DJEDA SU MI PARTIZANI OBJESILI ZA GENITALIJE

DJEDA SU MI PARTIZANI OBJESILI ZA GENITALIJE

14. rujan, 2018.
Print Friendly, PDF & Email

Puno je zarobljenih domobrana i ustaša smrtno ondje stradalo u logoru „Viktorovcu“ (zapovjednik grada i logora na mjestu današnjega Metalurškoga fakulteta bio je Srećko Steinburg – op.a.). Njega i Jurina djeda Juru su mučili, patili i iscrpljivali do iznemoglosti. Sve do vješanja, da oprostite, za genitalije?! Treba li uopće podsjećati da se velikosrpsko ludilo ponovilo i pred Domovinski rat 1990. Osudili su djeda Juru na smrt strijeljanjem i ubili u Kotar-šumi, koja do danas, 73 godina kasnije, krije stotine, možda i tisuće grobova hrvatskih domoljuba

Napisao: Josip Frković

Premda ove godine zbog narušena zdravlja nije nazočio komemoracijskim svečanostima o teškom partizanskom zločinu u poharanu Zrinu, korpulentni umirovljenik gusta sijedoga brka, Nikola Jukić (83) iz Unčana, s tugom se sjeća prognanih žena, djece i staraca koji su, prestrašeni i očajni, besciljno hodali cestom ponad korita Une prema Hrvatskoj Kostajnici. Preobučeni su četnici skrivenih kokardi, kao partizanski zločinci, iz vatrenoga su oružja, brutalnim klanjem i maljevima 9. rujna 1943. smaknuli 291 mještanina rodnoga mjesta bana Nikole Šubića Zrinskoga (1508.). Hrvatskoga velikaša i ratnika koji je sa svojom vojskom branio kršćansku Europu pod Bečom i Sigetom. Spominjući teška stradanja preživjelih Zrinjana, čiji je gradić u vlaškom svetosavskom okruženju Gornje Oraovice, Rogulja, Dvora i u njedrima Zrinske gore iza pljačke potpuno spaljen, naš sugovornik će u svakoj prilici podsjetiti i na četničko-velikosrpski teror. Jer, Hrvati Pounja, od Dvora do Hrvatske Kostajnice, trpjeli su ga od početka 20. stoljeća. Zapravo, od početaka zajedničke jugo-kraljevine dominantnoga velikosrpstva. Osobito iza Drugoga svjetskoga rata i tijekom obrambenoga protusrpskoga Domovinskoga rata, iza 1945. i 1991. S istaknutim hrvatskim domoljubom, čija je obitelj uz brojne pogibelji križnih putova odlučno stajala uz prava većinskih Hrvata u prvoj i drugoj hrvatskoj državi, razgovor smo vodili u dvorištu blistavo nove katnice s brojem 89 i primjerno urednih gospodarskih objekata u Unčanima. Na istoj parceli, gdje poslije 45 godina duge četničke okupacije 1995. Jukići nisu zatekli ni kamen na kamenu.

Čišenje“ u Unčanima zbrinutih Zrinjana

Iza zrinske tragedije, kao sedmogodišnjak a sestra Ljuba četiri godine starija, sjećam se nesretnoga 10. rujna 1943. O tome što se gore u Zrinu zbivalo dan prije, na Malu Gospu, moj je djed Mijo znao sve potankosti, a ćaća Petar je tada bio u ustaškoj posadi i bunkeru kraj crkve sv. Kate u Divuši. Djed moga bratića Jure (kuća preko puta – nap. a.) isto je bio u divuškom ustaškom bunkeru. Zrinski su se nesretnici, prošavši kroz Rogulje i Oraovicu četničkih mrzitelja Hrvata (bilo je i mrtvih – nap a.), preko tzv. „Popova mosta“, našli u našem selu. Neki su, doduše, prigrljeni i skriveni, ostali u Divuši i Kozibrodu, Kuljanima, Golubovcu, Strugi Banskoj… Kod nas je do 1945. bila tada 18-godišnja Ana Labudić, koja se kasnije udala u Hrvatsku Kostajnicu za nekoga Ivu iz bosanskoga Volara. Ali, ubrzo je počelo oznaško partizansko „čišćenje“ Hrvata, uz pomoć grubih pravoslavaca nove partizanske komunističke i četničke ideologije. Kod nas je bila i Milka Babić, imala je tromjesečnu curicu Macu, kojoj je u sv. Kati krsni kum bio moj otac Petar. Opstale su do 1946., kad su ih sve pokupili i odveli u đakovačko slavonsko Drenje. Ondje su ih po svom komunističkom običaju zlostavljali na sve načine. Sjećam se, ovdje je bila Roza, a Bare na vrh sela kod moje tetke. Moja je rodica imala sina u Sunjskoj Gredi, pa se Bare uputila onamo. Ni staru Rozu partizani nisu otjerali iz Unčana, a Milka je sa sestrom Mandom i curicom Macom otišla u Drenje. Sve osvete protiv naših sumještana, koji su zbrinuli Zrinjane, odvijale su se oznaško-udbaški, podmuklo.

Vješanje za genitalije u logoru „Viktorovac“

Pitali smo gospodina Jukića i za sudbinu njegova oca Petra, bivšega pounjskoga ustaše. – S ostalima se dao u bijeg prema Sloveniji, ali se, vjerujući u abolicijska obećanja , vratio prema Posavini, Banovini i Pounju. Njega i bivše suborce, zarobili su u Sisku. Kako nam je pričao, puno je zarobljenih domobrana i ustaša smrtno ondje stradalo u logoru „Viktorovcu“ (zapovjednik grada i logora na mjestu današnjega Metalurškoga fakulteta bio je Srećko Steinburg – op.a.). Njega i Jurina djeda Juru su mučili, patili i iscrpljivali do iznemoglosti. Sve do vješanja, da oprostite, za genitalije?! Treba li uopće podsjećati da se velikosrpsko ludilo ponovilo i pred Domovinski rat 1990. Osudili su djeda Juru na smrt strijeljanjem i ubili u Kotar-šumi, koja do danas, 73 godina kasnije, krije stotine, možda i tisuće grobova hrvatskih domoljuba. Poslije Domovinskoga rata i tisuće smrtonosnih krajinaških mina što ih uporno otkrivaju pirotehničari HCR-a. Žena Jurina, stara Kate, išla je te 1945. u Petrinju i nosila mu jelo, ali joj je žena kod koje su noćili rekla da ne idu do logora u Kaniži. U jednoj su noći ubili puna dva kamiona nesretnika. Bilo je to stratište na kupskoj obali. Kad je riječ o očevoj sudbini, s tugom pamtim djedove riječi da je u tom strijeljanju na obali Kupe bio vezan žicom za nekoga muslimana. Nije, međutim, bio pogođen mecima iz strojnica, nego se u vodi oslobodio okova, ostao u rijeci cijele noći i kad je svanulo isplivao. Kroz kupske i druge vrbake, dospio je u Majur i uz pomoć sestre Marije skrivao se stotinjak dana u nekom štaglju.

Vjerolomne srpske i udbaške ponude

Ali, Ozna je grozna i sve dozna, tako su govorili simpatizeri koljačke komunističke i protuhrvatske genocidne revolucije. Usput, nije li svetosavski milicajac Gojko Galijaš 1986. „vaspitnom palicom“/ pendrekom na smrt pretukao željezničara, oca troje djece, Stjepana Horvata iz turopoljske Pešćenice. Nekako se jadnik dovezao u svoje selo, da bi par dana kasnije podlegao ranama u zagrebačkoj bolnici. Zlodjelo Galijaševo otkrio je medijima šef SUP-ove operative Marko Vuković, a sudio mu je – bi ne bi, kao sada drugi pristrani suci Horvatinčiću ili Sanaderu – dvorski djelitelj pravde u sisačkom Županijskom sudu Nikola Carić, pobjeglica u Bosanskom Novom, Beogradu i Pirovcu. Zanimljivo je dodati da je Galijašev brat u milicijskoj plavoj odori iza Gojkova uhićenja, telefonski, klanjem prijetio obitelji autora ovoga teksta. Gojko Galijaš je početkom četničke okupacije pobjegao u Novi Sad i ondje je zaposlen u pokrajinskom SUP-u. Ćaća je ponovo pobjegao. Netko je njegovo skrovište otkrio, ali se tu našao Beronja, okorjeli dvorski četnik s Lebrenice, kojem je tata ranije spasio život. Predlagao je djedu Miji neka se Petar vrati, jer neće biti strijeljan, obranit će ga zasigurno njegov povjerljiv drug. Taj je četnikov drug i autoritativni jamac, koji je oca Peru trebao obraniti pred partizanskim ubojicama, došao u Unčane, k ćaći. Otac je bio mršav, kost i koža. Ustvrdio je da otac nema nikakvih grijeha, osim ustaštva, ali će morati nešto učiniti za novu vlast, paziti tko se pojavljuje u selu i slično.

Zadnje viđenje oca u glinskom „Prolomu“

Nudio mu je nečasnu doušničku ulogu, uz očevo negodovanje… Rezolutno je otac odbio takvu pogodbu, rekavši da će radije na strijeljanje. Vratili su ga vjerolomni komunistički svetosavci u Petrinju i ondje osudili na dvadeset godina robije. Otpremljen je u užasni glinski logor ratnih gubitnika „Prolom“. Djed Mijo nas je s još desetak žena zatočenika unčanskih na volovskim zaprežnim kolima vozio do Gvozdanskoga, simbola hrvatskih stradanja kroz stoljetnu povijest Banovine i Zrinskih. Bosonogo dijete, pješice, prošao sam kroz Žirovac, Brezovo Polje, Brubanj, brlog četnika i zločinca Vasilja Gaćeše, do glinskoga logora. Išao sam onamo s majkom i ondje, u „Prolomu“, 34-godišnjega oca zadnji puta vidio. Raspitivao sam se zbog čega ćaću progone kao bijesnu zvijer, ali mati prava odgovora nije imala. Iz „Proloma“ su vraćeni u Petrinju i ondje na željezničkoj postaji ukrcavali trupce u vagone, pa onda u Veliku Pisanicu. Zajedno s Lukom Grabarevićem, koji je kod Donjega Miholjca učio zanat, utekao je Pero Jukić prema tome pograničnom području. Nisu odoljeli, pa su se vratili u Mračaj kod Majura, gdje je podno brda i crkve živjela ćaćina sestra Marija, dok je druga, Jelica, obitavala u Majuru. Jednu su zimu uz pomoć i tetkinu hranu, te drugih Mračajaca živjeli u šumskom bunkeru. U cijelu se priču, međutim, uključuje partizanski podmukli „špicl“ Vuković iz Staze.

– Rekao je tetki Mariji da bi se pridružio, s jastukom i pokrivačem došao bi do njihova skloništa.

Klanjem i rafalom ubijen Nikolin otac

Bjegunci su tada shvatili da su otkriveni. Odlučili su bježati pred partizanskom potjerom i zasjedom. Moj je ćaća otišao u Stubljane kod nekoga Pere Živkovića, dok je Luka Grabarević ponovo odlučio bježati. Smatrao je kako je bolje da ga ubojice smaknu u bježanju, negoli u tajnom skrovištu. Kako je skončao život nikad se nije doznalo. Od Živkovića je moj otac prešao kod Jure Serdara u Majuru i 28. siječnja 1948. uhvatiše ga u podrumu, svezaše žicom i zaklaše. Neki Ivo iz Mračaja volovskom je zapregom dopeljao mrtvo ćaćino tijelo. Izbačen je na cestu na kraju Kozibroda, povrh Kuljana i nitko mu nije smio prići. Gledao sam na groblju divuškom njegovo nepomično tijelo izrešetano rafalom. Iza očeva uporna bježanja pred komunističkim zlotvorima i smrti, išao sam u prvi razred sedmoljetke i odmah izbačen iz škole. Kako bi ustaški sin učio s ostalom, pogotovo partizanskom djecom… Tata je bio običan vojnik, invalid k tome od rođenja: na lijevoj je šaci imao dva, a na desnoj tri prsta, cijelo je vrijeme proveo na straži u Divuši. Ponavljanje te i drugih istina nije pomoglo. Dok se skrivao pred zlotvorima, na sam Badnjak, pri unošenju slame dolazile su milicijsko-odbaške patrole u kontrolu. Konje su puštali iz štale, pokupili bi sve noževe i stalno nas tlačili, veli gospodin Nikola. Zanimalo nas je i kako se provodio iza sloma Hrvatskog maspokovskoga proljeća.

Pucnjevi na Tuđmanov portret i hrvatski barjak

Bilo je to vrijeme Save Dabčević –Kučar i Mike Tripala, pa je i spomen Hrvata bio čista provokacija jugoslavenske socijalističke vlasti. Kad je smijenjena Savka a na vrh CK SKH zajašila po zlu poznata Milja Milka Planinc, rekorderka iz 11. Dalmatinske brigade u klanju hrvatskih domobrana u slovenskom Teznom kod Maribora, u divuškoj sam birtiji doživio četničku provokaciju. Neki dobroćudni stari Srbin Mile iz Oraovice, na povratku iz Kostajnice, gonio je dvije neprodane ždrebice, pa sam ga ponudio pićem. Djeca su mi bila mala, tek dvije godine i nekoliko mjeseci. Optužiše me na pravdi Boga velikosrbi da sam mu opsovao majku srbijansko-srpsku. Milicija me odvela u Dvor na ispitivanje, a svjedoke nisu htjeli saslušavati. Na moj uporan zahtjev da svjedok bude spomenuti djed, išli su sa mnom u većinski srpsku Oraovicu. Zatekli su starca, vršnjaka i školskoga kolegu moje matere, u tesanju i cijepanju drva. Odbacio je sve udbaške političke podvale. Udbaš i milicajac dali su petama vjetra pred goropadnim i istinoljubivim Milom. Otrčali su iz dvorišta, jer im je pošteni domaćin zaprijetio bradvom. Kad smo konačno, uz velike patnje i stradanja, dobili svoju hrvatsku državu, srpsko podozrenje i podvale su se nastavili. Naravno, simpatizirao sam HDZ, a ne SDS. Na kući sam do ceste istaknuo veliki portret dr. Franje Tuđmana i hrvatsku trobojnicu, na koje su bijesni Srbi komunisti pripucavali iz vatrenoga oružja. Najgori su bili poznati dvorski Brdari, koji su 1945. prokazivali Hrvate kao antielemente i ustaše.

Branitelj Sunje, Bobovca i Krivaja

Jedan od njih, Adam, i fizički se nakon provociranja sukobio s Nikolom Jukićem, bivšim zaposlenikom-majstorom za krovišta u GP „Radu“ (četnikoliki Stevo Grabundžija lažima je izazvao verbalni sukob – nap.a.), kasnijim unčanskim obrtnikom i poljoprivrednikom. Odlazeći u Kozibrod po streljivo 1991., kao pripadnik policijske pričuve i kasniji vojnik HV-a, naš je sugovornik bio ranjen. Četiri je mjeseca proveo na braniteljskim bunkerima Bobovca, na granici sa zloglasnim Strmenom, u Milunića sokaku, te u Krivaju. Ni sin Pero, dok su roditelji bili u sisačkom progonstvu kod Ankine sestre Štefice Kurtić, na Zelenom Brijegu, nije kao uspješni student i pravaš sjedio prekriženih ruku. Već je bio na kamionu među HOS-ovim braniteljima Vukovara, ali je poslušao roditeljske vapaje. Otac ga je, štoviše, pozivao u dvorsku satniju HV-a i obranu Sunje. Priliku da bude hrvatski vojnik i branitelj domovine, ipak, doživio je u trijumfalnim oslobodilačkim operacijama “Oluje“ protiv srpskih pobunjenika i agresora. A Nikola Jukić pun životnoga iskustva promišlja i o nerijetkim izdajama.- Najgore je kad se među našim ljudima, u selu, nađu izdajnici i suradnici protuhrvatskih režimskih elemenata. Takvi su iza dolaska partizanske vlasti 1945. svu krivicu strpali na bratićeva djeda Juru i moga oca Peru. Morali smo raditi onako kako su određivali takvi neljudi, ali smo ipak, hvala Bogu, Anka i ja našem jedincu dali djedovo ime, zadovoljno kaže Nikola Jukić. Njemu u prisjećanju na neke davno prošle događaje pomaže supruga Anka (77), velika vjernica.

Bogu i domovini vjerna baka Anka

Moleći se Bogu, Isusu Kristu i sv. Mariji, želeći postati majka Pere i Marine, obišla je sva znamenita svetišta i u znak trajne zahvalnosti ne propušta odlaske na svete mise u Divuši. Nakon „Oluje“, pak, bodrila je svoga čovjeka da zajedno s ostalim složnim mještanima ustraje u gradnji kapele Krista Kralja. Sve ranije Božje kuće Unčana divljaci su uporno rušili i palili, a nama Hrvatima se ponavlja stara istina da sve krvlju stečeno ne znamo sačuvati. Starijih više nema, izuzetak je 90-godišnji Stevo iz Struge, koji pamti mnogo toga i više od mene. Najviše je Unčana Hrvata u ratu i poraću izginulo i nestalo. Bojim se stoga i za ratom razorenu domovinu, kojoj su slobodu svojim životima darivali deseci tisuća mrtvih, ali i brutalno opljačkanu od potomaka crvenih neokomunističkih vladara, zaključuje gospodin Jukić. T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. .FRANO
    #1 .FRANO 15 rujan, 2018, 01:27

    PAVELIĆU,ŠTA ĆEMO OD SRBA,VEŠ’TE IH U LANCE I S’NJIMA U ŠARANOVU JAMU,KORIČKU JAMU ,ŠURMANCE,U LOGORE ; JASENOVAC ,DANICU,GRADIŠKU ,PAG , I KONSULTIRAJTE FRA-SOTONU I LUB URIĆA ,LJUBU MILOŠA ,ŠAKIĆA ,MATKOVIĆA, BRZICU I OSTALE .ONI ĆE SA NJIMA PROVIDITI,JEL’JASNO???

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.