DUBROVNIK JE OPASAN GRAD

DUBROVNIK JE OPASAN GRAD

20. studeni, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

neven-barac

Svjedoci epoha, uspomene najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Baraća 7.dio

 

 

Zapisao: Dražen Stjepandić

Došli smo do sedmog nastavka ekskluzivnog feljtona Svjedoci epoha, uspomena najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača. Od jeseni 1971. do početka 1974. prvi je put bio na čelu Dubrovačke banke. Za njega je to bio povratak u Dubrovnik, grad u kojem su rođeni njegovi roditelji.

U tom razdoblju aktiva Dubrovačke banke porasla je više od četiri puta.

Mladi i poduzetni direktor privukao je pozornost tadašnjih moćnika. Za uspon Dubrovačke banke kojoj je bio na čelu i njega samoga najvažnije su bile veze koje je ostvario dok je bio komercijalni direktor Ine.

TRIDESET MILIJUNA DOLARA NA RIJEČ

Poslovanje banke odvijalo normalno. Brzo smo se širili. Ubrzo po mom dolasku na direktorsko mjesto zatražili smo i dobili odobrenje da možemo obavljati transakcije izravno s inozemstvom. S inozemstvom smo mogli obavljati  platni promet, otvorili smo račune i akreditive kod inobanaka. Mogli smo davati bankovne garancije za svoje komitente, što je bio uvjet za proširenje poslova. Otišavši iz Ine nisam prekinuo veze s tom kompanijom. Redovito sam ih posjećivao i slušao žalopojke o njihovim odnosima s bankama. Jednom kad sam došao u zgradu Ine odmah me u svoj ured pozvao direktor uvoza nafte i derivata inženjer Vjekoslav Peroš.

– Hoćeš nam otvoriti akreditiv za naftu? – pitao me Peroš čim sam ušao u njegov ured.

Znao sam da su u blokadi od  trideset milijardi dinara. Pitao sam o čemu se radi.

– Treba nam akreditiv za uvoz dva tankera ruske nafte – nastavio je Peroš.

– Koja je vrijednost? – pitao sam ga.

– Trideset milijuna američkih dolara – odgovorio je.

Znao sam da je to uvoz u kliringu i da akreditiv na naplatu dospijeva za 90 dana. Odmah sam pristao. Dogovorili smo proviziju i ostale troškove, na što me Peroš pitao što želim za osiguranje.

– Vjeko, zovi Jožu da se s njim dogovorim – rekao sam mu.

Josip Vidović bio je financijski direktor Ina prerade.

– Što hoćeš, akceptni nalog, mjenicu, garanciju Ine? – pitao me Joža još s vrata.

– Ništa od toga – rekao sam mu. – Hoću tvoju riječ da ćeš svaku tranšu platiti petnaest dana prije dospijeća.

– Imaš moju riječ – odgovorio mi je Joža Vidović.

I tako sam s Inom dogovorio posao, a poslije toga sam po povratku u Dubrovnik morao reći u banci što sam dogovorio. Znao sam da će biti šokirani zbog cifre od 30 milijuna američkih dolara. U banci su zaista vodeći ljudi bili šokirani, ali od šoka nisu ništa rekli.

IRVING TRUST BANK U NEW YORKU

Tako su počeli i nastavili stizati i drugi nalozi za otvaranje akrditiva za naftu i druge uvozne poslove pa je uskoro sav uvoz Ine prešao u Dubrovačku banku. Dogovor se poštovao i već nakon prvog posla Dubrovačka banka je imala dvanaest milijardi dinara Ininih sredstava na računu. Rafinerije nafte Sisak i Rijeka kompletno poslovanje prenijele su na Dubrovačku banku, a Ina trgovina i Ina petrokemija djelomice. Za tadašnji uvoz nafte iz Irana, Iraka i Libije tražilo se pokriće unaprijed, a nitko živ u Dubrovačkoj banci ne bi odobrio akreditiv unaprijed na, primjerice, 30 milijuna američkih dolara. Zato smo krcali svoje račune kod Irwing Trust Bank u New Yorku. Kad smo napunili svoj račun na 30 milijuna dolara, dali smo nalog u korist NIOC-a, što je skračenica za Nacionalnu iransku naftnu kompaniju. Kako je akreditiv, naravno, bio pokriven, već tjedan dana nakon toga potpredsjednik Irwing Trusta najavio je svoj dolazak u Dubrovnik. Htio je tko im to kešira 30 milijuna dolara. I tako polako cijelokupna Ina svoje je poslovanje prenijela na Dubrovačku banku, što je banci znatno koristilo ne samo zbog mase sredstava koja je Ina držala na računima kod nas, nego i zbog autoriteta u zemlji i inozemstvu koje je banka stekla upravo u poslovima s Inom. Garancije Dubrovačke banke svi su primali. Dubrovačka banka bila je prva koja se ponudila da vodi financije izgradnje naftovoda. Poslije sam taj posao  prenio u  Privrednu banku Zagreb.

GRAĐEVINSKO PODUZEĆE DUBAC

S rukovodstvom Partije u Dubrovniku odlično smo surađivali i imali njihovu potporu. I oni su bili svjesni što znači dobra banka. Kad je nastao problem s Građevinskim poduzećem Dubac, u rješavanje problema uključili su i nas iz banke. Mi smo problem promatrali sa strane, a namjera je bila da se Dubac likvidira. Pravili su račune za koliko se može prodati dizalica, a za koliko ovo i ono. Na jedan od sastanaka  koji je sazvao Općinski komitet u Dubrovniku bio sam pozvan kao direktor banke uz sve ostale relevantne faktore u gradu. Na kraju sastanka zaključeno je da nema izlaza i prijedlog je bio likvidacija poduzeća Dubac. Tada sam se uključio u razgovor i rekao da je najveći problem Dupca što nema prihoda, a nema prihoda jer nema posla.

– Prema tome, Dubac treba zaposliti i sve će se riješiti – rekao sam.

Konkretno, HTP Dubrovnik tražio je kredit za adaptaciju hotela Argentina. Rekao sam da ćemo odobriti kredit i uvjetovati da posao dobije Dubac, a tako ćemo postupiti i prema drugima.

– Preuzimaš li ti to na sebe – pitao me Rudi Jelić, tadašnji predsjednik Partije u Dubrovniku.

– Da – odgovorio sam.

– Onda smo završili – rekao je Rudi Jelić.

I tako je bilo. Dali smo kredit HTP-u Dubrovnik, a oni su za izvođače radova angažirali Građevinsko poduzeće Dubac.

BANKAMA U JUGOSLAVIJI DOBIT NIJE BILA CILJ

Banka se dobro razvijala uz stalni visoki rast aktive, koja je za manje od četiri godine s 90 milijardi porasla na 450 milijardi dinara. Dobit nije bila velika jer je banka bila asocijacija i servis udruženog rada, kako se to tada nazivalo. Banka je pružala usluge uz najniže moguće troškove za svoje klijente i dobit nije bila glavni cilj. Mi smo radili s maržom od 2 do 3 posto, a često i manjom. Danas za iste poslove banke uzimaju maržu i do 40%. U strukturi prihoda provizije i slične naknade za usluge činile su 7%, dok danas čine oko 40% prihoda banaka. To je doprinos kontradoktorskih elita. Nekada je u Jugoslaviji glavni cilj banaka bilo servisiranje građana i privrede što brže i jeftinije. I sada sam uvjeren da je to, s obzirom na društveni unteres, to ispravan put.

KOMITET NAREDIO DA MI KUPE STAN

Za vrijeme tog mog prvog duljeg poslovnog boravka u Dubrovniku izbjegavao sam susrete izvan banke. U kuću sam išao samo k Anti Vetmi, šefu SUP-a, kojeg sam poznavao još otprije. Dubrovnik je opasan grad, mnogi toga nisu svjesni i meni je  puno pomoglo to što sam bio neopredijeljen i svi su to vidjeli. Ni s kim nisam bio ni u lošim ni u izrazito dobrim odnosima. Kad su mi dolazili u banku, njihove probleme i kreditne zahtjeve rješavao sam jednakim tretmanom za sve. Stanovao sam kod tete svoje supruge, koja je također živjela sama.

Vrijeme mi je prolazilo u stalnom rastu i širenju poslova pa sam zaboravio da sam u Dubrovniku namjeravao ostati samo dvije do tri godine. S vremenom su u banci počeli pritisci da se s obitelji preselim u Dubrovnik. Na jednom sastanku, kad su spomenuli pitanje mog preseljenja s obitelji, Tonko Miloslavić je rekao: “Pa ljudi moji, sučijem će doći. Naš direktor prima pola plaće, a druga polovica ide za kredit u Zagrebu.” Tako je i bilo, imao sam plaću 560.000 dinara i ratu kredita od 280.000 dinara. Jednoga dana dobio sam zaključak sa sjednice Općinskog komiteta Dubrovnik da Dubrovačka banka kupi stan, pristojno ga namjesti za sve životne potrebe i stavi ga drugu Nevenu Baraču na raspolaganje. Tada su se stanovi dodjeljivali samo na raspolaganje, vlasnici su bili država i društvo.  Htjeli su me zadržati u Dubrovniku, ali nisam to iskoristio nego sam otišao u Privrednu banku Zagreb.

ANTE JURJEVIĆ BAJA I JOŠ DVOJICA

Imao sam priliku preseliti se u Split. Bilo je to vrijeme krize Splitske banke i smjene tadašnjeg generalnog direktora Nikole Šimete. Jednom kad su me pozvali u komitet zatekao sam neke nepoznate ljude. Među njima je bio Ante Jurjević Baja i još dvojica čijih se imena ne sjećam, samo znam da je jedan bio predsjednik zajednice općina splitskog područja. Ne znam o čemu su razgovarali prije mog dolaska, ali sam shvatio da su bili prije toga na razgovoru i u Općini Dubrovnik. Kad su me pozvali na razgovor, predložili su mi da budem direktor Splitske banke, što mi se nimalo nije svidjelo pa njihovu ponudu nisam prihvatio.

NOVAC U MLECIMA

Dubrovačka banka nastavila se razvijati sve do hrvatske neovisnosti. Tada je nakon nekoliko stoljeća Dubrovnik izgubio svoju banku. Kad je u 15. Stoljeću osnovana Banka Sv. Vlaho, Benedikt Kotruljević je rekao: “Odsad Dubrovčani neće morati držati novac u Mlecima, sad će ga moći držati u svojoj banci koja će služiti potrebama razvoja i napretka grada.” Po toj logici sada pridonosi razvoju Mađarske.

U SABOR BEZ OSOBNE 

Ubrzo nakon našeg razgovora u Beogradu Ivo Perišin postao je predsjednik Izvršnog vijeća  Hrvatske, zamijenio je Srećka Haramiju na mjestu predsjednika vlade. Bio je čovjek kojeg je sve zanimalo, a što se ticalo privrednih problema, bio je spreman svakomu pomoći, nazvati koga već treba nazvati. Stalno je govorio: “Kakva je to vlast koja ne ostvaruje kontakte s privredom. Privreda je glavna stvar. Bez privrede nema ničega. Nisu država i narod zbog nas, nego mi zbog naroda.”

Izvršno vijeće Hrvatske nekad je bilo u zgradi gdje je danas Sabor. Polovicu  zgrade i onda je zauzimao Sabor, a drugu polovicu vlada. U vrijeme dok sam bio prvi čovjek Privredne banke Zagreb toliko sam često išao k Ivi Perišinu da portiri na ulazu od mene nisu tražili ni osobnu, samo bi mi mahnuli. Ali jednom se pojavio neki novi portir i zatražio osobnu koju nisam imao uza se. Rekao mi je da bez osobne ne mogu u zgradu tadašnje republičke vlade.

– Dobro, onda doviđenja – rekao sam, okrenuo se i izišao na ulicu.

Nisam ni vidio da je Perišin bio na prozoru, da me vidio dok sam dolazio i očekivao me kod sebe. Tada nije bilo mobitela i mogao me nazvati tek kad sam se vratio u ured u Privrednoj banci i pitao me zašto nisam došao k njemu. Rekao sam da me portir nije pustio. Perišin se razbjesnio, pozvao tog portira i njegova šefa i očitao im bukvicu. Rekao im je da, dok je on predsjednik Izvršnog vijeća Hrvatske, ni od jednog generalnog direktora najvažnijih poduzeća i banaka više ne smiju tražiti osobnu na ulazu u zgradu. Privrednici u toj kući imali su prioritet i da je to pravo profesionalno ponašanje.

Tako ih je oprao pa im nikad više nije palo na pamet da me pitaju za osobnu. T

 

2 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.