BRANKO MALEŠ BIJEDNO NIŠTA

BRANKO MALEŠ BIJEDNO NIŠTA

5. lipanj, 2011.
Print Friendly, PDF & Email

A treba li? Pa ne treba, jer i tako nikome nije stalo do hrvatske poezije, rekli bi oni zdvojni i pomireni s porazom kulture i smisla društvenog djelovanja u Hrvatskoj. Iako ih ima puno, pa i među kulturnjacima, znam da mi, ostali-preostali, nismo odustali od brige za hrvatsku književnost, jer joj doprinosimo kako umijemo i možemo. I zato sve što sad pročitate potječe iz jednog srca i glave, a sazrelo je u nizu razgovora s velikim brojem zabrinutih kolega, stručnjaka i takozvanih običnih čitatelja i ljubitelja poezije. Riječju, hrvatska poezija koja je besmislena, hermetična, nerazumljiva, isprazna, samodovoljna, neocjenjiva, ali iznagrađivana, etablirana i razglašena – jednako se gadi i običnim čitateljima, a kamo li znalcima koji vole poeziju. Nije sva takva, ali počevši od osamdesetih godina pa kontinuirano do danas (uz tek pojedine “krivine” – od starije, dragojevićevske i narativne, do novije, tzv. “stvarnosne” poezije te standardnih rukavaca, poput zavičajne, dijalektalne itd. – glavnu struju hrvatske poezije, ne samo u Zagrebu, nego i u Rijeci pa i Osijeku, čini malešovska verzija i vizija. Ta ‘praksa laži’ i obmane, koja je odbila naraštaje čitatelje od stihova, zagadila taj dio kulturnog prostora te, uvjerivši čak i medije da je to tako, znatno obesnažila poeziju da odigra više ikakvu društvenu ulogu. I zato se čuju i mišljenja da je “poezija mrtva” (D. Katunarić u “Novom listu”), a da je samo društvo u totalnoj duhovnoj i moralnoj krizi, na to ne moramo trošiti prostor.

Upornost očajno netalentiranog i neuvjerljivog čovjeka, bez imalo duha i karizme,  imenom i prezimenom Branko Maleš, da iz potaje ravna prostorom poezije, sve dotle da je za potpunu kontrolu delegirao isturenog pulena, već izaziva ispade u javnosti, koji se znaju srozati ispod civilizacijske razine. Primjerice, šovinistički ispad  Vlahe Bogišića o “baliji kao arbitru poezije” na žalostan način potvrđuje da ni 30 godina te “urote nedarovitih”, kako bi rekao Ivan Slamnig, nije dovoljno da se na to zauvijek pristane. Ne samo da hrvatska poezija još ne može zakoračiti u novo stoljeće, a ni neće dok se ne riješi tog vampira na svom tijelu, nego je Maleš svjesno iskoristio nenadni uspon poezije prije pet godina da pomoću časopisa “Poezija” i svog potrčka Ervina Jahića ponovo strpa pod šapu hrvatsku poeziju, a sve to kani još i institucionalizirati ako postane novim predsjednikom HDP-a.

Zadnjih par godina Maleš je objavio nekoliko knjiga, jednu za drugom, pa i u vlastitom izdanju, što je inače običaj u njegovom kružoku: pjesme Vertigo, Fraktura 2010, kritičarske tekstove Poetske strategije kraja 20. stoljeća, Lunapark 2009, te antologičarski izbor od samo 22 imena Poetska čitanka suvremenog hrvatskog pjesništva 1950-2010, HDP 2010. A te se knjige razlikuju od izabranih pjesama u knjizi Sjajno ništa, Lunapark 2002. i teorijsko-kritičarskih razmatranja u knjizi Razlog za Razliku, Altagama 2002. samo utoliko što je unio više autoritarnosti, paternalizma (zbog uvođenja ‘u igru’ par mladih pobočnika) i zlovolje prema neistomišljenicima. Uza sve to uzimamo u obzir i časopis “Poezija”, kojemu je Maleš duhovni otac te glavni kritičar, intervjuist i urednik iz sjene. Sve njegovo destruktivno nastojanje ogolilo se u tom časopisu: u njemu se preko Ervina Jahića razotkrio svakome tko ima oči, a nije eventualno interesno upleten.

Što se tiče Malešovih stihova, u svim knjigama je na djelu jedan jedini postupak, zvan u književnoj teoriji kao “iznevjereno očekivanje”: vi mislite da počinjete shvaćati, ali on bljuzne u istom retku nešto deseto pa vas prevari. I to je samo to. A što se sve time osporava i problematizira, kako se otkriva slavna Razlika, kako je to neki odvjetak avangarde, kako se ismijavaju Velike priče poput znanja, kulture i povijesti – ostavimo to za zadaću C. Milanji ili B. Bošnjaku ili bolje nekom mladom asistentu. Hrvatska je inače jedina zemlja u svijetu kojoj posvud ismijani i dezavuirani poststrukturalizam tek zauzima katedre. Takvo bulažnjenje alogičnih nakupina riječi i izričaja u alogičnim odnosima otrovalo je znatan dio hrvatske poezije, i to onaj koji se prati i nagrađuje, koji se i antologizira. Svaka iole ambiciozna šuša može to isto – i  dođe li živjeti u Zagrebu, započne faks i dograbi uredničko mjesto – za nekoliko godina je klasik i eto mu i Goranova vijenca k’o s poslom. Tim mutljagom, koji stvara privid da je voda duboka, godinama se potiskuje i obezvređuje prava poezija, a samo najveći pjesnici, poput Severa i Dragojevića, ostaše izvan kola, nevoljno proizvedeći masu epigona.

I kad govorimo danas o hrvatskoj poeziji, presudno je koliko tko ima moći, na kakvoj je poziciji, a stihove se zapravo previđa. To je najprizemniji izraz političke moći: čim netko postane urednik poezije, odjednom krenu intervjui, nastupi, knjige i nagrade. Ključni je uvjet da to bude malešovski šupljak i da zadovoljava ono što otprilike zovem zagrebačkim konceptualizmom: da svaka knjiga takvog “pjesnika” ima drugu “koncepciju”. Da kritičar (dobrohotni kolega koji će već nešto dobiti zauzvrat) može nešto konceptualno prepoznati u tome, ma kako bilo beznačajno i zamršeno. Tako se poetska ništavnost objašnjava kritičarskim šupljakom, i danas se u Zagrebu normalno priznaje pjesnikom svakog o kome se uopće nešto može reći, a čak sam čuo da se jednog pjesnika legitimira samo time što uvjereno recitira svoje stihove.

Već je Malešova “Praksa laži”, po autoru pogovora B. Bošnjaku bila “pokušaj razbijanja misticizma smisla”. Taj tako mističan i nepoželjan smisao Maleš sistematski osporava kao “u  nas još dobro stojeći logocentrizam” (Razlog za Razliku). Protiv “logocentrizma”, tj. protiv logike i smisla, govori taj bivši zamjenik ministra kulture, ponosni član stranke, što často rado ističe, a nedajbože i predsjednik društva pisaca, na što se bezočno kandidira. Iz najava se razabire, osim neprovedivih ideja koje su tipično stvaranje magle, da Maleš obećava osnovati agenciju za onemoćale i stare pisce. Ali što je dosad bio nego agent onemoćalih, onih koji nemaju dara ni za što snažno i nadareno, nego za glumljenje pjesnika pomoću kritičarskog mudroserstva i praznoslovlja u uroti sa sličnima, samo ako su na kojoj katedri ili redakciji? U promašenom znaku njegove floskule iz osamdesetih “semantički konkretizam” odvijala se i zamrla novija hrvatska poezija – ni semantična, ni konkretna, a bogme niti poezija – kao “loše pročitani Sever”, kako je govorio za života Sanja Meršinjak.

Zanimljivo je kako je časopis “Poezija” izobrnuo svoju zadaću: svekolika javnost i pjesnička branša pozdravila je pojavu jedinog specijaliziranog časopisa za poeziju, zanemarivši priče o rastjerivanju osnivača, desetkovanju prvobitne redakcije i mutnom ulasku VBZ-a u strukturu Hrvatskog društva pisaca. Bilo je čudno otkud mandat beznačajnom uredniku Jahiću, i nitko nije slutio u što će se to izvrgnuti. Ali za par godina će neviđeni skandali, jedan za drugim, odbiti od te redakcije sve one koji drže do svog imena. Nije prvi skandal bio Jahićev bjesomučan napad – anonimno i neobrazloženo u uvodniku časopisa! –  na kritičara N. Petkovića nakon što mu je negativno ocijenio knjigu “Kristali Afganistana”, izd. VBZ-a! I HDP je to zataškao! Par brojeva ranije Jahić je u uvodniku ocijenio da “friškoj stihovnoj situaciji” ne treba budućnost, nego “skok u prošlost. Ne bilo kakvu, dakako, nego u onu razuzdanu, bujnu i nelinearnu pjesničkog jezika iz sedamdesetih i osamdesetih”. Zatim, skandalozni prilog o D. Dragojeviću, i tako sve do zadnjeg broja već odavno “mrtvog” časopisa, kako je više puta javno ustvrđeno.

Usporedo s “Poezijom” Ervin Jahić uređuje u par godina niz antologija po strogo malešovskim napucima, što na hrvatskom što na engleskom, pa biblioteku poezije u HDP-u i svom VBZ-u, zatim je selektor  festivala SUR (Stih u regiji), koji istiskuje etablirani festival “Književnost uživo”. Ta “nevjerojatna agilnost živahnog urednika” bi bila pozdravljena kad bi Ervin Jahić znao nešto suvislo reći o poeziji. Ali tko ga je ikad slušao, ostane zgranut: nikako dočekati smislenu rečenicu! Te priglupe floskule, zavijuci nepovezanih asocijacija, leksički barabrizmi, otužne dosjetke, same netočnosti i površno blebetanje koje se na kraju uvijek završi općepoznatom banalnošću. Nikakvog slijeda, nikad ispunjenog obećanja da će reći što najavi, nikakvog sadržaja – tek se na kraju nazre dugo skrivana intencija: ili se pojada na slabo financiranje, ili otrese na one koji postavljaju pitanja ili naprosto izokrene temu. Kao nedavno na PEN-ovoj tribini “Zašto prevoditi poeziju”: sam prizna da je nepozvan, ali pomoću Z. Makovića izvrati naopako pitanje i pretvori ga, zamislite, u zdvajanje kako da se njih više prevodi vani! Eto zašto postoje časopisi i društvo pisaca: da se oni kite lažnim perjem, objavljujući svoje šupljake po devizi “lagati, zašto ne?”, kako glasi temeljni stih Z. Makovića. O sramotnoj promociji nove Rogićeve knjige u njihovoj izvedbi – nažalost, drugi put.

U jeku zamiranja kritičarske funkcije, iz malešovskog svijeta stiže nova lažna funkcija, koja će ukinuti tradicionalnu kritičarsku, kao što Maleš i očekuje da se prava poezija samoukine. Tu novu funkciju, ne kritičarsku nego selektorsku, sam Jahić je obrazložio na jednoj tribini u Sesvetama; na moje zdvajanje kako nema kritike poezije, rekao je da je kritika kad on iz poslanoga probere priloge za časopis! Stao mi je mozak od te preuzetosti i neznanja! Ali danas je Selektor nova zvijezda autoritarnosti – to je razlog što se nižu antologija za antologijom, a ne što je na djelu  polemika antologijama. Novo, selektorsko načelo, određuje bez promišljanja, samo s kalkulacijom tko je naš a tko nije, koga je oportuno uključiti a koga ne. Tako se saziva i odlazi na festivale, tako izlaze knjige, tako se dijele nagrade – korporativna etika i globalizacija!

Evo friškoga primjera: “Drugom stranom – antologija suvremene hrvatske “stvarnosne” poezije” D. Šodana (isto, urednika u “Poeziji”), po riječima autora, samo je jedna specijalna antologija, a ne obuhvatna kanonska kao sve naše. Umjesto da se napokon kaže kako je tzv. stvarnosna poezija (a besmislenost tog izraza podsjeća na “semantički konkretizam”) samo reakcija na hermetično-nesadržajnu poeziju osamdesetih, autor uzima nekoliko primjera iz prošlosti, pa je tako mogao komotno i do Gundulića, a na kraju stavi i sve prijatelje, uključivo Jahića, koji je valjda “stvarnosan” što spominje konkretni Afganistan, u kojemu naravno nije bio. Pa i Pogačara koji piše poslanice običnim ljudima, jer ih očito ne sreće u životu.

I tako se nižu zabune i zavrzlame čemu kumuje zdvojni autoritet Branko Maleš, kojemu se književna tribina u HDP-u samoukinula: nitko nije dolazio slušati njegovo nerazumljivo mrmljanje pod stol. A sad i prijetnja da će stati na čelo jednog od triju društava pisaca kao predsjednik kontinuiteta, što je i kao obična vijest izazvalo i zabrinutost i podsmijeh.T

Tekst prenesen iz Vijenca

Piše:Sikret Cacan

7 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.