ESCOBAR U ZAGREBU

ESCOBAR U ZAGREBU

2. prosinac, 2016.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Piše: Igor Koruga

Poslije upečatljivog koncerta i osjećaja koji traje dugo nakon njega, kao neka vrsta osjetilne rezonancije, obično se javlja ljudski poriv za uzrocima, analizama i svim onim što na određeni način oslobađa, olakšava, smiruje i zadovoljava. On, dakle, nastupa nakon stotina munjevito promaknutih pojedinosti i niza predodžbi, zapreka, pritisaka, napetosti i eksplozija u igri i protuigri slušnih (i drugih ljudskih) organa. Činjenica jest da čovjek želi imati razlog tomu što se ovako i/li onako osjeća, pa bilo to dobro ili loše. Uglavnom, nikad se nitko ne trudi naprosto utvrditi golu činjenicu (da se tako i tako osjeća) sve dok joj ne prida neku vrstu motivacije. Prisjećanje koje se u tom slučaju aktivira, u pravilu bez osobne volje, priziva ranija iskustva i njihove interpretacije, odnosno svodi nešto nepoznato na nešto poznato. Uzrok se stoga traži kao izabrana i pretpostavljena vrsta objašnjenja kojom se najbrže i najbezbolnije uklanja osjećaj stranosti i nedoživljenosti. U toj se potrazi i sam snalazim, već godinama, vjerujem s istim žarom i nadahnućem od samoga početka.

Nobelovac i magarčić

Ipak, unatoč svemu, ne znam je li ta potraga teža ili lakša u slučaju visokovrijednog nastupa hvaljenog čileanskog gitarista i skladatelja, Joséa Antonija Escobara (1973), održanog u utorak, 29. studenog 2016, u 20 sati u Velikoj dvorani HGZ-a. Riječ je naime bila o prvom koncertu iz Ciklusa gitarskih recitala Guitarra Viva, agenciji za management umjetnika te produkciju i organizaciju programa u kulturi BuntArt i uglednom gostu iz Novoga svijeta koji kao da je svojim koncertnim programom, ili barem njegovim većim dijelom, htio dozvati u sjećanje migraciju Europljana, otprije petstotinjak godina, prema (tada i danas) obećavajućem Zapadu. Uz pomoć vrlo fluentne tehnike i iznimno ekspresivne imaginacije Escobar je već na samome početku ukipio brojnu publiku tijekom izvedbe osmostavačne zvučne pripovijetke španjolskog skladatelja Eduarda Sainza de la Maze (1903-1982), Platero y yo, nazvane prema inspirativnom ciklusu od 138 lirskih fragmenata u kojima je pjesnik i nobelovac Juan Ramón Jiménez (1881-1958) povjeravao svome magarčiću Plateru (u izravnom prijevodu – Srebrenku) misli i osjećaje koji su ga spopadali na putu po rodnom zavičaju. Putovanje se, u gitarističkom smislu, nastavilo unutar atraktivnih minijatura (Maria Gavota i Preludio N 5) romantičarskog gitarista Francisca Tárrege (1852-1909) koje su, iz nekog razloga, bile stilski perfektno protumačene umjesto Tri južnoamerička komada mladog čileanskog skladatelja Javiera Contrerasa (1983).

Iz Novoga svijeta

Precizan, čist i prozračan zvuk Escobarove gitare bio je prisutan i u provedbama i obradama jednostavačnog Homenajea pour Le Tombeau de Claude Debussy, Manuela de Falle (1876-1948) te u nadahnućima balearskim otokom (Mallorca, barkarola, op. 22) i Crvenim tornjem iz Cadiza (Torre Bermeja br. 12, op. 92) pijanista i skladatelja Isaaca Albéniza (1860-1909). Iz Novoga svijeta bila je predstavljena jedna od najljepših zbirki preludija, i to iz pera najvećeg južnoameričkog skladatelja, Brazilca školovanog u Parizu, Heitora Villa-Lobosa (1887-1959). U neizostavnim skladbama za svakog značajnijeg gitarista Escobar je na autentičan način iščitao jasan brazilski izričaj utkan u idejnu osnovu zapadno-europske umjetničke glazbe. Stoga se u prvom preludiju, poput samog autora, koncentrirao na hommage žiteljima pustog Sertaõa, u drugom na huligane iz Rija, u trećem na Johanna Sebastiana Bacha (1675-1750), u četvrtom na brazilske Indijance, a u petom na djevojke i mladiće iz koncertnih i kazališnih kuća u Riju.

Slijedeći koncert

Spomenimo i Zagreb, koji dosad nažalost nije ugostio puno Čileanaca. To je prava šteta s obzirom na obilje učenosti i u svakom pogledu ugodne energije, preizravno nevezane s negdašnjim gospodarenjem velikih europskih kultura. Čini se da se ondje, barem umjetnicima, danas, nudi puno dobrog raspoloženja, radišnosti, izdržljivosti, a posljedično i sigurnosti u bilo kakvom ophođenju. A je li slična situacija kod nas, ¨u regiji¨, čut ćemo već na slijedećem koncertu BuntArtove Guitarre Vive, 31. siječnja 2017, na kojem će se predstaviti poznati bosansko-hercegovački gitarist Dejan Ivanović. On će tada svirati skladbe Giulianija, Manéna, Castelnuovo-Tedesca, Olivera i Astora Piazzole. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.