BOLJE PLAĆAM NOVINARE NEGO ‘THE NEW YORK TIMES’

BOLJE PLAĆAM NOVINARE NEGO ‘THE NEW YORK TIMES’

5. srpanj, 2011.
Print Friendly, PDF & Email


Glavni urednik portala Tjedno snimljen u uredu Ninoslava Pavića

Razgovarao: Dražen Stjepandić

Premda je cijeli život u novinarstvu, mit o Nini Paviću nastao je u medijskim krugovima sredinom devedesetih kad je, osim što je bio u posjedu Globusa i Glorije, došao još u posjed poduzeća Arena, koje je uz istoimeni tjednik imalo spektar raznih izdanja: Milu, Moju tajnu, Moju istinu, Auto klub… Doprinos blagostanju i uspjehu te devedesetčetvrte i pete davao je i OK, na kioscima dobro prihvaćeni dvotjednik za tinejdžere.

Otada je Nino postao nedostignuti san većine domaćih medijskih djelatnika, posebice onih s izdavačkim srcem. Mnogi su pokušavali pokretati novine, a samo su rijetki uspijevali dulje preživljavati na kioscima. Nekima u određenim fazama nije išlo loše, no ipak nitko s privatnim novinama u Hrvatskoj nije ostvarivao poslovne rezultate kao Nino Pavić.

S trona najjačeg igrača u našem svijetu rotacije prvi ga je pokušao skinuti Denis Kuljiš kad se 1995. godine odcijepio od EPH i s grupom malih dioničara i novinara pokrenuo Nacional. Tada je nastala velika frka, ali Nino Pavić je izdržao potres i kad je uz licencni Playboy i Cosmopolitan ubrzo zatim pokrenut dnevnik Jutarnji list. Ekipa iz Vlaške 40 zauvijek je ostala više neugodan i glasan negoli poslovno ozbiljan konkurent. Ulaskom WAZ-a u polovično vlasništvo, EPH se zauvijek poslovno uzdigao iz privatnih domaćih novinskih prilika prvobitne akumulacije kapitala. Konkurenti su mu postali drugi predstavnici krupnog međunarodnog medijskog kapitala, koji će nakon WAZ-a i Styrije početi pristizati na hrvatsko tržište.

No, kako u ostalim medijskim gigantima pozicioniranim na hrvatskom tržištu vladaju anonimni, uglavnom, strani menadžeri, u javnosti je Nino Pavić ostao jedini zanimljiv kao meta napada. Njegovo ime stalno plovi medijskim kanalom, posebice nakon pogibije Ive Pukanića, kad je ostao jedini kojeg mali, tražeći svoje mjesto pod suncem, mogu podbosti. Najviše ga spominju na portalima, koji su u novonastalim korporacijskim medijskim prilikama ostali izvan kontrole, pa mogu napisati i priče koje kruže po kuloarima.

Posljednja koncentracija negativnih tekstova o Nini Paviću odnosila se na privatizaciju Slobodne Dalmacije, a portalima i medijima koji i nisu mediji, kako misli Nino Pavić o izdanjima izvan njegova ili nekog drugog multinacionalnog sustava, uz manjinske Novosti pridružili su se Vjesnik i Novi list. Spominjala se i sjednica VNS-a, baš posvećena privatizaciji splitske medijske kuće.

Sve je mirisalo na dane kad se dohvatio s Denisom ili na aferu Gruppo, samo što portali, nasljednici Arkzina i Ferala, te režimski i regionalni dnevnici nisu imali nekoga tko bi predvodio tu hajku. Čovjek koji je stajao iza toga partner je Brune Orešara i takve nije zgodno izdvojiti.

Osobno, privatizacija Slobodne me zanima jednako kao što me te novine zanimaju kad se približim kiosku, ali Nini Paviću u razgovoru za portal “Tjedno”, vođenom u njegovu uredu na sedmom katu, postavio sam nekoliko pitanja i o tome.

Moderna višekatnica, središte  EPH u Koranskoj 2, nalazi se preko puta stambene zgrade gdje je  u svom stanu 1993. godine umro Marinko Božić, pokretač i vlasnik Slobodnog tjednika.

Danas gotovo zaboravljene, ST su bile prve privatne novine pokrenute u siječnju 1990. godine, gotovo godinu dana prije prvog broja Globusa, promovinaranog u prosincu iste godine. Pod utjecajem tiražnog uspjeha ST-a u Globusu su promjenili uredničku politiku, prestali su kopirati Obersver, prešli su na Večernjakov format, posegnuli su za Marinkovom formulom. Tu su formulu ‘umili’ i dotjerali i tako je nastao temelj za prvi privatni novinski imperij u Hrvatskoj. I mit o Nini Paviću.

 Gospodine Paviću, kako biste Vi kao prvi čovjek EPH opisali sadašnji trenutak u Vašem novinskom imperiju?

–       U cijeloj svjetskoj medijskoj industriji ovo je prijelomni trenutak. Prošle godine u Hrvatskoj je s kioska nestalo 98 izdanja, a ove godine u prvih pet mjeseci još osamdeset od ukupno 650 naslova. Otprilike 200 naslova više ne izlazi. U zemlji koja već tri godine bilježi pad društvenog proizvoda, medijska scena je posebno ugrožena. Mene su napadali kad sam 2008. godine, dok je još bilo novaca, rekao da dolaze jako teška vremena i da želim da moji ljudi dolaze s grčem u želucu na posao. Time sam htio reći da će svatko od nas morati poginuti za taj posao, da to više neće biti lagodan posao, novinari neće moći raditi dva – tri sata dnevno, nego dvanaest sati dnevno da bi novine preživjele. Ono što je nekada radilo troje ljudi, morat će raditi jedan. Nisu me tada razumjeli, ni moji, ni oni oko mene. Mislili su da mrzim novinare.

 Svojedobno, dok ste ulazili u Slobodnu Dalmaciju, unutar EPH je bilo stanovitog otpora od strane pojedinih novinara i urednika. Što Vam oni danas govore s obzirom na situaciju nastalu oko privatizacije te kuće?

–       Jedina medijska kompanija u Hrvatskoj koja ima rast naklade i prihoda od oglasa je Slobodna Dalamacija. Najuspješnija novinska kuća u Hrvatskoj danas je  Slobodna Dalmacija. U Slobodnoj Dalmaciji smo napravili veliki posao i na to sam silno ponosan. EPH je to skupo platio i danas u tu avanturu ne bih ušao. Uvijek kažem da je to bila urednička novinarska odluka, a ne menadžerska, jer ni jedan pravi menadžer ne bi ušao u potpuno razorenu kompaniju. U dugovima, bez štamparije, bez kompjutora, pred bankrotom.

 Ipak, Slobodna je brend, prve dnevne novine na području Dalmacije.

–       Bila je brend i kad je propadala. Brend nije dovoljan, pa je doveden u propast.  Nakon šest godina možemo reći da nismo otpustili ni jednog čovjeka i da je to tehnološki najsuvremenija medijska kompanija u Hrvatskoj. Temeljni kapital Slobodne Dalmacije je 365 milijuna kuna, a zaduženost je 25 milijuna kuna. I sad, svima koji nešto piskaraju oko privatizacije Slobodne mogu reći da takav odnos zaduženosti i kapitala nema ni jedna firma u državi. Nema ni u Agrokoru ni u Atlanticu takvog odnosa između temeljnog kapitala i zaduženosti. Slobodna nikome ništa ne duguje i posluje s profitom. Privatizacija Slobodne je najuspješnija i najčišća privatizacija u posljednjih dvadeset godina.

 Koliko vam je Sanader svojedobno pomogao u privatizaciji Slobodne Dalmacije?

–       Sanader? Vlada Ive Sanadera nije nam nimalo pomogla. Kad smo bili pred potpisivanjem ugovora, iznenada je promijenila Zakon o medijima. Do tada nije bila uvjetovana koncentracija o 40 posto udijela na tržištu. Zakon su promijenili da mi to ne kupimo. Agencija za tržišno natjecanje postavila nam je uvjet da moramo prodati naš udio u Tisku ako hoćemo ući u Slobodnu Dalmaciju. Fond za privatizaciju stalno nam je davao nove uvjete i HDZ nam baš ništa nije pogodovao oko privatizacije Slobodne Dalmacije. Današnji pritisci proizlaze iz reketarenja Hrvoja Šimića. Krivične prijave protiv nas podnio je samo Hrvoje Šimić. Taj je čovjek, zajedno s Brunom Orešarom, svojedobno izvukao neke novce iz Jadrankamena i onda su 200.000 maraka posudili Slobodnoj Dalmaciji dok nas tamo još nije bilo. Zbog toga je protiv nas digao 72 tužbe i šest krivičnih prijava. Traži 50 milijuna kuna iako mu je Slobodna Dalmacija odavno vratila 200.000 maraka, a postoji i pravomoćna presuda Vrhovnog suda u kojoj stoji da mu je vraćeno 390.000 kuna više od njegove posudbe. Bez obzira na to, mi smo žrtve običnog ucjenjivanja i, umjesto da nas država zaštiti, više od tri godine smo objekt iživljavanja pojedinaca u policiji.

 LAŽI O SJEDNICI VNS-a

 O privatizaciji Slobodne Dalmacije raspravljalo se i na VNS-u. Što je odlučeno?

–       EPH, Slobodna Dalmacija i ja nismo spomenuti ni s jednim jedinim slovom. Sve što se piše o toj sjednici VNS-a je laž. Ono o čemu se na toj sjednici VNS-a razgovaralo bilo je pitanje radijskih i televizijskih koncesija s kojim se počelo protuzakonito trgovati. Razgovaralo se o kupnji Nacionala, razgovaralo se o torbama novca kojim su kupovani Hrvatski list i Osječka televizija. Razgovaralo se o svemu onome što i nas nervira jer mislimo da ne može biti slobodnog novinarstva ako se torbe novca nose u neki list ili ako vladajuća ili bilo koja druga stranka financira neku televiziju. Za neke televizije s koncesijom ne zna se tko im je vlasnik i sve to stvara situaciju u kojoj su svi sumnjivi. Potpuno podržavamo raščišćavanje situacije oko vlasničke strukture medijskih kuća.

 Neki dan EPH je posjetio Paul Vandoren. Ispred EPH dočekali ste ga Vi i Mladen Pleše, što me asociralo na Tuđmanovo vrijeme kad bi u Nacionalu bilo gusto kad bi u redakciju svratio američki veleposlanik.

-Ne, nije tako. Nikoga nisam dočekao ispred zgrade. Nas neprekidno posjećuju strani diplomati. Prije neki dan bio sam kod njemačkog amabasadora, jučer me posjetio izrealski ambasador. Vandoren nije prvi put bio ovdje. Izdanja EPH, a prije svega Jutarnji list, od prvog dana su beskompromisno za ulazak u EU. Strani diplomati dobro znaju da smo im pouzdani sugovornici i žele čuti naše viđenje zbivanja na ovim prostorima, posebno o slobodi medija.

 Kakva je trenutna naklada Jutarnjeg lista i koliko ste zadovoljni?

–       Zadržali smo nakladu iz prošle godine i s Jutarnjim listom smo više nego zadovoljni. Prosječna naklada je iznad 70.000 prodanih primjeraka. Sadašnja  naklada Jutarnjeg lista je ekvivalent milijunu i pol prodanih primjeraka u Njemačkoj. U Hrvatskoj smo tiražniji od Večernjeg lista. Večernji list se bolje prodaje u Bosni i dijaspori, ali mi ta tržišta nismo ni htjeli razvijati. Nedjeljni Jutarnji je povećao nakladu za 20 posto. Petkom, subotom i nedjeljom u punoj snazi možemo pokazati raskoš naših autora. Objavljujemo velike teme, velike komentare i reportaže. Koncentracija najboljih autora je najveća snaga EPH.

 A što kažete na Jutarnji ponedjeljkom, utorkom ili srijedom? U tramvaju ga pročitam za par stanica, od Dubrave do Kvatrića, ne izdrži ni do Draškovićeve.

–       Već nekoliko godina objašnjavam da budućnost novina više nije u vijestima, nego u ozbiljnim analitičkim tekstovima iz kojih ljudi mogu nešto naučiti i dobiti dodatnu vrijednost. I u dnevnom Jutarnjem objavljujemo sve više velikih, analitičkih tema, specijala kojima pokušavamo duboko ući u društvo. Taj proces počeli smo prije tri godine i on nije nimalo lagan. Uz četrdesetak uglednih autora s imenom i prezimenom imamo i ekipu od dvadesetak mladih, stasalih, vrlo talentiranih i obrazovanih  novinara, koji mogu ući u velike teme i zahtjevne tekstove. Ukinuli smo rubriku sa spektaklima, pa i crnu kroniku, njegujemo ozbiljnost i autentičnost.

 I rubriku kulture.

– Ne, kultura u Jutarnjem ima više prostora i tekstova nego ikad. Ali nismo za getoizaciju. Nismo za dvije strane s natpisom ‘kultura’ na vrhu. Smatramo kulturu dijelom života i tekstove iz kulture objavljujemo i u prednjem dijelu lista.

 NELOJALNA KONKURENCIJA HRT-a

 Koliko Jutarnji list godišnje uprihoduje od marketinga?

–       EPH ima oko 160 milijuna kuna, a koliko otpada na Jutarnji, nisam siguran. Cijelo marketinško tržište je strahovito uništeno zbog dampinga od strane HRT-a. Popusti su na HRT-u išli i do 85 posto. Nacionalna televizija koja naplaćuje pretplatu to ne bi smjela raditi. Također mislim da Vlada ne bi smjela finacirati Vjesnik. Posljednjih godina na subvenciju Vjesnika utrošeno je 780 milijuna kuna. Za nas je to nelojalna konkurencija. Sve to medijima koji žive od tržišta zadaje ozbiljne probleme. Kod nas u EPH nema torbi s crnim novcem, nema državnih subvencija. Živimo od prodaje oglasa i od onoga na kiosku.

 Kako danas stoji tjednik Globus iz kojeg je izrastao Vaš izdavački imperij?

–       Nema nakladu kao nekada, ali i sada je prvi politički tjednik. Globus je dvadeset godina najprodavaniji politički tjednik u Hrvatskoj. Samo jedan broj Nacionala, onaj s Gotovinom, bio je prodavaniji. I sada prodajemo dvostruko više nego Nacional i Aktual zajedno.

 Koliko vam je pogodovala svađa u konkurentskom dvorištu?

–       Potpuno nam je svejedno.

 Uoči pokretanja Aktuala sastajali ste se sa Sinom Karli?

–       Sastajao sam se i sa Sinom Karli i s novim vlasnikom Nacionala. Volim dijeliti besplatne savjete i savjetovao sam i jedne i druge, ali nisu poslušali ni jedan moj savjet. Aktualu sam savjetovao da smanji broj stranica, broj tema i da izlaze  petkom. Poslije prvog broja savjetovao sam da glavne teme drugačije plasiraju.

 Može li se konstatirati da je Pukanićevo carstvo propalo?

–       Nije to ni bilo neko veliko carstvo. Pukanić se trudio da stvori carstvo, ali nije išlo. Nacional nije uspio pobijediti Globus, Extra nikad nije imala veliku nakladu. News je projekt za koji se ne može reći da je novinarski projekt. Republika je ekspresno propala. NCL grupa izvana djeluje kao takva, a bazično, to je kao da uzmete neka moja dva-tri lošija magazina i kažete da je to medijska grupa.

 NACIONAL PRODAJE 11. 000 PRIMJERAKA

Je li Sina Karli zadala završni udarac NCL grupi zato jer nije mogla podnijeti da više nije glavna i sada Nacionalu oduzima i ono malo čitatelja?

–       Čini mi se da je situacija puno dublja. Pitanje je i pravog vlasništva Nacionala, ali ja u to ne bih ulazio.

 Kakvu budućnost predviđate Aktualu?

– Budućnost svih tih novina je teška. Nacional prodaje 11 hiljada primjeraka. Uz ne znam kakav prihod od marketinga, to ne može stvarati neki profit. Za bilo kakav uspjeh morate imati neki tiraž. Situacija s Aktualom je vrlo dramatična jer morate imati neku količinu prodanih primjeraka da biste dobili neke oglase. Kako živi Objektiv s hiljadu i sto prodatih primjeraka? Ako mu se u torbama ne nosi novac, ne može preživjeti, a tada nema slobode novinarstva. Kakvo je slobodno novinarstvo u Novostima koje plaća država, a sami prodaju oko hiljadu primjeraka? Sve je to plaćenićko novinarstvo. Sloboda novinarstva, pameti i profesije nastaju kad možeš plaćati svoje račune.

 Za tiražni uspon Globusa prije dvadeset godina bio je vrlo važan dolazak tada najveće novinarske zvijezde, Tanje Torbarine. Naklada se odmah udvostručila. Kakva je danas situacija, koliko se Tanja Torbarina čita?

–  Torbarina je najčitaniji autor u Globusu. Čita je oko 65 posto čitatelja i to je apsolutni fenomen u hrvatskom novinarstvu. U Globusu prvo pročitam Tanju, a onda horoskop koji piše genijalna Lidija Tocilj. Nije lako dvadeset godina svakog tjedna bez godišnjeg odmora pronalaziti način da budeš zanimljiv i duhovit. Za razliku od Srba koji su duhoviti čim zinu, mi smo genetski neduhoviti. I kad imate nekog autora koji su duhoviti kao Tanja ili Ante Tomić, onda je to čudo. Fasciniraju me Tomislav Židak i Jurica Pavičić koji svaki tjedan također uspijevaju napisati nešto duhovito.  Tako pisati nikad ne bih mogao.

 Kako ste riješili situaciju s Miroslavom Kutlom i što je prava istina o Vašem poslovnom odnosu s tim najozloglašenijim tajkunom?

– S Mirom Kutlom sam imao razne poslovne projekte, barem je za mene bio korektan partner. Zajedno smo napravili televizijski projekt TV Mreža koji je bio demokratičan i profesionalno odličan. Nije bilo para, pa je propao.

U našoj suradnji bilo je dosta paradoksalnih situacija. Prvi tekst o Miri Kutli izašao je u Globusu. U tom trenutku sam ostao bez papira i Miru Kutlu sam zamolio da nam posudi papir. On nam je posudio i onda je na tom papiru izašao prvi negativan tekst o njemu. Sve naše odnose i potraživanja riješili smo još odavno. Sve priče koje postoje o našem odnosu uglavnom su neistinite špekulacije.

 Znači, Miroslav Kutle nije suvlasnik EPH?

–       Ne, nije nikad bio ni jedne sekunde. Sve što se o tome priča apsolutno je izmišljeno.

 Zar nije s Kutlinim novcem pokrenut Jutarnji list?

– Vi se šalite? U vrijeme pokretanja Jutarnjeg Kutle je bio vlasnik Tiska, koji nam je tada bio dužan 48 milijuna kuna. Zato je WAZ i ušao u našu vlasničku strukturu jer, zbog neplaćanja Tiska, nismo mogli dalje.

 NEMA NOVIH  IZDANJA

 Za razliku od pokojnog Pukija koji nije dao da se netko nakon odlaska iz Nacionala vrati, iz i u EPH su mnogi odlazili i dolazili. Vi opraštate, ali jeste li neke od svojih djelatnika upitali za brojne fotografije na kojima ste Vi s lisicama na rukama i tekstove koje su protiv Vas pisali u Nacionalu?

– Ono što zaista mislim, to zadržim za sebe. Brojne uvrede i poniženja nosim u sebi. Brojni prijatelji i suradnici mi zamjeraju što opraštam. Progutat ću često, ali ne mogu reći da sam oprostio ni zaboravio. Mnogi misle da me mogu pljuvati nekažnjeno, jer znaju da na grube stvari ne odgovaram istom mjerom.Ako mislim da netko može biti koristan mojim novinama, progutat ću sve što sam od tog čovjeka doživio. To mi je možda mana, greška u odgoju, ali EPH nisam doživljavao kao privatno vlasništvo s kojim radim što hoću i na račun kojeg lupam koga hoću. Novinsku kompaniju sam doživljavao kao šansu za dobre stvari, a ne kao sredstvo za moć. Zato ljudi slobodno odlaze i dolaze. U Glasu Istre glavni urednik je iz EPH, u Večernjem listu cijela rukovodeća ekipa je iz EPH, od Trupca, Ogija do Milinovića. U 24 sata su ljudi iz EPH, urednik vijesti RTL-a je odavde, na Novoj TV, na portalima su mnogi iz EPH… Stotine ljudi su u EPH prošli najvažniju novinarsku školu i došli su do određenih granica. Imamo mjesta za samo jednog urednika Jutarnjeg lista i ljudi su otišli dalje tražeći prostor gdje će razvijati karijeru.

 Isticali ste da je pretplata važan segment u poslovnoj politici EPH. Kakva je situacija s pretplatom u Europi i u susjednim zemljama?

–       U Sloveniji pretplata doseže do 80 posto. U Njemačkoj država plaća poštarinu i tako potpomaže pretplatu novina. U Francuskoj svaki građanin do 21. godine ima pravu dobijati besplatnu pretplatu na jedan list. Razgovarao sam o tome sa svim političarima, ali oni bi zapravo voljeli da novina nema jer uvijek nađu nešto što ih nervira.

Što vaši partneri iz WAZ-a traže od Vas kao osobe odgovorne za uređivačku politiku u EPH?

– Traže da ono što objavljujemo bude istina. Traže da ne gubimo sudske sporove zbog glupe opreme ili zbog pozivanja na činjenice koje to nisu. Sloboda medija ne znači da smijete samo tako vrijeđati ljude i ugrožavati tuđu slobodu. Najveće uspjehe postižu dobronamjerne novine. Zlonamjerne novine ne mogu biti uspješne.

Što je s tabloidom Direkt čije se pokretanje najavljivalo?

–       Nekoliko puta smo započinjali projekt tabloid. Trebao se zvati Direkt ili Sutra, ali nismo našli pravu formu. Drugo, da biste danas pokrenuli tabloid i napravili list kao što je Jutarnji, morate imati oko 20 milijuna eura. U ovoj krizi, kad se svaki mjesec borimo da isplatimo plaće, to nam je prekrupan zalogaj i nema prostora za takvu investiciju.

 Znači, ne možemo najaviti neki novi projekt?

–       Ne. Ono što se može najaviti jest snažniji iskorak u digitalnom poslu. Na tome ćemo najviše raditi. Od sedamnaest portala koliko ih imamo neke ćemo eliminirati. Budućnost nije u portalima koji doslovno prenose novine. Od toga se moramo maknuti i imat ćemo portale nezavisnije od novina. Tu će biti i razvoja televizije i ulaganja u tom pravcu. Ne možemo još reći, u marketinškom smislu, da na portalima imamo novac, ali imamo tendenciju rasta od tridesetak posto godišnje.

 Najavili ste veliku ofanzivu protiv portala koji neovlašteno koriste vaše materijale.

– Nemam ništa protiv da neki portal, koji se ne može finacirati od oglasa, uzme neku našu sliku ili tekst, ali neka potpišu odakle im to. Nemojte nešto što nije vaše predstavljati kao vaše! Od komercijalnih portala tražimo da uredno plate ono što uzimaju od nas, jer nije fer da na temelju naših slika skupljaju oglase. S ‘Indexom’ odavno tako surađujemo, bez obzira što često o meni pišu svinjarije i laži.

 PLAĆAM BOLJE OD THE NEW YORK TIMESA

 Tko će po vama pobijediti na sljedećim parlamentarnim izborima?

–       Mislim da će izbori biti tijesni. Istraživanja govore da su omjeri između HDZ-a i SDP-a isti kao 2007. godine Tada su mnogi bili sigurni da će SDP pobijediti, međutim nije. Ne možemo reći tko će pobijediti, nego možemo tvrditi da vlada velika nervoza u društvu i da se stoga vrši veliki pritisak na medije.

 Jeste li osobno uvjereni da je ulazak Hrvatske u EU pravi potez?

–     Ne da vjerujem, nego sam u to apsolutno siguran.

Ulaskom u EU Hrvatska gubi suverenitet na moru.

–       Ništa više nego Francuska, Italija i druge zemlje koje imaju more.

 Zašto EPH nekritički podržava EU i ulazak u EU? Zašto ne dajete više informacija? Velika zaduženost Grčke, Portugala, Irske, pa i Slovenije govore da u EU nije sve tako idealno. Nitko vam ništa ne poklanja, države čija gospodarstva ne mogu pratiti europski ekonomski razvoj, a žele biti naprednije, moraju se zaduživati toliko da dug više ne mogu vratiti.

– Pitanje zaduženosti je stvar naše odluke. Naime, kad pogledate ukupni dug Hrvatske od 2000. godine do danas, vidjet ćete da je narastao na 45 milijardi eura. Prije 11 godina dug je bio 8 milijardi, od toga je država bila dužna 5 milijardi, a stanovništvo 3 milijarde. Danas je država dužna 5, a stanovništvo 35 milijardi eura. Dug države se povećao dva puta, a stanovništva 12 puta. Izbor kako ćemo živjeti je na nama, ni Vlada ni država ne određuju hoćemo li dići kredit u banci. Na to nas ne tjeraju ni političke stranke ni EU. Države u kojim se nije dogodilo enormno zaduživanje stanovništva nemaju problem. U Grčkoj su ljetovali, zimovali, kupovali nekretnine i uživali su u tome. To uvijek mora netko platiti. Čak 95 posto stanovništva ima vlastitu nekretninu, svake tri godine mijenjaju auto… Prosječna plaća u Grčkoj bila je dvostruko veća nego u Americi, pet puta veća nego u Brazilu, trideset puta veća nego u Kini, a rad, znanje, obrazovanje i produktivnost to nisu opravdali. Mi se u  Hrvatskoj nalazimo pred civilizacijskim lomom. Ako netko misli da možemo plaćati 64 bolnice, onda je taj lud. Kako možemo plaćati nastavnike koji rade 13 sati tjedno, a u svakoj normalnoj zemlji rade 25 sati tjedno? Prosječan naslov u Jutarnjem listu, što se tiče ljudskog rada, skuplji je od istog naslova u The New York Timesu. U američkom novinarstvu je nezamislivo da možete mjesečno preživjeti ako napišete dvadeset kartica. U švicarskom Blicku novinari rade u smjenama od 4 ujutro do 11 navečer. Novinari rade kao u rudniku.

 STAN U BOSTONU

 Kako reagirate kad vas nazovu ‘hrvatski građanin Kane’?

–       To su gluposti.

Pa s kim bi Vas mogli uspoređivati?

–       Svaki dan radim po dvanaest sati. Nikad nisam prestao biti novinar i urednik, to je moja bazična djelatnost i tako se ponašam. Uglavnom sam u trapericama, korporacija nije bila moj cilj, to nikad nisam htio imati i nikad nisam postao menadžer.  Ne zanimaju me tekstovi prije objave, ne znam jesam li u dvadeset godina pročitao pet tekstova prije objave. I kad mi pošalju nešto prije objave, onda mi donesu nešto zabavno da me razvesele.

 Dobro, neću više nikad napisati ‘hrvatski građanin Kane’, ali ostaje činjenica da ste Vi enormno bogat čovjek, vlasnik većeg broja nekretnina.

–       Vraga. Sve moje nekretnine kupljene su na kredit. Ni jedna moja nekretnina nije kupljena tako da sam izvadio novac na stol. Ovaj posao ne proizvodi velike novce, možda ponekad u nekim periodima, pa nam je bilo malo lakše, ali kad biste zbrojili odnos mojih nekretnina i kredita, vidjeli biste da sam u minusu.

 Za stan u Bostonu piše da ste ga platili gotovinom. U Americi takve podatke stavljaju na Internet i može se pročitati da ste milijun i nešto dolara fino izbrojili za stan, zajedno s porezom na tu nekretninu.

–       Da točno, ali kako sam došao do te gotovine? Prije toga sam digao kredit i kupio sam stan da mi sinovi imaju gdje stanovati dok studiraju i kad mlađi sin završi fakultet, stan ćemo uredno prodati.

 Stariji sin uređuje Nedjeljni Jutarnji list, usporedite sebe i njega u tim godinama.

–       On je završio studij na Harvardu i postdiplomski studij na Stanfordu. Miran je  obrazovaniji od mene, zna više o medijima nego što sam ja znao. Sve sam učinio da mi se sinovi ne bave novinarstvom i vrlo je teško reći hoće li ostati u novinarstvu. Nikako ne bih volio da prođu sve ono što sam ja prolazio.

 Dok govorite o poslu, često navodite američke primjere.

–       Da, boravke u Americi često koristim da shvatim što se tamo zbiva.

 Jeste li upoznali nekog od velikih američkih izdavača?

–       Poznajem Hugh Hefnera i ljude iz Hearsta, ljude iz Conde Naste. U Hrvatskoj sam objavio prvo strano izdanje, kad samo dobijali licencu za Playboy bio sam sa suprugom pozvan na proslavu Hefnerovog rođendana u njegov dvorac u Los Angelesu. Dobro poznajem prilike u američkom novinarstvu i to je tamo pakao od posla. Najbolje plaćeni novinar Boston Globe-a ima 100 hiljada dolara bruto plaće, znači zaradi oko 60 hiljada dolara godišnje ili oko pet hiljada dolara mjesečno. U The New York Timesu novinari zarade oko 50 hiljada dolara bruto godišnje.

 Privatno skupljate slike, predstavite nam svoju kolekciju.

– Ne bih rekao da sam kolekcionar, ali imam kolekciju slika mojih prijatelja. Edo Murtić je bio moj veliki prijatelj i imam mnogo njegovih slika, jednu trećinu sam kupio, a dvije trećine njegovih slika iz svoje kolekcije sam dobio. Jako mi je drag Uzelac i imam nekoliko njegovih slika. Djetinjstvo sam proveo u susjedstvu Miljenka Stančića, ali imam samo jedan njegov portret mene. Imam neke intimne stvari Josipa Vanište. Ne skupljam strane majstore i skupe autore. Zadnjih pet-šest godina nisam kupio ni jednu sliku.

 Kad ste pokretali Globus imali ste Ford fiestu. Kako se dalje razvijao vaš vozni park?

– Imao sam Ford fiestu  i crvenu Alfu romeo 17 i.e. Danas u EPH imamo osam službenih vozila i služim se tim vozilima. Bitno mi je da se, kad putujem, primjerice, u Split, ne gužvam. Privatno više nemam ni jedan auto.

 NISAM U KLANU S TODORIĆEM I KARAMARKOM

Član ste Uprave Košarkaškog kluba Zagreb. Predsjednik KK Zagreb je Tomislav Karamarko. Kako ste dospjeli nekada u NK, a sada u KK Zagreb?

–       Nagovorio me odvjetnik Marijan Hanžeković da se malo angažiram, dao sam da me izaberu u Upravu, ali mene to bazično ne zanima. Bio sam i u NK Zagrebu, tamo me nagovorio moj prijatelj prof. Đurašin, sjedio sam u Upravi oko šest mjeseci.

 Priča se da ste član Uprave KK Zagreba zato što ste u istom klanu s Karamarkom, a s vama je još i Ivica Todorić.

–       To su sve ludosti i fantazije. Naravno da se svi mi, Todorić, Luković, Vlahović, Adrović… znamo. Isto tako poznajem i Tomicu Karamarka, upoznao sam ga još dok je prije petnaestak godina radio u HAK-u.

 Isti ste centar moći, u kojem ste Vi zaduženi za medijske poslove.

–  Šalite se? Realni svijet ne funkcionira prema obrascima teorije zavjere.

 LJEVIČARSKI ŽIVOT

 Predstavite nam knjigu koju pripremate.

–       Tek razmišljam da napravim monografiju o svojim različitim poslovnim fazama, periodima i temama za koje smatram da ih treba dodatno rasvijetliti argumentima i fotografijama. Na primjer, prezentirat ću svoju verziju afere Gruppo u jednoj monografskoj formi i s nekoliko CD-a. Dokumente ću staviti na CD, isto tako obradio bih priče o Poletu, pa i svoju priču o Slobodnoj Dalmaciji. Bit će i iznenađenja oko toga što je stvarno bilo i tko je bio u pozadini.

 Pristjetite li se, kao današnji krupni kapitalist, svoje mladosti?

–       Naravno, kad bi me probudili usred noći, ja bih vam rekao da imam 27 godina. U svom mikrosvijetu ne funkcioniram drugačije nego što sam funkcionirao u Poletu. I to mi stvara probleme u biznisu, jer nisam tip koji u odijelima dolazi na poslovne sastanke. Uvijek dodam malo rock’n’rolla.

 Jeste li ostali ljevičar?

-Apsolutno. Živim ljevičarskiji život nego mnogi u rukovodstvu u SDP-a.

 Kako krupni kapitalist može biti ljevičar?

–       Prvo, ne mislim da sam krupni nego sitni kapitalist. Kak bi rekel, pet godina nismo u profitu, nisam vidio nikakvu dividendu. U EPH 40 posto svih naših prihoda izdvajamo za plaće i honorare. To je zapravo ekstremno ljevičarstvo jer, da bi medijska kompanija bila uspješna, ne smije dati više od 25 posto. Kad govorim o novinama, tražim samo istinu i standarde kakvi postoje u civiliziranom novinarstvu. Tema mora biti ispitana iz svih kutova. Tvrdo inzistiram i na pismenosti. Želio bih imati samo one novinare kojima ne treba lektor.

 Mislite da je to moguće?

–       To je neophodno.

 Zbog standardizacije jezika, naši akademski građani, ako nisu završili hrvatski jezik ili komparativnu književnost, trebaju lektora, a lektori novinare još opterećuju s nekoliko pravopisa po vlastitom svjetonazorskom ili redakcijskom izboru.

–        Volio bih da liberaliziramo jezik kojim pišemo. Ne vidim razloga zašto ne možemo pisati ‘aerodrom’, ‘ambasador’, ‘hiljada’, upotrebljavati srbizme i turcizme. Protivnik sam takvog čišćenja i takve standardizacije jezika. Volio bih da naši novinari pišu bez lektora jer čistoća i sloboda pisanja znače slobodu misli. Znam ja da kod nas možete završiti fakultet i ostati nepismeni. Možete završiti novinarstvo, a da ne napišete ni jedan tekst, ali to vam ne može biti isprika. Tražim ljude koji rade na sebi, moj ideal je da u novinama rade sam magistri i doktori nauka. Nivo obrazovanja mora biti takav da novinar čitateljskoj publici može dati neku dodatnu vrijednost, a to se ne može bez vrhunskog obrazovanja. U američkim novinama stalni posao ne možete dobiti ako niste magistar. Jednako tako ne možete doći u redakciju bilo koje pristojne novine u Europi bez odijela. Eventualno petkom možete doći bez odijela. To odijelo ne morate nositi, možete sako staviti na stolicu. Apsolutno je neprihvatljivo da idete razgovarati s nekim ministrom bez odijela i kravate, da dolazite kao klošar. Naši novinari na takve intervjue dolaze kao klošari i to je nedopustivo. Novinar po svom statusu, obrazovanju i izgledu mora biti ravnopravan partner i za dostojanstvo profesije u svakom pogledu ću se boriti cijelog života.

 U rijetkim intervjuima koje dajete nezaobilazno Vam postave sindikalna pitanja i zanimaju se za otpuštanje novinara i radnika. U jednom našem razgovoru rekli ste da Vi nikad pravog novinara niste otpustili. Što je za Vas pravi novinar?

–        Novinar je onaj koji može napisati 12 kartica teksta, a da čitatelj ostane bez daha. Onaj tko to nije u stanju za mene nije novinar. Da biste napisali 12 kartica novinarskog teksta, ne možete fantazirati, morate razgovarati s ljudima, pronaći podatke i morate to znati napisati tako da to od prve do zadnje rečenice bude zanimljivo. U Hrvatskoj je mnoštvo novinara koji ne mogu napisati više od kartice ili karticu i pol teksta, jer o temi, kao prvo, ne znaju više od toga. Otpustiti ćemo svakog tko nije dostojan obavljati posao. Nećemo otpuštati samo zbog štednje, nego ako radnici nisu dovoljno dobri za ono što mi tražimo. Ako otvorim novine i vidim da je novinar pomiješao karcinom na oku i kataraktu ili mrenu, pa iz toga izveo cijelu vlastitu teoriju, onda takva budala kod nas nema prostora.

Kako će hrvatska povijest novinarstva pamtiti Ninu Pavića?

–       Novinarstvo je samo jednim dijelom individualno, ali stvarno je to kolektivna djelatnost. U svim uspješnim novinama skupi se grupa dovoljno sposobnih koji imaju neku zajedničku poveznicu. Prvi čovjek daje ritam, ali nije presudan. Nikada neću reći da sam ja nešto napravio i pokrenuo. T

 

23 komentara

Uskoči u raspravu
  1. RUTH EDWIN
    #1 RUTH EDWIN 4 kolovoz, 2016, 12:40

    Jeste li u potrazi za kredit? vi ste na pravo mjesto za svoj kredit rješenja upravo ovdje! Global Finance Limited davati kredite tvrtkama i pojedincima na niske i pristupačne kamatnu stopu od 2%. molimo da nas kontaktirate putem e-maila putem [email protected]
    Hvala.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Guest
    #2 Guest 29 kolovoz, 2012, 17:02

    bravo Nino legendo

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Guest
    #3 Guest 29 kolovoz, 2012, 14:10

    Steta sto nema vise Pukija da vidimo ponovo Pavica u lisicinama i u policijskoj marici…

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.