BIJELI KRIŽ ISTINE ZA 90 STRUŠČANA

BIJELI KRIŽ ISTINE ZA 90 STRUŠČANA

12. siječnja, 2020.

 

Sisački Ogranak “Hrvatskoga domobrana” i članovi županijskoga povjerenstva za obilježavanje ratno-poratnih stratišta i grobišta žrtava, koji u suradnji sa Sisačkom biskupijom i Sisačko-moslavačkom županijom, te gradskom upravom Popovače rade na postavljanju “Bijeloga križa istine”. Gdje će se u Strušcu obilježje postaviti, uskoro će se odlučivati. Poslije Osekova i Strušca, postavit će obilježje i u Gornjoj Jelenskoj, Popovači i Voloderu

Napisao: Josip Frković

Današnji administrativni dio najmlađega grada Sisačko-moslavačke županije na razmeđu sa Siskom, s brojnim naftno-plinskim instalacijama INA-e koje duboko prodiru u zemljinu utrobu, selo Stružec, u vrijeme Drugoga svjetskoga rata naselje siromašnih moslavačkih seljaka, slugu i nadničara na rubu tisućama hrvatskih domoljuba kobne Brezovice (navodno proslavljene partizanske šume, kako tvrde rigidni komunisti boljševici – op.a.) i posavskoga predjela Kostrinje u Lonjskome polju, imao je do 1945., odnosno 1947. godine devedeset civilnih i vojnih žrtava. Ideološki nedovoljno educirani – jer bili su bez utjecaja tiskovina, bez ijednog radijskoga prijemnika – ipak su u nekim trenucima znali gdje im je mjesto i kako se zaštititi od onih koji su snagom oružja najčešće nepravedno sijali smrt. Egzekutori pokopanih u mjesnom filijalnom groblju Strušca i na drugim područjima bili su zloćudni ustaše, partizanski osvetnici s Banovine i Moslavine, pljačkaši Čerkezi, hrvatski domobrani, njemački vojnici i, diljem ratišta NDH, četnici u sudaru s regularnim postrojbama NDH, bilježi povijesni istraživač Moslavine dr. Dražen Kovačević. Oni u crnim odorama, ustanici i osvetnici za neviđen velikosrpski teror od 1918. i za trajanja njihove velikosrpske svetosavske kraljevine s Karađorđevićima nad Hrvatima  koji su na vlast prve hrvatske države u 20. stoljeću došli iz susjedne Italije, privukli su u svoje redove Struščane i druge Moslavce koji su vrlo praktično spajali svoje obiteljske gospododarske stočarsko-ratarske obveze i vojničke stražarske zadaće nadomak kućnoga praga u Popovači i drugim bližim naseljima Moslavine. Najbrojniji su ipak regularni vojnici NDH, kod kuće i na drugim ratištima Bosne smrtno stradali domobrani, njih pedesetak.

Ubijen oružnik u Sesvetama i jedanaest Roma u Jasenovcu

Prvi je na crnom popisu ratnoga umiranja 21-godišnji Stjepan Alil rođen u Trilju, seoski sluga koji je u domobranskoj odori poginuo 1944. kod Zavidovića. Ustaša Mijo Antoliš (30) iz stružečkih Zapolic poginuo je u Potoku od partizanskoga metka zadnjega dana ožujka 1944. Njegov prezimenjak i vršnjak domobran Stjepan stradao je partizanskom križnom putu tko zna gdje od Austrije i Slovenije. Josip Antoliš (15) poginuo je u partizanskim redovima u Hercegovcu, dok je Ivan Banfić (36) pred partizanskim operetnim vojnim sudom osuđen na smrti i strijeljan 13. srpnja 1945., četiri dana iza presude u Zagrebu. Stolara  u građanstvu, domobrana u ratu Ivana Bencija (30) ubili su 1945. partizani. Seoski sluga Josip Bertina (25) poginuo je u domobranskoj odori, a prezimenjak i sluga Mato (23) u borbi kod Pakraca. Stjepan Bertina (26) bio je oružnik, koji je iz vatrenoga oružja na cesti u Markovu Polju, kod Sesveta, 4. rujna 1944. Tri dana kasnije, tijelo mu je prevezeno u zavičaj i, prema zapisu u matičnoj knjizi, molitvu nad grobom u Strušcu predvodio je vlč. Ivo Stuparić. Dostupni arhivski podaci, međutim, kazuju da je nesretni oružnik smaknut od zločinačke partizanske ruke. Na popisu stradalih je i jedanest domaćih Roma prezimena Bogdan, od kojih je najmlađi rođen 1940. Svi su najvjerojatnije pokopani u Romskom groblju logora Jasenovac u Uštici na desnoj savskoj obali i ušću Une. Još su dva domobrana, Petar Brezovečki (29) i Stjepan Brgles (21)  na popisu stradalih na ratištu Bosne i nestalih iza sloma NDH u kolonama smrti.

Srbin, partizanski narodni heroj Strušca od 1953.

Pri kraju prve kartice popisa ratnih žrtava Strušca nailazimo i na jedan zanimljiv podatak, a to je spoznaja da je Stružec dao i jednog partizanskoga narodnog heroja. Riječ je o Dragi Bubiću (30), stružečkom Srbinu, koji je život 24. rujna 1941. izgubio u borbi s ustašama u Maslovarima, BiH. Bio je komandir Borjanske čete, a narodnim herojem druge Jugoslavije proglašen je već 1953.  Miju Batkovića (63) iz Zapolica opljačkali su 8. siječnja 1945. i ubili Čerkezi u njegovoj vinogradskoj klijeti Hrušovljana. Slijede potom domobrani  Josip Capar i Ivan Cerovec, koji su poginuli 1944. kod Daruvara i negdje u Bosni. Domobrana Josipa Dobrostala (30), češkoga porijekla iz Strušca 15. svibnja 1945. u Končanici su ubili  Staljinovi komunisti. Ivan Dumbović (32), domobran iz Strušca, poginuo je 1942. na bosanskom ratištu protiv četnika-partizana. Partizan češke loze Mijo Dvoržak (24) smrtno je stradao u sisačkom ustaškom logoru. Na abecednom popisu što ga je o stradalim  Struščanima na temelju arhivskih dokumenata složio dr. Dražen Kovačević, spominju se potom poginuli partizan Ivan Đuran, Mijo Đuran (46), kojega su u Strušcu ubili Čerkezi, te domobrani Stjepan Đuran (21) i Stjepan Đuretić (21) koji su 1943. poginuli u Bosni, dok je Mara Fijalić (29) umorena u logoru Stare Gradiške, iako je uz rođendan Ante Pasvelića trebala biti puštena na slobodu. Ustaše Nikola Grđan i Josip Kirin, očevi dvoje, odnosno jednoga djeteta nestali su u kolonama smrti od Bleiburga. Domobrani Franjo Grobotek, Ivan Habić, Stjepan Iskra i Stjepan Klasnić život su izgubili na zvjerskim partizanskim križnim putovima.

Stjepan Kleković “nije štel u partizane”, a Kohnovi ubijeni u Auschwitzu

Mladi Romi Ivan i Sofka Kalanjoš (21) ubijeni su u Jasenovcu, a nadničar Stjepan Kleković (18) usmrćen je u Osekovu 1943. “jer nije štel iti u partizane”. Hrvatica Draga Kohn 1942. ubijena u zloglasnom Auschwitzu, kao i pravnik iz Strušca i  predsjednik Židovske općine Zagreb Hugo Kohn, koji je usmrćen u tom logoru godinu dana kasnije. Josipa Kramarića (21) nasiljem partizana utopljen je 16. veljače 1945. Od žrtava partizanskoga terora na popisu stradalih su domobrani Jakob Krušić ((35), Mato Krušić (28), Stjepan Kurtanjek (29), likvidiran u koloni smrti kod Požege, Josip Manoić (35), Andrija Marković (29), otac šestero djece Franjo Milek (22), Đuro Pavlović (74), a Juraj Pavlović 50 zbog komentara zarobljeničke kolone domobrana u Brezovici “O, Hrvati, što ste doživjeli…”. Nadničari Mijo Petrnjak (29)  i Alojz Pezić (30) pogibaju u borbi kao domobran i ustaša u Bosni i na križnom putu. Ivan Pezić (20) život gubi kao partizan u Oborovu, a Ferdinand Milek (22) kao dragovoljac kod Staljingrada 1942., dok je partizanka Bara Krušić (29) stradala 1944. u Čačincima.

Kao borci NOR-a i na spomen-pločama spominju se Ivan Pilepić (23), Ivan Pirin, Mijo Serić (22), Nikola Sučić (22), dragovoljac kod Staljingrada, Ivan Šima (20) stradao u Zlataru. Na bosanskom ratištu stradao je Josip Potlaček (21)  Ivan Srednjoselec ((24), pripadnik njemačke “Vražje divizije”, nadničar Stjepan Sestarević (23) nestaje na križnom putu, a Stjepan Stojsavljevi (21) strijeljan je  3. lipnja 1943.

Čerkezi Šepeca ubili doma, a Miju Batkovića u klijeti Hruševljana

Nadničar Ivan Ščuri (21) nestaje na križnom putu kao domobran zarobljen od partizana, Josip Šepec ustrijeljen je u svojem dvorištu 24. listopada 1944. od Čerkeza. Od stružečkih domobrana, žrtava partizanskoga terora, spomenimo i Matu Šinjorija (35), Stjepana Špoljara, Josipa Švigira, Ivana Tečeca, Josipa Totha, Matu Totha, Miju Tudovića, Stjepana Valentakovića i Stjepana Vučeka. Ustaša Mato Vojvodić (31) ubijen je od partizana u Potoku 31. ožujka 1944., dok je Ivan Žohr (46) nestao na križnom putu. Na popisu stradalih domoljuba nalaze se i Katica Zebec, Franjo Zobić, Ludomir Zurhek i Mijo Židak, strijeljan 2. rujna 1943.

Da su u ratnom kaosu, osim partizana sklonjene kokarde i otvorenih četnika s Banovine, teroristi bili i poznati jahači u njemačkoj vojsci, kokošari i silovatelji Čerkezi, potvrđuje svakako ubojstvo Josipa Šepeca, rođena u gornjoposavskom Trebovcu, iz Zapolic u Strušcu. Ubijen je, kako smo spomenuli, u svome dvorištu. Djed Branka Batkovića, dugogodišnjega radnika sisačke “Vodoprivrede” i poznatog društvenoga aktivista Strušca, Mijo Batković, u dobi 63 godine, smrtno je stradao od rafala njemačke strojnice velika kalibra – u svom vinogradu u Ruševljanu ponad Volodera. Nasumce ispaljeni meci usmrtili su nesretnoga sibirskoga ratnoga zarobljenika, čije je tijelo kršćanski pokopano u seoskom groblju Strušca. Gospodin Branko Batković rekao je novinaru kako je o djedovu ubojstvu površno doznao od svojih starijih, ali da na tome neće stati. Želi, naime, od rodbine saznati kako se njegov djed našao u mađarskoj vojsci, kako je postao ruski zarobljenik i ondje u uzništvu proveo sedam godina. Doznajemo i to da je Batkovićeva malodobnoga ujaka likvidirala osvetnička partizanska postrojba.        Sisački Ogranak “Hrvatskoga domobrana” i članovi županijskoga povjerenstva za obilježavanje ratno-poratnih stratišta i grobišta žrtava, koji u suradnji sa Sisačkom biskupijom i Sisačko-moslavačkom županijom, te gradskom upravom Popovače rade na postavljanju “Bijeloga križa istine”. Gdje će se u Strušcu obilježje postaviti, uskoro će se odlučivati. Poslije Osekova i Strušca, postavit će obilježje i u Gornjoj Jelenskoj, Popovači i Voloderu.  T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code