje linije), majuskulne tendencije: okomito izduživanje slova, njihova uspravnost (pod pravim kutom u odnosu na redačke linije) i odvojivost, te naglašeno priljubljivanje slovnih linija uz glavne redačke, dobivamo osnovne osobine uglate glagoljice, koja se u tom obliku, unatoč navedenim minuskulizacijskim osobinama, prema terminu iz ćir. paleografije, nazivlje ustavnom (uncijalnom) glagoljicom. Uz spomenute majuskulne osobine, za takvo određenje presudna je bila pismovna namjena (ponajprije svečani, liturgijski tekstovi). Premda je taj tip glagoljičkoga pisma temeljno standardiziran u XIII. st., u uvjetima nagle i bogate pismovne, prepisivačke i izvorne, produkcije (nakon zaključaka IX. kanona IV. lateranskoga koncila, osvjedočenih nam kroz reskripte pape Inocenta IV. senjskomu biskupu Filipu, 1248., i krčkomu biskupu za omišaljske benediktince iz 1252), vrhunac je postigao u XV. st., pretočivši se u tipografski izraz. Podjela na oblu i uglatu glagoljicu najčešće počiva na pukom vizualnom dojmu; određena uglatost zamjetna je i u nekim mak. tekstovima (Sinajski psaltir), a i za neke mlađe hrvatskoglagoljske tekstove može se reći da su oblije izvedeni. Najvažnije osobine te glagoljske pismovne inačice (koju su od Hrvata preuzeli i Česi, u XIV/XV. st.) upravo su u položaju slova unutar retka.

Dvije skupine teorija

Činjenica da nam iz IX. st. nije sačuvan ni jedan glagoljički tekst, odnosno da je od stvaranja glagoljice pa do njezina prvoga nam sačuvanog teksta proteklo više od stoljeća i pol, usložnjava rasprave o podrijetlu glagoljice. Kroz više nego dvostoljetnu slavističku tradiciju uspostavile su se dvije skupine teorija: ona kojoj zastupnici smatraju da je Konstantin sačinio glagoljicu izravno iz nekoga poznatog mu pisma, iz jednog, ali i kombinacijom više njih (egzogena skupina teorija), te ona kojoj zastupnici drže kako je autor stvorio samostalan slovni sustav izvodeći slova po simboličnim načelima (kršć. motivacije) ili pak kombiniranjem ograničenog broja geometrijskih likova, ili njihovih dijelova, pronalaze kakav grafički ključ svih glagoljičkih slova (endogena skupina). Neki pak autori smatraju da se nastanak glagoljskoga pisma mora motriti kroz obje spomenute vizure. Posljednjih desetljeća sve je više zastupnika endogenoga podrijetla, osobito hipoteze Vasila Jončeva (1982), prema kojoj se svako Konstantinovo glagoljičko slovo moglo smjestiti u kružnici podijeljenoj na osam jednakih dijelova. Sve do posljednje petine XX. st. izmjenjivale su se egzogene teorije. Među njima je najprihvaćenija bila ona V. Jagića i I. Taylora (Jagić-Taylorova teorija), o tome da je Konstantin glagoljicu sastavio prema grč. kurzivnom pismu VIII. i IX. st. Sličnosti se mogu prepoznati, no tek u nekoliko slova (grč. ν: gl.) γ.

Pri razmatranju orijentalnoga podrijetla glagoljice navodila se velika Konstantinova izobraženost i poznavanje ist. pisama: hebrejskoga, samaritanskoga, sirskoga, armenskoga. Kao mogući uzor, i odvojivo od Konstantinova imena, navodilo se i gruzijsko, protoalbansko, gotsko, koptsko pismo, skitsko-sarmatski znakovi i dr. Bez obzira na to kakva je podrijetla pojedino slovo, danas među paleografima postoji visok stupanj suglasnosti, utemeljen na motrenju grafičke strukture pisma (tektonika pisma, simetrija, orijentacija, razvoj unutar slovne mreže), da je glagoljica zasebno i autorsko pismo, zacijelo Konstantinovo. Nerijetko se fonološke sličnosti odražavaju i grafički (sličnosti slova za velare k, g,h, ili za pojedine samoglasnike: iže, jor, jer, jeri, i, on, ižica, uk, za nazale, a iza takva čega morala je stajati autorska namjera.

Kao fonografsko, alfabetsko pismo, glagoljica je imala grafem za svaki slav. glas. U namjeri da naslijedi model grč. brojevnog sustava (ne i raspored, kao ćirilica), u kojem svako slovo označuje pojedini broj, autor glagoljice zadržao je za isti fonem dva ili više grafema: za glas /i/ stajalo je: i, te iže u obje inačice: i ; za glas /o/: on i ot. Radi poštivanja izvornosti vlastitih imena i zemljopisnog nazivlja, u glagoljički inventar uvrstila su se i neka slova za grč. glasove: đerv , frt , thita, ižica. Jedini je pravi dvoslov u glagoljici jeri, a sastoji se od jora (rjeđe jera) s lijeve strane, te slova i odnosno iže s desne. Dvoslovno, odnosno ligaturno podrijetlo može se prepoznati i u slovima ot, uk, te u slovima za prejotirane nazale: i za prejotirano u. Za razliku od stare ćirilice, glagoljica nema posebne znakove, ligaturnoga podrijetla, za prejotirane samoglasnike a i e.

Sličnost glagoljice i ćirilice zapažena u slovima: ša, živjeti, črv, šta, tumači se upravo ćir. popunjavanjem praznih mjesta, za glasove kojih nije bilo u grčkome, raspoloživim glagoljičkim inventarom. Ujedno je to jedan od argumenata u korist veće starine glagoljice od ćirilice. Brojevne vrijednosti, prema grč. praksi, obilježavaju se pojedinim slovima, ovisno o mjestu u azbuci. Za razliku od ćir. obilježavanja brojeva, gdje se dosljedno slijedi grč. uzor, pa tako slova za slav. glasove ne označavaju i brojeve, a i brojevni redoslijed je neuredan (npr. broj 9 je na kraju azbuke, 10 je ispred 8), glagoljički je brojevni sustav dosljedan, što također može upućivati na autorsku koncepciju: prvih devet slova označuju jedinice, sljedećih 9 desetice, pa zatim stotice, te naposljetku slovo č označuje 1000. Pretpostavlja se da su sljedeća slova u prvotnoj glagoljici označivala redom tisućice. U hrvatskoglagoljskim tekstovima zasvjedočeno je tek slovo ša za 2000, jat za 4000, ju za 5000. U oba slav. pisma, također prema grč. uzoru, slova za brojeve obilježavaju se točkicama posred retka, uz slova, te titlama: Hmm16. Glagoljička slova, kao i ćirilička, imaju leksička imena. Nastala prema uzusima azbučne molitve, prvih 9 (az, buki, vjedi, glagoljǫ, dobro, jest, živjeti, dzjelo, zemlji) ima vrijednost akrostiha, u slobodnijem prijevodu: Ja koji poznajem slova govorim da je vrlo dobro živjeti na zemlji. Grčka se grafička organizacija i ortografija razaznaje u: proporcijama tekstnih polja, linijskoj organizaciji, smještaju slova u redcima, neprekinutu pisanju (scriptura continua), kraćenju riječi, ligaturama, inicijalima i minijaturama. U hrvatskoglagoljskim tekstovima zamjetan je na svim razinama i postupan utjecaj lat. prakse. I u glagoljičkim i u ćir. tekstovima, osobito starijima, opaža se posuđivanje slova iz usporednoga slav. pisma (npr. Bašćanska ploča, Mihanovićev odlomak Apostola).

Četverolinijski sustav

Prilagođujući se hrv. fonološkom sustavu, glagoljički se inventar ponešto izmijenio: do XIII. st., kada je i dovršeno formiranje ustavne glagoljice, jor je posve istisnuo jer: ubrzo, umjesto staroga jora, složenoga grafičkog izraza, upisuje se apostrof, izvorno znak kojim se u pismima grč. tradicije obilježava da je neko slovo pri prepisivanju ispušteno; njegovim produženjem do donje redačke linije stvara se novi znak – štapić , a stari jor nestaje iz uporabe. Umjesto jerija piše se i, nestaju slova za nazale (posljednji prednji nazali stoje na Bašćanskoj ploči i Grškovićevu odlomku Apostola, stražnji na Konavoskom natpisu); slovo dzjelo piše se samo za brojeve; slovo šta mijenja izgovornu vrijednost: uz iznimno rijetko /št/ čita se kao /ć/ ili kao /šć/. Grafem mislite posve je izmijenio lik: umjesto grafički iznimno složene tzv. m-tvrđave, koja se razvila iz obloga granatoga m, proširilo se pisanje znatno jednostavnije ćiriličke/latiničke inačice.

Minuskulizacija, kao rezultat potrebe za bržim pisanjem, ostavila je traga i na liturgijskome, svečanom pismu, kroz koordinaciju i uspostavu četverolinijskoga sustava. Unatoč tomu, primjereno tekstnoj funkciji, prevladale su osobine uncijalnoga, ustavnog pisma (uspravnost, nepovezanost slova, pravokutni odnos linija, standardiziran duktus). U tekstovima »niže« funkcije, beletrističkim i pravnima, minuskulizacijski su se procesi i dalje razvijali: slova se povezuju, mijenja im se duktus, osnovne se linije znatnije i češće probijaju, slova se naginju udesno. Za knjiž. tekstove karakterističniji je tzv. poluuncijalni tip pisma (npr. Petrisov, Žgombićev zbornik), a za praktične, pravne tekstove, crkv. matice, listine, notarske protokole, isprave – glagoljski kurziv, krajnji rezultat raspisivanja, nižega stupnja standardizacije, izrazito obilježen individualnim rukopisom; prvi tekstovi takvih osobina potječu s kraja XIV. st. (Sokolska, Počiteljska isprava).

Hrvati su počeli pisati glagoljicom u drugoj pol. IX. st. Od kraja XII. st. jedini su narod (uz kratke češke i polj. epizode u XIV. st., no opet hrv. posredovanjem) koji upotrebljava i razvija glagoljicu. Bila je gl. pismom za hrvatskostarosl. jezik, hrv. idiome te za hibridne inačice sve do poč. XVI. st., kada latinica konačno prevladava. Otad se njezina uporaba neprestano smanjuje. Najdulje se zadržala u liturgiji (posljednji je glagoljski misal otisnut 1893. u Rimu, u pripremi i organizaciji D. A. Parčića, ponovno i 1905., no i u toj primjeni, pri hrvatskostarosl. liturgiji, istisnula ju je latinica (isti je misal 1927. otisnut latinicom). T

 

4 komentara

Uskoči u raspravu
  1. EPISTEMOLOG
    #2 EPISTEMOLOG 8 kolovoz, 2016, 07:37

    VJERODOSTOJNO “PRAVOSLAVLJE”:

    Da bismo shvatili kako je došlo do pomicanja vojne i političke prevlasti Srba na zapadne krajeve, treba citirati dio članka ‘O svetom Savi’ iz beogradskog ‘Pravoslavlja’: “I mi, kao i Nemanja, ujedinili smo zemlje, pa se mučimo kako da ujedinimo i duše njihovih stanovnika, da nam država bude čvrsta i dugoveka. Sve je slično, samo što je danas veće nego u vreme Save i Nemanje. Nemanja je od Rasana, Zečana, Humljana i Neretljana pravio Srbe, a mi danas težimo da se po vremenu, od Srba, Hrvata, Slovenaca i mnogih drugih stvori jedna veća, jedinstvena jugoslovenska narodna celina” (v. ‘Prav., od 22.01.1970.).

    STEFAN NEMANJA JE RODOM IZ kOTORA, U BOKI KOTROSKOJ. SVI NEMANJIĆI SU BILI KATOLICI ISTOČNOG OBREDA I – KAKO TO TOČNO PRIZNAJE ‘PRAVOSLAVLJE’ NEMANJIĆI NISU BILI ‘NITI SRBI NI SRPSKOGA RODA’. ČAK JE I ‘CAR’ DUŠAN JE BIO RAŠANIN, A NE SRBIN, ON SE JE NAMETNUO SRBIMA KAD GA JE NJEGOV ‘PATRIJARH’ OKRUNIO ZA ‘CARA GRCIMA, BUGARIMA, ALBANCIMA I SRIMA’.

    Dakle oni iz zapadne Sibirije doklatareni Serbi su postajali gospodarima niza zemalja i onih koje su im dali carigradski basileiosi, i onih koje su oni uspjeli pridobiti na svoju stranu pod isprikom vjernosti Carigradu, a ne Rimu. Prema tome – Serbija je politički, a ne etnički pojam. Sapienti sat!

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. epistemolog
    #3 epistemolog 7 kolovoz, 2016, 07:49

    NEZAOBILAZNI PODACI BEZ KOJIH JE NEMOGUĆE UTVRDITI
    KAKO POVIJEST ILIRSKIH NARODA TAKO I JEZIKE KOJI SU SE RAZVILI IZ STAROILIRSKOG:

    Podsjetimo se da je Aleksandar Makedonski (oko 335. pr. Kr.)
    osvojio cijelu Trakiju do Dunava, nakon čega je prema Strabonu
    potpisao s Ilirima (koje Grk nazva Kelti s Jadrana) Ugovor o nenapadanju,
    s konotacijom savezništva uoči Aleksandrovog pohoda na
    Perzijsko svekraljevstvo.119 N.B. Strabon skoro cijelo pučanstvo duž
    rijeke Save naziva raznim imenima, a sve pojedinačne skupine duž
    Save naziva zajedničkim nazivom Skordisci, Kelti ili Gali.
    Živeći od tada pod suverenitetom Makedonaca, Trakija je kao
    službeni jezik koristila jezik makedonskih osvajača. Tako je tijekom
    više od dva stoljeća makedonske dominacije trački jezik ustuknuo
    pred sve utjecajnijim staromakedonskim jezikom zajedničkog davnog
    ilirskog podrijetla. N.B. Prije pada pod makedonsku vlast, Tračani
    i Dačani govorili su istim jezikom. Nakon pada pod makedonsku
    vlast, Dačani su i dalje govorili svojim jezikom (koji ima mnoštvo zajedničkih
    karakteristika svoje snage tijekom slabljenja Istočnog Rimskog Carstva, dokazuje
    119 Strabon. Geographikon evdomon. Pariz, Belles lettres, 1989. Sv. VII, 5, 10.
    izlazak makedonske dinastije na scenu u Carigradu tijekom dvjestotinjak
    godina (867. – 1056.).s albanskim pa i s latinskim).

    *****

    Tako je došlo do toga da su ilirsku liturgiju štitili pape u Rimu,
    da bi ga na Tridentskom koncilu proglasili jednim od sakralnih jezika
    Katoličke crkve.

    Ilirski jezik je tek u srednjem vijeku nazvan političkim nazivom
    – hrvatski, a na govornom području slovindskog nastali su malo-pomalo:
    slovenski, slovački, češki, moravski, (poljski?), a možda i lužički,
    i drugi govori tog sjevernog ilirofonog područja

    No običan je puk u kršćanskoj doktrini prepoznao sebe i prihvatio
    je kao vjeru u kojoj je bio zaštićen od nasrtljivih pripadnika
    poganskih kasta. Zato je i u Makedoniji kršćanstvo najprije bilo vjera
    malih ljudi i to u unutrašnjosti zemlje, vjerojatno oko Ohridskog i
    Prespanskog jezera

    Nešto slično dogodilo se i u Iliriji. Pogledamo li antičku kartu
    rasporeda kršćanskih središnjica, uočit ćemo da su daleko najgušće
    raspoređene bile duž jadranske obale, uzduž Neretve i u središtu Bosne.
    U ilirskim je krajevima služba Božja bila, po nauku svetog Pavla
    apostola, stvar savjesti u kojoj osoba putem intuicije doživljava „neposrednu
    spoznaju“ – po logici Stvaranja. No čisto laičku administrativnu
    i pravnu tradiciju najbolje je zadržalo i do naših dana očuvalo
    pučanstvo Poljica i otoka Brača i Hvara, gdje su djelovali „popovi
    ilirci“, koje Poljičani i danas tako nazivaju.120 Ovdje se očituje da su
    „ilirski popovi“ u Poljicama i na Braču pisali iliricom.

    *****

    Upadom Bugara u Trakiju pod vodstvom kana Asparuha polovicom
    7. stoljeća, novi vladar Trakije i Makedonije svojoj je državi
    dao svoje plemensko ime V’lgaria/Blgaria (Tatari s obala Volge), ali
    se njegovih oko 50.000 vojnika u novoj zemlji (za koju je Herodot
    tvrdio da ima najbrojnije stanovništvo poslije Indije) poženilo tamošnjim
    djevojkama, a djeca su im naslijedila materinski jezik i tako
    su umjesto dotadašnjeg naziva Tračani, dobili novi politički naziv
    Bugari, koji su Makedoniju zbog uzurpiranog i zajedničkog jezika
    smatrali dijelom svoje države, a sve to jer su govorili jezik Makedonaca.

    *****

    Zločin gašenja samog imena Makedonije grdno se osvetio civilizaciji
    tijekom 20. stoljeća – stoljeća divljanja uzurpatoru bosanskog
    i makedonskog nacionalnog identita.
    Makedonija nije imala dovoljnu autonomiju (nakon poraza kod
    Pidne 171.) da bi povela računa o sebi i svojoj prošlosti, sve dok 1991.
    nije izborila nezavisnost putem samoodređenja, kad su se raspirile
    svađe kako s Bugarima i Srbima, tako i s Grcima.
    N.B. O pitanju „staromakedonskog jezika“ prvi se usudio pisati
    bosanski povjesničar Ivan Pudić u Sarajevu.113
    113 ANUBIH „Annuaire“, sv. IV. Centre d’etudes balkaniques, prilog Ivan Pudić, La langue macedonienne

    Kako je staromakedonski mostao staroslavenski?
    Apostol Pavao i njegovi učenici, kako stoji u Evandjelju, evangelizirali
    su Makedoniju, Ilirik i Dalmaciju. Ondje zasađeno kršćan-
    108 Prokopije. La Guerra Gotica. Roma, 1896.; Ravenski eksarhat i Akvilejski patrijarhat (Google)
    213
    stvo na domaćim jezicima nikad se nije gasilo. No tijekom provale
    barbara sa sjevera, na istoku Avaro-sakaliba s kojima su se na istočni
    Balkan doklatarili V’lgari i Serbi, jedini koji su preživjeli pokolj Sklabenoia
    691
    Osvajači su svoje ime dali i zatečenim jezicima, pa
    je u tim odnosima jači odlučio i svoju odluku nametnuro slabijem, tj.
    Bugari Makedoncima u stvarima jezika koji je postojao u Makedoniji
    od pada Trakije pod Makedoniju u vrijeme Aleksandra Velikog, i opstao
    u Trakiji tisuću godina kasnije nazvanoj Bugarska

    U otetim i razdijeljenim ilirskim zemljama nastale su nove države
    u kojima je asimiliran domaći jezik, ali različito nazivan iz političkih
    razloga. U Makedoniji je tako domaći makedonski jezik nazvan
    slavonskim, a u Iliriku i Dalmaciji postojeći je ilirski jezik kasnije pod
    političkim pritiskom Habsburgovaca nazvan horvatskim (kao što je
    i u Galiji, nakon dolaska osvajača Franaka sa sjevera, postojeći jezik
    preimenovan, također iz političkih razloga, u francuski jezik, koji
    109 Norvich, J. A Short History of Byzantium. London, 1988. Str. 127.
    214
    nema veze s germanofonim jezikom franačkih osvajača).

    *****

    Bugarski jezikoslovac Georgiev tvrdi da je najviše staroilirskih
    riječi ostalo u starogrčkom jeziku. Uspoređujući starogrčki i hrvatski
    rječnik našao sam oko 2.300 takvih riječi i objavio ih u svojoj knjizi
    Panonija.

    Silaskom na jugo-istok Dorani su najprije nastanili dolinu Vardara i tu stvorili soje Kraljevstvo koje je na naponu svoje moći, u dioba Akesandra Velikog odigralo ključnu ulogu u rušenju medopersijskog svjetskog carstv a i pretvaranuu tog prostora u kraljevine kojima su vlaDALI VODEĆI Aleksandrovi generali.

    Dorani su u Makedoniju donijeli i svoj jezik koji vodi podrijetlo iz zajednice ilirskih jezika. O postojanju i postojanosti makedonskog jezuika nema dvojbe: iste ilirske riječi koje msmo identificirali u helenskom koine nalazimo i u bosanskom i u makedonskom jeziku.
    Sapienti sat!

    ****

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. EPISTEMOLOG
    #4 EPISTEMOLOG 6 kolovoz, 2016, 15:50

    October 4, 2013« NAŠ JEZIK »
    NEBESKI NAROD GRADI KULE U OBLACIMA

    U svojoj monografiji ‘Pregled povijest hrvatskoga naroda’, Dr Ferdo Šišić
    izričito tvrdi : « Budući da je nadošlih Hrvata bilo malo – samo gospodujući
    sloj – izvšsio se i ovdje u historiji općepoznati proces da su zapovijedajući
    došljaci poprimili jezik svojih podanika, a ovi ime došljaka ». I mi se pitamo :
    kojim jezikom je govorilo pučanstvo jadransko-podunavskih pokrajina koje
    su Bielohorvati oslobodili od barbara Avara i Sakaliba, i kako to da u Hrvatskoj – poput u
    Madžarskoj – došljaci nisu sjedilačkom pučanstvu nametnuli svoj jezik okupatora ?

    Antički pisci :
    I danas kao i u prošlosti, bez sumnje, pripadnici našeg soja upotrebljavali su nazive : naša zemlja, naš narod, naš jezik, naša prošlost itd. Taj odnos prema onome što jesmo i gdje se odvija naš život ukazuje u prvom redu na to da se radi o sjedilačkom narodu. Razne nazive u toku povijesti upotrebljavali su stranci da nas time označe – u odnosu na sebe. Tu možemo navesti prvenstveno nazive : Pelazgi, Iliri, Liburni, Panoni, Dalmani itd.

    Otaje potreba da podrobno odgovorimo na pitanja : kako se točno mogu definirati pojmovi koje mi stavljamo pod naziv « naše » ? Koji je povijesno i jezikoslovno točan naziv za : naš urodjenički soj, našu zemlju, naš narod, naš jezik i ukupnu našu povijest ?

    Herodot ništa nije izmislio (premda je sve vido na svoj način), i kod njega vidimo da su se domorodci po našim širinama nazivali Illyri od Epira do Veneta, da su Veneti bili Iliri, podrijetlom doseljenici iz Medije (H. ‘L’, V, 9,10). On je bio uporan u svojoj tvrdnji da su svi oni koji žive, u njegovo vrijeme izmedju Dunava i sjevernog Jadrana bili – doseljenici iz Medije i da su živjeli i održavali svoje izvorne običaje, pa i nošnju, kako su to činili u Mediji, a nekad su se nazivali Arijci.

    Plinije Stariji je zapisao u svojoj ‘Historia Naturalis‘ da od Alpa na istok do Dunava, pa na jug do Jadrana žive Iliri i da se njihova zemlja naziva Panonia. Da bi bio uvjerljiv naveo je i to da se ‘od rijeke Raše u Istri do rijeke Drine Ilirija duga oko 800.000 koraka, tj 480km (III.29). Pa kako su stanovnici oko zaljeva na sjeveru Jadrana bili doseljenici iz Medije, odnosno Iliri, onda to vrijedi ne samo za Venete nego i za Histre (Istrane).

    Strabon je najpodrobnije opisao geografska područja na kojima su živjela ilirska plemena, posebno uzduž ilirske obale Jadrana. Strabon je za područje današnje Bosne ustvrdio da se je u to vrijeme nazivala Pannonia (strictu senso) a zajednicu plemena na tom području nazvao je Pannonii.

    Pojava populacije Savii ili Savensi :
    U povodu odluke Kosmokratora Dioklecijana da reformira Imperiju pravednom emancipacijom njezinih sastavnica koje su do tada bile dijelovi strogo centralizirane Rimske Imperije (imperia = diktatura), on je od ilirskih krajeva naćinio zajednicu regija u Dijacezi Dalmacija i Panonije. Dalmacija je dopirala do Posavine, a nad tom razlučnicom nalazio se je Noricum, Pannonia Savia te Panonia Valeria (Prima i Secunda – secunda = Sriem).

    Po pokrajini Pannonia Savia tamošnji stanovnici su nazvani Savii ili Savensi. Taj naziv je najvjerojatnije ostao i do danas kao posebnan naziv za pokrajinu Slavonija, u funkciji naziva rijeke Save (Posavina). No kako se današnja Slavonija stere sve do Srijema, njezina ukupna protežnost ne objašnjava se nazivom pučanstva iz samo Dioklecijanove Pannoniae Saviae.

    Latinski antički pisci Sextus Rufus (Brev.7)navodi naziv Savus uz oznaku da se tu radi o ‘rijeci u Panoniji’. U vezi s time stoji i naziv Savensis za tamošnje pučanstvo. Naprotiv, nazivom Sclavini, Got Jordanes označava (u svojoj knjizi ‘De Rebus Geticis) – ‘narod u susjedstvu Bugara’. Očito je da Savensi nisu ista populacija kao i Sclavini. No, uz te nazive kod Plinija Starijeg još imamo i naziv Solvensis (P.S. ‘HN’, 3.,136) kao « stanovništvo oko grada Solva u Noricumu ».

    Tako dobivamo tri slična ali posve različita naziva : Solvensis (Noricum), Savensis (Panonia Savia) i Sclavini (bugarski susjedi).

    Može nam biti od nemale pomoći u orjentaciji, što se tiče naziva Solvensis i naziv pokrajine Vindelicia (kod Sextusa Rufusa – 8), a i na kamenom zapisu Orel 488 : « kraj koji se nalazi izmedju Alpi i Dunava ».

    Moglo bi se disertirati o tome da je Vindelicia isto što i kasnije pokrajina Solvense, ali za to nemamo drugih dokaza osim – identičnosti prostora na kojemu se je nalazila pokrajina poznata pod nazivima – Vindelicia a kasnije i Colonia Solvensis ili Solvense oppidum. Taj kraj je nazvan po utvrdjenom gradu Solva, gdje su Latini dozidali proširen castrum. Smatra se da je Solva bila u Koruškoj na mjestu gdje se danas nalazi mjesto Solfedt, gdje još nije završen rad na iskapanju pozamašnih ostataka antičkog naselja. N.B. Danas se ta pokrajina na ustrijskoj strani naziva Windisch, a na slovenskom Koruška. Vrlo indikativna činjenica koja ima duboko povijesno korjenje.

    Podrijetlom Got iz zakarpatskih krajeva, a kasnije biskup u Bologni, Jordanes, ostavio nam je svoju knjigu pod naslovom ‘De rebus Geticis‘, gdje za Esclavense kaže da su se nekada nazivali VENEDI.

    ——————————————————————————–

    Kako shvatiti srodnost naziva ‘Solvense’ i ‘Venedi’ ?
    U svojoj knjizi ‘Rasprave i prilozi‘ (Rim, 1963) Dr Dominik Mandić polemizira s Dr-om Ferdom Šišićem u vezi s pitanjem identificiranja naroda Vindi : « Karloman je … bio zaokupljen u borbama s Vindima » (na latinskom Winidos, op. M.V.). Pa Dr Mandić nastavlja : « Ovi ‘Vindi’ ne mogu biti Česi ni Moravci, jer je tada mir vladao izmedju njih i njemačkih Franaka; niti dalmatinski Hrvati, jer njih zapadni izvori nikad ne zovu Vindima. Može se raditi samo o panonskim Hrvatima, koji su 875 stresli sa sebe franački jaram, ubivši franačkog kneza Kocila… »(str.128).

    Ostaje, naravno, otvoreno pitanje može li se naziv Vindi (Venedi, Windes te Windisch) uzurpirati u totum povijesti samo jednog naroda na tim prostorima ? Stoji li mogućnost da se uzmu u obzir i podatci s područja jezikoslovlja u značenju toponima i ne samo u odnosu medju jezicima našeg vremena ?

    Znameniti srdnjovjekovni ukrajinski redovnik NESTOR ostavio nam je svoje (još uvijek nedovoljno shvaćeno?) djelo : « Povest’ vremennyh let’, gdje navodi vrlo značajne podatke iz onog, svoga vremena :

    « Po mnozeh ze vremjaneh seli sut Slovene po Dunaevi, gde est nynew Ugorska zemlia i Bogarska… Volnom bo našedšem na Sloveni na dunajskija, i sedsem’ v nih i nasiljajoštem’ im’ Sloveni ze ovi prešadše sedoše na Visle i pozvašasja Ljahove…’ (P.v.l. I).

    Zatim Nestor Nastavlja : « V’ leto 6406 (898, op. M.V.), idoša Ugri mimo Kiev’ gorju… ustremišasja ceres’ gory velikaja jaže prozvaše gory Ugor’skaia, i počaša voevati na živustaju tu Volohi i Sloveni. Sedjhu bo tu preze Sloveni i Volohove prijaše zemlu sloven’sku. Posem ze Ugri prognaše Vol’hi i nasledša zemlju mu, i sedoša s’ Sloveni, pokorivše ja pod’ sja, i otole prozvasja zemlja Ugor’ska… » (S.v.l. , Lihačev 21).

    Uza sve sofistikacije da se nazivi populacija Sloveni i Vl’asi kod Nestora relativiziraju u suvremenim etno-centričnim odnosima, stoji i dalje potreba, da se zapitamo : Zašto su Venedi prozvani ’’ Sloveni’’ – otkad i kako ?

    Sam tekst Nestorove knjige počinje tematskom riječju « SLOVO… ». Koje značenje izvorno dati toj ciječi koja postoji i danas, premda u nešto drugačijem značenju nego li u doba Nestorovo ?

    U trinaestom stoljeću došlo je do invazije Tatara na ruske prostore i iz tog doba datira poema poznata pod naslovom « Slovo o polku Igorovie ». Taj ep je složen na ondašnjem jeziku kojim je govorila elita dviju Rusija (Novgorodske i Kievske) a koji se općenito naziva ‘staroslavenski’.

    Postoji niz slučajeva u kojima je u stara vremena upotrebljavana riječ « Slovo ». Englezi taj izraz prevode ili riječju ‘song‘ ili riječju ‘lay‘. U biti, kad to osmislimo u duhu današnjeg ruskog jezika, slovo znači ‘govor‘ ili podrobnije riječ’, pa bi Nestorov naziv ‘Slovo…’ odgovarao u hrvatskom jeziku izrazu ‘pripovijest’ (u francuskom pak ‘discours‘). Pojam ‘slovo‘ u suvremenom hrvatskom jeziku vrlo je bogat značenjima i u svojim izvedenicama, poput : slovesno, osloviti, sloviti , poslovično, itd).

    U velebnoj enciklopediji « Boljšaia sovietskaia enciklopedia » imamo članak « Iljirskie jazyki », gdje se vrlo stručno uzima u obzir ne samo postojanje i opstojnost ‘ilirskih jezika‘ nego li i njihova rasprostranjenost od Jadrana pa sve na sjever do Baltičkog mora, kuda je, u pradavnoj starini, prolazila Jantarna cesta..

    U toj ulaznici nalazimo i uspomenu na naziv Venet, Vened, Vind, Windisch itd. U navedenom članku navodi se da je starovenstski jezik prije latinskog bio u upotrebi u pokrajini Veneto na sjevero-istoku Italije, a da je na sjever dosegnuo i obale Baltičkih zemalja. Jezikoslovna srodnost je neosporna u tzv. ‘Slavenskim’ jezicima. Odakle počelo te srodnosti ? Bugarski jezikoslovac Georgiev tvrdi da je najviše staroilirskih riječi ostalo u starogrčkom jeziku. Usporedjujući starogrčki i hrvatski rječnik nasao sam oko 2.200 takvih riječi i objavio ih u svojoj knjizi ‘Panonija‘. Otkud toliko rijeci u starogrčkom davno prije nego li je itko i na kraj imao postojanje nekih ‘Slavena‘ ?

    Još jedan podatak iz pera stručnjaka od notorieteta na području jezikoslovlja, svakako, treba uzeti iz proslovu – ‘Prve vijesti o Slavenima‘, – ‘Staroslavenske gramatike‘ Josipa Hamma, gdje stoji da :

    « …mnogi su slavisti skloni da u tim Skitima, Neurima, i Budinima koji su se nastanili zapadno i sjeverno od njih te s njima zajedno nastavali široki pojas izmedju donjega Dunava i Dona, do duboko u unutrašnjost današnjih ruskih zemalja preko Dnjestra, Dnjepra i Sejma, mnogi su slavisti skloni da u tim skitima, Neurima i Budinima vide preteče davnih Slavena (Praslavena) Za njih se doduše još ne predpostavlja da su govorili ‘slavenskim’ jezikom, no ipak se misli da su pridonijeli općoj integraciji etničkih elemenata… To su već bili Slaveni, iako ih historici i drugi koji su o njima pisali tako ne zovu » (Josip Hamm : ‘Staroslavenska gramatika’, str. 1).

    Da li je etično da se na ovakvoj – krajnje nesigurnoj – osnovi pišu knjige i disertacije, koje ne dopuštaju ikakav prigovor, jer su strateški zadani obznanom Habsburskog ‘Dekreta o zabrani spomena ilirskog imena’ (od 11.01. 1843). Najmučnije je podnositi laičke dogme u koje je zabranjeno sumnjati.

    Čini se da je najoštroumnije shvatio pitanje identiteta našeg jezika Jakov MIKALJA, Hrvat rodom iz talijanskog mjesta Peschici (Pjestica) na poluotoku Gargano. Na tog hrvatskog isusovca i jezikoslovca rodjenog u Dijaspori očito nije utjecao navedeni habsburški diktat. Jakov Mikalja nam je ostavio predragocijeni rječnik :

    BLAGO JEZIKA SLOVINSKOGA
    illi
    SLOVNIK
    DICTIONARIUM
    ILLIRICUM

    Budući da nikome nije palo na pamet da povezuje jezik Ilira, koji je Sveta Stolica u trajanju od skoro dva milenija nazivala LINGUA ILLYRICA, s nekim Slavenima koji se tako nikada nisu nazivali niti od Prokopijevih Sakaliba potječe ijedan narod na europskom jugo-istoku, treba odgonetnuti zagonetku : Otkud naziv SLOVIN i SLOVINSKI :

    Za razliku od antonima ilirski – slavenski, ostaje nam da uzmemo u obzir tvrdnju ukrajinskog redovnika Nestora i da shvatimo da su Nestorovi ‘SLOVENE‘ pučanstvo koje je naseljavalo krajeve u kojima se i danas spominju Veneti, Venedi, Vindi, Windisch itd. Kakve to veze ima na jezikoslovnom planu ?

    Uzmemo li u obzir izvorno značenje naziva SLOVO (govor), dobit ćemo složenicu

    SLOVO-VIND(SKI), koji sažetak je jednostavno stabiliziran u naziv SLOVINSKI. Naši prvi gramatičari i sastavljači pravopisa, posebnice Mikalja, Kašić i Stulli u samom naslovu svojih djela isticali su ilirski i slovinski jezik, kao bliske i srodne jezike ilirskog podrijetla. Ilirki jezik se je, po toj logici, širio s juga prema sjeveru. A to je u svom djelu u zadnje vrijeme dokazao i britanski arheo-jezikoslovac Colion Renfrew.

    Slijedeći logiku priloga ‘Iljirskie jazyki’ Sovjetske enciklopedije, da su ilirski jezici uzišli uz Jantarni put do Baltika, stoji i tvrdnja da je na toj relaciji utjecaj medskog jezika bi veći nego na juznim dijelovima zemlje Ilira. U Bosni je ilirski jezik ostao najbolje sačuvan, a na sjevernim rubovima on je dobio svoje posebne odlike koje možemo osjetiti u svim jezicima i govorima sjeverno od Dunava – i na istok – sve do Kurilskih otoka.

    Veliki , i ne samo francuski i engleski, stručnjaci povijesti jezikoslovlja se slažu u tome da počelo ne samo ukupnosti ‘slavenskih jezika’ nego i indo-europskih jezika treba tražiti na europskom jugo-istoku, u Srednjmj Podunavlju – na ilirskim prostorima.

    Bielohorvati su govorili jednim od tih ‘slovinskih’ dijalekata u srednjem dijelu Jantarnog puta, ali njegove specifičnosti su se na jugu posve utopile u zatečeni ilirski jezik koji je preživio sve pritiske i zabrane, pa i diktate dinastija i ideologija da mu – kad već ne mogu promijeniti govor – zabrane izvorno ime.

    Stoga je posve shvatljivo da se na prostorima koje su naselili Vindi (blijedoliki ljudi, svijetle kose) nalaze današnje nacionalne države : Slovenija, Slovačka i Slavonija. Specifičnost u nazivu Slavonije potječe od stoljećima postojeće Dioklecijanove pokrajine Pannonia Savia – SLAVONIJA. Specifičnost Slavonije ne treba, prema tome, tražiti na jezikoslovnom planu, nego na planu administrativne slozenosti Panonsko-dalmatinske dijaceze, u funkciji naziva vrijeke Save.

    U ukupnost izvorne zajednice ‘slovinskih’ jezika spada svakako i skupina kajkavskih dijalekata na sjevero-zapadu Hrvatske. U tim krajevima, na južnom dijelu Jantarne ceste, bio je najprisutniji i najuplivniji elemenat doseljenika iz Medije – o kojima je pisao Herodot (H. ‘L’, V, 9/10)..

    NOTA : Prijevodom « Gatha » svete knjige starih Medijaca, s izivornika na suvremeni hrvatski jezik, dokazao sam da je stari jezik medijaca za nas ‘prepoznatljiv’ po tome što su moge riječi ostale iste. Jezik starih Medijaca daleko je sličniji današnjem govoru u Bosni od bilokojeg živog jezika, pa i od suvremenog persijskog jezika. A da i ilirski i slovinski dijalekti potječu od jezika tu, prema Herodotu, doseljavanih Medijaca, dokazuje osobito zamjenica prvog lica jednine « AZ6 ». Baščanska ploča počinje tom riječju « AZ6 ». Točno tom riječju počinje i ‘Listina bana Kulina’. No, jedini živi jezik u kojem je očuvana skoro nepromijenjena zamjenica za prvo lice jednine je – slovenski jezik. Slovenci, naime, i danas kažu – « JAZ ».

    NOTA : Do stoljeća sedmog naša povijest je sva sadržana u nazivu – illyristica
    Od stoljeća sedmog naša povijest se naziva – croatistica.
    Drugo proizlazi iz prvog – bez diskontinuiteta.

    Sapienti sat !

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.