NA PUT NA PUT

DOBRA VOLJA I POVIJEST SU OSTALI

8. srpnja, 2014.

[vc_row][vc_column][vc_column_text] Makedonija u četiri dana

Napisao i snimio: Šiško Španiček

Sat leta od Zagreba nalazi se Skoplje, glavni grad Makedonije (u nastavku teksta ostat ću pri tom imenu, iako se država službeno zove Bivšom Jugoslavenskom Republikom Makedonijom zbog poznatog spora s Grčkom i njihovim polaganjem na ime Makedonija), zemlje u kojoj ili oko nje još uvijek dobar dio nostalgičnih ljudi pamte stih „tamo gdje vječno sunce sja“.

Nakon nedavnih izbora u kojima se nije promijenilo mnogo toga, barem što se političkih odnosa tiče, poželjeli smo vidjeti nakon vremenskog odmaka od desetak godina, je li uistinu taj Trg Makedonija toliko kičast, je li poznata makedonska gostoljubivost kojim slučajem nestala ili oslabila, jesu li ajvar i pinđur još uvijek najbolji nakon maminog i kakav je danas život u SkopLju odnosno Ohridu? Odgovore na pitanja potražili smo u četverodnevnom boravku u glavnom gradu Makedonije Skopju i Ohridu.

MILENIJSKI KRIŽ I SKOPSKA ČARŠIJA

U većem dijelu godine Skoplje zahvaljujući svojoj mikroklimi pruža ugodan osjećaj, osim ljeti kada vrućine upravo zbog te mikrolokacije u kotlini znaju otežati život stanovnicima, ali i turistima kojih doduše u gradu kada smo boravili početkom lipnja baš i nismo zamijetili u velikom broju. Danas nad gradom dominira veliki milenijski križ na brdu Vodno koji je podignut u ime dolaska novog milenija. Kako nam nedostatak vremena nije dopuštao razgled Vodna naš razgled smo započeli na uzvisini povrh grada gdje nam pogled bježi prema lijepom nogometnom stadionu na obali rijeke Vardar. Prisjećamo se starog Vardarova stadiona od prije tridesetak godina i u to isto vizualno sjećanje dovodimo Maksimir iz tog razdoblja. Vardarov stadion izrastao je u lijepo, pristojno uklopljeno zdanje u okoliš grada, a Maksimir….!

Spuštajući se od tvrđave Kale (pleonazam jer na turskom kale znači utvrda) započinjemo šetnju gradom pored džamije Mustafa Paše prema crkvi Svetog Spasa koja svjedoči vremenu  u kojem su crkve prema zakonskoj odredbi svojom visinom morale biti niže od džamija. Stoga je ova crkva koja je dobrim dijelom ukopana u zemlju do danas ostala jednim od lokaliteta koji se ne smiju propustiti u obilasku. Povrh svega nacionalni heroj Goce Delčev pokopan je u dvorištu te crkve. Spuštajući se prema čaršiji u kojoj usprkos svoj primamljivoj modernizaciji, nailazimo na još uvijek pomno održavani stari način života u kojem on prolazi vrlo sporo, zajedno sa starim načinom poslovanja, sa cjenkanjem za proizvode za koje još uvijek želimo vjerovati da se proizvode na starinski način, a da nisu proizvedeni negdje gdje se ljudski rad ne cijeni. Konobari koji hodaju unaokolo po uskim uličicama s podlošcima na kojima se nalazi tradicionalno pripremljena kava donose prisjećanje na negdje davno ostavljeni i pregaženi način života. Pogled na hamam potvrđuje da vrijeme bez osvrtanja unazad beskompromisno ide naprijed. Javno kupalište ostaje danas iza nas samo kao spomenik nekad davno zaboravljenih, ali vrlo vjerojatno i izgubljenih vremena.

ZABORAVILI SRPSKO-HRVATSKI

Lokalno stanovništvo je vrlo uslužno, simpatično, radoznalo i spremno na kontakt. Podatak da ste putnik iz Hrvatske samo pojačava taj osjećaj. No primjetno je da je komunikacija donekle otežana jer domaćini nisu više obvezni učiti, osim materinskog makedonskog i nekadašnji „srpsko-hrvatski“ kako je nekada u bivšoj državi nalagao zakon kao i za Slovence. Vremenski razmak od dvadesetak godina je očit no volja je kao i povijest ipak ostala tako da se ugodno osjećamo usprkos manjoj komunikacijskoj barijeri koja se smanjuje kako se povećava narudžba lokalnih pića od mastike,vina i piva.

Prolazeći pored Filipovog spomenika (službeni je naziv Ratnik) i prelazeći preko Kamenog mosta prema Trgu Makedonija gledamo unaokolo i računamo u što su građani glavnog grada Makedonije, Skopja, utrošilili oko  600 milijuna eura.  Od novog Arheološkog muzeja preko Muzeja makedonske borbe i Nacionalnog teatra pa do spomenika Aleksandru Velikom (službno Ratnik na konju). Sve nekako izgleda nestvarno. Je li i kičasto? Vrlo vjerojatno jest, no to svatko ipak mora ocijeniti sam. Prevelik broj spomenika, lavova, ratnika, majki, mostova i zgrada izgrađen u tako kratkom roku mora bosti oko. No, kad netko za stotinjak godina prošeće centrom Skopja možda neće imati isto mišljenje nego će mu se činiti da spomenici stoje stoljećima na tom mjestu. U taj trošak brzopotezne obnove grada i želje da on postane relevantna metropola, ne smijemo zaboraviti niti nabavku kineskih u crveno obojenih doubledeckera koji voze gradom. Ne možemo također ne primijetiti zavidnu čistoću u centru, uređenost kavana u glavnoj ulici Makedonija, no sve nekako miriši na grčku Olimpijadu, španjolske brze vlakove AVE, hrvatske autoceste….

Kontrapunkt velebnom Trgu Makedonija nalazi se u neposrednoj blizini, zapravo na njegovom rubnom dijelu gdje je na tlu naznačen tlocrt kuće u kojoj se rodila Majka Tereza, sitna žena nestvarno velikog srca i duha. Nismo smjeli ne otići do obližnje spomen kuće gdje se čuvaju memorabilije u svojstvu uspomena na tu rođenu Skopljanku imenom Agneza Gondža Bojađiju, dobitnicu Nobelove nagrade 1979. godine. Ljubazna kustosica nas na hrvatskom jeziku upoznaje s više ili manje poznatim detaljima iz života Majke Tereze. Nakon ručka očekuje nas višesatna vožnja do Ohrida. Odabrali smo za ovu priliku dužu opciju vožnje preko Nacionalnog parka Mavrovo. Inače se preko autoceste i brze ceste u Ohrid stigne za manje od tri sata.

GALIČKA SVADBA

Na putu prolazimo pored Tetova danas grada dominantno albanske populacije tridesetak kilometara udaljenog od Skopja. Nesuglasice koje su pred desetak godina razdirale makedonsku državu navodno su u statusu quo. No, treba napisati da trideset posto stanovnika Makedonije danas čine Albanci. Politički gledano, Makedonija okružena Grčkom koja primjerice ne priznaje makedonsku putovnicu i Makedonci kojima je grčko more najbliže prelaze granicu na „papirić“, zatim Albanijom, Srbijom i Bugarskom od kojih svi pretendiraju na barem djelić teritorija situacija nije idealna i trebat će mnogo političkog strpljenja da se ona uredi i zadovolji sve uključene u problem.

Ubrzo napuštamo glavnu cestu i odlazimo na cestu koja nas vodi pored Mavrovskog i Debarskog do jezera Galičica s prelijepim i raznolikim krajolikom unaokolo. Prolazimo pored sela Galičnik gdje se još uvijek održava i Galička svadba po tradicionalnim običajima iz tog kraja u vikendu najbližem Petrovdanu 12. srpnja. Danas samo jedan par dobiva čast biti izabran i ženiti se po nekadašnjim običajima. Velike je interes ne samo među parovima već i turistima koji tu jedinstvenu manifestaciju posjećuju sveke godine.

Spuštajući se kanjonom rijeke Radike primjećujemo podijeljenost makedonskih i albanskih sela koja se pravilno izmjenjuju na putu. Lako ih je prepoznati po veličini kuća (osjetno veće albanske) i džamija koje krase albanska sela. Jedno od mjesta koja nismo smjeli propustiti vidjeti bio je manastir Svetog Jovana Bigorskog nedaleko sela Rostuše. Mistični je  manastir pravo mjesto za načiniti odmor i pogledati rezbareni ikonostas koji se rezbario 6 godina i u kojem između ostalih prizora dominira i smrt Ivana Krstitelja. Zanimljivo, svi radovi na ikonama i ikonostasu radovi su domicilnog stanovništva. Za ikone s likom sveca sv. Jovana Bigorskog se vjeruje da su svete i da posjeduju iscjeliteljske moći pogotovo kod liječenja neplodnosti kod žena i to je razlog da je Manastir rado posjećeno odredište makedonskih, ali i vjernika sa čitavog područja Balkana. Mi smo se zadovoljili osvježivši se s izvorskom vodom koja i danas oprskrbljuje manastir dovoljnom količinom vode za vlastite potrebe. U sklopu manastira omogućen je i kraći boravak radi kontemplacije i/ili obnavljanja duhovne snage.

U nastavku prolazeći pored Debra vozimo se suprotno toku rijeke Crni Drim, rijeke koja istječe iz Ohridskog jezera a upravo zahvaljujući njoj pune se dva akumulacijska jezera, Globočica i Debarsko jezero na čijim se branama nalaze hidroelektrane koje proizvode električnu energiju za ovaj dio Makedonije. Rijeka je izuzetno bogata ribom, između ostaloga i jeguljama, istim onima koje kao i „naše“ iz sliva Neretve odlaze na svoj dalek put u Sargaško more na mriješćenje. I vraćaju se zahvaljujući morskim strujama na mjesto odakle su i krenule na dalek put. Danas je taj nevjerojatni višegodišnji i više tisuća kilometara dugački životni put ovih životinja dobrim dijelom spriječen izgrađenim branama i neprirodno nametnutim poteškoćama protiv kojih se sve teže bore odnosno u njima snalaze.

Svega tri kilometra od glavne ceste nalazi se i etno selo Vevčani vrlo vjerojatno etnički najčišće selo u Makedoniji nastanjeno Makedoncima. Selo je poznato po svojem karnevalu koji održavaju svakog 13. i 14. siječnja i po svojih desetak izvora koji su zaštićeni spomenik prirode iz 1999. Za vrijeme karnevala lokalne vlasti izdaju vevčansku putovnicu koja olakšava kretanje po toj maloj općini prepunoj starinske autohtone arhitekture. U selu pronalazimo i stari mlin/vodenicu kojom upravlja mještanin Kole meljući žitarice na stari, još uvijek funkcioinalni način za stanovnike Vevčana. Cijena melje? Prava sitnica. Osam posto u naturi.

OHRID VO HRID

Zanimljiva vožnja mavrovskim nacionalnim parkom završava kod mjesta Struge gdje se susrećemo s gradom poznatim po večerima poezije, ali i po prvi puta s Ohridskim jezerom. Kratka vožnja do grada Ohrida smještenog na jezeru, ali i podno i na stijeni (vo hrid-maked.) po kojoj je dobio i ime.

Sljedeći dan odlazimo do tridesetak kilometara udaljenog manastira Svetog  Nauma. No, prije toga na pola puta prolazimo i pored Muzeja na vodi-uvale kostiju mjestu gdje su i pred više od 3000 godina ljudi živjeli. Zbog veće količine pronađenih kostiju na toj lokaciji muzej je nazvan i uvalom kostiju, dok su potom muzejski radnici pokušali rekonstruirati muzej koji bi najviše nalikovao tadašnjem načinu života.

Manastir sv. Nauma je i danas, iako više nije u crkvenoj funkciji, ali jest u prenaglašeno turističkoj, glavni razlog dolaska na ovaj dio jezera. Sv. Naum je uz svoje kolege Klimenta, Angelarija i Savu (ne onaj srpski) bio sljedbenikom Metoda i Ćirila znanim opismenjivačima Slavena. I danas ako pažljivo poslušate na njegovom grobu možete čuti srce kako mu još uvijek kuca. Pomogli su tu nešto i tokovi podzemnih voda no priča i vjerovanje također snažno pridonose legendi. Paunovi koji se smatraju za jedan od simbola kršćanstva slobodno šeću u kompleksu kojim dominira malena crkva od opeke. Nije ni čudo da je kompleks rado posjećen od ljudi kojima treba utjehe, smirenja i promišljanja o sebi. Kazuje se da manastir pomaže mnogima s duševnim bolestima.

No ipak, usprkos želji da se dohvati staroslavenska povijest kudikamo bolje je prošla sadašnjost u obližnjem lokalnom restoranu s makedonskim specijalitetima i sjajnim vinima lokalnih vinarija. Obližnje jezero koje utječe u Ohridsko, ujedno je i izvor Crnog Drima. Splav koja se neprimjetno otpoji nakon što ste zauzeli svoja mjesta za stolom i na kojoj plutate tijekom ručka u simbiozi s prirodom  stvara dobar osjećaj, a tome pridonosi i pomno odabrana neizostavna lokalna glazba koja ugađa hrvatsko-makedonskim kolopletom poznatih šlagera, narodnih pjesama i evergreena.

OHRIDSKA PASTRVA

Razgled Ohrida nakon obilnog ručka i nije bila pretjerano dobra ideja, no kako je vremenski raspored bio poprilično skučen, a znatiželja prevelika, upustili smo se i zu avanturu. Srećom Samuilova tvrđava, lokalne crkve i antički teatar pokazali su se ipak ne prezahtjevnim. Ili smo ih mi učinili takvima.

Lokalna, specifična arhitektura s mnogo balkona i drva kao materijala koji prevladava na gornjim katovima odnosno balkonima zgrada pokazuje nam razmišljanja graditelja koji su u to vrijeme gradnje željeli uljepšati dojam prolaznicima, ali i stanarima zgrada jer su i unutrašnjost tih kuća uređivali s mnogo pažnje i toplog materijala kakvo je drvo.

Umjetnost filigranske izrade nakita nadaleko je poznata isto kao i ohridski biseri koji se dobivaju obradom i složenim tehnološkim procesima od malene ribe plašice. Povijest izrade datira u dvadesete godine prošlog stoljeća kada se stjecajem okolnosti prenijela iz područja Bajkalskog jezera.

Danas samo dvije obitelji izvorno poznaju i čuvaju tajnu obrade. I to samo muški članovi.

Što se lokalne kuhinje tiče neizostavan je užitak Ohridska pastrva koja se poslužuje u gotovo svim restoranima u gradu. Zanimljivo je spomenuti da je svojedobno bio proglašen moratorij na izlov (osim kontrolirani) jer se riblji fond toliko smanjio da je postojala izgledna opasnost da pastrva u Ohridskom jezeru izumre. Moratorij je trajao osam godina i u tom su razdoblju dopuštenje za ribolov dobivali lokalni ribari kojima su te vrste ribe i bile osnov prehrane. Danas su potrebe odnosno zahtjevi za pastrvom  i mogućnosti izlova uglavnom uravnotežene.

BITOLJ, PELAGONIJA I TIKVEŠ

Posljednji dan našeg boravka u Makedoniji započeo je vožnjom prema Bitolju,  a dijelom puta pratio nas je i miris sumpora iz lokalnog vulkana Duvalo koji se baš u to vrijeme odlučio probuditi i pokazati svijetu da je još uvijek živahan. Bitolj i danas odaje štih nekadašnjeg kozmopolitskog grada, grada s poviješću koja je i danas primjetna. Snažan sveučilišni centar, poznat je i kao konzulski grad s početka dvadesetog stoljeća. Bitolj je na sličnoj nadmorskoj visini kao i Madrid i vrlo je ugodna za život. Gradom dominira Široki sokak, korzo, na čijem je početku spomenik Filipu na konju i kojim Bitolj zapravo vibrira kroz cijeli dan. Crkve raznih vjeroispovijedi, ali i obližnja džamija zorno dokazuju da je duh kozmopolitizma ostao dominantan i danas.

Nastavljamo vožnju urednim i brzim cestama Pelagonije najrodnije makedonske doline kojom uglavnom dominira kultura duhana jednog od glavnih izvoznih artikala na kojem se pristojno zarađuje. Sušionice se nalaze na svakom slobodnom mjestu gdje ih je bilo moguće podignuti. Vrlo brzo kroz Pelagoniju  dolazimo i do Kavadaraca i vinarije Tikveš jednog od danas najmodernijih pogona za proizvodnju vina i alkoholnih pića. Idilu rasprostranjenih vinograda koja se prostire oko nas, nestvarno kvari ogromno brdo ostataka željezne šljake tvrtke FENI koja se nekako našla na putu. Ulazeći u kompleks vinarije dočekuje nas ljubazni domaćin koji nas u brzom razgledu (zrakoplov načelno ne čeka ukoliko ne stignete na vrijeme) proveo kroz zanimljivu povijest i sadašnjost tvrtke od obitelji Velkov krejam devetnaestog stoljeća do danšnjih vlasnika iz grupe M6 (svaka slučajnost s britanskom službom isključena). Nevjerojatna upornost ponavljanja i unapređenja proizvodnje donose kroz 130 godina povijesti sjajne rezultate kako na domaćem, tako i na stranom tržištu na kojem kontinuirano dobivaju nagrade za svoje proizvode, a neka im vina kod zahtjevnih svjetskih kritičara donose redovito vrlo visoke ocjene.

Rastajemo se lokal-patriotski uz makedonsku salatu i turli tavu u Tikveškom restoranu i žurimo autocestom prema zračnoj luci Aleksandar Veliki u Skopju. Pomalo zavidni gledamo na jednostavnu, funkcionalnu i ne pretjerano skupu što se ugrađenih materijala tiče, zračnu luku koju je Skopje izgradilo pred koju godinu i nadamo se, da će, iako 19 godina prekasno pokrenuti projekt, jednog dana i zagrebačka zračna luka biti na tragu modernih zgrada koje putnik (za)pamti kada stigne prvi puta u našu državu.

Četiri dana u Makedoniji prošla su vrlo brzo jer su bila koncentrirana programom, no lako smo se mogli zamisliti i u opuštenijoj varijanti odmora u kojoj nam zahvaljujući vrlo pozitivnom dojmu ne bi dostajalo i više dana provedenih u toj zanimljivoj, raznolikoj, i lijepoj zemlji.

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_gallery type=”image_grid” interval=”3″ images=”8510,8509,8508,8507,8506,8505,8504,8503,8502,8501″ onclick=”link_image” custom_links_target=”_self”][/vc_column][/vc_row]