ČEMER NA ČEMER U PORATNOJ ČEMERNICI

ČEMER NA ČEMER U PORATNOJ ČEMERNICI

11. travanj, 2017.

 

Gdje su ubijani i gdje su im posljednja počivališta bez imena i križa, teško je odgonetnuti. Po nekim sjećanjima, istina, ostalo je zabilježeno da je na masovnim grobnicama protokom mirnodopskoga vremena bivša poljoprivredna zadruga bila podigla plantaže malina za sokove. Slušajući tu verziju, autor ovih redaka s nelagodom se prisjetio kazivanja jednoga slušatelja Hrvatskoga radija. Ustvrdio je u kontakt-emisiji da od trenutka kad je saznao da se pod desecima stasalih i plodnih oraha nalaze masovne grobnice više nikad plod nije stavio u usta

Napisao: Josip Frković

U čvrstom zagrljaju mješovite bjelogorične šume glinske Branjenice, koja se proteže sve od Šatornje do Gornje Čemernice (općina Topusko), obiteljske kuće zarasle u šumarke i otvoreni prozori s lelujajućim poderanim zavjesama, rječito svjedoče o tome da je kao jučer ovuda prohujala „Oluja“. Na početku prtene, makadamske ceste u Batinovoj Kosi, u jednokatnoj katnici povratničke obitelji iz Njemačke, u poraću srpsko-hrvatskoga oružanog sukoba doseljene iz kordunskoga Veljuna, gospođa Ranka Vujaklija, kaže nam kako ništa ne zna o zloglasno zarobljeničkom logoru hrvatskih ratnih gubitnika u Gornjoj Čemernici. Ni sljedeći sugovornik, Janko Čavić (56), kojega smo zatekli uz trobrazdni plug na traktoru „John Deere“, nije znao više. Tek, čuo je da se u narodu o tome ponešto i povremeno pričalo. Više se spominju drugoratni zbjegovi na Petrovoj gori za okrutnih ustaških oružanih nasrtaja. On je, veli, nakon ofenzive Hrvatske vojske u kolovozu 1995. s obitelji otišao u Srbiju, odnosno Smederevsku Palanku. Sada preorava hektare zapuštene i netaknute plodne zemlje, čuva kuće i imanja odseljenih u Njemačku, Skandinaviju, Srbiju, BiH, SAD i Kanadu, dok žena u brojnim plastenicima uzgaja povrće koje će s krajputaške tezge rado kupiti putnici namjernici iz Siska, Petrinje i Moslavine u Jelačićeve i Sofijine terme. Upućuje nas na nedaleku susjedu Dragicu Bodlović, koja je ušla u deseto životno desetljeće. Nismo ga poslušali, nego smo prema Gornjoj Čemernici krenuli ravno teško prohodnim, od gline raskvašenim šumskim putom, kroz glinsku Branjenicu.

Babe pojma nemaju

Prolazimo kraj desetaka šumskih radilišta za izvlačenje vrijednih trupaca, a usput u skupocjenu terencu susrećemo i Kutinjanina koji je više nego sigurno trgovac šumskim kapitalcima. Na raskrižju s makadamskom cestom za jug i regionalku Glina-Gvozd-Vojnić, od šipražja i stabala jedva vidljiva kuća Ernjakovićevih. Tu je do 1995. živio s ostarjelom majkom sin Momčilo, Milan je bio liječnik u Topuskom i u ratu „protiv omražene hrvatske države“ obavljao dužnost predsjednika skupštine fantomske i separatističke tvorevine krajine. Njegova supruga, pak, koja kao udovica, Nišlijka porijeklom, sada živi negdje u Srbiji, za ratnih nevolja 1990. do 1995. bila je Majka Tereza i za pravoslavne i za katolike. Milanov brat Petar Ernjaković, trgovac i komercijalist sisačkih firmi, usprkos očevih negodovanja, nastanio se s obitelji u kukuruzištima na tzv. pračenskom putu od Odre Sisačke prema Staroj Drenčini. Iako je dugo godina na području cijele kasnije županije drugovao s ljudima raznih godišta, zanimanja, vjera i nacija, proglašenje samostalne države Hrvatske teško je podnosio. Još teže politička slavlja i nacionalne zastave krivoga rasporeda boja bez orlova Karađorđevića i CCCC. Ipak, u potrazi za svjedocima zbivanja i poratnih zločina u navodnoj socijalističkoj državi „najvećega sina naših naroda i narodnosti JBT-a“, u jednoj od obnovljenih povratničkih kuća kraj bivšega duboka klizišta šumskoga tla, prekinuli smo dvije babe zagledane u mali ekran. Izrazom lica pokazale su odmah da nisu raspoložene za razgovor „s hrvatskim regionalnim aktivistima koji tragaju za tajnama i istinama o stradavnju Hrvata iza 1945.“.

Malinjaci na masovnim grobnicama

Baka Dragica Majstorović (91), teta Janka Čavića s početka priče, raspreda nam tešku priču o čemeru preživljavanja petrovgorske ratne ofenzive 1943. i povratku u svoje selo, na popaljeno gradilište. Sva ozarena, rado se prisjeća „dobrijeh hrvatskih ljudi Hrvata iz Šatornje, Špoljarića i Krizmanića, koji su im u tim trenucima donosili hranu i nešto obuće i odjeće za četvero gladne i promrzle djece Majstorovića…“ O logoru za hrvatske domobrane i ustaše s križnih putova partizanskih mučitelja, zatvorene u žičanu ogradu logora Gornje Čemernice“, kako reče, naša sugovornica tek je nešto i površno načula. Slično je kazala i Dragica Vranešević, majka dviju kćeri koje studiraju i preživljavaju radom izvan hrvatskih granica, koju smo zatekli u pranju obiteljskoga miljenika crvenoga „pola“. Nekom slučajnošću, s pokojnim je suprugom bivša radnica gvožđanskoga „Velebita“ kupila gradilište i obiteljsko gospodarstvo podigla na samoj međi zloglasnoga predvorja smrti, u kojem je mučenički s ovoga svijeta nestalo tisuće hrvatskih vojnika i civila. Gdje su ubijani i gdje su im posljednja počivališta bez imena i križa, teško je odgonetnuti. Po nekim sjećanjima, istina, ostalo je zabilježeno da je na masovnim grobnicama protokom mirnodopskoga vremena bivša poljoprivredna zadruga bila podigla plantaže malina za sokove. Slušajući tu verziju, autor ovih redaka s nelagodom se prisjetio kazivanja jednoga slušatelja Hrvatskoga radija. Ustvrdio je u kontakt-emisiji da od trenutka kad je saznao da se pod desecima stasalih i plodnih oraha nalaze masovne grobnice više nikad plod nije stavio u usta.

Križ istine“ protiv zaborava

Gorka je bila ta istina. Dugovječni Ivan Nosić (90) dugih, sijedih brkova na obrazima iz susjedne Batinove Kose, koji živi u obnovljenu „državnom“ kućerku kraj katnice sina Pere i zajedno s njime izlovljava prve utovljene slasne šarane dovezene iz Jaske, žalio se na političare, „jedne i druge koji su 90-ih izazvali novo krvoproliće…“. U to je vrijeme „je.beš ga, on bio mladac, neki ku..ev skojevac“, ali zna samo gdje je bio logor. Ne i to gdje su nesretnike pokapali. U blizini logora i mogućih grobnica hrvatskih drugoratnih branitelja, sa svoga brijega asfaltnu cestu prema Gređanima i Topuskom i ruševine kolodvora „Ćire“, odnosno uništene (od SDP-ovih moćnika opljačkane) pruge Caprag- Karlovac, promatra snažni povratnik sa zagrebačkoga asfalta. Ime mu je Milan Vujić, nedavno umirovljeni stručnjak MUP-a u plavoj odori za dugoprste i grabežljive kriminalce. Ovaj rođeni Slavonac i ovdašnji topuščanski zet, vlasnik je 3 hektara plantaže s 1500 stabala kvalitetnih patuljastih jabuka. Odlično uspijevaju i isto tako se plasiraju, gotovo na kućnom pragu i štandu na asfaltnoj magistrali i raskrižju za Topusko. Budući da se bodljikava žica pokazala nedoovljnom za upade veprova stokilaša iz šume, morat će plantažu bolje zaštititi. Tužna priča o mučeništvu hrvatskih vojnika iza Drugog svjetskoga rata, jer život neizostavno diktira borbu za mirnodopsku egzistenciju, izgleda, odavno je zaboravljena. Bez obzira na to, uz pomoć izvoda iz katastarskih planova geodeta Joze Katića i Ivice Turkovića iz DGU-a, četiri su čestice (sada u vlasništvu državnoga DUUD-ija) u katastarskoj općini Čemernica nesumnjive površine na kojima se iza 1945. nalazio zloglasni partizanski zarobljenički logor. I dok topuščanski bivši partizani potvrdiše da su uz logor bila tri stratišta i da su egzekucije provodili poznati lokalni četnici, podatak o mogućih 15.000 žrtava više je negoli zastrašujuć. Taj i druge podatke svjedoka zapisao je i sisački kroničar, povjesnik Lojzo Buturac. Mjesta stradanja razoružanih vojnika i nedužnih hrvatskih civila, ipak, označit će se uz potporu županije, Sisačke biskupije i općinskoga načelnika Topuskoga Vlade Muže i drugih Topuščana, blagoslovljenim „Križem istine“. T



Nema komentara

Komentari tjedno.hr

Još nema komentara!

Možeš biti prvi sa svojim komentarom.

Your data will be safe!Your e-mail address will not be published. Also other data will not be shared with third person.