DAN KAD JE HONVED ISPALIO ZADNJI METAK

DAN KAD JE HONVED ISPALIO ZADNJI METAK

1. svibanj, 2015.
Print Friendly, PDF & Email

 

Piše: Zvonimir Magdić

Ova me priča podsjeća na film ‘Marry hrabra žena’. Indijanac na zalazu sunca svoje velike povijesti. Isušile su rijeke velike pravde. I meni je dosta svih tih ‘ konkurencija’.Već se i klinci bore za prestiž pod svaku cijenu. U nogometu. I tako igraju. Bez pjesme na usnama, bez radosti u široko otvorenim očima. Ganjaju loptu. Ne miluju loptu. ‘Starci’ guraju vlastitu djecu u razjapljeno ždrijelo Moloha! Užas. Once upon a time-onda-kad još nije bilo euro-kupova igrane su samo divne, prijateljske međunarodne utakmice, bez opterećenja, za prestiž, za nadgrobne spomenike. One će preživjeti, iako samo na papiru novina, sva ova medijska uprikazanja. Bile su to tekme koje se pamte:  improvizacija, sukob stilova, razlaz shvaćanja u tih ‘jurećih’ devedeset minuta. Parada asova.

Ovo je, najjednostavnije, saga o Honvedu.

Listopad, 1954.Bruxelles.Na Hayselu, onom istom na kojem će, mnogo ljeta kasnije, u masakr-sukobu Engleza Liverpoola i Talijana Juventusa, padati žive glave! Pedesetijedna je tisuća ljudi. Na mekom su travnjaku peštanski Honved i engleski West Bromwich Albion.

Paul Henry Spaak, belgijski ministra vanjskih poslova, bio je poslije utakmice uzbuđen, očaran, uz čašu šampanjca, radostan: ‘ To je bio najljepši nogomet kojeg sam ikada vidio u životu’. Izvukao se iz diplomatskih rukavica i pustio  vrpcu ‘ekagea’ vlastitog srca.

Prijatelj s velikanima Honveda

Englezi su počeli u svom stilu: tempo, tempo…(maestro, jer meni se jako žuri… jedan talijanski šlager kojeg su pjevale trio Lezcano, op.a.). Albion je bio rastrčan, točan, ‘ težak’. Poluvrijeme: 3:1! Toliko je bilo nadahnuće Otočana da je Luk Barren, komentator Radio- Bruxellesa, u jednom trenutku uzviknuo: ‘Ovo je neviđeno. WBA nije kvalitetom engleski klub, više, on je fantastičan, još više, on je s drugog svijeta ( Ero, op.a.!)’. Al’ starcu riječca,  u grlu zapne. Drugo poluvrijeme. U osamnaest minuta, četiri gola  ‘domobranaca’. Četiri, zaredom! Tri Kocsis, jedan Szoviak. Englezima je stao dah, u nogama olovo. Inteligencija, tehnika i jednostavnost Mađara satjerala je Albion u mišju rupu. Bile su to užasnute minute. Igra, bez okolišanja: velebna.

Kocsis: ‘Ne znam da li sam ikada igrao bolje. Zabio sam dva gola s glavom i jedan s nogom’ Bombastičan rezultat, 3:5, govori sve. Pet jezika.’

Gledajući baš tu utakmicu Gabriel Hanot, urednik  ‘L’ Equipa ‘ došao je na ideju Kupa europskih prvaka. Nota bene!

Beč. Turniri, koji imaju okus pisanica i šunke. Uskrsni. Šlager Honved i Austria. Ova je utakmica iz ’54.

Mađari su, za čas, napunili Szandwalda.4:0. Kocsis-Puskas-Kocsis. Prater – svečan, saeta je uskrsna-šuti. Ali, ‘ ljubičasti,’ koji nastavljaju valcer-nogometom, još od neumrlog Sindelara ne oskudjevaju asovima. Ocwirk i Stojaspal –  imaju tehniku ‘ u samom palcu’. Nije čudo: 4:4. Gosponi su došli na svoj račun. Ujutro su pjevali u katedrali St. Stefana Aleluju, sada’ koncertiraju’ na Prateru. Ali, tu nema kraja.  Jer, igra Honved. Minuta je do kraja: 6:6! Ovo nije vaterpolo (govorio je Hajdukov trener Luka Kaliterna: ‘ Dico moja, ta više vridi jedan gol iz ofsjada u nogometu, no tri prava u vaterpolu,op.a.). I, što sad? Puskas puca slobodni udarac, visoko, u kazneni prostor, jer to nije samo  dugo i visoko, današnjeg nogometa. Ocsi dobro zna na koga će ta lopta i za koga. Jasno, Kocsis, koji će na Weltmeistrschaftu ’54 zbog svojih golova čelom, zaraditi naslov  ‘zlatne glave’, za pola je tijela, u skoku, viši od svih ostalih. Lopta dolje i – 7:6!

Bio sam veliki prijatelj sa velikanima Honveda. I s Puskasem i s Kocsisem i s Cziborom. I lovio toliko toga od njihovih Honved-priča.

Kocsis: ‘Honved je imao super-kolektivnu igru. Honved je jednostavno – proizvodio-golove. Kod kuće, vani Primali smo, ali i zabijali. Naša je formula bila vrlo jednostavna: gol više, u protivničkoj mreži.

Puskas: ‘Ovo je najbolja ilustracija Honveda. Da bi se pobijedio Honved morali ste mu dati – devet golova! Jer smo mi zabili – sedam! Bila je to utakmica, sjećam se, protiv Voros Loboga. Bio je prosinac, teren težak, sklizak, brz. I što je pucano, a pucalo se puno i točno, bilo je –  unutra.

Czibor: ‘Honved je bio nekadašnji Kispest. Vojnička momčad. U hrvatskom, «Domobran»! Boljševička tvorevina. (Czibor je za mojih barcelonskih susreta bio izrazito antikomunistički orijentiran, op.a.). U Kispestu su bili Puskas i Bozsik, a s Honvedom došli su mnogi. Grosics, ja, Budai, Kocsis i drugi. Postali smo najjača momčad Mađarske. Pet godina zaredom, prvaci!’

Kocsis: ‘Iano Kalmar je bio naš trener.On je bio i igrač i MTK-a i Ferncvarosa.Veliki znalac. Momčad je imala čvrstu fizionomiju. Lopta u nogama, puno trokuta, na čitavom igralištu, izmjena ritma a onda, upadice, brze iznenadne do gola. I-golovi.’

Czibor: ‘ Ali, nije to išlo odmah, baš tako. Ja sam insistirao na igri u prazan prostor. Puskas se opirao. I da nije bilo jedne utakmice na kojoj je pobijedila moja ideja, teško bi Ocsi i Kalmar shvatili tu jednostavnost Ovako je išlo: ja uzimam loptu i trčim unutra, Puskas ide na moje mjesto, ja dajem u rupu, on ide. A, ja sam, u međuvremenu, odvukao braniča…’

Puskas: ‘ Gdje je bila tajna Honveda. Tajna? Nikakva tajna. Generacija talenata. Znali smo se napamet. Nije trebalo niti dizati glavu, svaki je od nas bio tamo gdje je dolazila lopta. Ja sam, žmireći, mogao naći Czibora ili Kocsisa…!

Mađarski fatum

Pa, ipak imao je i Hoved, ta ‘ valjaonica’ golova, svoju kob. Pomalo tamnu. Na koncu ona će postati mađarski fatum. Sjećam se nekoliko ‘ domobranskih’ utakmica: Honved vodi 2:0, na kraju, 3:2 za sofijski CSKA,  koji je imao izvrsnu momčad s Kolevom. Honved vodi protiv Partizana, po jednoj silnoj kiši, 2:0, do kraja 2:3! Honved vodi protiv Milana, u Milanu, 2:O, do kraja, 3:2 milanskih crvenih đavola, uz velebno koncertiranje Urugvajca Schiaffina. Na kraju krajeva, 2:0 protiv Nijemaca, u završnici Mundiala na Wankdorfu, a Orsazg je imao u sastavu sedam honvedovaca, i 3:2  Herbergerovog Elfa. I to je jedna pričica za sebe. Spašava ju Puskas, lakonikom: ‘ Nema tragedije u nogometu’

A onda, zla se kob, zovu – ‘Rusi’. I sumorna jesen, ’56. Sovjetski tankovi na ulicama Pešte. Nagy je zatvoren, osuđen, pogubljen. Stotine tisuća  Mađara,  bježi. Honved je na prekretnici. Situacija je alarmantna. I na kraju, Emil Ostereicher, meneđer kluba:’ Honved više ne postoji’. Zašto, kako? Priča, koja dolazi.T

 

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.