ETNIČKI ČISTAČ MIRNO ŠETA BIJELJINOM

ETNIČKI ČISTAČ MIRNO ŠETA BIJELJINOM

18. siječanj, 2016.
Print Friendly, PDF & Email

vojkan_arkan_biljana

Iz Bijeljine i Janje je protjerano 35 hiljada ljudi, i većina njih je prošla kroz pakao u režiji Vojkana Đurkovića. Toliko suza, straha, očaja i poniženja, toliko krvi i bola, ovaj komad zemljine kore nije vidio nikad u svojoj istoriji. Koliko života je uništio ovaj čovjek, koliko je djece zauvijek obilježio strahom, koliko je ljudskih sudbina zgazio i bacio u blato? I danas, eto, mirno živi u gradu kojim i danas teku krv i suze njegovih žrtava
U posljednje vrijeme viđam na ulici Vojkana Đurkovića. Hoda žustro, kao da je grad njegova svojina. I svaki put se pitam kako je moguće da se tom čovjeku još nije sudilo. A o njemu i njegovom poslu glavnog Karadžićevog etničkog čistača u semberskom kraju, znalo se sve još u toku rata. Beogradski Fond za humanitarno pravo sakupio je obimnu dokumentaciju o njemu, označavajući ga kao «jednog od najodgovornijih za proterivanje Muslimana iz Bijeljine». U jednom od izvještaja piše: „Samo tokom avgusta 1993. godine, u organizaciji Vojkana Đurkovića je, prema evidenciji Fonda za humanitarno pravo, iz Bijeljine proterano četiri-pet grupa muslimana, odnosno 250 do 300 ljudi. Proterivanja su počela kada je Vojkan Đurković, odlukom vlasti sa Pala, postavljen na mesto predsednika komisije za razmenu civila i ratnih zarobljenika za regiju Semberije. On je, dakle, neposredno sprovodio politiku Pala“. Fond je utvrdio da su njegove akcije u direktnoj vezi s nalogom vlasti RS da na njihovim teritorijama može ostati do pet posto nesrpskog stanovništva.
Protjerivanja Bošnjaka su vršena svakodnevno, i o tome postoji bezbroj svjedočenja žrtava. Pravljeni su najprije spiskovi za deportaciju, u saradnji s Ratnim Predsjedništvom opštine, a onda su porodice sa spiska pozivane da se jave u Đurkovićev „ured“ i da donesu određenu sumu novca ( prema procjeni samog Đurkovića o imovnom stanju žrtava). Nerijetko su ljudi tjerani da potpišu izjavu kojom svu svoju imovinu poklanjaju Republici Srpskoj, odnosno samom Đurkoviću, koji je te kuće kasnije prodavao srpskim izbjeglicama. Najčešće su ljudi Vojkana Đurkovića, uz pomoć Mauzerovih gardista, upadali noću u kuće, izvodili čitave porodice i odvodili ih. Kad bi ih skupili na zbornom mjestu, ubacivani su u kamione, i u pratnji policije, odvođeni najprije u Poljoprivrednu školu ili u školu u selu Hase, pa u zgradu Fazanerije, na putu za Tuzlu, a odatle na Majevicu. Usput bi svi bili temeljito opljačkani, mučeni i ponižavani, da bi onda Đurkovićevi ljudi odvajali muškarce, bez obzira na to jesu li platili ili nisu, i slali ih na prisilni rad, u logore koje je Đurković držao u Loparama ili direktno na liniju, na kopanje rovova. Mnogi od tih ljudi nisu preživjeli torture. Skupljajući građu za knjige, naslušao sam se stravičnih priča protjeranih, priča od kojih čovjeku pamet stane. Iz Bijeljine i Janje je protjerano 35 hiljada ljudi, i većina njih je prošla kroz pakao u režiji Vojkana Đurkovića.
Vojkan Đurković je uhapšen u novembru 2005. godine, ali je ubrzo pušten. Nije poznato zbog čega.
Najpoznatiji etnički čistač sjeveroistočnog dijela BiH i svojevrsni simbol zločina, rođen je 1958. godine u Velinom Selu kod Bijeljine, igrao je amaterski fudbal i ničim nije pokazivao svoju pravu prirodu. Sve dok nije dobio priliku za to. Na krvavu bijeljinsku ratnu pozornicu izveo ga je Arkan, bio je Mauzerova desna ruka, a ovlaštenje za etničko čišćenje dobio je od Momčila Krajišnika, što je dokumentovano na sudu u Hagu, i to onda kad je procijenjeno da iseljavanje Bošnjaka ne ide željenim tempom. Prema svjedočenju Miće Davidovića, nekadašnjeg načelnika bijeljinske policije, koji je pokazao nevjerovatnu hrabrost u raskrinkavanju zločinaca, Radovan Karadžić je Vojkana Đurkovića odlikovao i unaprijedio u čin majora, a on je imao podršku vlasti RS-a i bijeljinske opštine za sve što je radio. Sa opštinskim čelnicima se zavadio tek na kraju rata, kad se toliko osilio, da je i nekima od njih zaprijetio da će „otploviti niz Drinu“.
Haški svjedok, britanski novinar Džeremi Boven, potvrdio je da je etničko čišćenje u Semberiji teklo po planu, a Đurković je, kaže on, „protjerivanje preostalih Muslimana pretvorio u birokratsku proceduru“, uz potpunu saglasnost vlasti. Mićo Davidović je svjedočio i to da je opljačkani novac, većim dijelom, odlazio Karadžiću i Krajišniku na Pale, ali je i sam Đurković dobro napunio džepove, i danas je on imućni građanin koji mirno živi, na relaciji između Bijeljine,  Beograda i Novog Sada.
Na suđenju u Hagu Slobodan Milošević je o njemu izjavio i ovo: „Riječ je o kriminalcu iz Velinog Sela kod Bijeljine. Po onome što ja imam, on jeste pljačkao i odvodio ljude i radi toga je više puta hapšen i protiv njega podnošene krivične prijave“.
 A u bijeljinskim SIM novinama, u septembru 1994. godine, u finišu čišćenja Semberije od Bošnjaka, Pero Simić, nekadašnji glavni SDS-ov ratni propagandista, a danas dugogodišnji Dodikov savjetnik, piše o Vojkanu Đurkoviću kao o humanitarcu koji zaslužuje sve pohvale. Simić, koji je u to vrijeme bio urednik SIM novina i jedan od ključnih ljudi režima u ovom dijelu BiH,  tvrdi da su muslimani sami izrazili želju da idu na „svoje“ teritorije, na kojima, kako kaže, „vlada islamski duh i na kojima je način života regulisan po kuranu“ (malo slovo je Simićevo). Uz to, „pojačana želja muslimana da idu iz  

Fotografija: Vojkan Đurković s Arkanom i Biljanom Plavšić
Izvor: www.avaz.ba / J. Trbić T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.