CSKA CIBONI PRODAVAO UTAKMICE

CSKA CIBONI PRODAVAO UTAKMICE

1. lipanj, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

 

5919736-statue-of-a-basketball-player-drazen-petrovic

Namještanja dogovarao pokojni Vladimir Anzulović

 

Piše: Dražen Stjepandić/ priča iz još neobjavljene knjige „I supermen je bio novinar“

To je jedna od onih hotelskih soba s pogledom nikamo. Takvih je najviše na svijetu. Ako mnogo putujete, kad se probudite u takvim sobama, ne znate gdje ste, posebno ako ste prije odlaska u krevet dosta popili. A kako se u Rusiji ne bi popilo, bez obzira na to što osim konobara nije bilo drugih Rusa. Čak nije bilo ni votke, jedino piće u hotelskom baru bio je gruzijski konjak.

– Još je bolji od albanskog. Gruzijski je konjak zaista nešto posebno – kasnije će kolega godinama pričati o godinama kad je za Večernjak pratio Cibonu.

Tako je bio u Moskvi početkom 1985., Cibona je igrala protiv CSKA, važnu utakmicu za plasman u finale Kupa prvaka. I zrakoplovom su doputovali u Moskvu dan uoči utakmice. Mogli su otići u dvoranu na trening i biti u hotelu. Bile su to godine kad nije bilo puno mrdanja ni kod nas, a kamoli u Sovjetskom Savezu, gdje je civilni život bio kao u nekoj strožoj jedinici JNA.

Tada kao stranac, u nekoj od zemalja realnog socijalizma ili iza željezne zavjese, mogli ste se kretati i baviti samo poslom radi kojeg vam je izdana viza za ulazak u neku od tih zemalja. Ako ste kao novinar došli radi košarkaške utakmice, imali ste pravo biti samo u hotelu i u dvorani gdje se igrala utakmica, a poslije natrag odakle ste došli. Pa, dok su čekali tu važnu utakmicu u nekom hotelu u Moskvi, daleko iza željezne zavjese, kako se to još tada zvalo, najprihvatljivije je bilo u baru biti i piti.

Cibonina pratnja uglavnom je bila ista, već naučena ponašanja u zemljama gdje je baćuška gazda. Bilo je – šuti i daj što ima. Naravno da naši ljudi nisu mogli a da ne uvale kakve traperice, najlonke ili šuškavac. Druga Jugoslavija zapravo je bila socijalizam s dodatnom opremom, dok su zemlje pod izrazitom kontrolom KGB-a bile osnovni ogoljeni model bez raznih gumbića.

Kolega se probudio jer je čuo kucanje na vratima hotelske sobe. Kucanje uporno, namjerno i ciljano. Ustao je, obukao traperice, levisice, orginal iz Amerike, gdje je također pratio Cibonu, onda su se i kod nas levisice, wranglerice ili super rifle mogle kupovati samo u komisionima sa stranom robom ili kod švercera koji su ih švercali iz Trsta. A rijetko koje su u komisionu ili kod švercera bile takve, orginal made in USA. I samo što ih je obukao, žena što je kucala, mlađa Ruskinja, s recepcije na engleskom rekla je da ih skine.

-Vladimir, Vladimir… – govorila je.

Znao je da ne misli na Lenjina ili nekog drugog Rusa, nego na Zulu, vođu puta. Pokojni Vladimir Anzulović godinama je bio važan čovjek za Cibonu. Službeno je bio novinar RTV Zagreba, sportski komentator koji je prenosio mnoge važne sportske događaje, a neslužbeno glavni Cibonin klupski operativac. Novosel na parketu, a Zula se brinuo za sve važno oko parketa. I dok se pitao što li se taj Zula opet dogovorio, sada s Rusima, kolega je poslušno skinuo hlače, premda su bile original američke, prošvercane baš iz Amerike. Original levisice je dao Ruskinji, a ona mu je zauzvrat pružila neku trenirku, koju je uzeo, premda je ponio i rezervne traperice. S Rusima se najbolje mnogo ne objašnjavati, slično govorimo, ali totalno različito mislimo.

Novinari su bili jako bitni u povijesti Cibone. Uz pokojnog Zulu velik trag ostavio je i Pero Zlatar. A i oni koji nisu imali službene funkcije u klubu, ako su pratili Cibonu, bili su dio tima, bili su to ljudi od povjerenja, obavljali razne posebne zadatke i nije im padalo napamet da objavljuju razne povjerljive informacije. Kolega je na jednoj američkoj turneji s Cibonom sjedio na klupi kao bolničar. Amerikanci novinarima nisu htjeli dati vize, pa je klub kolegu i Jovana Kosijera prijavio kao dio medicinske pratnje. I na utakmicama su morali sjediti na klupi kao bolničari. Sve je bilo dobro dok se Sven Ušić u jednoj akciji na jednoj utakmici nije ozlijedio. Kolege novinari spremno su skočili s klupe kao pravi medicinari, a kako su bili neuvježbani, sudarili su se, a tek onda utrčali do ozlijeđenog igrača. Nagnuli su se kao pravi, jedino nisu znali što da učine, pa su otrčali po nosila, pa opet na parket do igrača, dvometraša od sto i nešto kilograma. Jedva su ga stavili na nosila, a kamoli iznijeli. Potom je pomoć zatražio Andro Knego, još viši i teži od Ušića, pa Rajko Gospodnetić, tada najstariji Cibonin igrač i još teži i viši od prethodne dvojice.Drugi kolega je tada krahirao i pao, pa je i njega morala iznijeti protivnička liječnička ekipa i zaista mu pružiti pomoć.

Novinari su u Ciboni bili i u posebnoj seksualnoj komisiji zaduženoj za navijačice i obožavateljice. Tada nije bilo Ciboneta i sličnih djevojačkih skupina, to se posve drukčije radilo, šef seksualne komisije bio je maser Pančo, kolege novinari Panči su asistirali. Uoči važnih utakmica igrači su se voljeli opuštati družeći se s obožavateljicama i navijačicama.

Pokojni Daražen bio je cimer s Franjom Arapovićem i voljeli su igrati seksualni poker s obožavateljicom na ražnju. Dok bi jednog oralno zadovoljavala, drugi ju je derao straga, a na leđima obožavateljice na ražnju su igrali poker. Novinari su i u tim operacijama pomagali, ništa ne odavajući, jer su tračeve živjeli, umjesto da o njima pišu.

Vođa novinarske ekipe za specijalne sportske zadatke u Ciboni bio je, naravno, Zula. Tada u Moskvi bio je i službeni vođa puta. Kad je Ruskinja što je došla spomenula njegovo ime, kolega nije mnogo pitao nego joj je dao traperice i, kao što mu je rekla, spustio se do hotelskog predvorja. Pokojni Zula je bio debeo, proćelav, ali snalažljiv i vrlo pokretljiv. Prije dolaska na nekadašnju Televiziju Zagreb pisao je za beogradski Sport i radio sve što je u ono vrijeme trebalo. U košarku se toliko razumio da je bio neformalni Cibonin klupski menadžer engleskog tipa.

To je bila prva sezona pokojnog Dražena Petrovića u Ciboni, uz njega i brata mu Acu još su igrali Ando Knego, Mihovil Nakić, Rajko Gospodnetić, Danko Cvjetičanin, Sven Ušić, Adnan Bečić, Danko Cvjetičanin, Zoran Čutura, Franjo Arapović…

Ubrzo po silasku u predvorje kolega je vidio da je Zula bio neuobičajeno nemiran, kolega je zamjetio neuobičajeno živčano ponašanje, sjene nervoze na Zulinu licu njihale su se kao grane uznemirene vjetrom, ali Zulu nije ništa pitao dok su iz hotela išli u Olimpijsku dvoranu.

Te godine u Kupu prvaka šest klubova u polufinalu je igralo svatko sa svakim doma i u gostima. Za ulazak u finale, uz pet pobjeda u Zagrebu, trebale su još dvije pobjede u gostima. Cibona je pobijedila Real i u Madridu i trebala joj je još ta jedna pobjeda u gostima. Utakmicu protiv armijskog CSKA Zula je prenosio za TV Zagreb, uobičajeno je bio vođa puta i komentator, a kako je uvijek imao raznih zadataka za vrijeme prijenosa, kolege iz pratnje pomagali su oko statistike. Novinari su bili na vrhu tribina u dvorani izgrađenoj za Olimpijske igre u Moskvi 1980. Dvorana je primala 20-ak tisuća gledatelja, bila je toliko ogromna da su se na parketu igrači jedva raspoznavali. No Zula i kolege novinari koji su tada pratili Cibonu toliko su se kužili u košarku da su znali sve sheme napada Cibone i njenih protivnika bolje negoli neki treneri. Mogli su žmireći prenositi Cibonin napad, ali na toj utakmici mnogo toga im nije bilo jasno, ne samo zato što su igrači na parketu bili sitni i nevidljivi kao da ih gledaju s vrha kakva nebodera.

Na klupi CSKA bio je legendarni tavariš polkovnik Aleksandar Gomeljski, koji je godinama bio i izbornik reprezentacije SSSR-a. Vodio je mnoge važne bitke protiv nekadašnje košarkaške reprezentacije Jugoslavije. Nekadašnja Jugoslavija u košarci je bila svjetska sila, ali svaka pobjeda protiv SSSR-a doživljala se kao posebno čudo. Veliki Zoran Slavnić kao najveće uspjehe u životu isticao je tri pobjede na velikim natjecanjima nad Rusima. Ako bi prije finala bili pobijeđeni Rusi, išlo bi se do kraja. U nekadašnjoj Jugi svatko je znao tko su Gomeljski, Belostenjin i div Tkačenko. Tkačenka je poslije zamijenio div Sabonis. Premda je Litvanac bio i u centralnom armijskom sportskom klubu, na utakmici protiv Cibone nije mnogo igrao. Na opće iznenađenje, Gomeljski je najveću minutažu dao nekom 35-godišnjem grijaču klupe, kojemu ni na toj utakmici nije išlo, ali Gomeljski ga je baš forsirao. Kad bi nekom drugom igraču krenulo, Gomeljski bi ga odmah izvukao iz igre. Već na početku Cibona je povela s 20 razlike.Tu prednost držala je do kraja utakmice, ali Zula je ipak cijelu utakmicu bio napet kao da se igra koš za koš. Kolegi to nije bilo toliko sumnjivo, jer s Rusima se nikad ne zna, bilo je sutuacija kad se nepunu minutu prije kraja vodilo osam razlike pa Rusi zabiju tri trice zaredom, treću uz zvuk sirene, i pobijede.

Na toj utakmici CSKA i Cibone situacija ni približno nije bila takva. I minutu prije kraja Cibona je u Moskvi vodila s 18 razlike, utakmica je završila 95:77 za Cibonu, a kad je odsviran kraj, Zula je skočio kao da je presudni koš postignut s centra uz zvuk sirene. Ne samo da je to bilo neprofesionalno, previše klupski obojeno za jednog televizijskog komentatora, bez obzira što se igralo protiv Rusa, nego je, s obzirom na situaciju na parketu i veliku rezultatsku razliku, bilo prilično čudno tako skakati.

– Bojao sam se da neće poštovati dogovor – rekao je Zula kad se odjavio iz etera.

Kolega ga je pitao što mu je, pa cijelu utakmicu su vodili s 20 razlike?

– Mislio sam da neće poštovati dogovor – kroz rijetke zube izlanuo se Zula.

Tek poslije Zula će kolegi dokraja ispričati kako se s Gomeljskim dogovorio da za 5000 dolara CSKA pusti Ciboni prolaz u finale, gdje je i treći put u toj sezoni pobijedila Real. Bez obzira na to što je imala pokojnog Dražena i najjači sastav u povijesti, Novosel, Zula i vodstvo zaključili su da teško mogu pobijediti CSKA usred Moskve i da, žele li osvojiti Kup prvaka, kako se to tada zvalo, valja nešto poduzeti. I Zula je stupio u akciju i s polkovnikom se za 5000 dolara i dvoje traperica dogovorio da puste Cibonu.

Tko je dao druge traperice, kolega ne zna. Zna da se Zula jako radovao kad je polkovnik održao riječ. Zula je očito imao i drukčijih iskustava kad je do zadnje sekunde utakmice u Olimpijskoj dvorani u Moskvi toliko strepio. Srećom, polkovnik je bio častan u namještanju, a ne kao neki – uzmu lovu i još te nakantaju. I što ćeš mu poslije, ne možeš ga prijaviti. T

2 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.