DOMAĆI AVANGARDIST RENATO ROŽIĆ U SAMURAJSKOJ NOŠNJI

DOMAĆI AVANGARDIST RENATO ROŽIĆ U SAMURAJSKOJ NOŠNJI

28. listopad, 2015.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Igor Koruga

Dijalektički gledano, dvadeset i peto izdanje festivala Jazz.hr/jesen predstavilo je suvremeni jazz na najbolji mogući način. Unutar samo četiri dana, od 21. do 24. listopada, mali je Lisinski ugostio širok raspon izvođača; od zabavne poljske skupine Walk Away, vrlo upitnog stilskog predznaka, pa i šarmantnog Garyja Bartza, po stažu i statusu, legendarnog alt saksofonista u pratnji nimalo legendarnog klavirskog trija, do istinske jazz dive Sheile Jordan, odvažno postavljene u duetu s kontrabasistom Cameronom Brownom, i domaćeg avangardista Renata Rožića te njegovog, po prvi puta, njemačkog jazz Consorta.

Poput samuraja

S obzirom na osobnu sklonost, u nužnom ću se protuslovlju osvrnuti na pozitivu i nastup Renata Rožića, gitarista i skladatelja neobuzdanog stvaralačkog zanosa, široke umjetničke pozornosti i iznimno precizne volje. Oprezno njegovani Rožićevi radovi do sada su obuhvatili gotovo sve žanrove; u rasponu od (free) jazza i world musica do klasične glazbe, ponajprije Mozartove i Bachove. Prirodan osjećaj za (životno) vrijeme, koje umjetnika obvezuje u obavljanju onoga što mu je za obaviti, to jest onoga za izraziti se, Rožića je konačno uveo i u svijet glazbenih eksperimenata vezanih uz posve novu zvučnu estetiku, osjetljivost tonske ravnoteže, čvrstu formu i minimalistički izraz. Redukcija izraza, zacijelo povezana i s njegovom fascinacijom japanskom kulturom – koju je, uzgred rečeno, Rožić istaknuo i vizualno, odjeven tijekom koncerta u tradicionalnu samurajsku nošnju – te s opusom jednog od najznačajnijih predstavnika bečke atonalne škole i posljednjeg suštinskog glazbenog estetičara, Antona Weberna, ostala je zapisana na najnovijem albumu Consorta, Black & White, usmjerenom prema vrijednostima afro-američke crnačke i zapadnoeuropske bjelačke klasične glazbe. Većina materijala bila je vrsno protumačena i uživo, u Lisinskom na zatvaranju ovogodišnjeg jesenskog jazz festivala.

Cyber-punk varijacije

Jasno postavljen problem sinteze, koji se prisutnoj publici mogao istodobno činiti jednostavnim i nerješivim, s pogrešnom pretpostavkom da jednostavna pitanja povlače i jednostavne odgovore, demistificirao se već u skladbama Break Dance, Gospel i Soul Me, na samome početku. Uz maštovite poliritmičke i polifone obrasce, u njima nije nedostajalo ni onog rijetkog proizvoda umjetničke radosti, razigrane i vatrene Rožićeve ćudi, onkraj nemoći, radosne površnosti ili polovičnog savršenstva. Rožićev talent, podjednako udaljen od svake banalnosti i ekscentričnosti, mogao se osjetiti i unutar prividno jednostavnih balada, Simple Facts i Dreams, čija je suptilnost na zoran i intuitivan način podsjetila na međuovisnost između umjetnosti i znanosti. Tu su vezu znatnije naglasile atonalne obrade konkretnih Webernovih serija, A_We 1, Schweiget die Welt – Var. 1 i Schweiget die Welt – Var. 2, svojevrsne cyber-punk varijacije, kakvim ih je sam Rožić okarakterizirao. Također valja naglasiti da su u nelakoj zadaći kompleksnog tumačenja svih neobičnosti Rožiću neizmjerno pomogli iznimno talentirani i disciplinirani glazbenici iz Njemačke poput altsaksofonista Jana von Klewitza i Leonharda Huhna, klavijaturista Christiana Lorenzena, bas gitarista Romana Fuchssa i bubnjara Sebastiana Winnea, te da se u posebno pripremljenoj skladbi s dvostrukom bas linijom istaknuo i specijalni gost večeri, domaći bas gitarist Dubravko Vorih. Međutim, istini na volju, za izvanredno se dostignuće večeri ipak pobrinuo sam Renato Rožić. Usamljen na pozornici, publici je uspio predočiti svoju potonju umotvorinu, odnosno improvizacijski model na temu iz Webernovih Varijacija za glasovir solo, op. 27. A kako bi bilo kakva umotvorina umah izvršila širi i dublji utjecaj, presudna je bila stanovita suglasnost autorove osobne sudbine i sudbine njegovih suvremenika, ukratko publike. Jer, načelno, ljudi u pravilu slave i odobravaju nešto nedokučivo iz puke simpatije. S nadom i vjerom u to, Rožić je nekoliko minuta interpretirao tek osmišljeni materijal, dosad nepoznat, osnovan na simetrijama i superpozicijama tonova i cjelina, na samoj granici svirljivosti i moći fraziranja.

U praznom glazbenom prostoru

U konačnici se, nakon Rožićevog osvrta na Bachov koral, Oh, Welt ich muss dich lassen, u pridodanom dijelu koncerta, trebalo sabrati dojmove i rezimirati sveukupno. Stoga, kolikogod bio istican Rožićev boravak i školovanje u Kölnu, riječ je ipak o ¨formuli¨ proizašloj s ovih prostora. Kao često izopćeni i usamljeni kreativac, što s obzirom na sve nimalo ne čudi, Rožić se do danas nije prestao baviti svojom ponekad hladnom, krutom i strastvenom dužnošću, u njegovom slučaju njegovanu idealom i disciplinom baštinjenom s očeve strane. Svojim stalnim razvitkom, svjesno i prkosno, uspio je nadići sve smetnje, dvojbe i ironije te ustanoviti moralnu odlučnost i spoznaju, ponekad oslobađjuću, a ponekad i sputavajuću. Ovisan o formi, istodobno ćudorednoj i nećudorednoj, pronicljivi je Kustošijanac razvijao stil od mladenačke neposrednosti i smionosti do onog pročišćenog, uzornog, izbrušenog, čak starinskog i konzervativnog. Praznom i neraščlanjenom glazbenom prostoru Rožić je uvijek umio udahnuti osjećaj za vrijeme ili, kako bi to jazz glazbenici rekli, osjećaj za swing. Nadamo se najiskrenije da će u godinama koje slijede pronaći dovoljno inspiracije i izazova potrebnih za stvaranje prepoznatljive, skladne i zanosne glazbe, obojene strahopoštovanjem, srećom, a pomalo i tugom. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.