BILO JE DOVOLJNO BITI HRVAT

BILO JE DOVOLJNO BITI HRVAT

7. travanj, 2017.
Print Friendly, PDF & Email

 

Tada je umišljeni maršal, ukrajinski Šapajev i špijun kominternacionale, dubler kumrovačkoga Josipa Broza, uživao u masovnim ubojstvima Hrvata, od šumskih razbojnika generala Koste Nađa, Koče Popovića i Peke Dapčevića, majora Sime Dubajića, razvodnice Milke Planinc…Rijetki preživjeli su zapamtili: bilo je to dvadesetoga dana cvjetnoga mjeseca, kada su počela smaknuća u kolonama smrti za sve očajnike koji su olako odložili oružje i povjerovali prijetvornim Britancima Winstona Churchilla i njegovih generala. Tek sedam desetljeća kasnije, unuci i praunuci zanimaju se za teške sudbine svojih predaka i članova obitelji

Napisao: Josip Frković

Od 11. ožujka, nadnevka otkrivanja i blagoslova „Križa istine“ na raskršću Galdovačke i Ulice brezovičkoga odreda u znak sjećanja na hrvatske žrtve jugokomunističkoga režima JBT-a, županijskom se povjerenstvu za obilježavanje stratišta i grobišta smaknutih i sedam desetljeća prešućivanih 27 razvojačenih vojnika NDH, te civilnih domoljuba s više strana javljaju se njihovi bliski i dalje rođaci. Vijest se pronijela elektroničkim medijima, tiskovinama i internetskim portalima ili, jednostavno, od uha do uha. Prva se, vidno uzbuđena i zahvalna, telefonski oglasila gospođa Štefanija Ivelja iz Mlina kod Dubrovnika, tražeći bilo kakav pisani trag, novinu, separat ili knjigu memoara. Njoj su komunističko-staljinistički sljedbenici JBT-a, koji je genocidom smaknute žrtve svojih zločina nazivao „hrvatskim smradom“ s Patačićeve varaždinske palače 20. svibnja 1945. ubili oca. Bilo je to vrijeme „čišćenja“ ratnih gubitnika, razoružanih hrvatskih domobrana, ustaša i Nijemaca, kad su mnogi samo zahvaljujći Bogu i njegovu Milosrđu ostali na nogama i kretali na stotinama kilometara duga, iscrpljujuća pješačenja do iznemoglosti ili metka. Tada je umišljeni maršal, ukrajinski Šapajev i špijun kominternacionale, dubler kumrovačkoga Josipa Broza, uživao u masovnim ubojstvima Hrvata, od šumskih razbojnika generala Koste Nađa, Koče Popovića i Peke Dapčevića, majora Sime Dubajića, razvodnice Milke Planinc…Rijetki preživjeli su zapamtili: bilo je to dvadesetoga dana cvjetnoga mjeseca, kada su počela smaknuća u kolonama smrti za sve očajnike koji su olako odložili oružje i povjerovali prijetvornim Britancima Winstona Churchilla i njegovih generala. Tek sedam desetljeća kasnije, unuci i praunuci zanimaju se za teške sudbine svojih predaka i članova obitelji.

Ubijen i čuvar perivoja Viktorovca

Gospođa Ivelja dohvatila se krajem ožujka telefonske slušalice, kad je od svoje sisačke rođakinje, nećakinje Tee Duić iz gradske knjižnice, doznala mobitelski broj „Hrvatskoga domobrana“ i spomenutoga županijsko-biskupijskoga povjerenstva za označavanje zašikarenih stratišta diljem Sisačko-moslavačke županije. U razgovoru sa gđom Štefanijom Ivelja doznali smo da su dvojica njenih ujaka i otac navodno strijeljani s ostalim Galdovčanima 15. lipnja 1946. i njegovo je ime ugravirano na spomen-ploči „Križa istine“ kraj galdovačke ambulante Doma zdravlja – op.p.) nestali u ratnom vihoru od zločinačke partizansko- četničke ili hrvatske komunističke izdajničke ruke. Zanimljivo je spomenuti da u Capragu živi unuka Ivana Šepeca, dugogodišnjega čuvara gradskog perivoja Viktorovca i drvene piramide (s koje se i bez dalekozora dobro vidio svaki detalj baraka i dvorišnoga kruga u žici zloglasnoga zarobljeničkoga istoimenoga logora – op.a.). Spomenuta capraška žena danas je majka dviju odraslih kćeri i zove se Svjetlana Rostaš. Njena je pokojna majka Ankica Šepec bila radnica Metalurškoga fakulteta i u braku s pok. nogometašem Antom Senzelom iz Karlovačke ulice imala i sina Josipa-Joku, ratnog prometnoga policajca sisačke uprave MUP-a. S obzirom da se gđa Rostaš živo zanima za uzroke djedova smaknuća, koliko možemo, potrudit ćemo se u pronalaženju arhivskih sudskih dokumenata. Naravno, ukoliko nesretnom Ivanu Šepecu nije presudio obnevidjeli pojedinac, neki okrutni oznaš/udbaš hrvatske ili srpske nacionalnosti, svejedno.

Vjera Šulj ne pamti brata

U Radničkoj ulici u Galdovu, pak, samotno živi umirovljenica kotarskoga glasila „Službenoga vjesnika“, 74-godišnja Vjera Šulj. Čuvši od susjeda za novo kršćansko obilježje žrtvama terora i zločina partizanske komunističke vlasti nakon 1945., premda se teško kreće, nije žalila truda otići do bijeloga križa nedužnosti. Ondje je našla i ime svoga brata Franje.

On mi je bio brat po zajedničkome tati Josipu, dok je Franjina mati ranije umrla. Brat Franjo je imao kćer Štefaniju i sina pok. Ivicu, umirovljena radnika „Sisačkoga vodovoda“. Bili smo istoga godišta. Svih prošlih godina bila sam uvjerena da je brat Franjo ubijen već 1944., a sada tek doznajem da je to bilo polovicom šestoga mjeseca, prve godine „u slobodi“ socijalističke Jugoslavije. Naš je tata radio u zibelskoj pivovari i „Šeširki“ Galdovo. Pojedinosti se ne mogu sjetiti, jer je kao prijevoznik otac krenuo u mirovinu 1951. Tada sam je krenula tek u prvi razred gradske pučke učionice u Trećoj ulici. Bila je to tvornica tuljaca i šešira (danas „Sipas“ Galdovo), u kojoj je direktor bio ugledni Vjekoslav Ocvarek, također žrtva komunističkoga terora. Premda je Ocvarekova smrt pokrivena i naknadno dokumentirana sudskom presudom, zapravo krivotvorinom, jedina je istina da ga je 1945. ubio vrbinski susjed partizan. Ubojstvo se desilo pred Ocvarekovim sinom pok. Vladom, kojem je brutalni komunistički moćnik zaprijetio sličnom sudbinom. Dugogodišnji radnik sisačke „Elektre“ ohrabrio se i punu istinu izrekao tek 90-ih godina, nastankom neovisne hrvatske države. Na gradskom groblju Viktorovcu, nedaleko doma mira jednoga od partizanskih vladara života i smrti, u mramoru su uklesana imena Vjekoslavljeve supruge Štefice (1911. – 1938.), Vjekoslava ( 1909. – 1945., grob nepoznat), njegove unuke Vesne Ocvarek – Devi (1954. – 1988.) i sina Vladimira (1932. – 2012.). Kao i u tisućama sličnih slučajeva, za stavljanje pred streljački stroj bilo je dovoljno biti Hrvat. T

2 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Drugovi
    #1 Drugovi 10 travanj, 2017, 06:30

    Ideologija drugova bila je laž, a praksa zločin. Vrijeme ratno i poratno i vrijeme vlasti drugova ostavilo je pod ovim krvavim podnebesjem moralnu pustinju i demografsku pustoš. Drugovi su ubili i protjerali više Hrvata nego u tisuću godina borbe hrvatskog naroda za opstanak. Oni su organizirali najveću ekonomsku pljačku hrvatske nacije u njezinoj povijesti. Psihološki teror vlasti drugova gurnuo je Hrvate u krizu indetiteta i nacionalnu psihozu. To zlo prešlo je granice ponerologije i historijografije i zašlo duboko u psihologiju i psihopatiju.
    Samo je jedan zločin veći od njihova zločina, a to je zaborav na zločine drugova.
    Drugovi su ubijali svećenike, zlostavljali vjernike i nijekali postojanje Boga, a nisu Lucifera. Središnji i najljepši trg u prijestolnici svih Hrvata nosi ime druga nad drugovima.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Ustanimo Hrvatski Narode
    #2 Ustanimo Hrvatski Narode 7 travanj, 2017, 13:48

    Da sada se drugovi ne bunu disu te nakaze Pupovac Stazic Pusic Nina Obujan i drugi.Ukinite trgove zlocincu titu ajmo drugovi da vas vidimo nakaze.Za Dom Spremni

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.