BOBEK, MESSI I LOŠI TRENERI

BOBEK, MESSI I LOŠI TRENERI

2. listopad, 2014.
Print Friendly, PDF & Email

kolumna-80-godina-s-nogometom

Piše: Zvonimir Magdić

Luda igra! Ne, luđaka. Naprotiv! Rastrčane mladeži. Mens sano in corpore sano. Zdrava duha, u zdravu tijelu. I, još niže. Djece. Nogomet. Ipak, netko joj, toj ‘ igrački’, daje čudan ‘ štrajf’. Odjednom, postaje čudo Božje. Neobična. Stojeća na glavi. Naopačka. Kada? Kad je u rukama krivoučitelja.Trenera, koji su u odstupnici zdravoj logici. Bilo ih je. Ima ih. No, njihova je pojava, gotovo pravilo. Sindrom. S velikim upitnicima: ljudi, pa kaj je sad ovo? Tema, za poželjeti. Reporterski: šlag na tortu.Usput, pouka za sve vijeke vjekova.

SVJETSKI IGRAČI

Dunque. Dakle. Priča se vrti, na ražnju, u vatri paklenoj, oko četvorice ljudi. U rasponu od sedamdeset godina! Kako ono  ide? Ovako. Pardon, najprije tko si ti ljudi?Nogometaši. Igrači. I ne bilo kakvi. Svjetski. Bobek i Messi. Bobek je bio najbolje kaj sam ja videl u mom, osamdesetgodišnjem  albumu  nogometu, Messi je junak našeg vremena ( Ljermontov,op.a.). Njihovi ‘ urotnici – krivovučitelji:  Spitz –  Bobekov i Rnrique – Messijev. Za čitave studije. Oba puta, jedna te ista pogreška.Koja? Ova. Leonel Messi je, točno, četrnaest godina u FC Barceloni. S nizom naslova, čak s četiri Balona de oro, zlatnih lopti, zaredom, najboljem nogometašu svijeta: same FIFA-e. Kako je taj Argentinac  zabijao!Nestvarno. Kao malo tko. Ovak’ ili ona’k. Bombom ili felšom. U najviše puta – pikajući.tek, toliko.A ona je  –  unutra. Koliko lobova i  sombrera, nogoških šala i pošalica s uzaludno plovećim vratarima. Čak, nekako rahitičan, kostiju koje su se ‘ rasule na sve strane, za malena,  u rodnom Rosariju,  pa se, sve to skupa, ‘pokrpalo,’ u Barceloni. I, evo ga, Leo je zvijezda, ovog, današnjeg nogometa. Istina, Ronaldo portuges, lupa da se sve praši, zabija, rekorder svih tih zabijanja  je još uvijek, Messi. Klasična polu-špica. Ofenzivna spojka, minulih terminologija. Strašni španer šesnaesterca. Tu je doma. Tu, dela čuda.Još kad zabije, ne znam koliko točno, ne puno golova, ulovit će  kralja strijelaca španjolske povijesti, plećatog Zarru. Da, Messi! Nema svjetske klase – bez golova! I zato je, Messi –najbolji. Nije blistao u Brazilu, jer nisu ni drugi. Pa, ipak, bio on – sam po sebi,  njegov – obris – dostatan, da  dobije zlatnu krunu, najboljeg, Mundiala ’14. Iako nije bio baš visokog raspoloženja, ozlijede poradi, on je osvojio svijet. Zasluženo. Počela je jesen. Njegov ‘tata ‘ Martinez je prešl doma, u Argentinu, Barsu –  klub visoke slave, dostojne  klase Di Stefanova  Real Madrida, uzima, trenerski, njihov bivši igrač Luis Enrique. Nije više  pupoljak, nije  rascvjetala ruža u podne, u svakom slučaju, novi. Novillero – kako kažu u tauromaškim arenama – početnik. Na nimalo lakom poslu S Barelonom. Koja, drži ideju Katalonije. I, kao svaki početnik, pada. Griješi. To je ona iz prvog retka, ovog članka: ludnica. Kaj dela? On, čudesnog pucača, Wilhelma Tella, nogometnih igrališta –  Messija,  povlači u sredinu. Izvlači ga iz njegova – carstva. Iz – ispredgolja! Sad mu Leo ‘dela’ igru. Drugi buju zabijali – veli Luisito. Neymar je tu, taj kuži. Takmac, artizmom, ne samo Ronaldu, i samom Messiju. Dolazi  i onaj, pomalo ‘ rastreseni’ Luis Suarez Urugvajac.

Jest, da i ujeda, ali i – zabija. Do sad je Messi zabio tri (!) gola, uz devet asistencija. Lani,  devet asistencija i  28 golova! Senor Enrique. Vrtite tu statistiku, koju sam ja vježbao čak i na – pravu! Uz upit, kaj će mi to? Ne, može se bez tih zbrojidbi. Oni su vjerna slika. Čitaj! Sve  – piše. Srušili ste  jednog mladića, nogometnog  fenomena. Srušili ste Messi – story! Ne, on više nije onaj lukavac stare škole. Nema  više ‘ kvargli’, nema tunela, špiciranih i pasiranh kopti. U njemu je duh gola. Kako se, nekom, može oduzimati –  duh! Ostaje živi skelet. I, žuto-crveni katalonski dres Barcelone. Gosponček dragi, ne, to, više nije Messi.

Druga je priča zabluda, koje su –  strahota!  Ona, mog Trnjana, purgeraša, Zagrepčanca iz Plivske ulice, Štefa Bobeka i trenera Ilješa Spitza, Mađara.U početku, bilo mu je sve  jasno. I svima, da je Štef  bogodanac kakav se rijetko ili nikad više,  ne viđa. Icu Hitreca nisam gledal, Bobeka jesam. Najbolji. Svih vremena – per me. Za mene. Ušao je u slavnu momčad Gradjanskog. Kao zamjena Lešnika. Beli –  kak’ su ga zvali, već je vlovil tri banke življenja i, polako je izmical. Bio je ozbiljan: ‘ Je, dečki, dost je tih mojih nogo-trica. Ja pem na binu. U operetu. Imam već nabiflanu ‘Zemlju smiješka.’ Jer Beli Lešnik je čist dobri tenor pa ga  i podučava slava zagrebačke operete, Zlatko Šir. Nije bilo dugo. Novo je vrijeme Štef je Bobek u Partizanu, I, ne samo on. Srbi mu skidaju, odmah, kapu. Čuje se: ‘Taj je bre, bolji do Valje’ (Valjarevića, op.a.). Bobek je s nogometom, od trnjanskog djetinjstva, u malom prstu. Stolist, znalac. Elegancija. Driblanje. Finte. Raskoš ideja. Kreator. I –  golovi! Koliko treba. Neuhvatljiv. Nekim je Nišlijama od deset, za bodove, zabil sam –  devet golova! To je vjerojatno i  svjetski rekord. Malo je takvih. Usput, klasični centarfor. Špica.I, pucač.To zna, vrlo dobro i  – Spitz. Bečka Austrija vodi, doma sa 2:0. Momčad ne štima, Spitzove kombinacije ne pale. U poluvremenu, izgubljenih živaca, veli trener ‘ Štef, sad vi uzela lopta!”!

Bobek je zel loptu, ‘svezal’ ju je za nogu, strpal, ako se ne varam, tri komada, u konačnih 5:2. Bečani su zinuli od čuda. Eto, tako. I, onda,  takvom Bobeku, sedne na grbaču, jednom idiotarijom, taj Ilješ Spitz. Izvlači Štefa iz prvih linija(!) i igra s njim, rekli bi danas – veznog. Sam Štef, priznaje. ‘Je, dobil sam više na pregledu igre, ali nisam više ‘ od gola’! Živi promašaj.

S ČIKOM NA POVARATKU IZ MADRIDA

U – ludoj glavi sjedim u Douglasovoj ‘ devetki’, na povratku iz Madrida, tamo je igran tradicionalni  ‘Trofeo Santiago Bernabeu’, do koga? Ni manje-više, do malog Čika Čajkovskog. On je trener GAK-a, iz Graza. Imaju u prvom euro- kolu za protivnika – priča mi – Real Madrid. Išel sam, da ih vidim. Do Zagreba, o nogometu, za roman. Uz ovu skicu, od koje boli glava. Jer, ona  je  potvrda trenerskih zabluda.Vidite – to širokom gestom, tumači Zlatko Čajkovski, i sam nogometni genij, pomagač prve klase. Kaj nije rekel Puskasu: ‘Da sam ja u Honvedu, ne bi bil pukovnik, bio bi – general’! Spitz je napravio silnu pogrešku kad je Bobeka izvuko iz čistog napada! Strašna pogreška! Sad, kad sam trener, to vidim, najbolje’. Nastavlja. Čujte, Magdić, ja nikad u životu nisam videl boljeg igrača –  jedan na jedan –  od Bobeka. Čak me jednom  Ico Hitrec, naš referent, maznul sa štapom po glavi, jer je bil na jednoj nogi, posle prometne nesreće’. Zakaj Čik? ‘Ja nisam štel igrati, a bio sam u HAŠK-u prottiv Bobeka, koji je španal za Ličanin. Jednostavno, nisam nogel protiv Bobeka. A, držal sam i  doktora Sarosija. Da, tako je Spitz – ubio – najboljeg napadača, a stvaral od njega, graditelja igre. Meni, kad sad gledam, kao trener, ne bi to  ni u snu palo na pamet. Osakatio je Štefovu improvizaciju. Njegov proboj. I – potencijal zabijanja. Nemoguće’! Eto, u’ Mojih osamdeset nogometnih godina, ova mi priča Bobek – Messi, ide – tiho –  na živce. Domobranski poručnik Mladen Delić, za mikrofonom, bio je na  mjestu,s onim, nepresušnim  pitanjem: je li to moguće?Da mi je vloviti tog  Enriquea, pričal bi njemu koji  je ubio Messija, ovu – istu – Bobekovu priču. Individualce i strijelce, poslati u – pozadinu. Ha.ha-ha..! Pričal sam  Bobeku što je govorio Čik. Štef se smješkao. I, potvrdio: ‘ Možda je Čik, u pravu’! T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.