GLAVNE TEME PRIČA

BOBOVAČKI KARTAŠKI TURNIR U PETRINJSKOJ MOŠĆENICI

1. veljače, 2019.

Stjepan Somić (63), stanovnik je petrinjskoga predgrađa Mošćenice. U njegovoj obiteljskoj kući, nekako po tradiciji, priređuju se ugodni susreti zemljaka, rođaka, prijatelja i znanaca. Zapravo, kartaški turniri u beli. Ljepše im je negoli u nekoj birtiji, kažu uglas

Napisao: Josip Frković

Da izuzetno cijeni hrvatske stanovnike sunjskoga Bobovca, doseljene iz Staroga Bobovca kod Vareša u BiH na razmeđe Posavine i Banovinskoga trokuta prije 500 godina, posvjedočio je minuloga ljeta i poznati uzgajivač plemenitih četveronožaca udruge „Krapina“ iz Hrvatskoga zagorja, Mirko Majzec, dopremivši kamionom u daleku općinu Sunja svoj ulašteni, svatovski „federvagen“. Dospio je na trostruku jubilarnu svečanost NK „Mladosti“(bivšega „Tvrtka“), KUD-a „Seljačke sloge“ i DVD-a Bobovac. Njegova je okićena zaprega gumenih kotača, puna žena u narodnim živopisnim nošnjama i s negdašnjim domaćim nogometašem, folklorašem i vatrogascem Marijanom Klarićem, negdašnjim prvakom HŽ-a, prodefilirala kilometrima dugim Bobovcem, pozivajući mještane u Hrvatski dom. Kako se Bobovac nalazi na močvarnom terenu desne obale najdulje hrvatske rijeke, njegovi su stanovnici, potomci krajiških čuvara Austro-Ugarske Monarhije, za bivše države postali poznati graditelji savskog vodozaštitnoga nasipa, nizvodno, sve do Jasenovca, Košutarice i Mlake. Iza siromašne i terorom komunističke Ozne i Udbe poratne 1945. godine, ondje se vrlo teško živjelo. Od neimaštine, ali i zbog osvetničkoga odnosa partizanske vlasti prema najbližim rođacima i brojnim majkama u crnim maramama stotinjak bez suda ubijenih mladića, bivših pripadnika vojnih i policijskih postrojba NDH. Tužne majke nisu prestajale moliti za duše svojih ubijenih i nestalih. Pred filijalnom crkvom Uzvišenja sv. Križa, štoviše, na žrtve zločina podsjeća i bijeli „Križ istine“. Ipak, nakon 1966., pada jednoga od glavnih protuhrvatskih zlotvora režima JBT-a, Aleksandra Rankovića, te otvaranja jugoslavenskih granica, počela je renesansa Bobovca. Stotine mještana postale su „gastarbajteri“ u Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj, koji su deviznim uštedama i doznakama njemačkih maraka pomogli gradnju novih obiteljskih kuća, gospodarskih i drugih objekata, te nabavom moderne agrarne mehanizacije.

Legendarni betonski zid vodoprivrednika Josipa Zmaića

Štoviše, nekadašnji republički vodoprivredni sekretar Josip Zmaić pomogao je gradnju armirano-betonskoga zaštitnoga zida od nabujale Save, do granice sa susjednim Strmenom, a uz to je mjesnim samodoprinosom i uz potporu općine Sisak asfaltirana cesta od Sunje do sela. Najpoznatije hrvatske i katoličke kolonije našijenaca na tlu Njemačke bili su gradovi Memmingen, Biberach, Wangen, Konstanz i Heidenheim (grad prijatelj Siska – op.a.). Štoviše, u Wangenu je osnovan i bobovački nogometni klub „Mladost“, o kojem je svojedobno ponešto zapisao i poznati politički komentator „Večernjega lista“, pok. Bobovčanin Milan Jajčinović. I, kad se već činilo da će se selo proširiti prema banovinskom trokutu, šumskom Evinu budžaku, Pičakovcu i Slovincima, počelo je postupno starenje, osipanje i preseljavanje bobovačkih obitelji. U zavičajnom selu, kao šef „Seljačke sloge“ i dobavljač špeceraja za ribolovce, ustrajava u domu Alojzovu hrvatski branitelj i bivši policajac Renato Klarić. Supruga i djeca, doduše, žive u sisačkom stanu, pa ih redovito glava obitelji posjećuje. U Sunju, sela na lijevoj, sisačkoj i jasenovačkoj obali Save, u Moslavinu, Lipovljane, sisačko Galdovo i Zeleni Brijeg, podsjeća nas markantni profesor fizike prosijeda brka i umirovljeni sindikalni prvak Zvonimir Laktašić.

– Zaista je danas previše zaključanih dvorišnih kapija starih drvenih seoskih kuća i modernih zidanih katnica. Starimo i tu nema pomoći, ali mi zdraviji s manje medicinskih dijagnoza koji živimo u Sisku vraćamo se zavičaju, makar vikendom. Laktašić je jedan od onih koji ne dopušta zarastanje roditeljskoga doma i okućnice u travu i divljake, kosi ih redovito. I dok je naš sugovornik svakako najpoznatiji povjesničar- amater i istraživač bliže i dalje vojnokrajiške prošlosti Bobovca, Sunje, Staze i Posavine, njegov berlinski prijatelj Stjepan Somić (63), stanovnik je petrinjskoga predgrađa Mošćenice. U njegovoj obiteljskoj kući, nekako po tradiciji, priređuju se ugodni susreti zemljaka, rođaka, prijatelja i znanaca. Zapravo, kartaški turniri u beli. Ljepše im je negoli u nekoj birtiji, kažu uglas.

Somić iz berlinske „Herthe“

S domaćinom Stjepanom, koji će se iz njemačke pečalbe u Berlinu uskoro vratiti u domovinu, proćaskali smo uz veliki aluminijski lonac pun ukusnoga, ljuta gulaša.

– Zadnjega dana veljače, završit ću radnu karijeru, a već sutradan postat ću njemački umirovljenik, kazuje nam Stjepan Somić. Njegova supruga i kći ostat će tamo još neko vrijeme, a onda ih očekuje kod kuće. I Somić, koji je svojedobno igrao za veterane berlinske „Herthe“, zaljubljenik je bivšega „Tvrtka“, odnosno NK „Mladosti“.

– Osamdesetih godina, dok sam radio u „Vatrostalni“ Zenica u Capragu, nije bilo autobusnih ni željezničkih veza iz Bobovca, pa sam ovdje uz druge suseljane, dva bratića i dva prva bobovačka susjeda, gradio kuću ovdje. Odavde sam, dakle, mogao do radnoga mjesta i biciklom i pješice. Godine 1985. otišao sam u njemački Wangen, s trideset navršenih godina, a firma mi je bila u Friedrichshafenu. Koji je povod okupljanju Bobovčana u Mošćenici?

– Poslije božićnih i novoljetnih blagdana, jednostavno, privlačno je u dokolici susresti se i u ugodnu društvu provesti nekoliko sati. Kao da smo u svom selu. Imali smo nešto svježega mesa iza bobovačke svinjokolje za „šarf“ gulaš. Dok načinjemo neobavezne teme, Stjepan Somić koji je 33 godine proveo daleko od Bobovca, a u ratu i obrani sela bio stalno i čvrsto s njim, doznajemo imena kartaša, kolega Somićevih iz „Vatrostalne“ i drugih gostiju. Prvi je, već i po abecednom redoslijedu, Marijan Crepar, potom Ivica Matoš, Tomislav Jurić, Nikola Klarić, Šurkovčanin Vidak(ović), Ivan Gjaić Toleda, Josip Raković…

Gruba statistika Jakova Gela

I dok Zvone Laktašić načelno kazuje da su osipanja bobovačkih gospodarstava – poslije ustaljenih 1500 – počinjala osobito iza sedamdesetih godina, službena, državna statistika Republike Hrvatske autora Jakova Gela pribilježila je mnogo zanimljivosti. Godine 1857. živjela su između Save i prostranih hrastovih šuma u zaleđu sela 624 Bobovčana, 1900. godine 884, a 1910. 1238. stanovnika. Prvog novojugoslavenskoga popisa 1948. Bobovac je imao 1358 žitelja, a 2011. u novoj i dugo očekivanoj hrvatskoj državi samo 330 potomaka ponosnih bošnjačkih Hrvata doseljenih iz blizine Jajca. A još 1991. bila su 774 Hrvata (99,20 posto) s jednim jugoslavenom (0,13 posto). Većina ih je osjetila gorak okus obilaznoga putovanja prema Sisku, na lijevu obalu sa svoga skelskoga pristana tijekom Domovinskoga rata i srpske okupacije velikoga dijela Banovinskoga trokuta. Već od Strmena i njegova prvog četničkoga bunkera prema Bobovcu. Kao i ranijih stoljeća, Bobovčani se nisu dali, nisu pokleknuli. Na tko zna koje i kakve sve načine Bobovčani su na vrijeme nabavili oružje, davali ga i slabo naoružanim Sunjanima, nisu se dali onima u Crkvenom i Ivanjskom Boku, sve do Šaša, pa i SMB-četnicima pristiglim iz Srbije, Pančeva, Šapca, Kragujevca, iz cijele krvlju natopljene i zauzete Bosne. T