GLAVNE TEME

BOBANOV OTAC U RATU ZA OMILJENI RESTORAN JOSIPOVIĆA I ROHATINSKOG

7. kolovoza, 2011.

Medvednicu je do sada u najmu imao legendarni Rođo

Piše: Dražen Stjepandić

Restoran Medvednica nalazi se kraj kružnog toka na križanju Bukovačke, Petrove i Oboja. Spada među najpopularnije restorane jer nudi i specijalitete s roštilja i iz nacionalne kuhinje. Među čestim gostima su Ivo Josipović, Željko Rohatinski, Ivo Šimonović, Jasenko Houra, Vlado Kalember, Duško Lokin, Cico Kranjčar, Marko Mlinarić… Posebna pompa nastala je kad je u Medvednicu sa svojom pratnjom dolazila Carla del Ponte.

Stalni gost je bio pokojni Ivo Pukanić, često je dolazio sa Mladenom Bajićem. Pukijeva punica, pokojna Marija Jusup, za života je tražila da se karmine poslije njene sahrane održe kod Rođe, kako mnogi zovu Medvednicu i njezina voditelja Miljenka Drežnjaka, direktora poduzeća Drežnjak-Dawson d.o.o. preko kojeg vodi taj restoran.

Rođo je u Zagreb ušao u legendu po biljar klubovima u Selskoj na Ciglenici i Pongračevu, koji su radili po cijele noći. Kod Rođe na Ciglenici stalni gost je bio Jasenko Houra – nakon majčine smrti Jajo je noćima kod Rođe imao svoj stol za biljar za kojim je igrao sam. Bilo je dana i noći, kao u najtužnijim pjesmama, kad Jajo nije izlazio iz Rođine birtije. Jednog dana nekadašnji menadžer Prljavog kazališta,  pokojni Zlatko Škrnjug-Škrga, ispljuskao ga je i rekao: ”Daj se probudi, hoćeš da band i sve ode u kurac?” Poslije toga Jajo je izašao iz Rođina biljar kluba na Ciglenici  i krenuo prema stanu na obližnjem Kegliću, gdje se s roditeljima preselio iz Dubrave. Istog dana napisao je čuvenu pjesmu “Mojoj majci”, među Hrvatima poznatiju kao “Ruža”.

Rođo je 18 godina radio u Plivi, a potkraj devedesetih počeo se baviti ugostiteljstvom. U poduzeću “Drežnjak-Dawson” partnerica mu je jedna Zagrepčanka koja živi u Engleskoj. Vodio je mnoge lokale, ali Medvednica je njegovo životno ugostiteljsko djelo. Unajmio ju je 2001. godine i od devastirane barake na rubu maksimirske šume napravio je ugostiteljski objekt u koji dolaze ugledni gosti. Tako se proslavio restoran koji i u recesijskim godinama ostvaruje promet od oko milijun kuna godišnje.

Iako je ljeto i grad je pust, na Dan domovinske zahvalnosti, prvog dana produljenog vikenda, kod Rođe u hladovini terase bilo je puno. Gosti su uživali u brizlama, janjećim kotletima, mesnim uštipcima ili nekom drugom jelu Medvednice. Dok su zveckali bešteki i lagano se podizale čaše, ni po čemu se nije moglo naslutiti kakva se drama ovih dana događa u tom popularnom restoranu. Pravi vlasnik Medvednice Marinko Boban, otac nekadašnjih nogometaša Dražena i Zvonimira Bobana, nije htio produljiti ugovor o najmu, a kako nije priznao Rođina ulaganja, došlo je do poslovnog nesporazuma sa sudskim i tko zna kakvim još epilogom. Rođo i njegovih deset zaposlenika napeto očekuju ishod.

Marinko Boban je nekada, kad je to bila rupa, govorio “da ima drugih lokala i da se  Medvednicom ne stigne baviti”, a sada, kada je lokal proširen, uređen i posao uhodan, Rođi je rekao “da mu dica ne daju da produlji najam”. Preko svojih veza priprema nasilno iseljenje 18. kolovoza, ali ima i Rođo svoje kanale, pa su mu sve javili.

OD DEVASTIRANOG MJESTA NAPRAVIO OKUPLJALIŠTE UGLEDNIKA

Ugovor koji je istekao 1.svibnja potpisan je prije deset godina.

– Oglas da se Medvednica daje u zakup vidio sam u novinama. Došao sam i zatekao  sam prilično devastirani montažni objekt. Lokal je i poslovno bio devastiran i zatvoren. Gospodin koji me dočekao predstavio se kao Marinko Boban. Rekao je da je to njegovo. Sama lokacija učinila mi se interesantnom i vidio sam da bih trebao dosta uložiti kako bih dobio minimalne tehničke uvjete. Rekao mi je da bi sve to išlo na moj račun. Dogovorena zakupnina je bila 2000 kuna – prisjetio se Miljenko Drežnjak.

U prvi mah Miljenko Drežnjak, poznatiji kao Rođo, uložio je tridesetak tisuća eura. Donio je svoj inventar, promijenio je tendu na terasi, opremu u kuhinji, preuredio WC… Ukratko, omogućio je minimalne tehničke uvjete.

–       Sa svojim umijećem i poduzećem smatrao sam da ću uspjeti rentabilno poslovati. U ugovoru stoji da rekonstrukcija i eventulana dogradnja idu na teret zakupodavca, odnosno Marinka Bobana. A investicija kojom su postignuti minimalni tehnički uvjeti i osposobljena terasa ide na teret mene kao zakupca. Poslije otvaranja investirao sam u struju, jer se s postojećim kapacitetima posao nije mogao razvijati. Prve godine bio sam u minusu, ali sam mnogo uložio u marketing i posao je krenuo. Onda je nastao problem s malim brojem mjesta tijekom zime. Kuhinja je zimi i ljeti imala male kapacitete, pa su gosti jelo čekali barem sat vremena. Pet godina sam se mučio i pitao sam Marinka slaže li se da sve to uredim, eventualno malo proširim. Dao mi je usmenu dozvolu i napomenuo  da se radi o prostoru u javnoj ustanovi Park Maksimir, pa da pazim i ne narušim ekološke uvjete. Rekao sam da ću sve raditi montažno tako da se sve uvijek može demontirati. S nadležnim inspekcijama nisam imao problema, ali sve me to dosta koštalo, negdje oko 130. 000 eura – ispričao nam je Rođo.

Posao je još bolje krenuo, ali onda su nastali problemi s terasom, koja se nalazi na gradskom zemljištu. Marinko Boban je u privatizaciji došao u posjed montažnog objekta, ali vlasnik parcele na kojem se nalazi je Grad Zagreb. Zemljište na kojem je bila terasa bilo je u vlasništvu Republike Hrvatske, koja je to dala u ingerenciju Hrvatskim šumama, a to javno poduzeće zemljište je prepustilo Gradu Zagrebu.

–       Marinko Boban mi nikad nije pokazao vlasnički list. Kad sam mu spomenuo probleme s terasom i zatražio od njega vlasnički list, on mi je samo rekao da je to sve kod javnog bilježnika. I da se ništa ne brinem. Prihvatio sam da je to tako i nastavio sam ulaganje, a onda mi je jednog dana državni inspektorat usred sezone zatvorio terasu. Bio je šesti mjesec i bilo je to dosta ponižavajuće, morao sam odmah četvorici konobara dati otkaz. Na kraju sam od grada uzeo u zakup terasu. Samo najam za terasu dođe me oko dvije tisuće kuna mjesečno – požalio se Rođo.

Pozivajući se na ugovor, Rođo je Marinka Bobana upozorio na član 11 stavka, gdje piše da sve troškove rekonstrukcije i eventualnog proširenja plaća zakupodavac. Ovaj mu je uzvratio da mu je zato lokal iznajmio jeftinije.

–       Rekao sam mu: ”Marinko, toliko sam uložio u lokal da bi, kad bih sve to preračunao, najamnina bila još oko tisuću eura mjesečno.” Radi se o prostorijama kojih prije nije bilo. Plus što još posebno plaćam Gradu za terasu. Na osnovu uloženih sredstava u rekonstrukciju i zbog novonastale situacije zamolio sam Marinka da mi produlji ugovor na još dvije i pol godine, pa da nešto amortiziram i krenem dalje. On je odbio. Stoga sam od njega pismenim putem zatražio da mi isplati 80. 000 eura uloženih sredstava i da mi dade rok od dvadesetak dana da stignem otpustiti deset djelatnika i da organiziram iseljenje. Na to mi je faksom odgovorio da je to sve neutemeljeno i da on, budući da je 1. svibnja praznik, dolazi dan poslije preuzeti lokal. Zaista, 2. svibnja je došao s tri tjelohranitelja. Kad sam ga pitao tko su ti mladići i što će mu, rekao mi je: “Ti si ubio čovjeka.” Što mu je to značilo, zaista ne znam. Na to sam mu rekao: ”Marinko, ja tvoje neću, zar ćeš ti uzeti moje, pa sam znaš koliko je tu uloženo!” Osim toga, to je sve prijavljeno kao investicijsko ulaganje u poduzeće, pa ja ne mogu samo tako ići na privatne dogovore. Srećom, nije došlo ni do kakvog incidenta. Marinkovi tjelohranitelji su vidjeli da sam nenaoružan i pristojan – ispričao nam je Rođo.

“MEDVEDNICU” KUPIO ZA 60. 000 KUNA

I NEMA VLASNIČKI LIST

Poslije tog susreta zakupodavac i zakupoprimac krenuli su u pravnu bitku. Procjena sudskog vještaka je 130. 000 eura za ulaganje. Rođo priznaje da se nešto amortiziralo, rekonstrukcija i proširenje su obavljeni još 2007. godine.

–       Ali još sam u velikom minusu, a on bi mene i deset ljudi samo tako izbacio na ulicu – rekao nam je u razgovoru u Medvednici.

Marinko je još jednom došao sa svojim društvom i ušao je u kuhinju, a kad su mu rekli da ne može neovlašteno ulaziti u kuhinju, osoblju je uzvratio: ”Ja sam brigadir hrvatske vojske i mogu što hoću.” Na što su mu uzvratili: ”Baš nas zanima koju si to brigadu vodio!” Jednom je došao i u društvu supruge Marije, koja je tada Marinku rekla: “Moj Marinko je lovac i nemoj da ti dođe s puškom…”

Rođo nam je pokazao Izvješće revizije privatizacije Lotrščaka, gdje piše da je “Medvednica” privatizirana za 3% njene stvarne tadašnje vrijednosti, odnosno 97% ispod cijene. Kupljena je za 2. 800 nekadašnjih njemačkih maraka. Poslije prve privatizacije Marinko Boban ju je kupio od novog vlasnika za 60. 000 kuna.

–       Država je napravila reviziju pretvorbe Lotrščaka, utvrđene su brojne nepravilnosti, ali me čudi zašto DORH kasnije nije reagirao. Koji su to centri moći koji i u današnje vrijeme pogoduju obitelji Boban da zadrže protuzakonitu pljačku u pretvorbi – pita se Rođo.

U Izvješću o obavljenoj pretvorbi i privatizaciji društvenog poduzeća UP Lotrščak, Zagreb, Državnog ureda za reviziju iz veljače 2003. godine, može se pročitati da je nekadašnje Ugostiteljsko poduzeće Lotrščak djelatnost obavljalo u 46 ugostiteljskih objekata (13 restauracija, 4 gostionice i pivnice, 5 snack barova, 22  buffeta i caffe bara i 2 kavane) i šest poslovnih prostora, gdje su bile smještene zajedničke službe, a sve su u Zagrebu. U vlasništvu poduzeća bilo je šest ugostiteljskih objekata (restauracije Šestinski lagvić i Šumski dvor), caffe barovi Medvedgrad i Podmornica, te buffeti Okretište i Medvednica) i jedan poslovni prostor na Opatovini 11, dok su drugi objekti u najmu. Nekada poznate restauracije Vinodol, Kornat, Korčula, Turist, pizzeria Zadar, kavane Medulić i Kazališna kavana… spadale su pod Lotrščak, koji je nekada imao 649 zaposlenika, a 1993. godine postao je dioničko društvo. Svaki veći objekt postao je posebno poduzeće: Lotrščak-Stari Zagrebd.o.o., Lotrščak-Vinodol d.o.o., Lotrščak-Medulić d.o.o., Lotrščak-Korčula d.o.o., Lotrščak-Kornat d.o.o., Lotrščak-Kazališna kavana d.o.o. itd. Poslije su se dioničari podijelili tako da su međusobno raspodijelili lokale, a Marinku Bobanu kao većinskom dioničaru sa 75% udjela pripali su Vinodol, Korčula, Kornat, kasnije preimenovan u Boban, i dva stana iznad njega, Šumski dvor i Šestinski lagvić, oko kojeg se također dugo sporio i  u čiji posjed nikada nije uspio doći. Šumski dvor je na ime hipoteke preuzela Zagrebačka banka, a Medvednicu je kupio od nekadašnjeg djelatnika Lotrščaka. Kao i Medvednica, sve što je nekada pripadalo Lotrščaku privatizirano je ispod prave tržišne cijene.

–       Samo, danas devastiran i zapušten, nekad popularni Šumski dvor na Cmroku, plaćen je oko milijun marka, a banka je preko njega naplatila dva milijuna maraka. Marinko Boban je za privatizaciju dobio kredit, tako da je sve dobio na poklon, a ne kupovinom gotovim novcem, kao što je to bilo prezentirano javnosti. Mene su također vrlo sofisticirano obmanuli u preambuli ugovora, a obmanu teško može uočiti i stručna osoba. Tužim ga za prijevaru, lažno predstavljanje, jer on nema dokumente da je vlasnik – ispričao nam je Rođo.

Njegov odvjetnik Damir Dzannoni tvrdi da je jedini dokaz koji Marinko Boban ima o vlasništvu kućni broj Bukovačka 2b, dodjeljen na njegovo ime. Objasnio nam je da je Marinko Boban s Rođom potpisao solemnizirani ugovor i po zakonu ga mora isplatiti za njegove investicije. Nepoštivanje tog ugovora je kazneno djelo prijevare, a budući se lažno predstavlja kao vlasnik, Marinka Bobana će tužiti za lažno predstavljanje i dovođenje poslovnog partnera u zabludu. Priprema se i nova prijava DORH-u zbog stalnog ‘pogodovanja’ obitelji Boban od strane institucija državnog sustava jer je Marinko Boban primijenio ovršne radnje, a Rođin odvjetnik tvrdi da za to još nema zakonske osnove…

Ostaje nam za vidjeti što će se dogoditi 18. kolovoza, kad je najavljeno prisilno iseljenje. Rođo i njegov odvjetnik uz tužbe za više kaznenih dijela i prijavu DORH-u za stalno pogodovanje obitelji Boban od strane određenih sudskih i policijskih krugova, još od vremena prikrivanja kriminala u privatizaciji pa do danas, obavijestili  su i medije te strana veleposlanstva.

{gallery}politika/Bukovacka{/gallery}