CILJ AFERE DUBROVAČKA BANKA JE BIO PREUZETI  37 HOTELA U DUBROVNIKU I OKOLICI

CILJ AFERE DUBROVAČKA BANKA JE BIO PREUZETI 37 HOTELA U DUBROVNIKU I OKOLICI

27. svibanj, 2015.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Uspomene najvećeg hrvatskog bankara Nevena Barača 21. dio

Zapisao: Dražen Stjepandić

Fotografija: Dražen Stjepandić

U dvadeset i prvom nastavku ekskluzivnog feljtona Svjedoci epoha, uspomene najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača nastavljamo se baviti aferom Dubrovačka banka. Po aferi Dubrovačka banka gospodin Neven Barač je ostao najpoznatiji u domaćoj javnosti, premda je bio jedan od osnivača INE, njen prvi financijski direktor, generalni direktor PBZ-a, predsjednik Dinama i HAOK-a Mladost iz Zagreba, odbojkašica Dubrovačke banke…

U jednoj od svojih bilježnica opisao je mnoge detalje za koje prije ove objave na portalu Tjedno domaća javnost nije nikada doznala.

Uobičajeno smo se sastali u njegovom dnevnom boravku u Šenoinoj ulici u Zagrebu i nastavili smo gdje smo prethodno stali, a prethodno poglavlje okončano je sastankom u restoranu Globus na Zagrebačkom velesajmu, u kojem su se ortaci posvađali i sastanak je završio tako što je gospodin Barač uzeo svoj kaput i uputio se na Aerodrom na avion za Dubrovnik.

NA TELEVIZIJI SAM ČUO ZA MOJU SMJENU

Rastanak s Kutlom i ortacima u restoranu Globus u Zagrebu događao se početkom veljače 1998. Uzeo sam kaput i otišao na aerodrom. Sutradan, po dolasku u Dubrovnik telefonirao mi je gospodnin Luburić. Nisam odgovorio na poziv i više nikakvog kontakta nije bilo. Tjedan dana kasnije dobio sam poziv za sastanak s gospodinom Miroslavom Tuđmanom u prisustvu gospodina Ive Lučića. Mjesto sastanka hotel Internacional u Zagrebu. Rekao sam da mi je teško ratovati s HNB-om, Vladom Republike Hrvatske, a uz to još rat s Kutlom zaista mi je bio previše. Gospodin Miroslav Tuđman mi je rekao da to ne dolazi u obzir i da će on intervenirati gdje treba da se stvari srede i smire.

U banci sam posao radio normalno kao i prije i onda u subotu 20. veljače na televiziji čujem vijest u prilogu sa Sabora HDZ-a da će me smijeniti u ponedjeljak. Gospodin Miroslav Tuđman tražio da se odluka odgodi za jedan dan, tražio je to od Pašalića koji mu je odgovorio da ne može jer je situacija u Dubrovačkoj banci takva da tako dalje ne može. I stvarno u ponedjeljak je na sjednici Nadzornog odbora denešena odluka da me se smjenjuje zbog loših odnosa s Vladom Republike Hrvatske i Hrvatskom narodnom bankom. Tako je obrazloženje glasilo. Kako takav razlog za smjenjivanje nije bio predviđen zakonom to je sutkinja nadležnog Trgovačkog suda u Splitu bila spremna odbiti tu odluku i predmet vratiti u Dubrovnik, onda je intervenirao odvjetnik Marin Bileta, inače prijatelj sutkinje, pa je ista tražila novo obrazloženje odluke o smjeni i naravno dokaze. Vlado Penezić koji je bio šef pravne službe u Dubrovačkoj banci imao je orginalnu i izmjenjenu odluku, koju su mu diktirali, a da o njoj Nadzorni odbor nije raspravljao jer se nakon svađe zbog moje smjene raspao. U izmjenjenom tekstu pisalo je da predsjednik Uprave, to jest ja, nisam izvještavao Nadzorni odbor o investicijama u obnovi. I to je bio razlog koji također ne postoji u zakonu. Toliko su bili bahati da im je bilo svejedno što će napisati o razlozima moje smjene.

PREREZAN DOVOD ULJA NA KOČNICAMA

Nakon našeg sastanka u Zagrebu dok sam još bio na položaju predsjednika Uprave Dubrovačke banke putovao sam u istom avionu u Dubrovnik zajedno s Brunom Stojićem, koji je bio direktor Dubrovačke banke Mostar. Samnom je putovala i moja supruga, a s Brunom je bio neki čovjek koji je sutradan imao posla u banci. Na Ćilipima je čekao bankin vozač gospodin Mato Radić, a Bruno je imao svoje osobno vozilo ostavljeno na parkiralištu. Rekao sam vozaču banke neka Bruninog prijatelja s bankinim mercedesom odveze u Dubrovnik, a nas će Bruno svojim autom voziti u Lozicu i tamo ostaviti. Kad je Bruno sjeo za volan svog audija vidio je da kočnice ne rade, ali nije nam ništa govorio. Vozio je polako i služio se ručnom kočnicom. Sutradan je odvezao auto na pregled i utvrdili su da je je bio prerezan dovod ulja za kočnice, pa nožna kočnica nije radila. Oni koji su me kasnije smijenili mislili su da će Bruno angažirati neke vojnike HVO-a i da će pokušati napraviti udar na njih. Nikom od nas tako nešto nije padalo na pamet, ali eto do kojih je dimenzija situacija došla. Mislili su da će Bruno angažirati Tutinu Kazneničku bojnu da spriječe moju smjenu. Večer prije smjene vršili su premetačinu svih bankinih automobila. Što su tražili znaju oni i oni koji su im to stavili u zadatak. Na dan smjene pretresali su ljude na ulazu u Dubrovačku banku. Pojavili su se nekakvi ljudi koje nitko nije poznavao. Smjenjivanje Rankovića prema ovome je bila šala.

STAMPEDO ŠTEDIŠA

Kad je nakon moje smjene načelnik Općine Konavle Luka Korda sasuo u lici Brnardiću tko je on i oni koji me smjenjuju, prijeteći da će reći građanima što se događa u banci nije prošlo ni sat vremena ispred naših poslovnica su se formirali redovi građana koji su došli tražiti svoj novac. Kako novi upravljači Dubrovačke banke nisu znali kako postupiti izabrali su najgoru varijantu rekli su nema novaca. Kad su u Zagrebu premijer i guverner HNB-a izjavili da oni s tim nemaju ništa, a što je emitirano na televiziji to je bilo dodatno dolijevanje ulja na vatru. U tom stampedu banka je ostala bez 300 milijuna njemačkih maraka depozita građana. Ubrzo su građani navalili i na druge banke i procjenjuje se da je Republika Hrvatska ostala bez oko dvije milijarde njemačkih maraka koje su građani podigli iz hrvatskih banaka i preselili u Austriju, Njemačku ili Mađarsku.

Dubrovačka banka je do tada u svojim fondovima i depozitima imala toliko novca da je mogla otpisati cjelokupnu aktivu, sve hotele i dugove Globus grupe i prikazati gubitak od pet milijardi kuna. I to se ne bi odrazilo na stabilnost banke jer bi se gubitak koji se tako pokazao vrlo brzo bio pokriven dobicima koje je privreda poslije obnove ostvarila, a na likvidnost takva mjera nije mogla utjecati jer su ti novci već bili uloženi jer je prirast štednje bio enorman. Nažalost, trebalo je stvoriti atmosferu u kojoj se ruši sve što valja, da bi to isto bilo kasnije kupljeno za mali novac. To je bila zasluga tadašnje Vlade Zlatka Mateše i HNB-a. Ali time posao Škreb nije završio. Da bi pomogao u restruktuiranju Dubrovačke banke Škreb je u Dubrovnik poslao svoju vanjsku Engleza Lou Grouwa, člana MI6. Prvo je bio u Sloveniji odakle su ga isprašili, pa je došao u Hrvatsku gdje je bio je na platnom spisku HNB-a i DAB-a. Proslavio se razgovorom u Jutarnjem listu u kojem je izjavio da je Pašalić grupa u kojoj je nabrojio Globus grupu, Dubrovačku banku i Glumina banku odnijela iz Hrvatske oko dvije milijarde maraka. Odmah sam ga tužio i na prvu raspravu je došao sa svojim odvjetnikom, a kako je tužba bila napisana na hrvatskom jeziku gospodin je rekao da ne zna hrvatski i otišao je. Rasprava je odgođena, a nakon nekoliko mjeseci opet je zakazana nova rasprava opet pred Općinskim sudom u Zagrebu. Na tu je raspravu došao je s nekom ženom i smješkajući se pogledavao je na nas, koji smo stajali podalje. Kad smo se u zakazano vrijeme približili sudnici vidjeli smo zaljepljenu obavjest na kojoj je pisalo – nema rasprava. I tako do danas rasprava nikad nije održana. Nisam saznao tko je taj moćnik koji je naredio da se ta rasprava nikad ne održi i završi?

To pokazuje da je Republika Hrvatska dirigirala s tzv. aferom Dubrovačka banka, dozirala je koristeći prvenstveno izdanja EPH Jutarnji list i Globus, a također pokazuje i što je bio cilj efere. Ako tome dodamo da je tadašnji premijer nakon što je hotelski porfelj prenesen na DAB dao nalog toj agenciji da smanji vrijednost te imovine, onda stvari postaju posebno jasne. Ali oni su htjeli dokazati da je za hrvatsko bankarstvo izlaz u prodaju strancima. A što se tiče Dubrovačke banke cilj je bio doći u posjed 37 hotela u Dubrovniku i okolici, podjeliti ih svojima i osloboditi Kutlu obveza prema Dubrovačkoj banci. Sve to na način na koji je prodaja Dubrovačke banke izvršena i rezultat je toga prevaljen je na Državni proračun Republike Hrvatske. Događa se to u doba vlasti koja je bila do 2000-te i poslije 2000-te. Razlika između te dvije vlasti ne postoji. Prodaju dionica Dubrovačke banke je direktno spriječio Škreb i nikome ništa. O kakvoj budućnosti možemo govoriti kad su nas vodili takvi ljudi. Škreb sve to nije napravio na svoju ruku, tu je morao biti umiješan netko veći. Zna se tko je bio šef države. U nekoliko navrata u javnosti se ponavljao podatak da hrvatski građani u inozemstvu imaju oko 15 milijardi dolara ili čega. Neki iz inozemstva su dolazili i kod Mesića i Račana govoreći da imaju točne podatke i znaju gdje hrvatski građani imaju položen novac. Uvjet je bio da 30 posto pripadne ovima koji će dati te podatke, a 70 posto državi. Dali su rok od nekoliko dana i Mesić je rekao da je za to, a Račan je bio protiv.

KUTLE ZOVE NA SASTANAK

Nakon smjene otišao sam u Zagreb i družio sam se s prijateljima. Nisam imao nikakve kontakte ni sa Dubrovnikom ni sa Dubrovačkom bankom. Uistinu nije me interesiralo što se tamo događa, ako se išta događalo. Osjetio sam olakšanje, riješio sam se muka, briga, poniženja i podvaljivanja. Tako sam mislio i bio zadovoljan. Žao mi je bilo samo zbog onoga što će se dogoditi s bankom i privredom Dubrovnika. Ta privreda je u bivšoj Jugoslaviji ostvarivala društveni proizvod po glavi stanovnika da je svake godine po tom kriteriju bila na jednom od prva tri mjesta. Dubrovnik nije imao samo turizam i hotelijerstvo. Oko 25 posto društvenog proizvoda ostvarivalo se izvan turizma, ali devedesetih dogodilo se neviđeno barbarstvo. Danas od tih poduzeća nije ostalo ništa, a niti se javio netko novi. Nije prošlo dugo kad su mi javili da Globus grupa želi sastanak samnom. Nisam reagirao jer me svarno tada takav sastanak nije interesirao. Nakon sedam dana rečeno mi je da Kutle želi sastanak samnom. Pristao sam se naći s Kutlom u u Diana baru nekadašnjeg Intercontinetala.

– Tražio si ovaj sastanak, pa reci – počeo sam sastanak s Kutlom nakon pozdrava.

– Nisam ja tražio sastanak – na to mi je uzvratio Kutle – meni su rekli da si ti tražio sastanak.

– Smiješno mi je natezati se ko toga, reci što trebaš pa da tako završimo – rekao sam mu.

– Trebao bi pomoći, jer ako ne pomogneš banka će propasti, a netko će u zatvor – rekao mi je Kutle.

– Ako banku budete vi vodili sigurno će propasti – odgovorio sam- a što se tiče zatvora neka ne brini za onoga na koga misliš. Taj će se znati braniti i obraniti. Uostalom tamo nema ništa nezakonitog, vodio sam računa da nitko ne napravi bilo kakvu grešku jer mi je bilo poznato s kim imam posla.

– Ma pusti ti to – na to mi je rekao Kutle – sve se može.

To je bila jasna prijetnja, a samo sam to čekao. Ipak, nisam se digao nego sam se čak zabavljao gledajući sujetnog Kutlu kako se pokušava spasiti.

– Kako se tebi može pomoći? – pitao me.

– Pa eto govorio sam ti što će se dogoditi, ako se mirno ne raziđemo i dogodilo se. ali što vrijedi tebi govoriti kad ti misliš da si sve ono što nisi i da možeš ono što ne možeš. Lijepo sam te upozoravao, nije pomagalo, a što sada imamo razgovarati – rekao sam mu.

– Vrati se u banku – kaže mi Kutle.

– Što ću se vraćati. Stavio si tamo ono derle bez znanja i iskustva po nagovoru Ljerke Ercegović, predsjednice uprave Hrvatske poštanske banke i što sad? Hočeš smijeniti čovjeka nakon petnaest dana?- rekao sam Kutli.

– Pa dobro ti budi član Nadzornog odbora i vodi banku – kaže Kutle.

– Umjesto koga? – pitam ga.

– Umjesto Vićana- kaže mi.

– To ti ne ide, s te pozicije ne može se upravljati bankom, ako je Nadzorni odbor onda eventualno predsjednik – rekao sam.

– E to ne može – kaže mi Kutle.

Taj njegov prijedlog sam i mogao prihvatiti pa na sjednici Nadzornog odbora smijeniti i predsjednika Uprave i predsjednika Nadzornog odbora, ali mislio sam što bih se ja više bavio time u vrijeme kad je u Dubrovačkoj banci raspad sistema. Platio sam piće i otišao. Poslije sam doznao da se Kutle išao savjetovati sa Škrebom oko moje smjene.

INTERVJU U NACIONALU

Ivo Pukanić, vlasnik Nacionala, je navaljivao da mu ispričam tu priču. Poslao mi je Jasnu Babić i nakon razgovora tražio je da priču autoriziram. Na autorizaciji sam vidio da novinarka ništa nije razumjela i da je sve usmjereno na izazivanje afere. Odustao sam, ali Pukanić je stalno navaljivao. Ne mogu reći da mi nije bio simpatičan. Bio je hrabar i ambiciozan čovjek koji možda zaslužuje da mu se pomogne i odlučio sam mu pomoći. Razgovor samnom u Nacionalu je objavljen 1. travnja, a ja sam 2. travnja pozvan telefonom od strane gospodina Buterina iz Odjela za privredni kriminal u MUP-u. Bili smo se susreli i par dana prije kod gospodina Korde načelnika Općine Konavle i tako smo se upoznali.

– Možete li doći sutra ujutro u devet sati kod načelnika Odjela za privredni kriminal Policijske uprave Dubrovačke? – pitao me Buterin.

-Kako da ne, nema problema – odgovorio sam.

Došao sam po dogovoru i ponudili su me kavom, sokom ili vodom. Bilo je jedno društvo i pričali smo tako bezveze sve do 13 sati. Tada me Buterin pozvao da se izdvojim u jednu zasebnu sobu. Interesirala ga koncepcija razvoja Dubrovačke banke. Rekao sam mu da smo sanirali banku, pa krenuli u obnovu privrede u Dubrovniku, naprije hotela. Osloboditi hotele visokih kamata ili pretvaranjem u kapital dužnika i onda izvršiti privatizaciju. Pitao me kako smo privatizirali hotele, odgovorio sam da privatizacija još nije bila izvršena, ali svakako bi to bila prava privatizacija u kojoj bi vlasnici postali zaposlenici, bivši zaposleni i ostali građani Dubrovnika. S tim što bi banka istima dala kredit koji bi bio upotrebljen za kupnju dionica hotela. Banka nije trebala odobravati nova sredstva za te kredite obzirom da je utrošila sav novac u te hotele, koje bi davali u menađment velikim svjetskim lancima. Veliki svjetski lanci bi osiguravali tržište i rast, a iz dividende bi dioničari vraćali kredit. Ali to još nismo razradili i definirali, makar smo koncem 1997. potpisali ugovor s francuskom hotelskom tvrtkom Acor, a koja je tada upravljala s četiri tisuće hotela i imala je pet rezervacijskih centara u: New Yorku, Melburneu, Parizu, Londonu i Frankfurtu. I preko tih lanaca bi se prodavali kapaciteti. Obuhvaćeno je pet hotela sa tri zvjezdice, a prvi je bio hotel Park, koji su Francuzi bili preuzeli. Slušao me i reko mi je:

– Genijalna ideja, ali što ćemo vi ste uhićeni.

– Dobro – rekao sam, a da nisam ni pitao zašto.

SUCI SU IMALI UPUTE IZ ZAGREBA

Cijelo popodne sam sjedio u jednoj prostoriji s jednim čovjekom koji je pazio na mene. Kad sam pitao mogu li telefonirati odobrio je nakon što je nekoga pitao. Slijedio je pretres moje kuće u Lozici, pa stana u Hebrangovoj. Trajalo je to valjda do ponoći. Pa iskaz kod istražnog suca Pere Miloglava. Rekli su mi da sam napravio delikt kad je Dubrovačka banka kreditirala Dubrovkinju Trade i hotel Libertas. Banka je kupila od malih dioničara njihove dionice, koji su jedva čekali da ih netko otkupi, a nije imao tko. Vrijednost kapitala u svakoj od tih poduzeća bila je gotovo ravna ostvarenim gubicima, a prihodi većine uposlenih su bili mizerni. Nama u banci kupnja tih dionica nije trebala, jer su krediti bili osigurani hipotekom, pa praktički dionice nisu vrijedile ništa. Banka je plaćala 30 posto od nominalne vrijednosti dionica u vlasništvu malih dioničara. Grubo gledano to je bilo bacanje novca, ali smo htjeli tom narodu pomoći što će malo tko ili nitko vjerovati, ali je bilo tako. Poslije će se pokazati da te dionice mogu biti korisne za banku jer smo ih mijenjali s Fondom za privatizaciju za dionice s poduzećima čije su dionice bile daleko vrijednije. Dakle imali smo plasmane kredita u Dubrovkinju Trade, a oni su založili svoju imovinu u korist banke. Dionice kupljene od malih dioničara Dubrovkinja Tradea i hotela Libertas ponudili smo Fondu za privatizaciju u zamjenu za dionice hotela Croatia u Cavtatu. Složili su se, ali rekli su ne možemo mijenjati ako su firme bile dužne banci, a bile su dužne do grla. Onda sam nazvao direktora poduzeća Medijator i predložio sam mu da preuzme dug tih dvaju poduzeća s tim da sredstva osiguranja ostanu na banci i onda ćemo i tako formirati novi d.d. ili d.o.o. za trgovinu u Dubrovniku kao što je već učinjeno za hotele, a tako će taj dug s tim kreditima biti dug te nove grupacije, a to ćemo sanirati i otpisati kamate. I uslijedila je optužnica da smo na taj način htjeli povećati imovinu Medijatora i na teret tih dvaju hotela i pripojiti te dvije firme Medijatoru. E tko je tu lud? Znači preuzeli smo tuđi veliki dug, a k tome nema nikakvog osiguranja za povratak. To nitko ni lud ne bi napravio, a drugo nije bilo nikakvog dokaza da je ta suluda ideja uopće postojala.

Par mjeseci prije te farse na Županijskom sudu u Dubrovniku održana je Skupština Medijatora i o takvoj ideji nije bilo ni spomena. U tom trenutku već mjesec dana Medijator je bio u vlasništvu Dubrovačke banke. Tročlano Sudsko vijeće u kojem su bili predsjednik Županijskog suda Marinko Perić, sudac Lujak Gašpar i istražni sudac Pero Miloglav raspravljali su što da odluče i na primjedbu da je bila Skupština Medijatora i da su mogli to napraviti da su htjeli, ali nisu, na to je predsjednik Županijskog suda, inače Šeksov pulen rekao: “Mogli su pa to je dokaz”. Nitko ništa nije razumio, ja nisam razumio o čemu oni govore, a oni nisu razumjeli predmet, ali su imali upute. Pritvoren sam na šest mjeseci. Županijski državni odvjetnik je čekao zapisnik u Zagrebu u subotu ujutro. Znači zamijenili smo loše dužnike za dobre dužnike i to je za njih bilo kazneno djelo. Eto, to je to naše demokratsko društvo i način kako se obračunavalo s neistomišljenicima. I Višinski bi se posramio kad bi to vidio, on bi se više potrudio. T



2 komentara

Komentari tjedno.hr
  1. kolibri
    #1 kolibri 15 studeni, 2016, 23:42

    Takvi su za vrijeme Jugoševije izvukli miljarde i sada vračaju putem raznih Končara i Špiljaka!
    Kupuje privatizirano = Višestruko opljačkano i poreznim novcima sanirano.
    Sve će se to moarti vračati a svaki tko kupuje takvo sranje će prije ili kasnije imati problema.

    Hrvati opljačkani u nacionalizaciji te u privatizaciji.
    Osim imovine još su za svoju opljačkanu imovinu platili poreze da se lopovluk komunističko partizanskih komesara prikrije.
    Takav si narod svaka mafija želi.
    Jadna je ta cozanostra u italiji!
    Ovdje vlada pravi režim gdje mafija ima svoju državu!
    Onaj debilki iz sjeverne koreje je pičkin dim prema ovaj partizanskoj bandi od Tuđmana, broza, manolića, mesića, čačića, špiljka,dragičevića, to do richa itd.itd.

    Odgovori na komentar
  2. Nono
    #2 Nono 7 lipanj, 2015, 11:58

    21 nastavak feljtona a još nismo saznali tko je maznuo pare iz DU banke.

    Odgovori na komentar

Your data will be safe!Your e-mail address will not be published. Also other data will not be shared with third person.