DUET S ARSENOM JE BIO MOJ NAJVEĆI USPJEH

DUET S ARSENOM JE BIO MOJ NAJVEĆI USPJEH

23. listopad, 2019.
Print Friendly, PDF & Email

 

Postoje mnogi (nama svima znani) autori koji su oko sebe okupili veću plejadu izvođača, kojima oni pišu i odabiru pjesme, financiraju snimanja u studiju, te snimanje spotova. U pitanju su veliki novci koji se ulažu, tako da se ti isti autori lavovski bore da guraju svoje pjevače, vrate uloženo i naravno, da dobro zarade. To su autori-biznismeni, glazbeni tajkuni, talentirani da pišu pjesme različitim izvođačima i vraški pametni u svome poslu. Puno je tu igri ispod stola, kao i u svakom biznisu. Ide se džonom na najjače. Moram iskreno priznati da sam kao “slobodnjak” i sam okusio na svojim leđima podmetanja od strane takvih

Razgovarao: Mladen Pavković

Mladen Burnać već je godinama na hrvatskoj estradnoj sceni. Osim što pjeva, sklada, piše tekstove, svira gitaru, vodi tv emisije… Rođen je u Kninu, ali živi u Zagrebu.

U vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata bio je itekako aktivan. Sudjelovao je na velikom broju humanitarnih manifestacija, a poglavito je ponosan što je bio i dio tima – „Moje Domovine“, pjesme koja je obilježila jedan dio naše glazbene povijesti.

Sudjelovao je i na mnogim festivalima. No, najveći uspjeh imao je tijekom suradnje s Arsenom Dedićem, ali i Kemalom Montenom.

Dosad je snimio relativno veliki broj albuma, odnosno CD-a, a sada se priprema i za – još jedan – deseti.

Kad smo ga pitali o njegovim glazbenim počecima uz ostalo je rekao:

-Tog se vremena vrlo dobro sjećam. Od prvih proba po garažama i tavanima, pa do izlaska prvog LP albuma sa punk rock bendom “Brze Banane“, 1990. Sjećam se zajedničkog singla sa Severinom, Ivanom Banfić i Sandijem, 1991. Zatim i izlaska prvog solo albuma 1993. Uvijek mi je žao što je propala ta priča sa prvim bendom …, ali počeo je Domovinski rat, krenule su se slušati domoljubne pjesme, tako da nekakav mladi nepoznati rock bend jednostavno nije imao šansu, niti priliku tada stvarati karijeru. Iza rata, dečki su se okrenuli nekim drugim stvarima, a ja sam ostavio sve, dao otkaz na nekom poslu i snimio svoj prvi album 1993. Od tada se bavim samo glazbom.

Je li lakše danas uspjeti ili je to bilo u vaše vrijeme?

-Uvijek je teško uspjeti u bilo čemu. Pogotovu u glazbi. Veće su šanse da dobijete zgoditak na Lotu, nego da ćete postati velika glazbena zvijezda. Svi misle da je prije bilo lakše. Ali nije. Bilo je užasno teško. Kao i danas, ali na potpuno drugačiji način.

Prije nije bilo mogućnosti da predstavite svoje pjesme, osim da ih objavite na ploči/ tzv. vinilu. Dakle, trebao vam je netko ploču odštampati, proizvesti i sl. Naravno, to su htjeli svi novi pjevači, ali ploče su se u nekim pogonima tiskale  i po mjesec dana, te su izdavačke kuće vraški razmišljale kome objaviti ploču, tko bi im bio isplativ. Čekalo se onda i godinama da dođeš na red, ako bi te uopće i uzeli. Koma… To se malo ubrzalo pojavom cd-a, ali ne bitno. Međutim, kada si konačno snimio album, mogao si se sa njim pojaviti samo na jednoj televiziji (drugih nije bilo), najčešće u Nedjeljnom popodnevu. Naravno, to su htjeli svi pjevači, tako da je i to najčešće bila nemoguća misija. Isto tako, imali ste samo par tiskanih medija u kojima ste se mogli „slikati“, Večernji, Arena i Vikend. Bilo je zaista jako teško nametnuti svoj rad. Ali baš zbog svega toga, postojala je izuzetno jaka selekcija u odabiru kvalitete. Nisi onda mogao doći na tv, ako nisi bio izuzetno kvalitetan, zanimljiv, u stvari interesantan na koji bilo koji način. Selekcija je bila izuzetno stroga.

Danas je totalno drugačije. Danas sada u sobi uz gitaru snimite nekakvu pjesmu i za par minuta je dignete na You Tube i može je vidjeti cijeli svijet. Kvaka je u tome, da zašto bi netko gledao baš vaš video, kada je to upravo ovog trena  isto napravilo i tisuće drugih izvođača? Ili npr. danas imate samo kod nas bar 50 televizija, sve očajnički popunjavaju programe sa svim i svačim. Zbog toga svako „smeće“ može doći na tv. Izmišljaju i svakakve reality showove, pjevačka natjecanja itd, itd.. Pa onda i novina, časopisa, portala i sl. imate „na bacanje“. Danas se bez problema možete pojaviti u medijima preko noći. Jer su oni gladni vas. Ali kvaka je u tome da to mogu svi, kao i vi, pa kako da se onda baš vi istaknete? Možete npr. stalno biti prisutni na nekom radiju, ali u Hrvatskoj ih ima 200-tinjak, pa vas svejedno nitko ne zna – ako ne sluša baš taj radio. Evo vam primjer iz mojeg iskustva… Bio sam zadnje 3 godine voditelj glazbene emisije na Zagrebačkoj televiziji. Emisija je išla svaki radni dan po 60 minuta. I repriza od dana prije. Svaki dan sam bio 2 sata na tv-u. Znači, imao sam preko 250 emisija u 3 godine, a svejedno sam sretao ljude, čak iz posla, koji o tome nisu uopće imali pojma. Jednostavno su gledali neke druge televizije. U tome je težina današnjeg puta ka uspjehu. Lako je snimiti pjesmu, objaviti je, doći na tren u medije – ali kako doći u sve medije, biti stalno prisutan i graditi finu karijeru? Dakle, i danas je užasno teško nametnuti se i uspjeti.

Duet s Arsenom

No, ipak-što je presudno za uspjeh: dobra pjesma, izgled, tv…?

-Sve je presudno i bitno. Sve se mora poklopiti. Uopće ne vjerujem u ono da je samo pjesma najbitnija. To je najobičnija glupost. Kao prvo ne “pjesma”, nego pjesme, mnogo njih, to je velika razlika. Puno njih je “ubolo” jedan hit, a da nikada to nisu ponovili, niti napravili karijere. Niti ne vjerujem, da ako je nešto kao mega hit, da će biti hit da bilo tko to otpjeva – i to je glupost. Pod pretpostavkom da netko i ima kvalitetne pjesme i korektno pjeva, to mu svejedno ne jamči uspjeh, jer to je samo jedan od 10 kotačića u cijeloj priči… Pažnja publike je direktno vezana za osobnost pjevača, na to kako on priča, što govori, kako izgleda, kako se ponaša, kako živi i uz sve to, te njegove pjesme moraju biti direktno povezane uz njegovo biće. Ljudi žele od pjevača da su njihovi glasnogovornici, heroji, zvijezde, idoli…oni se žele poistovjetiti sa njima, maštati da su kao oni ili slični… Tek kada se sve to poklopi sa pjesmama, onda postoji neka šansa da se uspije. Pa kad vas netko pita “što slušaš?”, pa zar ste ikada išli nabrojati popis pjesama koje su vam drage? Pa naravno da ne. Uvijek bi krenuli nabrajati imena pjevača i bendova koje slušate. Zašto? Pa zato jer vas je neki pjevač “kupio” sa svojom osobnošću, talentom, posebnošću i jer vam je obilježio neke životne trenutke. A da bi vi baš postali “taj” izvođač za nekoga, za to treba puno truda, te godine i godine predanog rada.

Što smatrate svojim dosadašnjim najvećim uspjehom u karijeri?

-To je svakako moj duet iz 2005., sa legendarnim kantautorom i pjesnikom Arsenom Dedićem. U pitanju je danas već antologijska pjesma “Jer ti ljubiš drugoga”. Ja sam autor i glazbe i stihova, ali je Arsen svojim sudjelovanjem dao pjesmi i mojem imenu pečat kvalitete. Prije su mnogi znali reći, Mladen je dobar ili nije (svejedno), ..ali kada je to rekao veliki Arsen, neupitan glazbeni dignitet na ovim prostorima – onda je to imalo svoju težinu. Od tada su me počeli drugačije doživljavati u struci, svi su me nešto počeli tapšati po ramenu “kako si ti u stvari dobar, evo i Arsen pjeva s tobom”. Što je apsurd, jer je on bio miljama ispred svih nas zajedno. Jedino mogu reći da sam bio počašćen time da Aresen pjeva sa mnom moju pjesmu. U tom trenu nisam niti pretpostavio koliki će to imati značaj za moju daljnju karijeru. Iskreno, ta pjesma i nije bila nikakva prekretnica u mojem stvaralaštvu, čak su dva albuma prije nje obilovala takvim pjesmama. Dapače, meni osobno su neke moje pjesme i bolje od te, ali moje ime tada nije bilo dovoljno jako da bi me se ozbiljnije doživjelo.

Zato je pjesma “Jer ti ljubiš drugoga” najveći uspjeh, jer je ona spontano usmjerila  moju karijeru putem koji sam želio.

A kako je došlo do dueta s Arsenom?

-Slučajno. Arsen se uključio u već gotovu i snimljenu pjesmu, ali je sve dobro ispalo, sjajno u stvari. Netko mi je jednom rekao kako sam imao sreće sa tom suradnjom. Haha, k vragu, kakve sreće (?) pa prije dueta sam već bio objavio pet albuma i bio iskusan izvođač u svakom pogledu. Arsen i ja smo surađivali još na dvije moje pjesme, te na mojem duetu sa Kemalom Montenom (na kojem je on koautor teksta). Imam i lijepu suradnju sa njegovim sinom Matijom Dedićem u novijoj pjesmi “Rana jesen miriše”. Znam se našaliti kako je Arsen nesvjesno odradio svojevrsni PR za moju karijeru. I na tome sam mu zauvijek zahvalan. Da nije bilo njega i njegovog imena, pitanje je koliki bi domet imala ta pjesma. Možda i bi, tko bi to sada znao. Ali ispalo je ovako.

Kako gledate na festivale?

-Dobro mjesto za susresti kolege i malo se provesti na (mogućem) after partiju. Sa pojavom You Tube-a i tolikom količinom televizija i raznih medija – totalno su odavno izgubili smisao i značaj koji su nekada imali. Nekada, dok smo imali samo jedan ili dva tv kanala, svi su gledali festivale i svi smo znali tko nastupa, već drugi dan bi te pjesme postajali hitovi. Bili su jedina i sjajna promocija za izvođače. Ali to je bilo davno. Čak i ja kao profesionalac, nemam pojma kada je koji festival, a kamoli tko je na kojem pobijedio. Evo vam i primjer koliko su važni samim pjevačima. Dvije godine sam bio umjetnički direktor MEF festivala u Čakovcu i kada sam kontaktirao neke viđenije kolege da nastupe, većina nije mogla nastupiti, jer bi imali već dogovorene neke gaže vikendom (!?). Zamislite! Nekada bi “prodali bubreg” da se pojave na festivalu, a sada je “gaža” bitnija! Na kraju sam predložio da festival bude sredinom tjedna.

Postoji li „glazbena mafija“?

-Postoji, ali ne bih to baš tako nazvao. Recimo da postoje mnogi (nama svima znani) autori koji su oko sebe okupili veću plejadu izvođača, kojima oni pišu i odabiru pjesme, financiraju snimanja u studiju, te snimanje spotova. U pitanju su veliki novci koji se ulažu, tako da se ti isti autori lavovski bore da guraju svoje pjevače, vrate uloženo i naravno, da dobro zarade. To su autori-biznismeni, glazbeni tajkuni, talentirani da pišu pjesme različitim izvođačima i vraški pametni u svome poslu. Puno je tu igri ispod stola, kao i u svakom biznisu. Ide se džonom na najjače.

Moram iskreno priznati da sam kao “slobodnjak” i sam okusio na svojim leđima podmetanja od strane takvih. Na primjer, dogodilo mi se na nekom nastupu gdje je bilo više kolega, da sam spontano na kraju pjevao u duetu sa nekim novim izvođačem koji je u to doba bio nametan kao nova zvijezda. Odjednom, kad god ja pjevam svoju dionicu – jedva me dvorana čuje, a kada on pjeva dva puta je glasnije (a još i nema neki glas uopće). Mislim, koji vrag mi je sa mikrofonom…iza nastupa odem do „tonca“, a on kaže, “nisam niša mogao, njegov menadžer je došao i sam dizao njegov vokal”. Odem ljut do istoga, a on mi veli: “Ne ljuti se, puno smo novaca uložili u njega, ne možemo dozvoliti da ga ti u duetu sa svojim znanjem i iskustvom “pojedeš”, ne zamjeri, već ćemo ti se nekako odužiti…”. K vragu, ja nisam ni mislio da se natječem sa nekim, samo mi je bilo važno da dobro izvedemo pjesmu. Ali njima je to borba za uspjeh i ne biraju se sredstva… Evo još jedan primjer…znanci me znaju pitati zašto ne pjevaš humanitarno na Trgu za onu Zakladu (neću imenovati koju, nema potrebe). Ispada kao da ne želim pjevati u humanitarnoj akciji, a u stvari ne možeš tamo upasti nikako. Jest da je humanitarno, ali je u pitanju i velika reklama izvođačima. Organizatori normalno žele velike zvijezde, ali im njihovi menageri i već navedeni  autori uvjetuju kao npr: “Okej dobit ćete tu i tu zvijezdu, ali pod uvjetom da uzmete još 5-6 mojih izvođača”. Onda im to kaže i drugi i treći klan i tako popune sve izvođače. Ako ste slobodnjak, nema šanse da upadnete na takva i slična događanja. No, međutim, uopće se ne ljutim što je tako. Moja je osobna stvar što nisam želio da mi itko vodi karijeru i što ne želim biti član ikakvog klana. Niti što nisam napravio svoj, uostalom. Ali, ja nisam takav, nisam biznismen nego samo umjetnik kantautor, koji piše svoje pjesme i sam kormilari svojim brodom. Zadovoljan sam što imam publiku i svoje koncerte, bez obzira što nisam u nikakvom “klanu”. Može se i ovako. Naravno i meni su novci bitni (svima su nam, jel), ali volim reći “sviram za novce, ali se za njih ne prodajem”.

Slavljenički koncert u Lisinskom

Koliko ste dosad objavili albuma, odnosno CD-a?

-Devet. Jedan sa prvim bendom i osam u solo karijeri. Pored toga, objavio sam i 20 – tak singlova, snimio 40 -tak spotova i nastupio na isto toliko festivala.

Pripremate li novi CD?

-Da, baš radim na njemu zajedno sa gitaristom i aranžerom Dragiannijem. Negdje smo na pola puta. Cijeli album sviramo uživo, a tu su i probrani gosti: Matija Dedić (klavir), Matej Milošev (čelo), Đuli Alimoski (flauta).. bit će ih još, ovisno o pjesmi.

Nedavno smo objavili i najavni singl “Sve ili ništa”. Na tu pjesmu sam baš izuzetno ponosan, meni osobno je to veoma uspješan spoj finog teksta i glazbe, koja podrctava tu tekstualnu misao u stihovima. Pjesmu prati  i zanimljiv crno-bijeli spot, koji se mnogo emitira na svim televizijama. Zanimljivo je da je to prvi spot koji sam sam režirao.

Pored toga, kakvi su vam još planovi?

-Ako sve bude kako treba, sredinom iduće godine se vidimo na slavljeničkom koncertu u zagrebačkoj dvorani Vatroslava Lisinski – kazao je Mladen Burnać. T

 

 

 

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. Anonimno
    #1 Anonimno 23 listopad, 2019, 19:13

    Bio je i ostao zagrebačka legenda!

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.