CJELOVIT I KVALITETAN ZAGREB KOM 7

CJELOVIT I KVALITETAN ZAGREB KOM 7

18. listopad, 2012.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Igor Koruga

Uvijek se iznova pitam kako slušati glazbu. Od rođenja sam oštro zapažao zvukove, a to činim i danas. Tijekom života sam se spoticao o mnoge prepreke, najčešće one usputnih analiza i pojašnjenja, otkrivanja i praćenja neobičnih melodijskih linija, promatranja – ukoliko se radilo o živim izvedbama – određenih glazbenika, njihovih tehnika muziciranja i sl. Naravno i danas se na isti način spotičem, znajući da se glazba neprestano odvija i organizira u izvjesnom i prolaznom vremenu te često zapadnem u vremenski do- ili među-prostor koji, u pravilu, s onim interpretativnim nema nikakve veze.

S PARTITUROM U PUBLICI

Formu i sadržaj bilo kojeg umjetničkog djela dalo bi se osjetiti, ili znati iz iskustva, možda pak s kakve prethodne pripreme, ako to uopće još itko radi (nerijetko sam se u koncertnim dvoranama osjećao kao izopćenik kada sam prisustvovao koncertima s partiturom u krilu – slušatelje smeta i šuškanje okrenutih listova)? U tim bi se slučajevima moglo znatno neposrednije slušački uživati i biti spreman na modulacijske (za)okrete i zvukovne humoreske kakvima su, siguran sam, najveći skladatelji bili itekako skloni. S nesigurnošću općeg objektivizma, povijest ističe i Schillerovo štovanje glazbenih ritmova kojima je poput skladatelja dodavao riječi, vjerujem i u vrijeme pisanja čuvene Ode radosti. Umni je pak Nietzche ravnotežu između apolonijskih i dionizijskih strasti doveo u vezu s klasicističkim i romantičarskim obilježjima glazbe, koju je opet smatrao temeljem poezije. Na svim razinama glazba je tijekom stoljeća utjecala na čovjeka, najčešće mu predskazivala dolazeće umjetničke epohe, dok je istovremeno, mazohistički nastrojenim kritičarima nametala, prema izjavama Igora Stravinskog, nezahvalne i praktički nemoguće prosudbene kriterije novih glazbenih djela te još i gore – njihovih interpretacija i izvedaba.

KAKO SLUŠATI GLAZBU

Zbunjen ondašnjim i današnjim prosudbama, često sam se, u potrazi za nedostacima, i sam kronološki osvrtao na vlastiti život. U ranom djetinjstvu nisam se bitnije razlikovao od svojih vršnjaka; bio sam oduševljen najčešće parnim i pravilnim ritamskim obrascima i tek pokojim, slučajno uhvaćenim motivom kojem sam se, možda malo lakše od drugih, prije nadao pamteći instiktivno uvod koji mu je prethodio. Volio sam i pozadinske nepokretne tonove, efekte i male skrivene, često disonantne i fino uklopljene linijice kojima je obilovala, primjerice, Mozartova glazba. Kasnije je mi je sustavna glazbena poduka definirala već zamijećene stvari, usto me poučila i formi, obliku i vertikalnoj glazbenoj komponenti (akordu, harmoniji, kontapunktu i polifoniji). Do tada sam bio onaj koji je više slutio nego znao. Danas sam možda u drugačiji. A možda i ne. Jedno je sigurno; tada se sve zakompliciralo, doživotno preispitalo sluh i odredilo posve novi pristup glazbi. Valjalo je sve ponovo razlučiti, sada glazbeno i teoretski, a to nije bilo lako.

Jednako (mi) je teško i danas kada mi je glazba, naravno sasvim slučajno, postala bitan životni element o kojem već godinama pišem te na ovakav način razlažem vlastite misli potaknute kontemplacijom, koncertima, recitalima, prezentacijama, svježim diskografskim izdanjima, razgovorima i još kojekakvim (glazbenim) performansima. Pitanje je ostalo; kako zbilja slušati glazbu te postoji li kakav univerzalni recept.

DJEČJE REAKCIJE

Taština me hrabrila osjećajem da sam danas, prema Gausovom pravilu, negdje u silaznom dijelu njegove zvonolike krivulje, tamo gdje caruje glazbeni osjecaj poduprt, ipak nužnim, teorijskim naukom, kao i čisti instinkt. Tu se negdje, gotovo sam siguran, nalazi trenutno i moj troipolgodišnji, razigrani sinčić s kojim sam, u društvu i vedrini, nedavno posjetio nedjeljnu ¨Mozart matineju¨ u sklopu 7. zagrebačkog međunarodnog festivala komorne glazbe – Zagreb Koma 7. Muškim dogovorom – jedan sat mog koncerta za pet sati tvoje igraonice – uspio sam iskamčiti društvo (i vedrinu) i za Bečku noć, dan ranije 13. listopada 2012., na kojoj su se, između relativno prijemčljivih, ali virtuoznih djela Fritza Kreislera, Franza Schuberta i Ludwiga van Beethovena, izvodile i glazbene minijature čuvenog minimalista tzv. Druge bečke (dodekafonske) škole – Antona von Weberna. Ni Mozartova matineja nije bila lišena avangardnog prizvuka, jer se između djela pod Köchelovim oznakama 377 (Sonata za violinu i klavir u F-duru) i 493 (Glasovirski kvartet u Es-duru) programski sjajno uklopila duhovita skladba Alfreda Schnittkea – MozART a la Haydn, ovoga puta u obradbi za dvije violine. Sve u svemu, brige za nezrelog glazbenog konzumenta još je i bilo, no straha ni u naznakama. S vjerom u dječju ćud, opće neznanje i, baš zato, prirodnu sklonost prema promjeni, novitetu, iznenađenju i eksperimentu, kakva je svakom djetetu svojstvena i darovana, uživao sam na dva rasprodana koncerta u svijetlom i obnovljenom HGZ-u.

Zaslugom i zalaganjem umjetničke ravnateljice Susanne Yoko Henkel i izvršnog direktora Dalija Despota, vrhunski su se svjetski umjetnici poput Vilde Frang, Stefana Milenkovića, Borisa Brovtsyna, Guy Ben-Zionyja, Hartmuta Rhode, Kristine Blaumane, Treya Leea, Teemua Kauppinena, Laume Skride, Iana Fountaina, Srebrenke Poljak, Radovana Vlatkovića i Rie Idete, jednoglasno odazvali pozivu te doprinijeli dobro poznatoj atraktivnosti medijski odlično popraćenog festivala. Nakon 2009. godine, vraćena je i koncepcija matineje koje ću se ovdje malo detaljnije dotaći.

MOZARTOVA MATINEJA

Iako je publika pohrlila na uvodni koncert pod nazivom ¨Osam godišnjih doba¨, a koji je obuhvatio Vivaldijeva četiri i još četiri iz Buenos Airesa, izvorno nazvanih – Cuatro Estaciones Porteñas – argentinskog tango skladatelja i bandoneonista Astora Piazzolle, te ga zasula superlativima i ovacijama, rekao bi da se radilo isključivo o promišljenom komercijalnom potezu, a bitno manje o ikakvom umjetničkom izazovu. U već spomenutoj Bečkoj noći težišta su bila određena izvanserijskim Beethovenovim Gudačkim triom u c-molu, op. 9, no. 3, i malo preopširnim te, cjelovito gledano, nedovoljno atraktivnim Schubertovim Glasovirskim triom u B-duru, D 898. Webernova Tri mala komada za violončelo i glasovir, op. 11, i Četiri komada za violinu i glasovir, op. 7, poslužila su kao dinamički i zvukovni prijelazi, no očekivano su potaknuli mog malenog, neiskusnog slušatelja na veću pažnju i interes. Priznat ću da sam ga zadivljeno promatrao i intenzivno zamišljao kakav zvučni otisak, toga trena, ostavlja Webernova glazba u njegovoj glavi(ci), posve neopterećenoj harmonijskim zakonitostima, serijalnim pravilima, ljestvicama, stilskim obilježjima ili/i biografijama ekscentričnih skladatelja. Bez obzira na tijek gotovo neprepoznatljivih Webernovih permutacija, širom otvorenom oku i uhu moga dijeteta nije promakla niti jedna neobičnost glazbenog sloga. Ili mi se samo tako činilo? Nevažno, to je bio dojam. Očekivao sam približnu reakciju i dan poslije, na matineji, tijekom briljantne interpretacije Schnittkeovog ¨MozARTa…¨, ali tu je doslovno vrijeme učinilo svoje. Desetak minuta glazbe bilo je previše; ili za redukciju na prihvatljiv oblik, ili za vječito nove i iznenađujuće pojave.

MLADA VIOLINISTIČKA ZVIJEZDA

Izvorna Mozartova djela nisu nezaštićenoj glavi moga sinčića, nesposobnoj za ikakvu obmanu, uspjela pobuditi veći interes, barem u slučaju izravne i naravne izloženosti glazbi. Možda mu je stil bio odviše poznat i određen iz kućnog ozračja, samim time nepodvrgnut odgonetci? Ipak, činjenicu da je furiozna izvedba mlade violinističke zvijezde u usponu Vilde Frang (Norveška), koja je moguće i tako žurila na aerodrom po završetku svog dijela nastupa, i vrsne, silno darovite pijanistice Laume Skride (Latvija) bila vrhunski izvedena nitko nije mogao pobiti. Zahtjevan Mozartov glasovirski zvuk Kvarteta u Es-duru (KV 493) Skride je jednako uvjerljivo izvela na samome kraju uvjerivši tako sve, pa i uvijek nazočne skeptike, u silno visoku prosječnu izvođačku razinu. Stefana Milenkovića i njegovo muziciranje nepotrebno je, držim, potanko opisivati. Kao dugogodišnji sudionik festivala i glazbenik iz samog svjetskog vrha, poznat je kao čudo od djeteta koje je potrebnu vještinu steklo već zarana, a danas, sa svega 33 godine, djeluje kao vrhunski pedagog u Americi i prokušani glazbenik diljem svijeta čija bi se čak i intonacijska greška učinila i protumačila kao ¨prijeko potrebna tenzija¨. Karizmatične pojave poput Borisa Brovtsyna, Guy Ben-Zionyja, Treya Leea i Kristine Blaumane nemoguće je opisati tek u dijelu članka. Više o svakom, uz vrhunske popratne fotografije, može se saznati čitajući iscrpnu i sveobuhvatnu programsku knjižicu, važeću za sva festivalska događanja.

Stoga, požurite u Hrvatski glazbeni zavod, još nije kasno za vrhunske doživljaje komorno-glazbenog izričaja, naravno, uz svjetski intonirane popratne sadržaje prije, za vrijeme i poslije svih nastupa. Festival će biti zaključen u subotu 20. listopada kada će nastupiti ¨Ruska noć¨ s ekspresivnim djelima Arenskoga i Šostakovića. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.