“Jožek je star sam’ tri lete, pa ga ne smemo izlagati nesreći. A toboggan je nastal rezom motorne pile i poslije keserom. Ove godine, pak, napravil sam kućicu na stablu, iz koje se more spuščati drvenim toboganom, govori nam zadovoljni posavski ded. Na obali Save našao je debelo stablo vrbe, izdubio ga i uglancao za potrebe malih korisnika”
Napisao: Josip Frković
Da je izuzetno vrijedni posavski ratar i stočar, bivši hrvatski branitelj iz Mahova Ivan Šaranić (48), imao sreću susresti se s nekim od likovnih umjetnika, zasigurno bi seljačko zanimanje zamijenio kreativnim rezbarenjem drva. Na pitanje novinara što je po struci, skromni i vječito nasmiješeni čovjek odgovara: Ništa!
Istodobno dodaje kako je cijeloga života, mukotrpno i uz odricanja, uporno, nadograđivao ono što su desetljećima stjecali njegovi stari. A da to nije bilo nimalo lako u namjerno desetljećima gospodarski i prometno zapuštanu zavičaju Stjepana, Antuna i Pavla Radića, svakako treba vjerovati. Prašnjave ili s blatom do koljena, makadamske ceste nisu pružale nikakve pogodnosti i moguće iskorake napretka.
Turopoljska i moslavačka Posavina
Još kad se tome doda i stoljetna briga, nabujala Sava, koja je nesavladivo razdvajala stanovnike desnoobalnih i lijevoobalnih sela, sasvim je bjelodano da je samostalna Republika Hrvatska, zajedno s neprocjenjivom povijesnom baštinom pučkih tribuna iz vremena velikosrpske jugokraljevine, pružila nove razvojne mgućnosti. Samo najveći optimisti, naime, mogli su pomisliti da će mreža javne vodoopskrbe dospjeti do “mužov”, te da školska djeca ili čak sprovodi s lijesom neće veslati šiklje do suprotne obale, školske zgrade ili pak župnoga groblja sv. Martina. Postao je ovaj kraj na razmeđu turopoljske i moslavačke Posavine nadaleko poznat i po brendiranim plemenitim, snažnim i 700 kg teškim konjima hrvatskim posavcima – koje je u nedalekoj prošlosti zbog prevlačenja austrougarskoga topništva do ratišta Italije i Galicije izuzetno cijenio K.u.K. suveren Franz Josef der Erste – ali i po nesvakidašnjoj industriji. I dok ovdašnji uzgajivači iz 13 udruga ne vole baš izvozne poslove, jer Talijani i nadalje obilaze sela i otkupljuju četveronožnu sirovinu za svoje mesnice, iz mahovske “barutane” izvoze svoje izume diljem razvijena svijeta. Negdašnje gospodarsko dvorište PIK-a “Posavke” u Mahovu idejnoga začetnika gradskih vrtova, farmi i sisačkoga mljekarstva, željezarca Josipa Mađerića, postalo je sjedište i u Europi traženoga gospodarskoga eksploziva inovatora Pere Đurića. Neželjeni Domovinski rat i obrana od najezde svakovrsnih Srbijanaca i posrbica, učinili su svoje. I naš sugovornik Ivan Šaranić proveo je mnogo mjeseci u rovovima Pole, nasuprot Blinjskoga Kuta, Komareva, Novoga Sela i Mošćenice, braneći neosvojivi Sisak poznat još iz 1593. i vremena bana Tome Bakača Erdoedyja, nadirućih Osmanlija i janjičara, te “asanatora”, izarepaških vlaških martologa. U ugodnu ćaskanju sa Šaranićem, čije je uzorno imanje (kompletirano svakovrsnom ratarskom mehanizacijom koja olako nije ostavljena pod vedrim nebom prema čestim ovdašnjim običajima – op.a.) smješteno na pradjedovskom gruntu uz najdulju hrvatsku rijeku, dotakli smo se doista mnogih tema. Drveni vrtuljak za nukeka Josipa iz Galdova, kao i sve drugo, izradio je tijekom “dosadnih zimskih mjeseci, kad traktori miruju, a kravice dobiju samo sijeno i posije”, dok je na neki način mrtva sezona seljačka. I mada se “ringlšpil” može okretati pomoći električne struje, dedek je morao primijeniti laganiju, manje opasnu varijantu prenošenja sile vrtnje – jednostavan, u kolotur namotani štrik.
Nisem Šarinić iz Tuđmanova kabineta
– Jožek je star sam’ tri lete, pa ga ne smemo izlagati nesreći. A toboggan je nastal rezom motorne pile i poslije keserom. Ove godine, pak, napravil sam kućicu na stablu, iz koje se more spuščati drvenim toboganom, govori nam zadovoljni posavski ded. Na obali Save našao je debelo stablo vrbe, izdubio ga i uglancao za potrebe malih korisnika, jer osim Jožeka sisačkoga, ded Ivek ima i djecu sinovu, male pranučiće.
– Svoje sam zmišlotine namenil nukekima. Jožek je već tu, a drugi je na putu. Prezime mi je Šaranić, nisem Šarinić iz Tuđmanova kabineta, nego posavski težak Šaranić koji, uz to, nije ni ribolovac šaranov. Novinar hvali precizno izdubljene crte hrvatskoga državnog grba na zdencu, a domaćin veli kako u Mahovu postoji još jedan, napravljen za prijatelja. Osim toga, nekolicini suseljana izradio je i nekoliko krovišta. Za uzvrat u radovima ili pak za sitne novce. Ivan Šaranić u svakom slučaju i trenutku želi pomoći bližnjem, baš kako traži Godina svetoga milosrđa. Na pitanja o politici, onoj iz prve hrvatske države ili onoj jugoslavenskoj ne želi puno govoriti.
– Mati je u hiži, ona bu vam sve pripovedala. Pa i o velikom stradanju domobrana kolovoza 1944., ona zna i o detaljima. A, od bake Milke rođ. Frankol, doznajemo da joj je u prekosavskoj Ljubljanici tatek bil ustašek. Neko je i to moral biti. Iti u krvavi boj za našu dragu domovinu Hrvatsku… T
1 Comment so far
Uskoči u raspravuBravo!