GENERALSKI ZBOR TREBA MARKA BABIĆA PREDLOŽITI ZA GENERALA

GENERALSKI ZBOR TREBA MARKA BABIĆA PREDLOŽITI ZA GENERALA

6. srpanj, 2019.
Print Friendly, PDF & Email

 

Ako je tko zaslužio generalski čin, (što čeka Hrvatski generalski zbor, da ga ne predloži?), zaslužio ga je ovaj čovjek. Zašto mu ga ne udjele, makar i posthumno? Prije nekoliko godina na moju inicijativu (2012.) Udruge proistekle iz Domovinskoga rata dodijelile su mu priznanje Junak hrvatskog Domovinskoga rata. Tom svečanom činu, na Trpinjskoj cesti, bio je nazočan i bivši ministar Matić. Priznanje su primili njegovi najbliži, koji se nisu mogli načuditi da ga je i po tom pitanju država zaboravila

Napisao: Mladen Pavković

Neke teme se neprestano trebaju ponavljati, kao primjerice ova.

Hrvatski branitelj Marko Babić (Vukovar, 16. veljače 1965. – Zagreb, 5. srpnja 2007.) još je za života postao ( i ostao) legenda, ali se nikada tako nije ponašao. Sada obilježavamo (skromno!?) još jednu obljetnicu njegove smrti. Prerano nas je napustio. No, ono što je najtragičnije o njemu se govori i piše samo (ponekad!) i isključivo nekom prigodom, a ovaj čovjek već je odavno zaslužio da i djeca u školi znaju tko je – Marko Babić, junak s Trpinjske ceste, najbliži suradnik general – bojnika Blage Zadre, neustrašivi ratnik koji je rušio srpske tenkove kao „kule od karata“, borac u kojeg su svi imali povjerenja, koji im je bio uzor nad uzorima. Nikada nije vikao „ja pa ja“, a još manje se poput bivšeg, žalosno ministra branitelja, bez branitelja, Predraga Matića „hvalio“ da ima PTSP-i, pa na osnovu i toga sakupljao političke bodove. Politika ga uostalom nikada nije zanimala. Zanimala ga je istina o hrvatskom oslobodilačkom Domovinskome ratu. Sanjao je o seriji dokumentarnih filmova na tu temu, što je djelomično i ostvario. Roditelje su mu sredinom rujna 1991. odveli iz Vukovara i ubili u jednom obližnjem selu. Mi koji smo ga poznavali, netko više, netko manje, sa sigurnošću možemo tvrditi da nije mrzio, ali nije ni zaboravljao.

Ova vukovarska legenda, čiji se posljednje počivalište nalazi na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskoga rata u Vukovaru, samo je metar udaljen od počivališta Blage Zadre i njegova sina, također Junaka Domovinskog rata.

Zajedno u ratu, zajedno na – groblju! Je li to sudbina, ili je to tako naprosto trebalo biti?

Izniman pečat u vremenu

Nu, ovaj velikan suvremene hrvatske povijesti nema ni (posthumno) čin generala HV-a. Nepravedno do – neba. Jer, ako je tko zaslužio generalski čin, (što čeka Hrvatski generalski zbor, da ga ne predloži?), zaslužio ga je ovaj čovjek. Zašto mu ga ne udjele, makar i posthumno? Prije nekoliko godina na moju inicijativu (2012.) Udruge proistekle iz Domovinskoga rata dodijelile su mu priznanje Junak hrvatskog Domovinskoga rata. Tom svečanom činu, na Trpinjskoj cesti, bio je nazočan i bivši ministar Matić. Priznanje su primili njegovi najbliži, koji se nisu mogli načuditi da ga je i po tom pitanju država zaboravila. Matić je uz ostalo jedno vrijeme vikao da će uvesti odličje Junak Domovinskoga rata s nazivom „Blago Zadro“. Bila je to još jedna njegova „sapunica“, marginaliziranje istinskih junaka. A ako usporedimo (zašto ne?) sudjelovanje u Domovinskome ratu Marka Babića i Predraga Matića dolazimo i do ovih podataka: Babić je kao branitelj u borbenom sektoru prikupio 1888 dana, a Matić 1127 u borbenom i 716 u neborbenom (ukupno 1843 dana). Babić se osim u Vukovaru borio i na drugim ratištima, a Matić isključivo (neki posprdno kažu i kao navodni dezerter) u Vukovaru. Babić je uništio tri puta više srpskih tenkova nego Matić, koji se time hvali i u svakoj radio emisiji, a da za ni jedan nema ni jedan dokaz. Matić je s mora (odmora) došao u Vukovar, a Babić iz Švicarske, gdje je bio na privremenom radu. Babić je bio zapovjednik (pukovnik), a Matić – vojnik. Nekako bi bilo i za očekivati da jedna od najvećih legendi Domovinskoga rata ima i barem nekoliko puta više ratnih odličja, od recimo Matića. Ali, vraga. Matić je dosad dobio (tko ga je predložio?). Red kneza Domagoja s ogrlicom, Red Nikole Šubića Zrinskog, Red hrvatskog Križa, Red hrvatskog trolista, Red hrvatskog pletera, Spomenicu Domovinskog rata, Spomenicu Domovinske zahvalnosti, medalju „Oluja“ i još niz nagrada i priznanja. Ima ih daleko više i od Mile Dedakovića i Branka Borkovića!?

Što je od toga dobio Marko Babić? Malo (zahvaljujući ministru obrane) ili – ništa! A čovjek je bio pripadnik Hrvatske vojske, od prvih dana pa do 1997. Nije li i to omalovažavanje ljudi koji su bili prvi kad je trebalo? Zašto uostalom Ministarstvo hrvatskih branitelja ne nosi naziv – Ministarstvo hrvatskih branitelja Domovinskog rata „Marko Babić“?

Zvonko Milas jednom je prigodom naglasio da je Babić ostavio izniman pečat u vremenu u kojem živimo. Nakon rata posvetio se očuvanju sjećanja na ljude koji su bili prvi kad je trebalo.

“Ovaj je hrvatski vitez jedan od prvih povjesničara hrvatskog Domovinskoga rata. Sa skupinom branitelja stvorio je serijal „Heroji Vukovara“, jednu od najgledanijih dokumentarnih serija na Hrvatskoj radioteleviziji” – kazao je Milas, a mi bismo pitali-zašto u tim emisijama nema notornog Matića?

Nisu dovoljne samo pohvale

Ante Deur, savjetnik predsjednice Republike Hrvatska Kolinde Grabar – Kitarović, također je potvrdio da je Babić jedan od najvećih junaka Domovinskoga rata. S time se složio i slaže i gradonačelnik Grada Vukovara Ivan Penava te župan Vukovarsko-srijemske županije Božo Galić.

Dakle, svi govore da je naj, naj, ali…?

Do kada? T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. pepe
    #1 pepe 6 srpanj, 2019, 22:42

    dakle, u ovoj balkanskoj udbaško-petokolonaškoj prćiji zvanoj “hrvatska”, generali su uglavnom isto takovi i od UDBA-e “izumljeni”. štivopisac nigdar ne će doznati pravu istinu kako je nastala hrvatska, i tko su “sāmozatajni” stranci koji su izveli ključne tajne vojne operacije u neprijateljskom zaleđu, omogućivše “kupovinu vrjemena” i “dostavu naoružanja” hrvatskoj u najkritičnijih trenutcih za obstanak i obstoj hrvatske. bez njihove “profesionalne” požrtvovnosti, znanja i sposobnosti, danas ne bi bīlo ni ovoga “portala”, a ni štivopisca, dočim bi diljem hrvatske sve do granice sa slovenijom, uz glasna šumadijska i užička kola, uz srbijanske govore ter velikosrbske svetosavske proslave, čvrsto stajala velika srbija. dakako, brojni današnji “hrvatski domoljubi”, “buljanci”, “hkv-i”, “velebiti”, “kamenjari”, “laudati”, “narodi”, razni lažni admirali i stvarni “(o)loši” ter njim slične kradezenjare ili svedrpenjare (uz sve njihove političke trabante i satelite), bīli bi prvi u glasnom “brekanju” sa šajkačami na usranih šupljih petokolonaških glavah. navedenoga radi, tiekom proslave oluje, spomenite se upravo tieh “neznanih inozemnih vojakov” (među kojimi su bīli i brojni potomci hrvatskih izseljenikov), kojim důgujete neizmjerno půno. uzgredé budi rečeno, napisati “ostavił je izniman pečat u vrjemenu u kojem živimo”, znači bīti “srbskohrvatski” YU polupismen. svatko tko i jole drži do svoje pismenosti, to isto će pravilno ter izpravno napisati, “prësudno je oznamenił jedno razdoblje koje smo proživjeli”. inače, “pečat” se ne “ostavlja”, nego ga se “utisne ili tišti u/o nëšto”. pojednostavljeno, “důboko je utisnuł svoj pečat u vrieme u kojem živimo”, kakono zgoljan izpravan primjer s “pečatom”.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.