FRATAR GRADITELJ NA KORDUNU

FRATAR GRADITELJ NA KORDUNU

20. studeni, 2017.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Još uvijek je u Vojniću, Tušiloviću i Krnjaku bilo 2207 duša. Razmišljao sam što učiniti dok drugi zaboravljaju i zaključio kako ih samo katolička vjera ondje može zadržati. Jedino tu fratar graditelj može nešto učiniti. Otputio sam se u naš glavni grad i rekao kardinalu Bozaniću: „Dajte da podignemo crkvu, a ja ću se pobrinuti za zemljište. Samo da sačuvamo taj narod i da ne odlaze“. Zagrebačka nadbiskupija to je prepoznala, pa smo se u najkraćem roku

Napisao Josip Frković

Dok su za propale zajedničke države, mnogi nacionalno osjetljivi Hrvati u vikendaškom tranzitu kroz kordunska naselja po većinskim registarskim pločicama automobila i nehotice zaključivali kao da su usred Srbije, oni koji su u ratnom paklu polovicom kolovoza ovamo dospjeli iza „Oluje“, mimo vlastite volje i sklanjajući živu glavu, tragali su za duhovnom kršćanskom potporom. Jer, primjerice, tek 60 kilometara udaljeni od hrvatskoga glavnoga grada, na vidiku nigdje nije bilo Božjega doma. Ni rimokatoličke crkve, ali ni pravoslavnoga hrama. Otprilike slično o spomenutoj je činjenici razmišljao i čovjek iz bosanskoga susjedstva, naš nimalo slučajni sugovornik fra Tomislav Jurić, upravitelj rimokatoličke župe sv. Petra i Pavla u Gvozdu (Vrginmost). Rođen je 1955. u Bihaću, točnije selu Vedrom Polju, stotinama kilometara udaljenu od istoimenoga naselja na rubu Sunje i tzv. Banovinskoga trokuta. Po ocu je Vedropoljac, Bosanac, tata je bio vlakovođa željeznice i imao je četiri sestre i četiri brata. Tata je bio 38. godište i kao gastarbajter u Stuttgartu zaradio mirovinu. Po majci pak Krmpotićki podrijetlo mu je iz ličkoga sela Vukave, kraj tužne Široke Kule. Jedan je brat Jurić bio pripadnik bišćanskoga HVO-a, ali je umro u 44. godini, dok je drugi štutgartski inženjer energetike.U Nuernburgu i Stuttgartu žive mu i dvije sestre. – Završio sam Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom i ondje četiri godine kasnije maturirao. Odande sam otišao u novicijat u Kraljevu Sutjesku, godinu dana proveo u kušnji, probaciji.

Udbaški prekinut studij u Rimu

Iz novicijata sam preselio na franjevačku teologiju, odnosno učilište u Neđarićima kod Sarajeva. Pet i pol godina studirao sam bogoslovne nauke, da bi me pri završetku studija s nekoliko kolega poslali u SR Njemačku, u Osnabrueck. Ondje sam dvije godine učio njemački jezik, primivši red đakonata i red prezbiterata. Zaređen sam 1981. u kapucinskoj crkvi u Muensteru. Iza Mlade mise, 26. srpnja 1981., u rodnoj župi bišćanskoj sv. Ante Padovanskoga, poslan sam u franjevačku župu Ovčarevo kod Travnika, ispod samoga Vlašića. – Službovao sam pola godine kao kapelan, župni pomoćnik i odatle 1982.poslan na nastavak studija pastoralne teologije i pedagogije u Rim. Riječ je o Franjevačkom veleučilištu Antonijanumu. Nakon godine dana, vrativši se na odmor doma, iz političkih sam razloga ostao bez meni nimalo drage crvene jugo-putovnice. Još od njemačkoga Muenstera kao sudba pratila me beogradska, odnosno sarajevsko – bišćanska Udba. U nekom nevezanu razgovoru s prijateljima o blaženiku kardinalu Stepincu, nisam se mogao vratiti u Vječni grad i nastaviti postdiplomski studij. U želji da mi se pomogne, uprava me prebacuje u Ljubljanu, gdje sam nastavio studij. Lijepo sam i srdačno primljen od domaćina franjevaca na Tromostovlju i tamo proveo dvije godine. Na Teološkom sam fakultetu obranio svoj magisterij, kod prof. Valtera Dermote. Vraćam se tada u svoju franjevačku provinciju, gdje sam jedno vrijeme, oko godinu dana, bio kapelan u župi Barlovci kod Banjaluke i potom vraćen u Visoko.

Vjernici iz Ivanjske i u Vojniću

Točnije, u Sjemenište i Gimnaziju za pedagoga, odnosno prefekta mladim gimnazijalcima. Uza stalnu pratnju odbaških agenata, proveo sam ondje dvije godine. Bio sam oprezan, ali su dragi Bog i njegova Providnost u mojoj sudibini imali svoje prste. Čestito odgojen u obitelji majke ličkoga porijekla, ali tvrdi Hrvat, u očima agenata, mislim, svakako sam bio neprijatelj. Znate, prijatelju, lako je u jugi bilo završiti u zatvoru, pa sam u propovijedanju bio krajnje pribran u jezičnim gradacijama i varijacijama, veli fra Jurić. Godine 1988., pak, naš je gvožđansko-vrgomoski župnik imenovan upraviteljem župe u Ivanjskoj kod Banjaluke, odakle je za krvave srbijanske agresije na Hrvatsku i BiH prognano najviše Hrvata koji su doselili u sisačko-moslavački i banovinski kraj. Mnogo ih se naselilo oko Sunje, Šaša, Petrinje, Komareva, Blinjskoga Kuta, Vojnića i Tušilovića. Odnosno banjalučki Hrvati iz Ivanjske, Šimića, Barlovaca, Trna, Motika, Petrićevca. Podjednako franjevačkih i svjetovnih župa. Ivanjska je bila stara franjevačka župa, imala je oko četiri tisuće žitelja, odreda katoličkih vjernika. U Banjaluci smo dočekali ratne strahote u Hrvatskoj i Bosni. S kapelanom fra Krešimirom Vukadinom, proživio je fra Tomo sva zla srbijanskih zlodjela. Bili su robovska radna snaga, građani drugoga i trećega reda, premda stradanja od izravnih oružanih sukoba nisu osjetili. Fra Tomo bio je i zatvorenik vojnoga logora Banjaluke među srpskim dezerterima.

Vraćena i poderana jugo-putovnica

– Bilo je siromaštvo, bijeda i jad, kazuje kordunski duhovni pastir, dodajući kako „Caritas“ nije dao propasti. Dobivali smo hranu, odjeću i potrepštine od hrvatskoga, njemačkog i drugih lanaca „Caritasovih“. Kamionski su konvoji, primjerice, humanitarnu pomoć dopremali sa Zagrebačkoga velesajma i distribuirali je po BiH župama. Kad je riječ o spomenutom pasošu, vraćen je pet i pol godina kasnije, još uvijek za socijalističke vlasti u Visokom. Učinili su to dvojica udbaša hrvatske nacionalnosti iz Kreševa i Fojnice. – Putovnica mi više ne treba, jer je nastupila zastara, a Jugoslavija nestaje, propada. Vaši kolege udbaši, muslimani i Srbi, isto to u stanju su učiniti i vašoj djeci. Demonstrativno sam netom doneseni pasoš poderao. Mene je agent Husein Šarganović provocirao, nazvavši kardinala Stepinca zločincem, a bio je nadbiskup zagrebački i hrvatski mučenik.. Bio sam tada na kavi kod moje stričevke u hrvatskom Vedrom Polju. Po završetku ratnih djelovanja, bio sam župnik u Ivanjskoj i pri tome imenovan gvardijanom teško razorena samostana Petrićevca. Tri sam godine popravljao divljački uništene i opljačkane objekte samostana i gradio jedno zdanje za privremenu liturgiju, knjižnicu i još ponešto. Godine 2000. poslan sam za našim narodom prognaničkim i vjerničkim, u Vojnić. Nije bilo crkve, pa se bogoslužje održavalo u Domu kulture. Naslijedio sam starijeg svećenika fra Franju Josipovića, ali i obaveze u Katoličkog prognaničkoj misiji.

Crkve u Vojniću i Tušiloviću

Promatrao sam sve nevolje stradalnika, uz vrlo skori i žuran povratak domicilnih Srba pravoslavaca, a još se nije znalo hoće li naš hrvatski puk ovdje ostati. Bilo je doista mnogo egzistencijalne neizvjesnosti, a još uvijek je u Vojniću, Tušiloviću i Krnjaku bilo 2207 duša. Razmišljao sam što učiniti dok drugi zaboravljaju i zaključio kako ih samo katolička vjera ondje može zadržati. Jedino tu fratar graditelj može nešto učiniti. Otputio sam se u naš glavni grad i rekao kardinalu Bozaniću: „Dajte da podignemo crkvu, a ja ću se pobrinuti za zemljište. Samo da sačuvamo taj narod i da ne odlaze“. Zagrebačka nadbiskupija to je prepoznala, pa smo se u najkraćem roku, za dva tjedna, dogovorili što treba činiti. Osnovan je poseban odbor za gradnju, a od civilnih vlasti mnogo nam je pomogao raniji povjerenik hrvatske Vlade i kasniji načelnik općine, pok. Mirjan Slavica. Dobili smo općensku parcelu, a neposredno su podupirali mons. Stanković i cijeli Kaptol. Odabrali smo pripremljen projekt, a Nadbiskupija je namaknula 5,7 milijuna kuna za župnu crkvu sv. Ante Padovanskoga. Prvu nakon stoljeća. Gradio ju je karlovački „Tehničar“. Kako sam pastoralno skrbio i za Tušilović, otvorili smo i tamošnje gradilište. Mise smo služili s topničkoga položaja srpskih desperadosa koji su odanle razarali Karlovac. Dok je trajala gradnja vojnićke crkve, dolazio sam iz Tušilovića i iz privremenog prosvjetarskoga stana. U Tušiloviću sam, Bogu dragom hvala i gradonačelniku Karlovca Jeliću, podigao i filijalnu crkvu sv. Ilije.

Župnici borci za hrvatstvo

Bio sam, međutim, pun elana, ohrabren potporom prelata zagrebačke prvostolnice, dok smo župni dvor otkupili od jednog u Srbiju odseljena pravoslavca. Bio sam ondje u Vojniću punih dvanaest godina, a crkvu Vojnića blagoslovio je i posvetio biskup sisački mons. dr. Vlado Košić. Tamo je župnik fra Anto Ivanović, koji je trenujtno na bolovanju, a zamjenjuje ga fra Ive Bošnjak. Iza fra Jure Stipića, koji je u Kordun došao istodobno s narodom 1995. (služio je još i u Viduševcu, u Glini, a otišao natrag u samostan Jajce – op.a,) preuzeh župu sv. Petra i Pavla (iza Domovinskoga rata, u središtu je tadašnji povjerenik hrvatske Vlade Mirko Putrić donacijom lokalnoga poduzetnika žŽarka Kukolja podigao prvu katoličku kapelu – op.p.). Znate, dragi prijatelju, mi franjevci smo uvijek spremni živjeti na marginama, biti avaturisti, biti pri ruci našem hrvatskom čovjeku. Naša je povijesna misija osigurati opstojnost hrvatstva. Mogao sam, recimo, za službu odabrati neku njemačku urbanu župu, ali sam uvijek znao da mi je mejsto s mojim vjerničkim i hrvatskim narodom. Naša je crkva podignuta novcem Kaptola kao i ona u Vojniću, jer je jedini trag katolicizma oronulo zdanje samostana kod Perne na obroncima Petrove gore. Ovdje u Gvozdu trenutno je 670 duša, a podosta ih je otišlo na privremeni rad u Njemačku i druge europske države. Vjernici su dosta privrženi crkvi u objema susjednim općinama. Moj je matični samostan Petrićevac, pa onamo i danas povremeno odlazim.

Fra Tomo nogometaš, tenisač, šahist i trkač

U Banjaluci se slobodno krećem, jer sam tijekom rata pomagao i pravoslavlnoj sirotinji. Spremen sam to učiniti i za ovdašnju. Ne smijemo biti Hrvati ni katolici po zanimanju, a tako bi trebali biti i Srbi. Ima ovdje puno ljudi koji teško žive. Malo ih putuje do posla u Šumariji, u Glini i Pisarovini, ali je to ekonomski zaostao kraj. Držim da su poratni civilni čelnici sebično popunjavali dužnosnička mjesta poradi osobne egzistencije, a premalo mislili na običan, svoj puk. U mlađim je godinama fra TomisIav savijao škiju, a sada se bavi intervalnim trčanjem, stolnim tenisom, šahom, podizanjem utega i nogometnim „haklom“. Dobra je zdravlja i ne kloni se fizičkih napora. Pred župnim dvorom, za našega posjeta, zatekli smo župnika u košnji zelene tratine. Na njoj će potkraj studenoga, dan prije blagdana sv. Katarine, bijeli „Križ istine“ podsjećati na veliki poratni zločin nad ratnim gubitnicima. Pripadnicima hrvatskoga domobranstva i njemačkih postrojba, te stotina civila koji su pratili svoje najmilije na brutalnim križnim putovima.T

.



Nema komentara

Komentari tjedno.hr

Još nema komentara!

Možeš biti prvi sa svojim komentarom.

Your data will be safe!Your e-mail address will not be published. Also other data will not be shared with third person.