DEVET GOLOVA ŠTEFA BOBEKA OD DESET PARTIZANA NA JEDNOJ UTAKMICI
17. siječnja, 2016.Piše: Zvonimir Magdić
Poticaj: natpis jednog dnevnika: ‘Kubala je zabio za FC Barcelonu, na jednoj utakmici, protiv Sporting Gijona, sedam golova! Siete goles. Rekordnih. Nije čudio da je, o stotoj obljetnica kuba, baš on – Laci Kubala – moj veliki prijatelj, čudio od čovjeka, nogometaški čarobnjak, oglašen najboljima igračem ‘Barse’. Sam Di Stefano, najveći od svih, opisuje Lacijev nogomet kao „kristalno jasan.“ Sam mi je Kubala pričao: ‘Ako je trebalo oslikavati demonstraciju baratanja s loptom, onda, televizije, zovu – mene’. Igrao je za tri državna predstavništava: za Madžarsku, za Čehoslovačku i Španjolsku. I bio, punih deset godina, izbornik hispanske Furije! Koliko pamtim, pet komada, uvaljivao je i Ronaldo i Maradona. I, Messi. Šest – ne znam tko .Ali, ja znam igrača koji je, na jednoj te istoj utakmici, zabio – devet! Deevvveeeet! Tko je taj? Pa, moj Trnjan, Zagrepčanin, iz Paromlinske lulice, Stjepan Bobek. Ak’ je preveć, je preveć. Devet! Od deset, mogućih. I, ne na trenungu – kak’ je šprehal moja tata. Prvoligaških. Za Partizan, niškom klubu ’14 oktobar.’ Dapače, domaći su vodili, 1:0. I, onda – 1: 10!Jedan od deset sprašil je Boba Mihajlović.
S dvanaest i pol u prvoj momčadi
Sjeća se Štef: ‘Baš tu sam loptu, imal ja u nogama. Odnekud je zletil Boba, jednostavno mi je zel ispred mog nosa, raspalil. I- zabil.’ A ja se, dobro, sjećam Štefa. On, stariji, za nekoliko let, on u Paromlinskoj, ja u Trnjnanskoj. I tamo, kod opatica, u dječjem obdaništu, na šoderu, svi znamo, jedan meša sve i svakoga, na veliko: Bobek. Jedan je od onih koji i nije, gotovo nikad, igrao za uzdaničke momčadi. Kao čisti klinac, s dvanaest i pol, on je u prvoj, Derbija. O svojoj prvoj, pravoj utakmici za seniore, pamti i jednu loptu. Jednu, jedincatu:’Je, bila je teška, blatna, mokra, opala mi je na glavu i sravnala za zemljom’. Ja sam tu tekmu igral pod imenom svog starijega brata Vilka. Njemu je bilo četrnaesta, ja nisam imal ni trinaest! I nisam imal pravo igranja za seniore. Šverc, a kaj drugo!’
Štef je uvijek bil takav – duhovit. Tim ‘duhom’, bila je isprepletena čitava njegova igra. Neočekivanost. Puni džepovi, mali veliki, finti. Dribler, kako bi rekli Francuzi – absolute! Trpanje – rulje – na kup, na najmanjem kvadratu. Onako vitak, uvijek uspravan, nogometa – von oben. S petom – najbolji. I, jedini. A, rolanje! S obje noge. Čisti dar božji. I, jasno, strijelac. Rasig! Posebna strasti i slast, porolati golmana, i ući u gol. Takav nogomet, uživo, ja nisam nikada više vidio. Ni Maradona, ni Messi! Ne, na ovoj zemlji. Jednom, motrio sam balet Sylvije Guillem, i sjetio se, Bobeka. Bio sam očaran. Da, tako je igrao nogomet, Štef, moj purgerski Trnjan, očaravajuće. Shvatio sam samo jedno: prokužil sam španku i Pelea i Puskasa, nikada mi nije bila jasna igra – Bobeka. Svemir.
I zato, priznavajući kompletnosti, od gola do gola Di Stefanu, Bobek je najbolji nogometaš kojeg sam ja ikada gledao. Icu Hitreca nisam vidio. Poslije Derbija u kojem je igrao i popularni strijelac August Lešnik, i kojeg su zvali drukeri Gradjanskog, Beli, Štef je Bobek u ‘Zagrebu’, na kratko, početkom Drugoga svjetskog rata, u Wiener Neustadtu, pa opet rodni Zagreb. Trnjan, a kam? Jasno, na igralište Gradjanskog. U Ličanin. Bio je toliko moćan da je mogao izdriblati i svemoćnoga i neprelaznoga purgeraša Oskara Jazbinšeka. Takvih je, uistinu, bilo malo. Ličanin je vježbao Martin Bukovi, koji je bio podučavatelj Gradjanskog. I, potiho, spremal Štefa za najboljih hrvatskih klub svih vremena. I taj je – dan – došel. Srpanj, 1944. U Pešti, Gradjanski, hrvatski državni prvak i NAC iz Velikog Varadina, mađarski prvak. Uz teško bombardiranje Budimpešte, dopodne, ipak se igra. Uz 30 tisuća ljudi. U velikom stilu, Gradjanski pobjeđuje s 4:0! Lokošek, jednog i, dignut s klupe, Lešnik – frče – tri komanda! Bobek igra svoju prvu utakmicu za Gradjanski. Vođu navale. Kako? Poslije povratak u Zagreb, ja sam na igralištu purgera. I, toliki znatiželjnici… I, slušam potpredsjednika kluba, Ivicu Vidovića: ‘Kak’ je igral Bobek? Onak, kak’ to u knjigama piše…’! Punto final. Konačnica. Kako bi to rekli, Argentinci. Bila je to ona slavna momčadi: Glaser, Brozović, Dubac, Pleše, Jazbinšek, Lechner, Cimermančić, Wolfl, Bobek, Lokošek ( Lešnik), Kokotović. Jednom i – nikad više. A, sve to, ah, nije dugo trajalo. Novoje vrimja. ‘Rusi’, boljševici, komunizam. Štef, pod muss – ostavlja Zagreb, uz suze i obećanje: ‘ Vraćam se’!
Krsti se Srbadija
Igra u Partizanu. Uz desetak i više, zagrebačkih rodom, nogometaša. (25 Hrvata!) I, evo te, utakmice, s početka četrdesetsedme, u Nišu. Domaći ’14 oktobar’ i Partizan. 1:0 Nišlija, a onda, deset komanda ‘papana’, kako su Partizanovce, pogrdno, zvali u Zagrebu. Čak je devet golova razigranoga Štefa Bobeka. Krsti se Srbadija: ‘Pa, ovaj je, bre, bolji od Valje’. A Valja je, Valjarević, njihova prvi as. Pričao mi je Bobek: ‘ Ja sam trebal zabiti svih deset, imal sam loptu za gola, sam, no, odnekuda je doletio sumanuto, Boba Mihajlović, zel mi ju je s noge i zabil gol. Pa, ipak i devet je – devet. To je mogel samo Štef Bobek. Puran.T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.