BOSNOM PORED RIJEKA DO MOSTARA I NATRAG

BOSNOM PORED RIJEKA DO MOSTARA I NATRAG

15. listopad, 2018.
Print Friendly, PDF & Email

Kanjon Neretve prolazi i kroz Mostar, samo što se u gradu mostova sužava, nema akumulacijskih jezera, ceste i pruge koje su ga proširile gore u brdima. S balkona hotela Bristol mogao sam vidjeti Neretvu kako šumi među svojim dubokim kamenim bajerima. U odnosu na ono što se može vidjeti gore oko Jablanice, Neretva se iz debele mortadele i kulena pretvara u tanku krivudavu zmiju. Možda je ispod starog kamenog mostarskog mosta Neretva za trenutak postala kvrgavija kulenova seka. Neretva je kanjonska rijeka sve do Čapljine

Napisao: Dražen Stjepandić

Snimio: Duško Srijemac

Prije polaska dobio sam uputu za najkraći put od Zagreba do Mostara. U SMS poruci je pisalo:“Zagreb-Sisak-Hrvatska Dubica-Banja Luka-Jajce-Donji Vakuf-Bugojno-Prozor-Jablanica-Mostar. Oko 430 kilometara.” Krenuo sam u osam ujutro. Do Petrinje nije bilo problema, dobro poznata cesta i mjesta na putu sjetili su me ratnih dana. Poslije Petrinje do Kostajnice cesta ima mnogo zavoja, a često je uska kao neki seoski put.

Nabujala Banja Luka

Granicu sam prošao u Kostajnici, pitao sam prolaznike gdje je bolje ako se ide prema Banja Luci i rekoše mi da je ista stvar tu u Kostajnici ili u Dubici. Ulazak u Bosnu znači prelazak preko Une, pa onda jedno dvadesetak minuta čekanja. Prvo mjesto s druge strane granice je Bosanska Kostajnica. Inače na tom dijelu rijeka Una nije granica između Hrvatske i BiH, hrvatski teritorij je i s one strane Une. Hrvatska i Bosanska Dubica se po malo čemu razlikuju, jedino što u Bosanskoj Dubici ima džamija. Bosanska Kostajnica, za razliku od susjednih gradića s bosanske strane Hrvatske Dubice i Bosanskog novog nije promijenila ime. Bosanski Novi je sada Novi Grad, a Bosanska Dubica je postala Kozarska Dubica.

U Bosanskoj Kostajnici sam sam se prvi put suočio s problemom koji će me pratiti sve do Mostara. Nije bilo putokaza za Banja Luku, pa ti misli hoćeš li prema Novom Gradu, Kozarskoj Dubici ili Prijedoru. Srećom mjesto nije veliko pa jedan dodatni krug nije veliki problem. Krenuo sam prema Kozarskoj Dubici, pa odatle prema Bosanskoj Gradišci i tek prije ulaska u Gradišku vidio sam putokaz za Banja Luku. Nažalost putokaz je plave boje, pa sam pomislio da se odnosi na običnu cestu, koja uz autoput vodi do Banja Luke. Ta pogreška je značila dvadesetak minuta vožnje u krivom smjeru plus povratak, koji je uslijedio nakon što sam se raspitao kod slučajne prolaznice. Pravo skretanje za Banju Luku je bilo par metara dalje i premda je putokaz plave boje od Gradiške do Banja Luke vodi pravi autoput. Cijena cestarine je dvije i pol konvertibilne marke.

Banja Luka je drugi po veličini grad u BiH i ima najveći prosperitet u BiH. Ulaz u Banja Luku podsjetio me na okolicu Graca ili Maribora. Banja Luka mi je djelovala jako poduzetno, s brojnim auto salonima, salonima namještaja i skoro izgrađenim skladištima i distributivnim centrima. Po nekim podacima u Banja Luci živi preko 200 tisuća stanovnika, a po popisu stanovništva iz 2013. službeno ih ima 185 tisuća stanovnika, više nego u Splitu 178 tisuća ili Rijeci 143 tisuće stanovnika.

Jednom sam u hrvatskom tisku pročitao da je netko napisao da je velika sreća Banja Luke što je Hrvati 1995. nisu osvojili jer bi prošla kao Knin ili Vukovar, a ovako se najviše razvila od svih gradova s ove strane Drine. Zapadno od krivudave Drine pa sve do Triglava od raspada bivše države ni jedan grad se nije tako nabujao.

Prvi put sam prošao kroz Banja Luku kao dječak u prvoj polovici sedamdesetih, išli smo sa školom na izlet u Jajce. Danas putokaz za Jajce postoji samo na ulazu u Banja Luku. Pisalo je centar grada i Jajce, a poslije toga u centru Banja Luke morate se sami snaći, ako ne znate da se iz Banja Luke do Jajca dolazi preko Mrkonjić Grada onda ste nagrabusili. Mlađi čitatelji će se pitati gdje mi je GPS, nažalost ne koristim ga i još uvijek putujem starim načinom. Ponovno sam pitao prolaznike i ni jednom me nisu zeznuli.

Kanjon Vrbasa

Poslije kratkog pogleda na zelenu ljepotu Une ispod mosta u Kostajnici na putu do Jajca se pruža prilika za uživanje u smaragdnom Vrbasu. Vožnja kroz kanjon Vrbasa je jako dojmljiva, ako se ne žurite zbog ljepote krajolika svakako preporučam vožnju tim putem. Nažalost, osim nekoliko gostionica s janjetinom na ražnju i zapuštenih ugibališta uz Vrbas putnicima se ne nudi ništa više. Ništa što bi užitak u krajoliku tijekom putovanja dodatno stimuliralo. Poslije Mrkonjića sve je još zapuštenije.

Cesta u kanjonu Vrbasa je ostala ista kao kada je izgrađena otprilike prije nekih pedesetak godina. Prolazi kroz brojne tunele, neki tuneli su potpuno zamračeni, a neki su samo probijeni prolazi u stijeni, kao u partizanskim filmovima. Šleperi i labudice kroz te stjenovite tunele mogu proći samo ako voze po sredini tunela i za vozače koji dugo nisu doživjeli nešto tako to zna biti opasno ako se zateknete u tunelu. Vozači kamiona vam jednostavno samo blicaju ne zaustavljaju se, a vi se morate snaći, odnosno maknuti im se s puta u uskom tunelu. Posebna priča su preticanja iz suprotnog pravca. Mrtve škare prošao sam dva puta. Koliko god sam se maknuo u stranu i zaustavio vozilo, oni što su šišali, po njima suprotnoj strani kolnika, nisu odustajali, premda je bilo jasno da teško mogu uspjeti s preticanjem, niti su im oni koje su pretjecali pomagali da se prestroje te izbjegnu direktno zabijanje u mene. Čisti ruski rulet na cesti izazvan tuđom bahatošču.

Poslije Jajca više je naseljenih mjesta, a uz cestu ljudi prodaju rakiju, med i sir. Nakon Une i Vrbasa, svojim zelenilom i slapovima zadivila je i rijeka Pliva. Zelene rijeke među brdima su glavna prirodna ljepota Bosne. Pliva u Jajcu pravi poznati vodopad, jedini na svijetu u središtu grada, a i ulijeva se u Vrbas. Čuo sam da se u Jajcu kod Asima zapravo mogu pojesti najbolji ćevapi u Bosni. Nažalost nisam svratio ni na povratku.

Nakon Jajaca od gradova prošao sam kroz Donji Vakuf i Bugojno. I Bugojno za bosanske prilike daje prilične znakove da život u tom gradiću nije davno stao. Po izlasku iz Bugojna uz cestu prodaju kupus. Osam maraka vreća u kojoj navodno ima trinaest kilograma. Otprilike oko dvije i pol kune po kilogramu. Primaju i kune. Nisam imao pojam da oko Bugojna kupus tako dobro uspijeva.

U Bugojnu je bio samo jedan stidljivi putokaz za Gornji Vakuf odnosno Uskoplje kako taj gradić nazivaju Hrvati. Izgleda ako je za vrijeme rata između susjednih mjesta bilo većih ratnih sukoba, onda to pokazuju što jedva stave putokaz prema tome mjestu. Prvi putokaz za Mostar vidio sam tek prije Jablanice.

Kanjon Neretve

Poslije Prozora, preko Jablanice pa sve do Mostara cesta ide kroz kanjon Neretve. Donji tok Neretve je prekrasan, ali gornji tok i vožnja kroz kanjon Neretve je nešto još ljepše. Mogu zamisliti kakav bi tek nirvanu predstavljala plovidba čamcem. Kanjon Neretve je dosta širi u dublji od kanjona Vrbasa. Na nekoliko mjesta korito Neretve je zbog elektrike pretvoreno u umjetno jezero, pa zaustavljanja u nekome od brojnih restorana pruža predivan predah s pogledom na proširenu zelenu Neretvu. Janjetina je od 25 do 30 konvertibilnih maraka i restorani uz cestu su bili dobro popunjeni. Od Jablanice do Mostara bio je u obadva pravca najgušći promet na putu prema najvećem gradu u Hercegovini. Registarske oznake su većinom bile brojke i slova, kako neki nazivaju bh tablice. Hidroenergetski potencijal Neretve je ogroman, uz hidrocentrale nastala su četiri akumulacijska jezera prvo sam prošao Ramsko, pa Grabovačko, najveće Jablaničko i prije Mostara Salkovačko jezero. Jezera su s vremenom srasla s prirodom i nekome tko ne zna za davnu borbu za elektrifikaciju mogu djelovati kao da nisu nastala ljudskom intervencijom. U Jablanici se nalazi i poznati srušeni željezni most iz bitke na Neretvi. Uz cestu sam vidio ploču za muzej iz NOB-a, ne znam u kakvom je stanju, a sjećam se da sam svojedobno čitao da je Muzej Drugog zajedanja AVNOJ-a u Jajcu u godinama nakon posljednjeg rata bio devastiran.

Kanjon Neretve prolazi i kroz Mostar, samo što se u gradu mostova sužava, nema akumulacijskih jezera, ceste i pruge koje su ga proširile gore u brdima. S balkona hotela Bristol mogao sam vidjeti Neretvu kako šumi među svojim dubokim kamenim bajerima. U odnosu na ono što se može vidjeti gore oko Jablanice, Neretva se iz debele mortadele i kulena pretvara u tanku krivudavu zmiju. Možda je ispod starog kamenog mostarskog mosta Neretva za trenutak postala kvrgavija kulenova seka. Neretva je kanjonska rijeka sve do Čapljine.

Turisti iz Azije i zamotane žene

U Mostaru sam u Kosači igrao monodramu „Žikina dinastija u lijevoj našoj“ nastaloj po kolumnama Zvonimira Hodaka. Hrvatski kulturni dom Herceg Stjepan Kosača je najvažnija hrvatska kulturna ustanova u Mostaru. Ono što je Lisinski u Zagrebu to je Kosača u Mostaru. Ima najveću, najopremljeniju pozornicu i gledalište s preko sedamsto sjedećih mjesta u Mostaru. U Kosači je i ured Hrvatskog društva književnika Herceg Bosne nazvanog po Stjepanu Hercegu Kosači, po kojemu se Hercegovina dobila ime.

Kosača se nalazi na Trgu hrvatskih velikana zvanom Rondo. Odmah pored Ronda počinje najljepši drvored koji sam vidio u životu, a kao većina starih drvoreda kestenova ili platana u BiH projektirani su u vrijeme Hasburške monarhije. Poslije predstave prošetali smo do Staroga mosta. Bio sam u društvu Duška Srijemca i poznatog mostarskog glumca Šerifa Aljića. Htjeli smo na ćevape, a gospodin Šerif nam je preporučio Šadrvan, tradicionalno uređeni restoran s osobljem u tradicionalnim muslimanskim nošnjama. Jedino na glavi nisu imali crvene fesiće. Na sredini terase je stari šadrvan ili fontana, samo što šadrvan nema samo ukrasnu i ambijentalnu funkciju nego se na šadrvanu peru ruke što baš na fontanama nije običaj.

Ćevapi u Šadrvanu su koštali osam maraka velika porcija. Oblikom su pimpeki kao sarajevski. Uglavnom u Zagrebu se takvi ne mogu pojesti.

Poslije smo prešli preko Starog mosta. Gospodin Šerif mi je pokazao razne za Mostar važne objekte oko starog mosta uključujući i Narodno pozorište čiji je bio intedant. U Zagrebu osim zgrade HNK nema tako velike kazališne zgrade. Uz Narodno pozorište u Mostaru postoji i HNK sa sto i pedeset sjedećih mjesta.

Drugi put kada smo u nedjelju pokušali oko podne prijeći Stari most nismo uspjeli. Bila je tolika gužva da se nismo mogli mostu ni približiti. Situacija kao u Dubrovniku. Uglavnom turisti iz Azije i mnoge kao u arapskim zemljama zamotane žene. Na glavi marame, umjesto feredže neke potpisane tamne naočale, a dolje skupe tenisice i ispod haljine traperice. Vidio sam da neke zamotane ispod haljine nose traperice sa šljokicama i zakovicama.

“Lijepi li su mostarski dućani”, pjeva jedna stara sevdalinka. Oko mosta su mnoge suvenirnice. Posjetio sam bosanski slatki dućan, s bosanskim slatkim specijalitetima, kako baš tako piše iznad vrata. Kupio sam mali paketić ćatan halve za četiri eura i četiri komadića raham lokuma za euro po komadu. U Zagrebu se kutija lokuma od 500 grama može naći u trgovačkm centrima za najviše desetak kuna, ali eto u Mostaru uz dubrovačku gužvu pored Staroga mosta idu i dubrovačke cijene.

Inače u Mostaru se žale da oni nemaju turiste nego prolaznike ili goste koji ostaju najviše jedan dan. Mi smo se nakon jedne noći u Livnu gdje smo spavali u motelu Bacchus kod gospođe Nade vratili na spavanje u Mostar. Poslije hotela Bristol gdje smo bili smješteni kao gosti Kosače unajmili smo apartman za 15 maraka po osobi. Pristojan smještaj u Šantićevoj ulici odmah preko puta zatvora. Kažu da se u Mostaru odnedavno mnogi bave iznajmljivanjem apartmana.

Onako u prolazu, koliko se to može za dva dana rekao bih da se u Mostaru ne živi lože. Za ovdašnje prilike viši stupanj urbanizacije u Mostaru se osjeti odmah, posebice po kulturnoj ponudi. Znam da je Mostar imao boljih razdoblja u svojoj povijesti. U ratu je pretrpio velika razaranja, još ima neobnovljenih zgrada, a prošao sam i pored parka gdje su muslimani sahranjivali svoje mrtve. Kažu da je Mostar ostao podijeljen grad. Ja tu podjelu nisam osjetio. Možda da sam ostao duže. Inače, kažu da lokalnom stanovništvu jasna podjela ne postoji samo u Mostaru, nego u još nekim gradovima u Bosni. Točno se zna tko na nacionalnoj osnovi ide u koji lokal.

Mostar je trenutno peti grad po broju stanovnika u BiH. Broji oko sedamdesetak tisuća duša. Toliko ih je bilo i prije rata. Srbi znaju napominjati da u Mostaru nema više tridesetak tisuća Srba, koliko ih je navodno u gradu mostova živjelo prije rata. Tko zna koliko nema Hrvata i muslimana. Namjerno ne upotrebljavam izraz Bošnjaci, jer se na primjeru Hercegovaca manifestira koliko čak i taj naziv za narod koji je u posljednjih stotinjak godina toliko puta mijenjao ime nije odgovarajući za na cijelom teritoriju BiH. Uostalom neki su Hercegovci podnijeli ustavnu tužbu protiv bosanskog jezika, postavili su pitanje, a što je s Hercegovcima, kakav oni jezik govore? Budući da Hrvati u zapadnoj Hercegovini strogo žele govoriti hrvatskim jezikom, a Srbi u istočnoj Hercegovini srpskim nije teško pretpostaviti koji su se to Hercegovci našli zanemarenim u službenom nazivu jezika Bošnjaka.

Mostar svakako po doprinosu u društveno-političkom životu nadmašuje svoj broj stanovnika i malo je gradova koji s toliko stanovnika imaju se s toliko toga pohvaliti kako u tradiciji, tako u sportu i kulturi. Što bi tek bilo da grad nije tako podijeljen?

Dobro je poznato kako Mostar tijekom ljetnih mjeseci često drži rekorde po visini temperature. U danima kada sam tamo boravio temperatura je krajem rujna bila preko tridesetak stupnjeva, međutim po stavovima jednog od poznatih Mostaraca, Predraga Matvejevića njegov rodni grad nije mediteranski grad. U Mediteranskom brevijaru profesor Matvejević je napisao da je granica Mediterana maslina, dokle ima maslina to je Mediteran, a u Mostaru bez obzira na rekordne temperature u plusu maslina ne uspijeva. Smokva sazrijeva kao i brojne druge mediteranske biljke, ali maslina ne. Sunce i vrućine eto čak i za neke Mostarce ne znače Mediteran.

Čekanje na granici

Na polasku iz Zagreba krenuo sam u osam i stigao sam u Mostar iza 17 sati. Povratak je bio mnogo brži premda smo se zaustavljali i sjedili prvo uz Neretvu, pa onda uz Vrbas i bio bi to prekrasan izlet da nismo na ulazak u Hrvatsku čekali preko pet sati, pa onda sat i nešto na naplatnim kućicama u Ivanjoj Reci. Žalosno i psihički naporno, ali ipak bolje, prvi put kad sam nakon rata išao u Sarajevo do Jajca sam preko Bihaća zbog snijega vozio dvadeset sati, a na prelazak Save preko skele u Orašju čekalo se po tri dana. Kako je bila noć mnogi bi u autima zaspalii tako sam ih zaobilazio preko reda i onda pred samom skelom policija s hrvatskim oznakama, tada još nije bilo današnjih bh tablica, uz uličarske uvrede vratila me na kraj kolone, negdje do Arizone. I onda sam se opet do zore probio blizu skele.

Ni Bosna ni Hrvatska ne mogu bez domaćih specijaliteta. Što je najžalosnije sada višesatno čekanje propisuje EU za koju smo mislili da će nas spasiti od nas samih. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.