BOCOM GAĐAO STALJINOVU I TITOVU  SLIKU

BOCOM GAĐAO STALJINOVU I TITOVU SLIKU

19. rujan, 2014.
Print Friendly, PDF & Email

 

1948 49 lig 1024-1 Custom

Vratar Franjo Šoštarić je 1946. s Partizanom bio na turneji po SSSR-u

 

Napisao: Zvonimir Magdić

Neki se – okrenu. Neki se –  okreću. A, neki – ostaju. Isti… Taj i takav,  bio je Franjo Šoštarić. Koji, Šoštarić? Pa tih – Šoštarićevih – ima ‘ mali milijun’. Šoštarić, nogometaš. Golman. Ili, kako se onda pisalo – goalman. Vratar. Zagrepčanec. S Martinovke. Gardijski visok (180). Vitak.  Koščat. Plavih očiju, zalizanih vlasi, s tada, modernim  razdjeljkom. Hrabar do iznemoglosti. Padovima u noge, ravan Jerku Babiću, na zavojima smrti ( salto-mortale) motorističkih dirt- track utrka na Miramareu, u Mirmarskoj cesti. Dobričina. Pravi dečko,  iz našeg frtalja. U smeđem krombiju, s bijelim šalom ( prije Ćire).

S TRIBINA NA GOL

Počel je sa  ‘Skakavcima’ tvornice ulja, nastavil u HAŠK-u, prešel u Željezničar. A onda, kad je Emil Urch, ta vječita pričuva Franji Glaseru, ostavil Purgere, Šoštarić je u Građanskom. On se ne boji Glasera. Ni njegove apolonske figure. Ni  njegova čudesnog branjenja. Njemu je čast biti, do samog Glasera. Igra u pričuvnoj momčadi Purgera. A, i nju, vodi Marci-baći. Znači, Bukovi. Pokatkad, upadne  i  u prvu. A ta – prva – je najbolja  na svetu.  Bog i bogmeč, je. Čudesna momčad – Građanski. Iako svi znaju da je to – on – dobar golman, njega,  ipak, nema. Na vele-sceni. Skroman. Jednostavan. Domobranec. Iz Krležinih baraka 5 B. Po izlasku iz kasarne na Črnomercu, dijeli, pod rukom, topli komis, kiselkasti kruh, sa sirotinjom, koja ga čeka. Veli mi njegov brat Đuro, kojeg su zvali Pila: ‘Francek je bil  jako pobožni’. Strpljiv. Da mu je izaći iz te  vlastite kože, na veliku scenu. Samo to. To mu je životni san. I onda, jasno- sudba – vrti svoj  crveno-zeleni rulet. Točno. Za roman.

Proslava je  15. obljetnice zagrebačkog nogometnog kluba ‘ Ličanin’ u ljeto 1944. I, gle! Slavljeniku dolazi u goste, ni manje ni više, slava bečkog nogometa –  Rapid. Imaju strašnog Bindera. Bimbo – kako ga zovu, silna ljudina, ‘ubija’ golmane, i  s trideset metara! Najbolji štoser Europe.

A, Ličani? Oni imaju Bobeka. Novog virtuoza u Hrvata. U njega je sve. Od glave do pete. Najbolja igra s petom, uopće. Roler. Dribler. Figura. Stil. Elegancija. Nogomet – von oben. Odozgo. Pregled i golovi. Sve. I, baš će Štef zakantati slavnom Raftlu, na toj utakmici, u 3:1 pobjedi Likota, dva gola! Sve je to točno. I ja sam na toj tekmi. Vruće, prašina. Igralište Građanskog. Ali, utakmica ima drugog junaka. Sve je nadvisio i Štefa i Bimbu – Šoštarić. Kak’ Šoštarić?! Pa, ne igra Građanski. Točno. Šoštarić ju motri. A  dole, na terenu, odjednom,  strka. Nekaj se pripetilo?  Za vrijem igre, koju Šoštarić gleda, sa svojim  pajdašima  s tribina,  iznenada,  pozlilo je  vrataru  Ličana, Došenu. Pričuve nema. I? Poziva se Šoštarić. Spušta se,  trkom, grickajući još uvijek suhe  šljive. I on je, od te kobne minute, sada,  na ličkom golu. Spreman? On je- to – uvijek. Iako nije – kako su ga bilježili povjesničari- tko zna iz kojih razloga, hrvatski  pilot sa Istočnog bojišta. On je obični domobranec posadnog zagrebačkog  zdruga! Sic! Baš, tak. I, to kakav. S  tri obrane, koje se ne viđaju Francek  postaje –  slavan. Do te mjere, da mu javno čestita i sam Glaser ‘ Franjo, bio si sjajan. Ja to ne bi obranio’. Športski. Široko. ‘Glaserovski.’ Sad su i vrata Purgera sve više otvorena za Šoštarića.

PARTIZAN GUTA NAJBOLJE U HRVATA

A, onda, puca čitav jedan slikopis. Nema Hrvatske, nema domobranstva. Novi poredak. Izveden  je teški športocid hrvatskog športa, o kojem se – i danas – premalo piše. Što se događa? Dignut je, u Beogradu,  Partizan: I taj- guta –  najbolje u Hrvata. I Bobeka i Glasera i Zlatka Čajkovskog i Brozovića i Matekala, pa i samog Šoštarića. Uz paradoks: na preporuku  Glasera, koji je tamo i trener: ‘Takav nam golman treba’. Osamnaest rođenih Zagrepčana prošetat će, igrom, za taj ‘antihrvatski’  Partizan. Ali, u toj priči ima i gorke istine. Jedna, slušajte!

Četrdesetšeste, Partizan odlazi na turneju u Sovjetski savez. I to putešestvije, daje glavnu riječ, Šoštariću. Brani kolosalno. Poslije utakmice s ‘Dinamom’ ( po kojem je – ofarban – i naš modri, zagrebački klub; Medarić) u Moskvi, banket. Balalajke, druzjah i – votka. U potocima. I., raspašoj! A, Francek  Šoštarić je  od – gemištov. S naših, zagorskih bregov. Kiseliš. Onak’, po domaći, u birtiji kod  ‘ trijeznog pijanca’. On, i golman Dinama Homić, koji je godinu dana ranije delal čudesa u Britaniji, grle se. Tko je bolji: ja ili ti? I smijeh, od kojeg pucaju prozori. Samo, tavarišč  Homič je visoko baždaren, do bačvi, purgeraš Francek, nije taj. Začas, on igra film zaborava. U boji. Vraća se svojim ratnim, domobranskim danima. Svom Zagrebu. I, raspaljen, ko’ toro španjolskih tauromahističkih arena, nasrće, flašom votke na – Staljina! Koji, na sreću maršala, visi samo – na zidu. I, ne samo to: Francek psuje kočijaški. Prostački. I Staljina, i komunizam i partiju. I –  Tita! Uzbuna u društvu. I dok smiruju – razjarenog lava – on jureći, odlazi u gornje katove hotela, spati! To mi je  pričao Franjo Glaser. I potvrđuje, na 90-obljetnici proslave HAŠK-a, za hrvatske nove države,  Artur Takač.  Tako je bilo. Jer, kad je Šoštarić previše potegnul, slamalo ga, do nereda.’ U HAŠK-u  su bili, svojevremeno, i Šoštarić i Takač Ovaj,  s dozvolom državnog vođe športa Miška Zebića, da kao Židov može – športirati – u  NDH.

Drugo jutro, Partizan leti u Tbilisi. Protiv gruzijskog Dinama. I Šoštarić, navodno na intervenciju Sovjeta, nije ‘ u pržunu’. Ne!Sjedi, u zadnjem redu američkog douglasa – tri. I, dremucka. U prvim sjedalima, konferencija: ‘ generala’. Jedina točka dnevnog reda: Šoštarić? Što s njim? Zatvarati, suspendirati (valjda ga ne buju  suknuli, kroz prozor u kavkaske planine, op.a). Ludnica. Nervoza. 

Ima i onih, koji bi odmah,  pucali. To nije moja, to je Takačeva ‘ skazka’. I onih, koji vele – ne. I tko bi rekel, u partizanskom društvu, nad Sovjetskim savezom, koji vrvi gulagima, netko je pisnul. ‘ Čujmo Šoštarića.!’ Audiatur  altera pars:.nek se čuje i druga strana ( vidi, vidi – ius!). Primljeno.I, brutalni  krik: ‘Šoštariću: amo!’

Jedva  ga digoše na noge. Klati se prema – naprijed. Uz silnu  znatiželju, tolikih. Motori bruje. Dva.Teška.

‘ Bre Šole, reci ti nama, pa ti si ono – sinoć – bio pijan?’ U velikom očekivanju je odgovor – :jesam.

A, Šoštarić, drsko: ‘ Ja nisam bil pijan…’! Avaj, druže Staljinu.!’

Nek’ se zna. Šoštarić ne brani u Tbilisiju. Glaser je u formi, slavnih dana. Šoštarić je suspendiran. Čak udaljen  iz Partizana. I, poslan u internaciju, na Rijeku. Tamo će igrati i neke utakmice za Kvarner. Rato Dugonjić urla  na ‘godišnjaku’ Fiskulturnog saveza:. ‘Šoštarić se usudio vrijeđati i  narodni front! ‘Papani, kako purgeri zovu Partizan, od  sad, nemaju pravog golmana. Ide se  čak tako daleko da s poziva Zvonko Monsider, koji je tada u vojsci, u ‘ Našim krilima’. No, Zvonko odbija Partizan. On hoće svoj Dinamo. I nema druge, zakopati  u pijesak i Staljina i frontu i Tita, i – vratiti Šoštarića. Domobraneca. Tako je i bilo. Takač je svjedok. On ga i nadalje brani ‘ dobrom kapljicom’. Kolko kaplic tolko let….I kad više nije golman, poslije prekida karijere,  u Sinaju, gdje je  na ‘ korici kruha,’ ponavlja Staljina: baca, u dobrom raspoloženju, flašu domaće šljivovice, u glavu – Titu. I taj je na  – zidu.- Uz otkaz.. ( iz provjerene  priče Atanackovića, u Zagrebu) Tako, dakle! Francek, ‘ pilot’! T

 

4 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Demokrat
    #1 Demokrat 22 rujan, 2014, 11:04

    Franjo Šoštarić je istovremeno prepoznao i pogodio u sridu oba Staljina i oba Josifa! I oba su pala!

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Hibret
    #2 Hibret 21 rujan, 2014, 04:06

    Kad na HRT gledamo neki program tipa ‘Prizma’, uočit ćemo samo rubove te ‘prizme’ ali ne i njezinu bit: za svaku etniku manjinu, posebno za Rome. Nema dvojbe ni oko njihovog identiteta ni podrijetla. Nesigurnost i razvodnjenost se očituju u odnosu HRT prema – hrvatskom narodu. Kao da u nas svi oni: madzaroni, latinaši, germanofili, panslavisti, posrbice, poturice i jugoslavi i jesu i nisu Hrvati, a o Bunjevcima da i ne govorimo. U toj gužvi RAZVODNJAVANJA HRVATA odjednom se izdvojiše još i Bošnjaci, pa i Sriemci ili Bokelji, pa se pitamo: IMA LI U HRVATSKOJ HRVATA? To pitanje treba stalno ponavljati izrodima i izdajnicima koji u svom djelovanju NEGATORA našeg identiteta kradu novac iz hrvatske državne Riznice, jedu kruh naroda kojeg niječu i nazivaju neistinitim i uvredljivim nazivima i – igraju se s našim strpljenjem i sve čine da se naša djela ne pojave na javnoj sceni uz njihova. Treba li i tu neki ?Milanski edikt’ jednakosti prema svim sastavnicama naše nacionalne cjeline?

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.