KORUGA: ČUDESNO DOBRA SOPRANISTICA IVANA LAZAR

KORUGA: ČUDESNO DOBRA SOPRANISTICA IVANA LAZAR

18. prosinac, 2019.
Print Friendly, PDF & Email

 

Napisao: Mladen Pavković

Lijepo je ono što je prihvatljivo. Ta je misao oduvijek spajala estetiku i etiku u oblik jedinstvenog umjetničkog djela. U filozofskoj tradiciji nešto što je lijepo određivalo se pojmovima poput harmonije i sklada, potpunim osjetilnim uzlazima, ili pak, lišeno svega, općom ugodom. Međutim, danas se jedva može naići na nekoga tko bi tu tradiciju, cjelovito definiranu, želio žustro braniti. Pojam lijepoga vremenom su opteretile stroge i negativističke umjetnosti, umjetničke teorije sklone izopćenjima, pa i kvalitativni čimbenici, po prirodi stvari mjerljivi, egzaktni i nužni za dublje razumijevanje. Usudimo li se pogledati pravo lice našeg vremena, primijetit ćemo da se svijet, orijentiran samo na zabavu i jurnjavu za ¨doživljajima¨, sve više odmaknuo upravo od objektivnih vrijednosti, odnosno od etički opravdanih životnih kušnji. Vrijedno odobravanja, dakle, nije postalo ono čvrsto određeno, već nešto što ovisi o individualnim sklonostima; svatko od nas određuje ono što želi odobriti i/li ono što je u njegovom životu vrijedno odobravanja, prihvaćajući pritom, u pravilu odveć hirovito, orijentiranost koja ne isključuje poraz i neuspjeh. Izvjesno je, stoga, da odvajkada nedostaje mjerila pomoću kojih bi se ljepota mogla objektivnije odrediti. No ipak, imajući u vidu glazbeno-umjetničke činjenice – snagu jednog Beethovena kojom se uspjela skovati gromoglasna veza uma i volje, poput one neraskidive, kontrapunkta i harmonije, koju je Bach skovao stoljeće ranije, ali i eruptivni Mozartov genij u smislu prepoznavanja i razumijevanja najbitnijeg i najsuptilnijeg u svim žanrovima, neovisno o tome što nije imao uvid gotovo ni u jedan glazbeni model – vrijedno(st) se ponekad može izričito i čvrsto definirati.

Poseban pristup Beethovenu

Tu je vrijednost, kada je riječ o Beethovenovim klavirskim sonatama, na posljednjem koncertu Četvrte sezone ciklusa na povijesnim klavirima Cristoforium, u petak 13. prosinca od 20 sati u Muzeju za umjetnost i obrt, odabranoj publici vrlo pregledno predočio ugledni (forte)pijanist Ronald Brautigam (1954). Jedan od najcjenjenijih nizozemskih glazbenika te je večeri muzicirao na izvornom Bechsteinu iz 1870. godine (jedinstvenom u svijetu) odvaživši se unutar dvosatne svirke protumačiti čak četiri Beethovenove sonate: Sonatu za klavir u Es-duru, op. 31, br. 3, Sonatu za klavir u C-duru. Op. 53, Waldstein, Sonatu za klavir u f-molu, op. 57, Appassionatu, i Sonatu za klavir u Es-duru, op. 81a, Les Adieux. Uz promišljena tempa i blagi osjećaj žurnosti Brautigam je u cijelosti pokazao zavidnu virtuoznu crtu, sklonost fortepijanističkom (pri)zvuku i suptilnoj dinamici. Njegov neskriveni forte svakako je bio protkan tehničkim elementima, sveprisutnim u ekspozicijama, ponekad malo preizražajnim u odnosu na ritmičku (ne)uglađenost. Iskreno govoreći, takav je pristup Beethovenu bio svakako očekivaniji od, primjerice, onog koji je davne 1996. godine srećom ostao zapisan na izvanserijskom setu albuma sa svim Mozatrovim sonatama i varijacijama (BIS-CD-1633/36). Klasičnijem pristupu, suzdržanom i elegantnom, Brautigam se predao pri izvedbi skladbe Für Elise (točnije Bagatelle, br. 25), u glazbenom dodatku namijenjenom svim poklonicima ciklusa Pleyel Svetislava Stančića i Cristoforium.

Čudesna sopranistica

Klasikom je odisao i posljednji ovogodišnji nastup Hrvatskog baroknog ansambla, nastup na kojem su se Mozartova djela izvodila na Pitagorinoj ugodbi (A=432Hz), to jest na prirodnoj frekvenciji ljudskog srca i mozga, Zemlje, Sunca, vode i, recimo, svih Verdijevih glazbenih remek-djela (poznato je i to da su klaviri Haydna, Mozarta i Beethovena bili ugođeni na čak A=421,6Hz). Koncert se zbio u nedjelju 15. prosinca od 20 sati, u Hrvatskom glazbenom zavodu, pod umjetničkim vodstvom oštroumnog i spretnog violinista i dirigenta specijaliziranog za izvođenje glazbe iz razdoblja 1600.-1900, Adriana Butterfielda (Velika Britanija). U skladbama Exultate, jubilate za sopran i orkestar KV165, Sinfonia Concertante u Es-duru za violinu, violu i orkestar, KV364, Andante u C-duru za flautu i orkestar, KV315, Arija Deh vieni, non tardar iz opere Figarov pir, KV492, i Simfonije br. 29 u A-duru, KV201, najviše se istaknula čudesno dobra sopranistica Ivana Lazar (1976) koja je sa svojim bravuroznim koloraturama i s dojmljivim scenskim nastupom zasjenila druge dvije, poredbeno tek korektne solistice – flautisticu Anu Benić Šalinović (1980) i violisticu Hiwote Tadesse (1993). T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.