BOJE I EKCESI FAKTURALNOG IMPASTA

BOJE I EKCESI FAKTURALNOG IMPASTA

14. veljača, 2014.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

izlozba kontra23 Custom

Izložba grupe Contra u knjižarsko-galerijskom centru V.B.Z. „Fadil Hadžić“

 

 

Priredio: Zoran Simić

U knjižarsko-galerijskom centru V.B.Z. „Fadil Hadžić“ u Zagrebu u četvrtak, 13. veljače, otvorena je izložba grupe Contra. Grupa Contra okuplja devet akademskih umjetnika, sedam akademskih slikara – Vladimira Blažanovića, Davorina Radića, Velimira Račkog, Tihomira Lončara, Vladimira Meglića, Željka Mucka i Gorana Petrača, kipara Petra Ujevića i glazbenika Žorža Draušnika. S više od deset zajedničkih izložbi i petnaestgodišnjim djelovanjem na stvaralačkom i kulturološkom polju jedna je od najdugovječnijih neformalnih umjetničkih asocijacija. Izložba je prodajnog karaktera i traje do 8. ožujka 2014. godine.

„ Ukratko, naši slikari nisu likvidirali prirodu oka i opažaj u produženom duktusu kista, dapače budno sanjaju metriku slikarskog sadržaja svijeta. Oni su oslobodili i oblikovali ‘boju’ podarujući joj apartnost osobne svjetlosti, svjetlosti slikarske materije u pikturalnoj biti. Stoga oni po bogatstvu interpretativnih mogućnosti, po aktualnom humanitetu i dosljednosti slikarskog stava svjedoće dragocjenu prisutnost u recentnoj povijesnici modernog hrvatskog slikarstva. I još nešto vrlo važno: naše vizualne emocije tako stupaju u dijalog s lucidnošću boje i njezinom izvorišnom karakteru – svjetlost. Izvan svakog bidemajerskog ugođaja, u njihovim slikama slutimo duboki nemir koji pokreće čežnja za istinom i ljepotom. To je ujedno i njihova psihočka i socijološka uvjerljivost njihovih slika. „-citiramo Danijela Žabčića.

 

TRANSPOPZICIJSKI AKTIVITET GLEDANOG I IMAGINARNOG

Stanoviti broj slikara u našoj sredini još možemo prepoznati po organskom razvoju osobne likovne osjetljivosti za gradbena svojstva slikara. Njihova likovna formacija po mišljenju Danijela Žabčića utemeljena je:

  1.       Na povijesnim izvorima slikarstva, po morfološkim inačicama uzora koje restauriraju i dosenzibiliziraju u osobnoj oblikovnoj praksi i to na tematskim i motivskim kompleksima od mrtve priroda, krajolicima, portretima, figuralnim kompozicijama, vedutama, sve do urbanih i ambijentalnih ugođaja.
  2.       Na opservacijskom procesu i transpozicijskom aktivitetu gledanog i imaginarnog, tako da područje  ‘objekata’ supsumiraju slikarskom sadržaju, pa ostvarena slika ostaje svjedok intenzivne i nove vizualne stvarnosti. Do te im je stvarnosti naročito stalo, ona ih sudbinski određuje i to od komada do komada u kojem zrije pomak u domišljaju samog slikarstva.

Oni se nisu odrekli sudbinskog boravka na Zemlji čija je temeljna sastavnica horizont. Napućeno je to zemno utočište plošninama dubokog prostora gdje teksturirani okeri lahoriraju plavim beskrajima. U srazu ravnomjerno i staloženo položene boje i ekscesa fakturalnog impasta cvjeta vječita sudbina uspostavljenog težišta i uznemirenog diologizma. U prigušenom interijeru mliječno izviru blijeda lica sexsua – tragizam svakog kolorističkog i životnog konteksta. Portreti postaju krajolik pikturalnih sažetosti,  a zelena sijena akcentuira morbidnost ljubičaste. Žuto ukošena ploha stola postaje pravi imaginarij rastućeg kobol – cvrkuta.

 

UPOTREBNI U SMISLU MODERNITETA

Odmah treba jasno sagledati činjenicu da takvi slikari ne mogu biti upotrebni u smislu moderniteta koji je saglediv po drugačijim izvorištima konceptualnog izraza, koji često puta slikarstvo sagledava kao proživljenu formulaciju u vremenu i prostoru, a ne uklapa se u povijesno – umjetnički slijed često puta naivnog teorijskog evolucionizma. Svjedoci smo da kultura označava mnogoznačnost pojava, pa da i umjetničke forme mogu živjeti u tolerantnom susjedsvu s posve drugačijim i drugim konceptualnim sadržajima. Ukratko, naši slikari nisu likvidirali prirodu oka i opažaj u produženom duktusu kista, dapače budno sanjaju metriku slikarskog sadržaja svijeta. Oni su oslobodili i oblikovali ‘boju’ podarujući joj apartnost osobne svjetlosti, svjetlosti slikarske materije u pikturalnoj biti. Stoga oni po bogatstvu interpretativnih mogućnosti, po aktualnom humanitetu i dosljednosti slikarskog stava svjedoće dragocjenu prisutnost u recentnoj povijesnici modernog hrvatskog slikarstva. I još nešto vrlo važno: naše vizualne emocije tako stupaju u dijalog s lucidnošću boje i njezinom izvorišnom karakteru – svjetlost. Izvan svakog bidemajerskog ugođaja, u njihovim slikama slutimo duboki nemir koji pokreće čežnja za istinom i ljepotom. To je ujedno i njihova psihočka i socijološka uvjerljivost njihovih slika.

 

BIOGRAFIJE ČLANOVA GRPE KRUG

Vladimir Blažanović rođen je u Donjem Hasiću kod Bosanskog Šamca 1953. godine. Nakon gimnazije u Visokom (BiH) studira na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi V. J. Jordana. Uza štafelajno slikarstvo radi i u tehnikama vitraja, mozaika i fresco slikanja. Blažanović je slikar iznimne senzibilnosti i vrsnoga métiera koji s motrišta nove osjećajnosti za strukturiranu figuraciju sakralnim i profanim sižeima pristupa s istim žarom. Crtež i boja, obris i ploha, ujedinjeni u vibrantnoj kolorističkoj harmoniji, čine njegove kompozicije po formi poliperspektivnima, a po značaju višestruko sadržajnima. Lik i predmet, atmosfera i poruka – sve je tu, a ništa nije doslovno, niti je deskriptivno slikano. Posebnu draž njegovim slikama asocijativne apstrakcije daje skladna kohabitacija nagonske gestualnosti i disciplinirane gradnje planova i polja s delikatnim nanosima tempere ili uljanih boja. Blažanovićev samosvojni slikarski izraz počiva na interakciji detalja i cjeline, na osobnom iskustvu i na empatiji prema umjetničkoj baštini u kojima nalazi dodirne točke sa svjetovnošću vlastite intimne i religioznošću osobne posvećenosti slikarskom pozivu. Monografiju o njegovu djelu objavila je M. Sveštarov Šimat 2006. godine.

Žorž Draušnik rođen je u Zagrebu 1965. godine. U rodnomu gradu pohađa muzičke škole, usporedo i „specijalke“ za graditelja orgulja i restauratora gudačkih instrumenata te Muzičku akademiju, na kojoj 1991. godine diplomira kontrabas u klasi Josipa Novosela. Godine 1994. postaje solist Orkestra Opere HNK u Zagrebu. Intenzivno se bavi i komornim muziciranjem. Osim glazbom bavi se organizacijom izložbi, uređivanjem i opremom knjiga, likovnih monografija, bibliofilskih izdanja i grafičkih mapa. Međutim, kazališne inscenacije baletnih i dramskih predstava povezuju ga mnogo jače uz Contrinu likovnost. Izuzetna inventivnost njegovih inscenacija, izrazito suvremenog moderniteta, očituje se u realizaciji s efektima luminističkih i likovno pročišćenih scenografskih zamisli visokih dometa i nadrealne vizionarnosti scenskog prostora. Ostvario je niz scenografija za klasični i suvremeni repertoar kazališnih predstava u hrvatskim kazalištima te u teatrima u Portugalu, Sloveniji, Albaniji i Srbiji. Interdisciplinarnost projekta, za koju zasluge idu upravo Draušniku i njegovoj iznimnoj angažiranosti na likovnom polju, posebnost je kojom je grupa Contra istupila na hrvatskoj umjetničkoj sceni. Stvarati suvremenu inačicu Gesamtkunstwerka posredstvom glazbene, likovne i literarne umjetnosti smisao je i polje Draušnikova kreativnog djelovanja.

Tihomir Lončar rođen je u Vinagori u Hrvatskom zagorju 1953. godine. Studirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti kod Ljube Ivančića i Vasilija Josipa Jordana. Tijekom studija putuje u Italiju i Francusku da bi proučavao djela starih majstora te otkriva fascinantnu slikarsku energiju Pabla Picassa. Autor je mnogih vitraja i uljanih slika koji rese samostane i crkve hrvatske franjevačke provincije sv. Jeronima. Svoju slikarsku osobnost gradio je na temeljima ekspresionističke i nadrealističke tradicije 20. stoljeća. Sažimajući i propuštajući povijesno nasljeđe kroz filtar vlastite razumske, osjetilne i perceptivne prirode, Lončar ne zaboravlja svijet koji ga okružuje, a u isto je vrijeme i majstor virtuoznih slikarskih abrevijatura. Stalne preobrazbe predmetne stvarnosti, propitivanje metafizičkih prostora i ekskursi u apstrakciju te osebujna koloristička poetika odlike su njegova stvaralaštva, koje svjedoči vitalnost čistog slikarstva, otvara nove perspektive za interpretaciju duhovnih sadržaja i ukazuje na slikarovo dosljedno provođenje likovnog koncepta kao kontinuiranog stvaralačkog procesa. O njegovu djelu objavljene su monografije iz pera S. Špoljarića 1995., V. Bužančića 2000., te N. Albaneža 2007. godine.

Vladimir Meglić rođen je u Donjem Pustakovcu u Međimurju 1955. godine. Nakon završene Škole primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, uz rad na scenografijama za HNK studira slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti kod Josipa Biffela. Meglić u povijesnom likovnom nasljeđu traži svojoj intuitivnoj prirodi bliske prethodnike koji su prinosili žrtvu božanskim silama. Valja istaknuti da mu ni baština europske moderne nije strana, naročito lirska apstrakcija P. Kleea i J. Miróa, koje cijeni zbog raskošne sadržajnosti njihovih slika i golema prinosa božanskom brijegu slikarske umjetnosti. Meglićevo slikarstvo postojano široke palete, pastoznih nanosa boje i snažnih kolorističkih kontrasta svojevrsni je neoekspresionizam humanizirane predmetne i životne zbilje. Hipertrofirani oblici prepoznatljivih stvari, inverzna perspektiva, neobični likovi slikani protivno stereotipnoj predodžbi ljudskoga tijela i groteskni preobražaji realnoga u nadrealno repertoar su i siže Meglićeva slikarstva, koje je, unatoč vehementnoj dramaturgiji i napučenosti stvarima, duboko emotivno, introspektivno, figuralno i nadrealno. Monografiju o njegovu djelu objavio je E. Quien 2006. godine.

Željko Mucko rođen je u Koprivnici 1959. godine. Pohađao je slikarski odjel na Školi primijenjenih umjetnosti kod Josipa Biffela i Francine Doleneca, a zatim i zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti kod Raoula Goldonija. Tijekom 1994. usavršava se na Akademie für Bildende Kunst u Salzburgu. Predstavnik je nove figuracije bliske tradiciji intimizma, čiju poetiku nadograđuje morfologijom suvremenoga slikarskog izraza. U početku sklon otvorenom kolorizmu i jasnom akcentuiranju svijetlih ploha slike, s istekom formativnog razdoblja postaje slikar sutonske palete i fasetnih dramoleta na cijeloj površini slike. Muckov slikarski govor karakterizira svojevrsna dvoznačnost. Ona se očituje s jedne strane u pristajanju uz klasične slikarske tehnike i motiviku (mrtve prirode, portreti, vedute i sakralna tematika) koje s iznimnim rafinmanom vraća u orbitu suvremene likovne scene, a s druge strane u spremnosti da uđe pod koru deskriptivnosti i da aktualno oživljavanje prostora slike fragmentacijom i strukturiranjem njezinih ploha oplemeni individualnom poetikom, što je temelj i odlika njegova stvaralačkog postupka. Monografi ju o njegovu djelu objavio je M. Špoljar 2006. godine.

Goran Petrač rođen je u Ludbregu 1961. godine. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti

u Zagrebu u klasi Vasilija Josipa Jordana. Sakralne teme zaokupljaju ga i kao motiv i kao sadržaj pa im se ciklički vraća i na osobit način rješava njihove ikonografske datosti i simboličko značenje dajući kompoziciji uvjerljivost i pregršt asocijacija na zajedništvo neba i zemlje u kojem se odvija život čovjeka. Petrač unutar hrvatske suvremene likovne produkcije slovi kao nastavljač oniričkog slikarstva. Odlikuje ga visoka razina slikarskog umijeća, na mah prepoznatljiv duktus i uzvišeno motrište njegovih pikturalnih spoznaja svijeta i sebe sâmoga u letu iluzionističkih kazivanja. Figuralne kompozicije usred žitnih polja, slike metamorfoza ljudskih tijela, pejzažni prospekti, svjetlosni refleksi dalekih obzorja i mikrostrukture kamenih zapisa motivi su koji ispunjavaju metafizički prostor Petračeva slikarstva. Prizori nabijeni zavičajnim znakovljem i kadrovi uzbibanih oranica s reljefno modeliranom grudom kruha slike su umjetnikova putovanja u iskon postanka. O njegovu opusu monografiju je napisao Stanko špoljrić  2013. godine.

Velimir Rački rođen je u Zagrebu 1953. godine. Maturira na grafičkom odjelu Škole primijenjenih umjetnosti u Zagrebu i nastavlja umjetničko obrazovanje na Akademiji likovnih umjetnosti, gdje studira slikarstvo u klasi Miljenka Stančića, a diplomira 1979. kod Vasilija Josipa Jordana. Vjeran klasičnom slikarskom izričaju i oboružan nervom vrsnoga crtača bojom, slikar njeguje poetiku novog chiaro-scura kroz dramatičan sraz izvora svjetlosti i dubokog mraka koji preplavljuje eksterijere urbanih prostora. Svjetlost slikana raznosmjernim potezima i širokim spektrom uljanih boja te atmosfera noći dočarana punim registrom tamne palete čine njegove „noćne slike“ iz devedesetih godina jednim od najkarakternijih ciklusa suvremenog hrvatskog slikarstva. Veliki dio njegova opusa čine i prizori dnevne gradske ikonografije, slike grupnih portreta anonimnih osobenjaka, budoarskih mizanscena i veristički autoportreti, ukratko od mainstreama izvan grupe Contra zapostavljena tradicionalna motivika koju Rački obnavlja senzibilitetom umjetnika modernoga doba. O njegovom urbanom tematiziranju žene monografiju je objavio Đ. Vanđura 2007. godine.

Davorin Radić rođen je u Hrvatskoj Kostajnici 1957. godine. Nakon stjecanja diplome u klasi Vasilija Josipa Jordana dvije se godine usavršava i suradnik je Majstorske radionice Ljube Ivančića i Nikole Reisera. Dominantne teme u njegovu stvaralaštvu jesu reinterpretacija mitoloških prizora, propitivanje ikonografije religioznih sižea i duhovnosti uopće te portretiranje urbane svakodnevice i sugrađana u prostorima i situacijama pastoralnog ugođaja. Radićevo slikarstvo vibrantna rukopisa i arkadijska ozračja personificira prostor susretanja zbilje i mita. Postojano prisutne na uljima s mitološkim prizorima, scenama viteštva posuđenim iz novozavjetnih i literarnih predložaka kao i s prizorima gradskih – prije kota, nego veduta – stvarnost i bajnost konglomerat su nadahnuća i sila koje ga potiču da u starom mediju nalazi novu perspektivu za prosperitet svoga i suvremenog slikarstva uopće. Od 2002. godine intenzivnije se bavi kiparstvom. Mahom su to male terakote koje se pitoresknim likovima satira, nimfi, Minotaura, Silena i drugih pratilaca božanstva s Olimpa doimlju suvremenim tanagrama. Za iznimnu djelatnost u kulturi odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. O njegovu opusu monografije su objavili su Đ. Vanđura 1997., J. Škunca 2002., S. Špoljarić 2006. i D. Horvat 2009. godine.

Petar Ujević rođen je u Krivodolu kod Imotskog 1960. godine. Odrastao u Imotskoj krajini, na hrapavom kršu Zagore, zarana se sprijateljio s kamenom graditeljskom i kiparskom baštinom. Nakon završene gimnazije u Imotskom studira u Zagrebu na Akademiji likovnih umjetnosti, diplomira 1984. godine u kiparskoj klasi Branka Ružića i potom surađuje u Majstorskoj radionici Ivana Sabolića. U početku se ispomaže izradom kulisa za kazalište i film, a od 1995. samostalni je umjetnik koji redovito izlaže skulpture, crteže i akvarele religioznog, literarnog i simboličkog sižea. Sljedbenik modernoga kiparstva koje se oslanja na klasične materijale, Ujević se tematski i stilski kreće u više smjerova, od animalistike i sakralne tematike do metaforičko- simboličkih kompozicija i slobodnog kiparskoga izraza, kada oporom jednostavnošću izražava svoj odnos prema materiji i duhovnoj strani čovjekove prirode s afektivnom snagom i uvjerljivošću koju prepoznaju mnogi. O njegovu opusu monografiju je napisao Nikola Albaneže 2013. godine. T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.